Jedan se Goranov rođak pokušao roknuti. Sasuo je šaku tableta niz grlo ali pronašli su ga na vrijeme pa je završio u ludari. Gogi je otišao da ga obiđe.
— Zašto si to napravio? — upitao ga je, sjedeći pored njegovog bolničkog kreveta na jednoj od onih plastičnih stolica što škripe kada se pomakneš.
Rođak ga je gledao tupim pogledom, kao da mu se mozak ocijedio niz nos.
— Nisam to više mogao trpjeti.
— Trpjeti što?
— Ovaj život i ovo govno od planeta! Upamti: ako želiš napustiti Samsaru nikako ne idi u svijetlo — napravio je kratku pauzu, a zatim dodao tiše, gotovo šapatom: — To je soul trap. Opet ćeš završiti ovdje, kao poslastica za Arkone.
Na odlasku, prolazeći hodnikom koji je vonjao na bolnički dezinficijens, Goran ugleda žensku priliku. Pušila je ispod znaka Zabranjeno pušenje.
— Ćao, kolega — reče ona, otresajući pepeo na pod.
Ostao je zatečen.
Marita!
Frotirasti ogrtač na plave pruge, podočnjaci kao crne rupe, kosa vezana nekako ofrlje. Bila je ljepotica koja se srušila s litice i nije ni pokušala ustati.
— Hej, što ti radiš ovdje? — upitao je u nevjerici.
Pogledala ga kao da joj je upravo postavio najgluplje pitanje na svijetu.
— Sjebani geni — slegnula je ramenima i povukla dim. — Ja i moja majka, sjebani geni. Distimija…
Nije razumio.
— Kronična depresija — pojasnila je. — Svako malo smo ovdje. Na smjenu.
Slabašno se osmjehnula.
— Užasno mi je žao — rekao je Goran, duboko potresen. — Nikad ne bih rekao… uvijek si djelovala tako…
Tražio je pravu riječ.
— Prpošno — na kraju je izustio, shvaćajući da to i nije najbolji izbor riječi.
— Depresivci su majstori pretvaranja — rekla je. — Bolji glumci od Branda i svih psihopata zajedno.
***
Marita. Divna, prekrasna Marita!
Kada se pojavila na Akademiji, svi su željeli da joj se uvuku u gaćice. I dečki i cure. Bila je magnet. Njena pojava, način na koji se kretala, taj pogled u kojem je uvijek bilo nečeg drskog i tužnog istovremeno – činili su je neodoljivom.
Ja sam bio prvi koji ju je uspio zainteresirati.
Na Dan mrtvih došla je u moj atelijer. Atmosfera je bila naelektrizirana – boca vina na stolu, cigarete, njezini dugi prsti koji su se poigravali s privjeskom na ogrlici.
Dao sam joj da pogleda crteže koje sam uradio posljednjih mjesec dana – erotske fantazije, eksplicitne i divlje, s likovima što su imali naša lica. Napalila se, ali svi su moji unutarnji alarmi počeli zavijati.
Nešto nije bilo u redu s ovom curom.
Na primjer, lakoćom kojom je pričala da se mlatila s bivšim, i kako je on jednom završio na šivanju arkade. „Prošla sam sa nekoliko modrica al' razbila sam ga k'o beba zvečku“, rekla je veselo.
Volim za sebe reći da sam čovjek bez strahova, no ipak, postoji taj jedan užasan strah, a to su LUDE ŽENE!
Povukao sam ručnu.
Rekoh, fali mi zraka, hajmo izići. Prošetali smo grobljem, zapalili svijeće kod Križa. Potom sam je otpratio doma i skončao stvar.
Nije ju puno pogodilo. Već idući dan bila je s Mauricijusom.
Ali ni to nije potrajalo.
Zatim se spetljala s Bubijem, glupanderom dvometrašem. Taj kipar koji je ostavljao klošarski dojam, bio je stvarno ispod njezinog nivoa.
"Fatalna žena prije svega je za sebe fatalna", rekla je jedna mudra žena.
A ja? Nisam žalio iako bih se – ugledavši je onako zanosnu na hodnicima Akademije - povremeno zapitao: Jesam li trebao riskirati?
***
— Nego, kolega, hoćeš me ošišati? — upitala je Marita, gledajući ga kroz dim cigarete.
— Ja? — iznenadio se Goran.
— Pa tko će ako ne kolega kolegu?
— Ali kako? Nemam škare.
— Imam ja — rekla je i nestala u sobi. Vratila se s nekim jadnim škaricama koje su izgledale kao da su za papir.
— Gledaj — rekla je, cvik, cvik.
— Nikad nikog nisam šišao.
— Vjerujem u tebe — stavila mu je ruku na rame.
Goran se sažalio nad tom slomljenom ljepotom.
— U redu. Učinit ću to.
Smjestila se na stolac.
— Kako želite, gospođice? — upitao je, pokušavajući unijeti u cijelu scenu malo humora.
— Ošišaj me kao Jean Seberg u filmu Do posljednjeg daha.
I tako je započeo.
Picajzla kakav je bio, svaku je vlas podrezivao pažljivo, kao da izrađuje minucioznu grafiku.
Nikada prije niti kasnije u životu taj ružnjikavi momak nije dotakao ljepšu djevojku.
Traka svjetlosti pala je kroz prozor na njih. Prizor je podsjećao na Rembrandtov bakrorez.
***
Nakon Akademije, Maritu sam susreo svega tri puta.
Prvi put, kada sam se vraćao iz gradskog parka s platnom na kojem sam naslikao stoljetni jesenji ginko. Pokazao sam joj rad. Vibrirao je u žutoj boji.
— Ti si tako samouvjeren. Ti ćeš uspjeti — konstatirala je muklim glasom.
Drugi put, u kvartu moje tadašnje djevojke. Natukla je nešto kila, lice joj je bilo podbuhlo, natečeno, vjerojatno od nove vrste antidepresiva. Stidila se što sam ju zatekao u takovom stanju te je brzo završila razgovor i požurila niz ulicu.
A treći put...
***
… posjetio sam susjedu u duševnoj bolnici. Pokušala se ubiti šutom inzulina. Muž dijabetičar pronašao ju na vrijeme i pozvao hitnu koja ju je povukla iz ponora ništavila. Kad joj se stanje stabiliziralo, odveli su je na promatranje.
Hodao sam polako prema prijemnom razmišljajući koliko očajan i beznadan čovjek mora biti da digne ruku na sebe. Ona nije bila prva osoba koju sam znao da je pokušala izvršiti suicid, ali uvijek te to nekako uzdrma. Empatizirao sam, dakako, koliko sam mogao. U svakom slučaju više od njenog supruga, pijanca i električara banderaša, suhonjave i blesave kćeri, zeta seljačića, najbolje prije, kume Mare i drugih bližnjih koji su se pretvarali da se ništa nije dogodilo.
– Gdje mogu pronaći gospođu Jospu Žažinku? – upitao sam portira lica prošaranog ožiljcima.
- Pričekajte trenutak – rekao je i potražio odgovor u računalu.
– Ravno hodnikom, druga vrata desno.
Hodnik je bio siv, polumračan, vonjao je na mokraću i znoj. Negdje u daljini netko je mumljao. Iznenada, učini mi se da mi u susret pristiže Marita. Strukirani sako, traperice, mokasine. Skupa torbica visjela je s ramena. Doista, bila je to Marita! Izgledala je dotjerano, ali potrošeno. Zurila je ravno ispred sebe, ukočena pogleda, vjerojatno pod sedativima. Nije me primijetila, a ni ja se nisam oglasio. Čemu? Prošlo je dvadeset godina, a šišanje joj nije trebalo. Mimoišli smo se kao potpuni stranci.
Kad sam osvanuo na vratima sobe, susjeda je gotovo pala s kreveta od šoka. Bio sam posljednji čovjek kojeg je očekivala vidjeti ovdje.
„Nikada ti to nisam zaboravila“, rekla je godinama kasnije, brinući se o meni dok sam mjesec dana, sam samcat, žbukao kuću. „Znaš, nitko me osim tebe tada nije posjetio.“
– Izađimo – predložio sam.
Na dvorištu smo zapalili cigarete. Bio je prekrasan proljetni dan. Lipe su mirisale, ptice cvrkutale, a blagi povjetarac milovao je kožu.
Pričali smo o svemu i svačemu. Samoubojstvo nismo spominjali.
Post je objavljen 02.03.2025. u 22:45 sati.