Marketing
STVARI SU TRANSPARENTNE
X-Ray’ by “King of Kink” Helmut Newton, 1994 for French Vogue
Probudio sam se, otvorio oči i vidio svijet drugačije! Rendgenskim vidom! Obuzela me panika. Srce mi je luđački tuklo, ruke tresle, dlanovi vlažili, hladni srsi slijevali niz leđnu moždinu. Dahtao sam od užasa. Koji kurac, koji kurac, koji kurac, u glavi mi se vrtjela ista panična rečenica. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako se ništa nije promijenilo, da je sve navlas isto, samo sam ja izmijenjen, drugačiji. Napokon sam se umirio, legao na bok i promatrao suprugu. Njena lubanja svijetlila je pod mojim radiološkim, to jest fluoroskopskim pregledom: sve prozirno, savršeno uklopljeno – vilica, jagodice, prazne očne duplje, blještavo bijeli zubi. Kosa? Nestala. Koža? Nestala. Samo kost, čista i surova. Ljepota na neki jeziv način. Maknuo sam plahtu i pregledao je od glave do pete. Sada napokon mogu reći da je stvarno poznajem iznutra, pomislio sam ironično.
Ustao sam i skuhao kavu. Imao sam stanovitih poteškoća dok sam se privikao na eteričnu realnost. Jasno, prisjetio sam se Man Rayevih X-ray fotografija. Helmut Newton također je istraživao umjetnički potencijal rendgenskih zraka. Njegovi aktovi – žene u visokim potpeticama, ponekad s cigaretom među prstima – izgledali su sablasno. Koža providna, kosti jasno ocrtane, grudi tek mutnjikav obris, nagovještaj u fosforescentnom sjaju. Erotika, secirana do srži i svedena na osnovnu strukturu. Nick Veasey, dakako. Njegove rendgenske fotografije modernog doba – ljudi u kaputima, u automobilima, u avionima, kartaši, dječaci pred videoaparatima djelovale su kao anatomija svakodnevice, prozirna istina svijeta u kojem živimo. Možda su postojali i drugi autori koji su se bavili time, ali za njih ne znam. Sjećam se da sam na faksu u knjizi moderne umjetnosti vidio rendgensku fotografiju žene sa penisom u grlu. Potom i u polnom činu, u maternici. Tko je bio autor? Zašto mi na pamet pada Robert Mapplethorpe, kada on zasigurno to nije? Vidjevši fotografiju, moja se ondašnja djevojka zgrozila: "Ko je toliko lud da si zrači mošnjice?!" Nasmijao sam se i rekao: "Sve za umjetnost!“ Tada sam doista vjerovao u to. Bilo je ljudi u spremih žrtvovati se za ideal: recimo Vincent tu strši kao mahniti simbol umjetničkog fanatizma; pa špiljski umjetnici Altamire i ostalih pećina, likovni savanti što se zavlače s bakljama u mrak da bi na stijenju crtali animalne prizore pod prijetnjom da ih nešto iznutra proždre; Fitzcarraldo, Wernera Herzoga bilo je luđačko filmsko iskustvo snimano u nemogućim uvjetima Amazonske prašume; Marina Abramović je svojevremeno na razne načine istraživala granice izdržljivosti tijela; Chris Burden, propucani i u ormarić samozatvarani performer ili onaj ludi Rus, Pjotr Pavlenski, što si je zašio usta, zamatao se u bodljikavu žicu te naposlje pribio testise za kaldrmu na Crvenom trgu simbolizirajući tako apatiju ruskog društva pod represivnim režimom. Na kraju „neka moje tijelo pati za sve što je mom duhu nedostojno“, zapisala je samoponištavajuća Simone Weil i umrla u nekom francuskom samostanu od iscrpljenosti i gladi.
Izašao sam na balkon i zalio cvijeće i ljute papričice. Bilje je djelovalo još nježnije pod rendgenskim zrakama. A bogami i moje zlatne ribice, Peter i Paul. Zalijepio sam se za akvarij. Kakav filigranski uradak! Još k tome mehanički funkcionalan. Sjajno! Kosti peraja bile su delikatne, poput tanke paučine, a svaki pokret stvorio bi svjetlucavi odsjaj, kao da svijetle iznutra.
I tako, sjedio sam na balkonu, pijuckao kavu i razmišljao kako uopće funkcionira rendgenski vid? U osnovi, rendgenski zraci su elektromagnetni valovi visoke energije. Prodiru kroz meka tkiva, ali ih gušći materijali poput kostiju ili metala upijaju i ostavljaju sjenke na filmu. Tako doktori vide slomljene kosti i unutrašnje organe. No kako sam ja došao do toga da vidim ovako? Jesu li mi oči postale izvor rendgenskih zraka? Obrađuje li mi mozak informacije poput bizarnog skenera? Zračim li sve oko sebe, dok polako, neprimjetno, kuham iznutra?
Majka mi je jednom govorila o susjedu iz Gornje Subice, Jožeku Pohabancu kojeg su oteli svemirci – klasična grayovska sačekuša: laserski snop svijetla – pa hop u brod, analize, mjerenja, opiti i natrag u krevet s djelomično izbrisanim sjećanjem. Kada se povratio k svijesti također je vidio rendgenskim vidom. To ga je užasnulo. U njegovom slučaju, stvar se vratila u normalu do podneva.
Jesam li i ja žrtva otmice sivih mrcina? Ako jesam, moja će novostečena sposobnost također nestati kao rijedak fenomen. Ako ne, morat ću iznaći neki način da ovo prokletstvo okrenem u svoju korist. Recimo, sasvim fino bih ga mogao iskoristiti u lopovske svrhe. Obiti bravu bilo bi pis of kejk.
Zamišljao sam: mehanizam brave nalazi se preda mnom, potpuno ogoljen, bez tajni. Cilindrični uložak, opruge pod pritiskom, zgrčene, pinovi poredani u nizu. Vidim ih jasno. Vadim alat – u lopovskom žargonu znan kao češalj ili skeleton ključ, zajedno s napetostnim ključem. Češalj klizi u cilindar, dodiruje svaki pin. Prstima vršim blagi pritisak na napetostni ključ, tek toliko da zadrži minimalni okretni moment.
Pinovi: prvi popušta odmah – slab opružni pritisak. Drugi pruža otpor, ali uz precizan pokret ručnog zgloba, pomičem ga na mjesto. Treći je tvrdoglavo zaglavljen. Vršim mikroprilagodbe, igram se s napetosti. Vidim gdje zapinje. Milimetar po milimetar, podiže se i – klik. Cilindar se slobodno okreće. Brava je savladana. Fanfare trijumfa slavodobitno odjekuju u glavi.
Smiješi mi se karijera Arsena Lupina.
Post je objavljen 31.03.2025. u 00:44 sati.
