Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

21.01.2016., četvrtak

Potpuna besmislica

Završivši s poslom sjeo sam u «Pogodak». Prišao je konobar.
- Izvolite – osmjehnuo se. Mršavi dugajlija, usko lice, konjski zubi – Fernandel.
- Štoš ti – pitao sam praznu stolicu preko puta.
Konobar je iskosa pogledao kome se obraćam.
- Meni Budweiser crni – rekoh.
Nevidljivi se nije oglasio.
- No odluči se – ukorio sam ga – čovjek će pustiti korijenje dok se ti odlučiš!
- …
- U redu i njemu Bud – netrpeljivo sam odsjekao prevrnuvši očima.
- Kako god vi kažete – uslužno odvrati konobar i pođe po piće.
Bio je brz, servirao je bocu ispred mene, drugu nasuprot. Potom se vratio za šank gdje je prelistavao novine te povremeno pogledavao u mom smjeru.
Birtija je bila pusta. Za obližnjim stolovima sjedila su dvojca dronjavih kronera crvenih lica zureći u čašu predsobom. To mi je odgovaralo. Sve što sam želio bilo je da na miru popijem piće i rasteretim se lošeg feelinga. Teško da sam mogao otrpjeti bučan govor, praskove alkoholnog smijeha, primordijalnu riku, krikove iz savane, ruralni naglasak, svjetonazorske čarke, mužjačka nadmudrivanja, testosteronske sukobe, političke prepirke, imbecilne doskočice, tamburice iz džuboksa, dirty dancing zajapurenih provincijalki na stolu, pankere, rokere, poluintelektualce, modiste, hipstere, preseravanje bilo kog tipa i predznaka.
U trenutku kada sam počeo ispijati drugo pivo, lice konobara preobrazilo se u grotesknu masku tužnog klauna. Poput većine, priželjkivao je čudo, neki Miracolo eucaristico di Rimini, nedokučiv trenutak koji uključuje više sile, ekstra dimenzije, nešto što bi mogao prepričavati uvijek iznova, djeci, prijateljima, unucima…
Sunce je zašlo iza brda. Još neko vrijeme treperio je dan.
- Ej, suvremeniče – doviknuh konobaru – da platim.
Prišao je.
- Je li sve bilo u redu – upitao je ljubazno.
- Savršeno generale – lakonski sam odvratio.
Na ulici je puhalo jako jugo. Vjetar je u sebi nosio miris mediterana koji se prožimao s mirisom gnjileži kontinentalnog lišća. Dovukao sam se do stana, izvalio na kauč, upalio tv i prepustio se samozaboravu. Na sportskom programu bio je boksački meč. Dva teškaša kao da su se borili svaki u svom kutu. Bio je to loš boks. Zakunjao sam. Sanjao sam fantastičnu književnost bez literarnih invencija:

Grupa kršćanskih satiričara jahala je prema Islandu da ukrsti koplja s islamskim satiričarima na neutralnom terenu.
U tom trenutku ja sam se usukao 30 posto.
Istovremeno moj se politički protivnik uvećao 70 posto.
Sveukupna prosječnost narasla je za 50 posto.

«Sve je to u redu, ali treba nam spektakularan završetak», reče Rahatluk paša, jedan iz redova islamskih satiričara.
„Da imaginacija naguzi realizam“, dometnu šeik Hasan Bin Bong.
„E, to ali uvjerljivo, ono magični realizam, ne“, pripomenu imam džamije u Kelnu Sami Abi Đabi Bu.
“A da bacimo fetvu na Ruždija”, kroz smijeh će ajatolah Malik Kartazi.
“Ha-ha-ha”, svi se uglas nasmijaše.

Prenuo sam se. Ona dva bijednika i dalje su boksala svaki u svom kutu ringa.
Na penđer mi sletje bijela golubica. Ašik se ćutio u zraku.
Netko mi ispod vrata gurnu Dnevni avaz.
Bujrum ćafire, začuo se glas.

- 02:43 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

13.01.2016., srijeda

Pravi heroj

Uspio si!
Napokon si uspio!
Osvojio si značajan vrh! Osvojio si Himalaju!

I sada si na putu kući, juriš avionom prve klase,
u blog editoru tipkaš članak o osobnom postignuću.
Začinit ćeš ga s nekoliko prekrasnih fotografija veličanstvenog planinskog lanca.
Nekoliko mjeseci kasnije izdat ćeš knjigu.
Knjiga o usponu otvoriti će ti vrata u tv studija,
dovesti će te na radio,
napisat ćeš nešto i za muške časopise,
gostovat ćeš u mjesnim knjižnicama da bi svjedočio o nesvakidašnjem iskustvu ljudima bez života.
Dobro izgledaš, pa će neke maloljetne djevojke zakucati na tvoja vrata.
“Oprostite, možete li nam potpisati knjigu?”. Iskoristit ćeš priliku, naravno.
Žene u tridesetima, biti će izravnije, reći će:
oplodi me, bez obaveza, ukoliko treba potpisat ću kod javnog bilježnika… neće biti nikakvih potraživanja…
A onda novi plan, motoguzijem duž Afrike, ili nešto slično tome…
Tako to ide kod nas na Zapadu.
Treba biti uporan i furati svoj film.

No, dok završavaš tekst valja ti znati:
tvoj šutljivi šerpa upravo zakoračuje u skromni kameni dom
grli petoro svoje djece, grli ženu
baca na drveni kuhinjski stol svežanj novčanica.
Smotuljak izmamljuje uzdahe.
Dječje oči su krupne, sjaje poput dijamanata.
S tom će svotom obitelj izdržati bez lavine narednih 6 mjeseci.

Geyel Jangbu, 29 godišnji pripadnik istočnog naroda, do sada je Pumori osvojio trinaest puta!
- 12:55 - Vox popljuvi (8) - Printaj me nježno - #

09.01.2016., subota

Hermenaut

photo akvarij1_zpsussu2ohw.jpg

Zvuk grmljavine i bljeskanje munja poput stroboskopskih svjetala na rave partiju.
Potom prolom, krupne kapi, zid od kiše.
I opustjeli dokovi.
Odnekud pristiže tragičan akord udaren na crkvenim orguljama i biva zadržan dugo
kao da je netko sjeo na trubu automobila i ne skida se s nje.
Jedan te isti akord. Bruji. Kroz noć. Kroz kišu. Kroz praskanje. Kao ludilo.
Ispunjava zrak, ispunjava prostor, ispunjava misli.
Oluja prestaje, ali akord ostaje…
Ne mogu ga rastaviti na proste faktore, reći:
to je točno tih pet-šest tonova koji ga čine!
To nadilazi moje sposobnosti.
To nadilazi sposobnosti mojih sumještana.
To zahtijeva apsolutan sluh jednog glazbenog savanta.
Akord kroz noć… bruji…
Ima li ovome kraja?
Je li to naša nova stvarnost?
Stvarnost kojoj se moramo prilagoditi ili izumrijeti?
Ovog puta gluhi su u prednosti.
Igramo se Odiseja, čepimo jedni drugima uši pčelinjim voskom.
Vježbamo čitanje s usana.
Izmjenjujemo papiriće s porukama.
Katkad netko izvadi vosak da utvrdi stanje stvari.
Akord kroz noć.. i dalje bruji…
Ja to nalazim uznemirujućim, ali i zabavnim.
Napokon se nešto zbiva u našem malom mjestu.
Tu misao prešućujem.
Nekolicina muškaraca odlučuje da krene u potragu
za izvorom zvuka,
ali džabe im posao,
izgleda da dopire iz nebesa!
Ukoliko je tako,
a čini mi se da jest,
The age of Aquarius is
so far away.

muzika za ugođaj: Aquarius

- 22:08 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

04.01.2016., ponedjeljak

Kamo dovraga s tim snovima

photo lauren_smoke_zpsgt1ytsnb.jpg


San: letim horizontalno s rukama ispruženim ispred sebe. Visoko sam iznad oblaka i vjetar mi tuče ravno u lice, mrsi mi kosu. Znam, ovdje bi trebalo biti studeno, no meni nije nimalo hladno. Povremeno izgubim ravnotežu pa počnem ponirati ka tlu. Moje nespretne kretnje tad ispravi duhovni vodič. On, bestjelesan, gore u visini upravlja mnome kao lutkom na žici. Nevidljive strune prolaze mi mjestima kristovih rana, jasno osjećam. Brižan je, dobrohotno me vodi na putu Sudbine i stoga ne osjećam strah. Nikada do sada nisam sanjao duhovnog vodiča!

A sutradan, dijametralno suprotan san - upucali su me! Pitam se kamo je nestao duhovni vodič? Je li imao čik-pauzu? Možda je morao priskočiti u pomoći drugom korisniku? Otišao je na godišnji? Kako bilo, nekom tipu su zlonamjernici prišapnuli da mu upravo ja trošim ženu, što je bila notorna laž. Izluđen od ljubomore odlučio je da me ubije. Uzverao se požarnim stubama, kradomice uvukao kroz prozor i upucao me dok sam ležeći na kutnoj garnituri gledao prastari kaubojac, mislim u režiji Johna Forda. Samo je banuo iza zida i bešćutna lica povukao obarač. Nisam uspio ni trepnuti.

No nije to prvi put da su me ustrijelili u snu. Prije nekoliko godina probudio sam se u usamljenoj kući na vrhu planine. Izmigoljio sam iz kreveta, oteturao do kućnih vrata te izišao na trijem. Bacio sam pogled na sat – pet izjutra. Krajolik je snivao pod blijedoplavim magličastim jorganom. Srušio sam se na stolac za ljuljanje i zapalio cigaretu. Vladao je mir! Neviđen mir! Tek bi povremeno šušnula koja odbjegla kap rose s krošnje obližnjeg hrasta. A onda - koraci. Naćulio sam uši. Da! Pristizali su uskom bijelom vrtnom stazom iza kuće. Tko bi to mogao biti, posjetioci su ovdje zaista rijetki, čudio sam se. Kada je iza ugla iskrsnula zadivljujuća žena ostao sam frapiran. Njoj, tako blještavo lijepoj i dotjeranoj mjesto je bilo na crvenom tepihu u Cannesu, a ne u ovoj nigdini. Zaobišla je ogradu i stala ispred mene.
- Gospođo vi ste izgleda zalutali – primijetio sam promuklim glasom.
Osmjehnula se ne rekavši ništa. Samo je netremice zurila u me. Bilo mi je znano to lišce i taj prodorni pogled gladne vučice. Samo otkud? Posegla je rukom u torbicu i izvadila malokalibarski pištolj. – Hej, koji kur - poskočio sam sa stolca. Grunulo je u tom jutarnjem spokoju kao da je ispucano iz topa, a ne tog pištoljčića. Zaglušen, spustio sam pogled na prsa. Krvava mrlja širila se košuljom. Zakoraknuo sam k svirepoj neznanki. Ustuknula je korak, dva. Posrnuo sam i počeo se rušiti u slow motionu. Činilo mi se da padam u neki užasno dubok ponor. – Pa to je Lauren Bacall!, prostrujalo mi je glavom u jednom trenutku. Doista, bila je to lijepa Lauren u svom najokrutnijem izdanju! Srušio sam se na hladne, crvene terakotne pločice i ostao ležati ukočena pogleda. Holivudska diva kažiprstom desne ruke dotače modni dodatak, crvenu kožnu ružu na mjestu vlastita srca i pred njom se otvori crvotočina. Bez osvrtanja, sigurna da je besprijekorno obavila posao, zađe u prostorno-vremenski vrtlog te iščezne u udaljenom kutku svemira. Bilo je evidentno: moja će pogibija ostati još jedno u moru nerazjašnjenih umorstava. DORH s ovako skromnim budžetom nema šanse da joj uđe u trag! Zakrkljah, krv mi šiknu na usta. Ispustio sam dušu i istog se trena trgnuo na krevetu u ovostvarnosti. Bijah mokar, sav jedna voda.

***

Vodu za kavu stavio sam da zavrije. Progonile su me oniričke slike. Što to znači, kopkalo me. Zašto me ubila? Zašto baš u planinama? Zašto Lauren, a ne npr. Hedy Lamarr? To bi mi imponiralo. Ona je bila prekrasna ženska i imala je kliker. Još kakav! Obuzela me tjeskoba, neki grozan predosjećaj nadolazeće katastrofe. Rastreseno sam stavio žličicu šećera viška, no kava je svejedno imala gorak okus.
Ozlovoljen zaputio sam se do knjižnice. Novim temama zaokupit ću mozak, skrenuti misli s neželjena sadržaja, nadao sam se. Vrzmajući se među pretrpanim policama s knjigama zamijetio sam natpis na hrptu: Lauren Bacall, Autobiografija. Slučajnost ili sinkronicitet? Želio sam vjerovati da se u toj debeloj knjižurini kriju stanoviti odgovori. Sjeo sam u obližnju birtiju i prepun nade upustio se u čitanje. Bio sam odlučan da pronađem uzorak i dešifriram poruku odaslanu iz duboko nesvjesnog. Vrijeme je odmicalo, ja sam jurcao kroz redove. Negdje na sredini, pomalo zgađeno sklopio sam korice. Izostalo je neko bizarno otkriće, misterij. Unutra nije bilo ničeg osim dosade i površnosti. Poput sličnih autobiografija ljudi iz popularne kulture bio je to još jedan kronološki ispripovijedan život bez psihograma, dubljih uvida, sinteze, zaključka, “ekspoze”niže svijesti, onanija samodopadnog ega...
Dao sam konobaru znak da želim platiti. Prišao je. Na dlan sam mu istresao 15 kuna po pedeset lipa. Ošinuo me prezrivim pogledom. Gradeći na pogrešnim pretpostavkama zaključio je da je to utržak od plastičnih boca. Mene je podveo pod klošara. Svojevremeno bi me takva demonstracija nepoštivanja uvrijedila. Sada sam ga žalio. On je bio taj koji je morao živjeti sa svojim ja.
Izašao sam na ulicu. Od nekud se čula himna. Pratio ju je miris svinjskog pečenja.

Zanimalo me što znače ovi snovi. Naravno, imao sam neku predodžbu o tome, no želio sam čuti i drugo mišljenje. Nazvao sam dr. Artemidora. Rekao je:
Vidite, gospodine Huc, snovi o letenju nisu rijetkost, oni predstavljaju čovjekovu želju za slobodom, bijeg iz nelagodne situacije ili naprosto duhovne aspiracije sanjača.
Ok, a biti upucan?
Biti upucan znači okršaj sa stvarnom osobom, gdje vatreno oružje predstavlja značajnu prevlast napadača.

Ima li istine u tome, pitate me, dragi čitatelji?
O, da, ima...

muzika za ugođaj: Bajaga, Zažmuri
- 21:09 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>