Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

02.03.2025., nedjelja

ZAMKA ZA DUŠU


Jedan se Goranov rođak pokušao roknuti. Sasuo je šaku tableta niz grlo ali pronašli su ga na vrijeme pa je završio u ludari. Gogi je otišao da ga obiđe.
— Zašto si to napravio? — upitao ga je, sjedeći pored njegovog bolničkog kreveta na jednoj od onih plastičnih stolica što škripe kada se pomakneš.
Rođak ga je gledao tupim pogledom, kao da mu se mozak ocijedio niz nos.
— Nisam to više mogao trpjeti.
— Trpjeti što?
— Ovaj život i ovo govno od planeta! Upamti: ako želiš napustiti Samsaru nikako ne idi u svijetlo — napravio je kratku pauzu, a zatim dodao tiše, gotovo šapatom: — To je soul trap. Opet ćeš završiti ovdje, kao poslastica za Arkone.
Na odlasku, prolazeći hodnikom koji je vonjao na bolnički dezinficijens, Goran ugleda žensku priliku. Pušila je ispod znaka Zabranjeno pušenje.
— Ćao, kolega — reče ona, otresajući pepeo na pod.
Ostao je zatečen.
Marita!
Frotirasti ogrtač na plave pruge, podočnjaci kao crne rupe, kosa vezana nekako ofrlje. Bila je ljepotica koja se srušila s litice i nije ni pokušala ustati.
— Hej, što ti radiš ovdje? — upitao je u nevjerici.
Pogledala ga kao da joj je upravo postavio najgluplje pitanje na svijetu.
— Sjebani geni — slegnula je ramenima i povukla dim. — Ja i moja majka, sjebani geni. Distimija…
Nije razumio.
— Kronična depresija — pojasnila je. — Svako malo smo ovdje. Na smjenu.
Slabašno se osmjehnula.
— Užasno mi je žao — rekao je Goran, duboko potresen. — Nikad ne bih rekao… uvijek si djelovala tako…
Tražio je pravu riječ.
— Prpošno — na kraju je izustio, shvaćajući da to i nije najbolji izbor riječi.
— Depresivci su majstori pretvaranja — rekla je. — Bolji glumci od Branda i svih psihopata zajedno.


***

Marita. Divna, prekrasna Marita!
Kada se pojavila na Akademiji, svi su željeli da joj se uvuku u gaćice. I dečki i cure. Bila je magnet. Njena pojava, način na koji se kretala, taj pogled u kojem je uvijek bilo nečeg drskog i tužnog istovremeno – činili su je neodoljivom.
Ja sam bio prvi koji ju je uspio zainteresirati.
Na Dan mrtvih došla je u moj atelijer. Atmosfera je bila naelektrizirana – boca vina na stolu, cigarete, njezini dugi prsti koji su se poigravali s privjeskom na ogrlici.
Dao sam joj da pogleda crteže koje sam uradio posljednjih mjesec dana – erotske fantazije, eksplicitne i divlje, s likovima što su imali naša lica. Napalila se, ali svi su moji unutarnji alarmi počeli zavijati.
Nešto nije bilo u redu s ovom curom.
Na primjer, lakoćom kojom je pričala da se mlatila s bivšim, i kako je on jednom završio na šivanju arkade. „Prošla sam sa nekoliko modrica al' razbila sam ga k'o beba zvečku“, rekla je veselo.
Volim za sebe reći da sam čovjek bez strahova, no ipak, postoji taj jedan užasan strah, a to su LUDE ŽENE!
Povukao sam ručnu.
Rekoh, fali mi zraka, hajmo izići. Prošetali smo grobljem, zapalili svijeće kod Križa. Potom sam je otpratio doma i skončao stvar.
Nije ju puno pogodilo. Već idući dan bila je s Mauricijusom.
Ali ni to nije potrajalo.
Zatim se spetljala s Bubijem, glupanderom dvometrašem. Taj kipar koji je ostavljao klošarski dojam, bio je stvarno ispod njezinog nivoa.
"Fatalna žena prije svega je za sebe fatalna", rekla je jedna mudra žena.
A ja? Nisam žalio iako bih se – ugledavši je onako zanosnu na hodnicima Akademije - povremeno zapitao: Jesam li trebao riskirati?


***

— Nego, kolega, hoćeš me ošišati? — upitala je Marita, gledajući ga kroz dim cigarete.
— Ja? — iznenadio se Goran.
— Pa tko će ako ne kolega kolegu?
— Ali kako? Nemam škare.
— Imam ja — rekla je i nestala u sobi. Vratila se s nekim jadnim škaricama koje su izgledale kao da su za papir.
— Gledaj — rekla je, cvik, cvik.
— Nikad nikog nisam šišao.
— Vjerujem u tebe — stavila mu je ruku na rame.
Goran se sažalio nad tom slomljenom ljepotom.
— U redu. Učinit ću to.
Smjestila se na stolac.
— Kako želite, gospođice? — upitao je, pokušavajući unijeti u cijelu scenu malo humora.
— Ošišaj me kao Jean Seberg u filmu Do posljednjeg daha.
I tako je započeo.
Picajzla kakav je bio, svaku je vlas podrezivao pažljivo, kao da izrađuje minucioznu grafiku.
Nikada prije niti kasnije u životu taj ružnjikavi momak nije dotakao ljepšu djevojku.
Traka svjetlosti pala je kroz prozor na njih. Prizor je podsjećao na Rembrandtov bakrorez.


***

Nakon Akademije, Maritu sam susreo svega tri puta.
Prvi put, kada sam se vraćao iz gradskog parka s platnom na kojem sam naslikao stoljetni jesenji ginko. Pokazao sam joj rad. Vibrirao je u žutoj boji.
— Ti si tako samouvjeren. Ti ćeš uspjeti — konstatirala je muklim glasom.
Drugi put, u kvartu moje tadašnje djevojke. Natukla je nešto kila, lice joj je bilo podbuhlo, natečeno, vjerojatno od nove vrste antidepresiva. Stidila se što sam ju zatekao u takovom stanju te je brzo završila razgovor i požurila niz ulicu.
A treći put...


***

… posjetio sam susjedu u duševnoj bolnici. Pokušala se ubiti šutom inzulina. Muž dijabetičar pronašao ju na vrijeme i pozvao hitnu koja ju je povukla iz ponora ništavila. Kad joj se stanje stabiliziralo, odveli su je na promatranje.
Hodao sam polako prema prijemnom razmišljajući koliko očajan i beznadan čovjek mora biti da digne ruku na sebe. Ona nije bila prva osoba koju sam znao da je pokušala izvršiti suicid, ali uvijek te to nekako uzdrma. Empatizirao sam, dakako, koliko sam mogao. U svakom slučaju više od njenog supruga, pijanca i električara banderaša, suhonjave i blesave kćeri, zeta seljačića, najbolje prije, kume Mare i drugih bližnjih koji su se pretvarali da se ništa nije dogodilo.
– Gdje mogu pronaći gospođu Jospu Žažinku? – upitao sam portira lica prošaranog ožiljcima.
- Pričekajte trenutak – rekao je i potražio odgovor u računalu.
– Ravno hodnikom, druga vrata desno.
Hodnik je bio siv, polumračan, vonjao je na mokraću i znoj. Negdje u daljini netko je mumljao. Iznenada, učini mi se da mi u susret pristiže Marita. Strukirani sako, traperice, mokasine. Skupa torbica visjela je s ramena. Doista, bila je to Marita! Izgledala je dotjerano, ali potrošeno. Zurila je ravno ispred sebe, ukočena pogleda, vjerojatno pod sedativima. Nije me primijetila, a ni ja se nisam oglasio. Čemu? Prošlo je dvadeset godina, a šišanje joj nije trebalo. Mimoišli smo se kao potpuni stranci.
Kad sam osvanuo na vratima sobe, susjeda je gotovo pala s kreveta od šoka. Bio sam posljednji čovjek kojeg je očekivala vidjeti ovdje.
„Nikada ti to nisam zaboravila“, rekla je godinama kasnije, brinući se o meni dok sam mjesec dana, sam samcat, žbukao kuću. „Znaš, nitko me osim tebe tada nije posjetio.“
– Izađimo – predložio sam.
Na dvorištu smo zapalili cigarete. Bio je prekrasan proljetni dan. Lipe su mirisale, ptice cvrkutale, a blagi povjetarac milovao je kožu.
Pričali smo o svemu i svačemu. Samoubojstvo nismo spominjali.
- 22:45 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>