Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

31.03.2025., ponedjeljak

STVARI SU TRANSPARENTNE


X-Ray’ by “King of Kink” Helmut Newton, 1994 for French Vogue

Probudio sam se, otvorio oči i vidio svijet drugačije! Rendgenskim vidom! Obuzela me panika. Srce mi je luđački tuklo, ruke tresle, dlanovi vlažili, hladni srsi slijevali niz leđnu moždinu. Dahtao sam od užasa. Koji kurac, koji kurac, koji kurac, u glavi mi se vrtjela ista panična rečenica. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako se ništa nije promijenilo, da je sve navlas isto, samo sam ja izmijenjen, drugačiji. Napokon sam se umirio, legao na bok i promatrao suprugu. Njena lubanja svijetlila je pod mojim radiološkim, to jest fluoroskopskim pregledom: sve prozirno, savršeno uklopljeno – vilica, jagodice, prazne očne duplje, blještavo bijeli zubi. Kosa? Nestala. Koža? Nestala. Samo kost, čista i surova. Ljepota na neki jeziv način. Maknuo sam plahtu i pregledao je od glave do pete. Sada napokon mogu reći da je stvarno poznajem iznutra, pomislio sam ironično.

Ustao sam i skuhao kavu. Imao sam stanovitih poteškoća dok sam se privikao na eteričnu realnost. Jasno, prisjetio sam se Man Rayevih X-ray fotografija. Helmut Newton također je istraživao umjetnički potencijal rendgenskih zraka. Njegovi aktovi – žene u visokim potpeticama, ponekad s cigaretom među prstima – izgledali su sablasno. Koža providna, kosti jasno ocrtane, grudi tek mutnjikav obris, nagovještaj u fosforescentnom sjaju. Erotika, secirana do srži i svedena na osnovnu strukturu. Nick Veasey, dakako. Njegove rendgenske fotografije modernog doba – ljudi u kaputima, u automobilima, u avionima, kartaši, dječaci pred videoaparatima djelovale su kao anatomija svakodnevice, prozirna istina svijeta u kojem živimo. Možda su postojali i drugi autori koji su se bavili time, ali za njih ne znam. Sjećam se da sam na faksu u knjizi moderne umjetnosti vidio rendgensku fotografiju žene sa penisom u grlu. Potom i u polnom činu, u maternici. Tko je bio autor? Zašto mi na pamet pada Robert Mapplethorpe, kada on zasigurno to nije? Vidjevši fotografiju, moja se ondašnja djevojka zgrozila: "Ko je toliko lud da si zrači mošnjice?!" Nasmijao sam se i rekao: "Sve za umjetnost!“ Tada sam doista vjerovao u to. Bilo je ljudi u spremih žrtvovati se za ideal: recimo Vincent tu strši kao mahniti simbol umjetničkog fanatizma; pa špiljski umjetnici Altamire i ostalih pećina, likovni savanti što se zavlače s bakljama u mrak da bi na stijenju crtali animalne prizore pod prijetnjom da ih nešto iznutra proždre; Fitzcarraldo, Wernera Herzoga bilo je luđačko filmsko iskustvo snimano u nemogućim uvjetima Amazonske prašume; Marina Abramović je svojevremeno na razne načine istraživala granice izdržljivosti tijela; Chris Burden, propucani i u ormarić samozatvarani performer ili onaj ludi Rus, Pjotr Pavlenski, što si je zašio usta, zamatao se u bodljikavu žicu te naposlje pribio testise za kaldrmu na Crvenom trgu simbolizirajući tako apatiju ruskog društva pod represivnim režimom. Na kraju „neka moje tijelo pati za sve što je mom duhu nedostojno“, zapisala je samoponištavajuća Simone Weil i umrla u nekom francuskom samostanu od iscrpljenosti i gladi.

Izašao sam na balkon i zalio cvijeće i ljute papričice. Bilje je djelovalo još nježnije pod rendgenskim zrakama. A bogami i moje zlatne ribice, Peter i Paul. Zalijepio sam se za akvarij. Kakav filigranski uradak! Još k tome mehanički funkcionalan. Sjajno! Kosti peraja bile su delikatne, poput tanke paučine, a svaki pokret stvorio bi svjetlucavi odsjaj, kao da svijetle iznutra.

I tako, sjedio sam na balkonu, pijuckao kavu i razmišljao kako uopće funkcionira rendgenski vid? U osnovi, rendgenski zraci su elektromagnetni valovi visoke energije. Prodiru kroz meka tkiva, ali ih gušći materijali poput kostiju ili metala upijaju i ostavljaju sjenke na filmu. Tako doktori vide slomljene kosti i unutrašnje organe. No kako sam ja došao do toga da vidim ovako? Jesu li mi oči postale izvor rendgenskih zraka? Obrađuje li mi mozak informacije poput bizarnog skenera? Zračim li sve oko sebe, dok polako, neprimjetno, kuham iznutra?

Majka mi je jednom govorila o susjedu iz Gornje Subice, Jožeku Pohabancu kojeg su oteli svemirci – klasična grayovska sačekuša: laserski snop svijetla – pa hop u brod, analize, mjerenja, opiti i natrag u krevet s djelomično izbrisanim sjećanjem. Kada se povratio k svijesti također je vidio rendgenskim vidom. To ga je užasnulo. U njegovom slučaju, stvar se vratila u normalu do podneva.

Jesam li i ja žrtva otmice sivih mrcina? Ako jesam, moja će novostečena sposobnost također nestati kao rijedak fenomen. Ako ne, morat ću iznaći neki način da ovo prokletstvo okrenem u svoju korist. Recimo, sasvim fino bih ga mogao iskoristiti u lopovske svrhe. Obiti bravu bilo bi pis of kejk.

Zamišljao sam: mehanizam brave nalazi se preda mnom, potpuno ogoljen, bez tajni. Cilindrični uložak, opruge pod pritiskom, zgrčene, pinovi poredani u nizu. Vidim ih jasno. Vadim alat – u lopovskom žargonu znan kao češalj ili skeleton ključ, zajedno s napetostnim ključem. Češalj klizi u cilindar, dodiruje svaki pin. Prstima vršim blagi pritisak na napetostni ključ, tek toliko da zadrži minimalni okretni moment.
Pinovi: prvi popušta odmah – slab opružni pritisak. Drugi pruža otpor, ali uz precizan pokret ručnog zgloba, pomičem ga na mjesto. Treći je tvrdoglavo zaglavljen. Vršim mikroprilagodbe, igram se s napetosti. Vidim gdje zapinje. Milimetar po milimetar, podiže se i – klik. Cilindar se slobodno okreće. Brava je savladana. Fanfare trijumfa slavodobitno odjekuju u glavi.

Smiješi mi se karijera Arsena Lupina.
- 00:44 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

02.03.2025., nedjelja

ZAMKA ZA DUŠU


Jedan se Goranov rođak pokušao roknuti. Sasuo je šaku tableta niz grlo ali pronašli su ga na vrijeme pa je završio u ludari. Gogi je otišao da ga obiđe.
— Zašto si to napravio? — upitao ga je, sjedeći pored njegovog bolničkog kreveta na jednoj od onih plastičnih stolica što škripe kada se pomakneš.
Rođak ga je gledao tupim pogledom, kao da mu se mozak ocijedio niz nos.
— Nisam to više mogao trpjeti.
— Trpjeti što?
— Ovaj život i ovo govno od planeta! Upamti: ako želiš napustiti Samsaru nikako ne idi u svijetlo — napravio je kratku pauzu, a zatim dodao tiše, gotovo šapatom: — To je soul trap. Opet ćeš završiti ovdje, kao poslastica za Arkone.
Na odlasku, prolazeći hodnikom koji je vonjao na bolnički dezinficijens, Goran ugleda žensku priliku. Pušila je ispod znaka Zabranjeno pušenje.
— Ćao, kolega — reče ona, otresajući pepeo na pod.
Ostao je zatečen.
Marita!
Frotirasti ogrtač na plave pruge, podočnjaci kao crne rupe, kosa vezana nekako ofrlje. Bila je ljepotica koja se srušila s litice i nije ni pokušala ustati.
— Hej, što ti radiš ovdje? — upitao je u nevjerici.
Pogledala ga kao da joj je upravo postavio najgluplje pitanje na svijetu.
— Sjebani geni — slegnula je ramenima i povukla dim. — Ja i moja majka, sjebani geni. Distimija…
Nije razumio.
— Kronična depresija — pojasnila je. — Svako malo smo ovdje. Na smjenu.
Slabašno se osmjehnula.
— Užasno mi je žao — rekao je Goran, duboko potresen. — Nikad ne bih rekao… uvijek si djelovala tako…
Tražio je pravu riječ.
— Prpošno — na kraju je izustio, shvaćajući da to i nije najbolji izbor riječi.
— Depresivci su majstori pretvaranja — rekla je. — Bolji glumci od Branda i svih psihopata zajedno.


***

Marita. Divna, prekrasna Marita!
Kada se pojavila na Akademiji, svi su željeli da joj se uvuku u gaćice. I dečki i cure. Bila je magnet. Njena pojava, način na koji se kretala, taj pogled u kojem je uvijek bilo nečeg drskog i tužnog istovremeno – činili su je neodoljivom.
Ja sam bio prvi koji ju je uspio zainteresirati.
Na Dan mrtvih došla je u moj atelijer. Atmosfera je bila naelektrizirana – boca vina na stolu, cigarete, njezini dugi prsti koji su se poigravali s privjeskom na ogrlici.
Dao sam joj da pogleda crteže koje sam uradio posljednjih mjesec dana – erotske fantazije, eksplicitne i divlje, s likovima što su imali naša lica. Napalila se, ali svi su moji unutarnji alarmi počeli zavijati.
Nešto nije bilo u redu s ovom curom.
Na primjer, lakoćom kojom je pričala da se mlatila s bivšim, i kako je on jednom završio na šivanju arkade. „Prošla sam sa nekoliko modrica al' razbila sam ga k'o beba zvečku“, rekla je veselo.
Volim za sebe reći da sam čovjek bez strahova, no ipak, postoji taj jedan užasan strah, a to su LUDE ŽENE!
Povukao sam ručnu.
Rekoh, fali mi zraka, hajmo izići. Prošetali smo grobljem, zapalili svijeće kod Križa. Potom sam je otpratio doma i skončao stvar.
Nije ju puno pogodilo. Već idući dan bila je s Mauricijusom.
Ali ni to nije potrajalo.
Zatim se spetljala s Bubijem, glupanderom dvometrašem. Taj kipar koji je ostavljao klošarski dojam, bio je stvarno ispod njezinog nivoa.
"Fatalna žena prije svega je za sebe fatalna", rekla je jedna mudra žena.
A ja? Nisam žalio iako bih se – ugledavši je onako zanosnu na hodnicima Akademije - povremeno zapitao: Jesam li trebao riskirati?


***

— Nego, kolega, hoćeš me ošišati? — upitala je Marita, gledajući ga kroz dim cigarete.
— Ja? — iznenadio se Goran.
— Pa tko će ako ne kolega kolegu?
— Ali kako? Nemam škare.
— Imam ja — rekla je i nestala u sobi. Vratila se s nekim jadnim škaricama koje su izgledale kao da su za papir.
— Gledaj — rekla je, cvik, cvik.
— Nikad nikog nisam šišao.
— Vjerujem u tebe — stavila mu je ruku na rame.
Goran se sažalio nad tom slomljenom ljepotom.
— U redu. Učinit ću to.
Smjestila se na stolac.
— Kako želite, gospođice? — upitao je, pokušavajući unijeti u cijelu scenu malo humora.
— Ošišaj me kao Jean Seberg u filmu Do posljednjeg daha.
I tako je započeo.
Picajzla kakav je bio, svaku je vlas podrezivao pažljivo, kao da izrađuje minucioznu grafiku.
Nikada prije niti kasnije u životu taj ružnjikavi momak nije dotakao ljepšu djevojku.
Traka svjetlosti pala je kroz prozor na njih. Prizor je podsjećao na Rembrandtov bakrorez.


***

Nakon Akademije, Maritu sam susreo svega tri puta.
Prvi put, kada sam se vraćao iz gradskog parka s platnom na kojem sam naslikao stoljetni jesenji ginko. Pokazao sam joj rad. Vibrirao je u žutoj boji.
— Ti si tako samouvjeren. Ti ćeš uspjeti — konstatirala je muklim glasom.
Drugi put, u kvartu moje tadašnje djevojke. Natukla je nešto kila, lice joj je bilo podbuhlo, natečeno, vjerojatno od nove vrste antidepresiva. Stidila se što sam ju zatekao u takovom stanju te je brzo završila razgovor i požurila niz ulicu.
A treći put...


***

… posjetio sam susjedu u duševnoj bolnici. Pokušala se ubiti šutom inzulina. Muž dijabetičar pronašao ju na vrijeme i pozvao hitnu koja ju je povukla iz ponora ništavila. Kad joj se stanje stabiliziralo, odveli su je na promatranje.
Hodao sam polako prema prijemnom razmišljajući koliko očajan i beznadan čovjek mora biti da digne ruku na sebe. Ona nije bila prva osoba koju sam znao da je pokušala izvršiti suicid, ali uvijek te to nekako uzdrma. Empatizirao sam, dakako, koliko sam mogao. U svakom slučaju više od njenog supruga, pijanca i električara banderaša, suhonjave i blesave kćeri, zeta seljačića, najbolje prije, kume Mare i drugih bližnjih koji su se pretvarali da se ništa nije dogodilo.
– Gdje mogu pronaći gospođu Jospu Žažinku? – upitao sam portira lica prošaranog ožiljcima.
- Pričekajte trenutak – rekao je i potražio odgovor u računalu.
– Ravno hodnikom, druga vrata desno.
Hodnik je bio siv, polumračan, vonjao je na mokraću i znoj. Negdje u daljini netko je mumljao. Iznenada, učini mi se da mi u susret pristiže Marita. Strukirani sako, traperice, mokasine. Skupa torbica visjela je s ramena. Doista, bila je to Marita! Izgledala je dotjerano, ali potrošeno. Zurila je ravno ispred sebe, ukočena pogleda, vjerojatno pod sedativima. Nije me primijetila, a ni ja se nisam oglasio. Čemu? Prošlo je dvadeset godina, a šišanje joj nije trebalo. Mimoišli smo se kao potpuni stranci.
Kad sam osvanuo na vratima sobe, susjeda je gotovo pala s kreveta od šoka. Bio sam posljednji čovjek kojeg je očekivala vidjeti ovdje.
„Nikada ti to nisam zaboravila“, rekla je godinama kasnije, brinući se o meni dok sam mjesec dana, sam samcat, žbukao kuću. „Znaš, nitko me osim tebe tada nije posjetio.“
– Izađimo – predložio sam.
Na dvorištu smo zapalili cigarete. Bio je prekrasan proljetni dan. Lipe su mirisale, ptice cvrkutale, a blagi povjetarac milovao je kožu.
Pričali smo o svemu i svačemu. Samoubojstvo nismo spominjali.
- 22:45 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica