Završivši s poslom sjeo sam u «Pogodak». Prišao je konobar.
- Izvolite – osmjehnuo se. Mršavi dugajlija, usko lice, konjski zubi – Fernandel.
- Štoš ti – pitao sam praznu stolicu preko puta.
Konobar je iskosa pogledao kome se obraćam.
- Meni Budweiser crni – rekoh.
Nevidljivi se nije oglasio.
- No odluči se – ukorio sam ga – čovjek će pustiti korijenje dok se ti odlučiš!
- …
- U redu i njemu Bud – netrpeljivo sam odsjekao prevrnuvši očima.
- Kako god vi kažete – uslužno odvrati konobar i pođe po piće.
Bio je brz, servirao je bocu ispred mene, drugu nasuprot. Potom se vratio za šank gdje je prelistavao novine te povremeno pogledavao u mom smjeru.
Birtija je bila pusta. Za obližnjim stolovima sjedila su dvojca dronjavih kronera crvenih lica zureći u čašu predsobom. To mi je odgovaralo. Sve što sam želio bilo je da na miru popijem piće i rasteretim se lošeg feelinga. Teško da sam mogao otrpjeti bučan govor, praskove alkoholnog smijeha, primordijalnu riku, krikove iz savane, ruralni naglasak, svjetonazorske čarke, mužjačka nadmudrivanja, testosteronske sukobe, političke prepirke, imbecilne doskočice, tamburice iz džuboksa, dirty dancing zajapurenih provincijalki na stolu, pankere, rokere, poluintelektualce, modiste, hipstere, preseravanje bilo kog tipa i predznaka.
U trenutku kada sam počeo ispijati drugo pivo, lice konobara preobrazilo se u grotesknu masku tužnog klauna. Poput većine, priželjkivao je čudo, neki Miracolo eucaristico di Rimini, nedokučiv trenutak koji uključuje više sile, ekstra dimenzije, nešto što bi mogao prepričavati uvijek iznova, djeci, prijateljima, unucima…
Sunce je zašlo iza brda. Još neko vrijeme treperio je dan.
- Ej, suvremeniče – doviknuh konobaru – da platim.
Prišao je.
- Je li sve bilo u redu – upitao je ljubazno.
- Savršeno generale – lakonski sam odvratio.
Na ulici je puhalo jako jugo. Vjetar je u sebi nosio miris mediterana koji se prožimao s mirisom gnjileži kontinentalnog lišća. Dovukao sam se do stana, izvalio na kauč, upalio tv i prepustio se samozaboravu. Na sportskom programu bio je boksački meč. Dva teškaša kao da su se borili svaki u svom kutu. Bio je to loš boks. Zakunjao sam. Sanjao sam fantastičnu književnost bez literarnih invencija:
Grupa kršćanskih satiričara jahala je prema Islandu da ukrsti koplja s islamskim satiričarima na neutralnom terenu.
U tom trenutku ja sam se usukao 30 posto.
Istovremeno moj se politički protivnik uvećao 70 posto.
Sveukupna prosječnost narasla je za 50 posto.
«Sve je to u redu, ali treba nam spektakularan završetak», reče Rahatluk paša, jedan iz redova islamskih satiričara.
„Da imaginacija naguzi realizam“, dometnu šeik Hasan Bin Bong.
„E, to ali uvjerljivo, ono magični realizam, ne“, pripomenu imam džamije u Kelnu Sami Abi Đabi Bu.
“A da bacimo fetvu na Ruždija”, kroz smijeh će ajatolah Malik Kartazi.
“Ha-ha-ha”, svi se uglas nasmijaše.
Prenuo sam se. Ona dva bijednika i dalje su boksala svaki u svom kutu ringa.
Na penđer mi sletje bijela golubica. Ašik se ćutio u zraku.
Netko mi ispod vrata gurnu Dnevni avaz.
Bujrum ćafire, začuo se glas.
Post je objavljen 21.01.2016. u 02:43 sati.