Marketing
Kamo dovraga s tim snovima
San: letim horizontalno s rukama ispruženim ispred sebe. Visoko sam iznad oblaka i vjetar mi tuče ravno u lice, mrsi mi kosu. Znam, ovdje bi trebalo biti studeno, no meni nije nimalo hladno. Povremeno izgubim ravnotežu pa počnem ponirati ka tlu. Moje nespretne kretnje tad ispravi duhovni vodič. On, bestjelesan, gore u visini upravlja mnome kao lutkom na žici. Nevidljive strune prolaze mi mjestima kristovih rana, jasno osjećam. Brižan je, dobrohotno me vodi na putu Sudbine i stoga ne osjećam strah. Nikada do sada nisam sanjao duhovnog vodiča!
A sutradan, dijametralno suprotan san - upucali su me! Pitam se kamo je nestao duhovni vodič? Je li imao čik-pauzu? Možda je morao priskočiti u pomoći drugom korisniku? Otišao je na godišnji? Kako bilo, nekom tipu su zlonamjernici prišapnuli da mu upravo ja trošim ženu, što je bila notorna laž. Izluđen od ljubomore odlučio je da me ubije. Uzverao se požarnim stubama, kradomice uvukao kroz prozor i upucao me dok sam ležeći na kutnoj garnituri gledao prastari kaubojac, mislim u režiji Johna Forda. Samo je banuo iza zida i bešćutna lica povukao obarač. Nisam uspio ni trepnuti.
No nije to prvi put da su me ustrijelili u snu. Prije nekoliko godina probudio sam se u usamljenoj kući na vrhu planine. Izmigoljio sam iz kreveta, oteturao do kućnih vrata te izišao na trijem. Bacio sam pogled na sat – pet izjutra. Krajolik je snivao pod blijedoplavim magličastim jorganom. Srušio sam se na stolac za ljuljanje i zapalio cigaretu. Vladao je mir! Neviđen mir! Tek bi povremeno šušnula koja odbjegla kap rose s krošnje obližnjeg hrasta. A onda - koraci. Naćulio sam uši. Da! Pristizali su uskom bijelom vrtnom stazom iza kuće. Tko bi to mogao biti, posjetioci su ovdje zaista rijetki, čudio sam se. Kada je iza ugla iskrsnula zadivljujuća žena ostao sam frapiran. Njoj, tako blještavo lijepoj i dotjeranoj mjesto je bilo na crvenom tepihu u Cannesu, a ne u ovoj nigdini. Zaobišla je ogradu i stala ispred mene.
- Gospođo vi ste izgleda zalutali – primijetio sam promuklim glasom.
Osmjehnula se ne rekavši ništa. Samo je netremice zurila u me. Bilo mi je znano to lišce i taj prodorni pogled gladne vučice. Samo otkud? Posegla je rukom u torbicu i izvadila malokalibarski pištolj. – Hej, koji kur - poskočio sam sa stolca. Grunulo je u tom jutarnjem spokoju kao da je ispucano iz topa, a ne tog pištoljčića. Zaglušen, spustio sam pogled na prsa. Krvava mrlja širila se košuljom. Zakoraknuo sam k svirepoj neznanki. Ustuknula je korak, dva. Posrnuo sam i počeo se rušiti u slow motionu. Činilo mi se da padam u neki užasno dubok ponor. – Pa to je Lauren Bacall!, prostrujalo mi je glavom u jednom trenutku. Doista, bila je to lijepa Lauren u svom najokrutnijem izdanju! Srušio sam se na hladne, crvene terakotne pločice i ostao ležati ukočena pogleda. Holivudska diva kažiprstom desne ruke dotače modni dodatak, crvenu kožnu ružu na mjestu vlastita srca i pred njom se otvori crvotočina. Bez osvrtanja, sigurna da je besprijekorno obavila posao, zađe u prostorno-vremenski vrtlog te iščezne u udaljenom kutku svemira. Bilo je evidentno: moja će pogibija ostati još jedno u moru nerazjašnjenih umorstava. DORH s ovako skromnim budžetom nema šanse da joj uđe u trag! Zakrkljah, krv mi šiknu na usta. Ispustio sam dušu i istog se trena trgnuo na krevetu u ovostvarnosti. Bijah mokar, sav jedna voda.
***
Vodu za kavu stavio sam da zavrije. Progonile su me oniričke slike. Što to znači, kopkalo me. Zašto me ubila? Zašto baš u planinama? Zašto Lauren, a ne npr. Hedy Lamarr? To bi mi imponiralo. Ona je bila prekrasna ženska i imala je kliker. Još kakav! Obuzela me tjeskoba, neki grozan predosjećaj nadolazeće katastrofe. Rastreseno sam stavio žličicu šećera viška, no kava je svejedno imala gorak okus.
Ozlovoljen zaputio sam se do knjižnice. Novim temama zaokupit ću mozak, skrenuti misli s neželjena sadržaja, nadao sam se. Vrzmajući se među pretrpanim policama s knjigama zamijetio sam natpis na hrptu: Lauren Bacall, Autobiografija. Slučajnost ili sinkronicitet? Želio sam vjerovati da se u toj debeloj knjižurini kriju stanoviti odgovori. Sjeo sam u obližnju birtiju i prepun nade upustio se u čitanje. Bio sam odlučan da pronađem uzorak i dešifriram poruku odaslanu iz duboko nesvjesnog. Vrijeme je odmicalo, ja sam jurcao kroz redove. Negdje na sredini, pomalo zgađeno sklopio sam korice. Izostalo je neko bizarno otkriće, misterij. Unutra nije bilo ničeg osim dosade i površnosti. Poput sličnih autobiografija ljudi iz popularne kulture bio je to još jedan kronološki ispripovijedan život bez psihograma, dubljih uvida, sinteze, zaključka, “ekspoze”niže svijesti, onanija samodopadnog ega...
Dao sam konobaru znak da želim platiti. Prišao je. Na dlan sam mu istresao 15 kuna po pedeset lipa. Ošinuo me prezrivim pogledom. Gradeći na pogrešnim pretpostavkama zaključio je da je to utržak od plastičnih boca. Mene je podveo pod klošara. Svojevremeno bi me takva demonstracija nepoštivanja uvrijedila. Sada sam ga žalio. On je bio taj koji je morao živjeti sa svojim ja.
Izašao sam na ulicu. Od nekud se čula himna. Pratio ju je miris svinjskog pečenja.
Zanimalo me što znače ovi snovi. Naravno, imao sam neku predodžbu o tome, no želio sam čuti i drugo mišljenje. Nazvao sam dr. Artemidora. Rekao je:
Vidite, gospodine Huc, snovi o letenju nisu rijetkost, oni predstavljaju čovjekovu želju za slobodom, bijeg iz nelagodne situacije ili naprosto duhovne aspiracije sanjača.
Ok, a biti upucan?
Biti upucan znači okršaj sa stvarnom osobom, gdje vatreno oružje predstavlja značajnu prevlast napadača.
Ima li istine u tome, pitate me, dragi čitatelji?
O, da, ima...
muzika za ugođaj: Bajaga, Zažmuri
Post je objavljen 04.01.2016. u 21:09 sati.