And you may find yourself
Behind the wheel of a large automobile
And you may find yourself in a beautiful house
With a beautiful wife
And you may ask yourself, well
How did I get here?

Nakon što se u bolnici povratio od udarca groma koji ga je pogodio na tratini gradskog parka, Edward T. Edenburg nije razaznao nikoga od svojih bližnjih. Ubrzo se uspostavilo da je ima totalnu amneziju. Niti jedne jedine uspomene, niti mrva sjećanja.

Nakon kraćeg oporavka, Edwarda su poslali kući. Kući? Taj prostor teško da je mogao nazvati domom. Sve unutra bilo je strano i on je osjećao gadnu tjeskobu prebivajući u toj raskošnoj bijeloj kući višeg američkog staleža.

Edwardova supruga Melinda, dobrodržeća gospođa u pedesetima, svojski se trudila da mu osvježi sjećanje. Satima je listala obiteljske albume strpljivo tumačeći kontekst snimljenih fotografija. Njena neumorna usta nisu se zaustavljala. Doista je uživala iznova proživljavati sretne trenutke i katkad bi ganuto briznula u plač. „U trenutku kada smo se prvi put poljubili doslovno si začuo muziku, eto, to si mi rekao, pa dodao: znaš, ti si umjetničko djelo u kojem bi mogao uživati čitav svoj život!

Edward ju je tupo gledao…

Edwardova i Melindina djeca bila su ljudska bića bez vrline. Blizanke Anna i Claire (16) opsesivno su pratile reality show Love is blind, To hot to handle, Jersy Shore, Queer Eye, Laguna Beach, American Idol… Znale su sve o Bumblebee Boyu, Energizer Bunnyiju, Bubba Chopsu, Cutie Pie, ali ništa o svijetu koji ih okružuje. Sin Paul (12), mali debeljko, po čitav dan je igrao Dead Trigger 2.
Proćerdani, mislio je Edward.

Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima. Melinda je otvorila i na njima se svojim blistavim osmijehom smiješio kum Johansson. Taj visoki plećati čovjek nezgrapnih kretnji odmah je počeo da se hvasta novim poslovnim uspjesima. Puna dva sata usta su mu bila puna samohvale.
„Idem ubiti oko“, rekao je napokon Edward zijevnuvši, „silno sam iscrpljen“.
„Samo ti odmori lafe, trebaš nam onakav kakav si nekada bio“, veselo je rekao okretni poduzetnik i nastavio da se šepri pred Melindom. „Naprosto ne mogu vjerovati da si preuzeo Command.Com! „, zadivljeno je uzdahnula.

Postoje li slučajevi poput mog? zanimalo je Edwarda. Ljudi pogođeni gromom koji se ne mogu sjetiti prošlih događaja? Pretražio je Internet. Žrtve udara groma uglavnom su pretrpjele veća fizička oštećenja, imali su izraženije Lichtenbergove figure na koži, period opravka duže je trajao, ali nitko nije zaboravio svoj život.

Edward je ležao u stražnjem dvorištu i upijao travanjsko sunce. Odjednom su odnekud počeli navirati potpuni stranci. Uznemirio se. „Melinda, Melinda, tko su dovraga svi ovi ljudi“, povikao je.
„Smiri se dragi“, umirila ga je Melinda“ to su tvoji partneri i radni kolege. Pozvala sam ih na danas na barbecue.“
„Ali ja o tome ništa ne znam“, rekao je ozlovoljeno.
„Nadala sam se da će iznenađenje pozitivno djelovati na tvoje sjećanje“, odvratila je Melinda.
„Da, baš."

Ljudi u polo majicama ispijali su Dom Pérignon i uglavnom vodili poslovne razgovore. U jednom trenutku netko je spomenuo kako je Indiji i SAD-u izostala žetva, pa raste strah od krize. Da, već je nekoliko njemačkih banaka obustavilo špekuliranje osnovnim životnim namirnicama, nadovezao se netko drugi. Pa to je nečuveno, čuo se treći glas. Većina glasova složila se da je to nečuveno. Zatim su počeli da blate Pikettyja, tog glupog žabara. Kakva nužnost strukturirana novog ekonomskog modela, kakvi bakrači! To su gluposti. Niti Stiglitz, taj tupavi ljevičar, nije prošao bolje.
Edward ih je odsutno slušao.

Dani su se smjenjivali. U lipnju je Edwardov brat Clark „priveo“ je majku Elizabetu iz Kentuckya u Cincinnati, Ohio. Žilava ženica je unatoč svoje osamdeset i četiri godine još uvijek bila prilično bistra. Pokušala je Edwardu povratiti pamćenje prizorima iz djetinjstva i adolescencije. I brat je evocirao nekoliko uzbudljivih doživljaja s logorovanja u divljini kamo ih je vodio pokojni otac John. Ali Edward je bio prazan kao prazna bačva. Umjesto poznatih slika glavom mu je prostrujalo: kvragu, moram pobjeći odavde inače ću skrenuti umom!

Doista, morati će ove ljude napokon suočiti s bolnom činjenicom da je čovjek kojeg su poznavali, taj Edward T. Edenberg, udarcem od nekoliko milijuna volti u milisekundi naprosto zbrisan kao osoba.

Što se dogodilo, teško je reći. Ili sam vraćen na tvorničke postavke i ovo je moja prava narav – moj bogomdani ja – ili se u fizičko tijelo usadila nova duša. Nema trećeg, razmišljao je Edward. No, tu je što je i ja gospodo odlazim.

Tako će im reći.

A oni će se ispriječiti, u to je više nego siguran. Već je mogao čuti optužbe da se povratio ali pod krinkom amnezije želi napustiti obitelj. Svoju prefriganu izdaju vjerojatno je planirao i prije udesa. Bit će da ga u nekoj motelskoj sobi čeka kurva s kojom želi započeti novi život. „Ali to neće moći! Ti si gospodine, prije svega dužan ispuniti obaveze prema OVOJ OBITELJI!!! OVOJ OBITELJI!!!“

Razdanjuje se. Edward u ruci steže kreditnu karticu. Njegov prethodnik skupio je popriličnu sumu na bankovnom računu. Dobro, neko vrijeme neće morati razmišljati o novcu. Skromnih je potreba. Želi tek unutrašnji mir i nove horizonte. Želi vidjeti Ciudad Prehispánica de Teotihuacán i Machu Picchu, rt Horn...

Sueski kanal, Angkor Wat, Baalbek, Daibutsu…

Lista je podugačka. Mora poći.


Talking Heads - Once in a Lifetime

ostavljam pisane tragove za sobom
pa tako primjećujem da u posljednje vrijeme previše pijem

pa šta!

pripit i posve opušten spaljujem mogućnost
da se ponovo sjetim
oh, tako je dobar osjećaj
spaljivati vlastite samoideje
ljubljene samoobmane, samoobmanice drage
brižno njegovane polikromirane zablude
svoje prenapuhani razmetljivi ja

ave corpus
razgorijeva se i uzdiže vatra
izgaraju crteži slike
gore putni zapisi, džepni notesi, gori lirika i drska proza gori
plameni jezičci oblizuju tvoje čipkane AnniverseryBlack francuske gaćice
mon chéri, još te se katkad sjetim
priprosto sam te volio
ali bilo je to
uzajamno

na pola sam boce
dogorijeva ležaj na kojem je dosad spavalo
tisuće iscijeđenih usamljenih ja
želio bih se sklupčati u ovom nijemom mračnom gaju
pod rascvjetanim stablom divlje jabuke
no otežem kukavički
ne shvaćajući što me priječi
nekoć sam bio odvažan
kauboj

jednom su prilikom, evo tu na domak oka
na susjednom brdu vušlivi kumeki
po preminuću njihove mamice-babice-und-prbabice
umah vužgali staričine stvari
njene kripce, šlafroke, namještaj, ropotariju
i nitko u te zaležane kmetske glave nije mogao utuviti
da Barica nije bila černa coprnjica
kaj je sadila tikve buče i paradajz
s černim vragom, o černa mati zemljo!

pristojan kakav jesam
promatrao sam ih iz pristojne udaljenosti

stiješnjen epohom i sam spaljujem stvari predaka
nema više mjesta na ovom odlagalištu
u ovoj vremenskoj kapisli
u ostalom, nezdravo je robovati
stvarima i uspomenama
u kući za užitak

lijep je to krijes
u buktinji je nagovještaj nade i mira
obećanje čistoće i novog početka

stvari pamte
kao u ostalom i opeka
kao i geni
isuviše

u jedan izjutra
stavljam na štednjak pileću juhu
samo da se ne sfurim ponovo

ponovo pijan

Bitnice bitka (siječanj)

praznik je protutnjao poput ekspresnog vlaka
svetkovalo se tradicionalno neumjereno seljački (obilno se blagovalo)
alkemičarski sam spojio nespojivo
ipak, svario sam hranu do kraja
a potom usnuo
kako se opraštam s tim prenatrpanim prežderanim ja
Kriste, kmečao sam kao krme na stratištu
dok se duša odvajala od tijela
zatim sam se probudio

tvrdne kruh na stolu
i tvrdnu kolači u vitrini
muzika svira potiho… Bruckner
Adagio iz Antonove sedme
pisan za Ludwiga II Bavarskog, Kralja Labudova
zaštitnika svih sanjara
svirao je na Njemačkom radiju na dan
kada si je Hitler oduzeo život
u pozadini su grmjele
Staljinove orgulje
Žukov je dirigirao
Ruski marš i orkestralnu verziju
Kaćuše

na ekranu ubrzano eksplodiraju pupoljci ruža
crveni cvjetovi nakratko se kočopere u Berlinu pa uvenu na dokovima Hamburga
netko je u Neuschwansteinu snimio voćku kako se behari
fluorescentne travke migolje iz rahlog crnog tla
i jabuke zemljane boje već se kotrljaju niz jednu beogradsku padinu
daleko od onemoćala stabla

godina u nekoliko sekundi
čitav život u par minuta

uzimam predah od vrtoglave brzine
ispijam jantarnu travaricu
kroz kuhinjski prozor vidim
sunce je mjestimice probilo čemerno zimsko nebo
i snopovi svijetla obasjali su bunjište
to me uvijek podsjeti
na Rembrandtov bakropis sličnog motiva
u galopu asocijacija dolazi
Rembrandtov posljednji autoportret, lice starca što se
podsmjehuje životu kao Zeuksid smežuranoj Afroditi
zatim je autoportret umirućeg tuberana, Théodore Géricault
i njegovo koščato lice odlito u gipsu
tik do malaksalog Chopina (s lijeve) i umornog no zadovoljnog Bacha (s desne strane)
u sobi posmrtnih maski što krase zidove mog imaginarijuma
u tom trenutku gotovo poželim da se ponovo vratim slikanju

svakako, većina mojih asocijacija kulturološko su uvjetovane
beznadežno sam zatrovan Europom (i tek ponešto Amerikom)
posežem za knjigom s police, Sandor Marai,
Zemlja Zemlja
jedan odmjereni uglađeni sobni stil
uznositog sina Monarhije
to je ono što mi u ovom trenutku
najviše odgovara

nikakav Ginsberg, Corso, Kerouac
Bukowski …