Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

28.08.2014., četvrtak

Poezija in vitro

photo tin_vs_krleza1_zps378e8363.jpg

Prebivalište

Dvije sobe,
Tinova i gospodina Krleže,
jedna na Gvozdu,
druga na Trešnjevci,
Selska cesta 116c,
pozvoniti kod Gršković, u šali dodajem.

Jedna prostrana agramerska grobnica
što odiše malograđanštinom,
druga, isposnička ćelija
izrezana iz pustinje Blaca
odiše pak slabošću na drugi način.

U svakom slučaju, dragi moj,
ovaj grad prijeti da će me smožditi.


Come to daddy

svi vi začeti u bračnim oskvrnućima,
začeti u bijesu, pijanstvu, osveti,
u bujici grubih psovki
u slučajnim susretima
u noćima punog mjeseca
u potpalublju broda luđaka
u narkotičkom zanosu
u klupku razvrata
u gnjusnim orgijama
u rodoskvrnuću
perverziji
nastranosti

svi vi, plodovi utroba ženki što se pomahnitalo tjeraju
plodovi vrućih prohtjeva mošnji muškaraca obnemoćale pameti
plodovi slabosti
dosade
straha
sebičnosti
ideje
odustajanja
greške

svi vi, neželjeni
u kartonskim kutijama, dnevnim novinama, dronjcima
odbačeni
katedralama, ubožnicama, svratištima

vi...jadne mesnate tvorevine...

kako da imate trunku samopoštovanja
da budete pouzdani
odlučni, nepokolebljivi, čvrsti – neuništivi

iznad svega

kako da pružite ljubav
osim tako da posijete

pustoš i smrt


Tetovirani čovjek

Čovjek atletske građe
baštinik Doriforovih gena
pristigao je na plažu,
razodjenuo se
i sjeo na
greben.

Čitavo njegovo tijelo prekriveno je
istetoviranim riječima.
Tako ispisan, slovima kao rožnatim krljuštima,
nalik je na velikog zelenog guštera
što planduje na suncu.

Mnogo je to riječi, a opet
u pitanju je tek jedna jedina riječ
ispisana na svim živim i mrtvim jezicima
i pismima svijeta.

Prošla su dva sata.
Tetovirani i dalje nepomično sjedi na grebenu
Pogled je usidrio za horizont
- čeka!

Jedna jedina riječ.

UPOMOĆ!

No nitko ne prilazi, svi zaziru
uključujući i mene.


Negdje u pojasu Gaze

Lunjam pustim ulicama nepoznatog grada
odjeven kao žensko.
Onako, na prvu rekao bih da sam u Temišvaru,
ali ne mogu to sa sigurnošću ustvrditi.
U pokrajnjoj ulici prilazi mi čovjek bez lica,
razgrne svoj plavi baloner (his blue raincoat)
24 ljudska oka uglavljena u njegov torzo
pohotno me promatraju.
Iznenada mu se pupak počne smijati ledenim smijehom.
Smijeh sablasno odzvanja gradskim ulicama.
Tad se i pimpek, kao zmija koja nuđa Evi jabuku, izvi te prostački reče:
- HEJ MACO, DOĐI PO SVOJIH 55 CM!

Trčim trčim trčim
Bježim-hitam natrag na javu…

A, kad tu, na javi
eto ti ga na! sirene zavijaju,
cvilež, jauci,
bombe pljušte
vatra proždire sve.

Rat iznova.


Nezgodna pozicija

pođeš operirati mrenu
a, ostaneš bez noge
u gorem slučaju
bez obje noge

ili odeš operirati hemeroide
i ostaneš bez
lijeve noge i desne ruke
ili desne noge i lijeve ruke
ili lijeve noge i lijeve ruke
ili desne ruke i desne noge

možeš lako ostati i bez svih ekstremiteta
dok obezglavljeno ležiš
uvjeren u jednostavnu, rutinsku operaciju

sranja se događaju, naravno

ja sam otišao operirati
madež
umjesto toga
odstraniše mi smisao za humor

dokaži - veli doktor primarius – da ipak žene nisu u pitanju...


Prijatelju, piscu, slikaru...

ok, možda te žene više ne žele, prijatelju
ali, papir bijeli, evo, nudi ti svoje djevičanstvo
bez pregovora, bez pogovora
uzmi me, oskvrni me
bolje ti nego računovođa iz Konzuma.


U prolazu

Damica mlada bicikl gura.
Tko će da ju poduči ljubavnoj patnji,
tko će da ju kreše,
pa potom u brk skreše:
Zbogom mala, adio ljubavi, adio
Mare!


Moj prijatelj Hervé

moj prijatelj ima Aids
jebao se bez zaštite
pohotno, ludo, baš kao što bi to
željeli svi

kada ga susretnem u gradu uzviknem
- aidsi di si?!
a, on se nasmije mojoj doskočici
jednako tako pohotno, ludo
baš kao što bi to
željeli svi


Ja, kopirajter
/tragom korporacijske poezije/

U gradu ćeš poći u kafić,
na moru u bistro ili birc
na selu u krčmu,
na proputovanju u gostionicu,
u hotelu u bar…

Svugdje ćeš ispiti zlatan gutljaj.

ZLATNI PAN

Horizonti promiču,
Pan ostaje.


Neka žena počeka

Ja pustih ženu neka čeka,
Sretoh je jednoć kasnije.
Ona reče:“Vidim, oči tvoje zagasle su...
Što se to s tobom zbilo, ljubavniče moj,
Što se to s tobom zbilo, ljubavniče moj vrli,
Što se to s tobom zbilo, ljubavniče moj,
Što se to zbilo?“

Pa, s obzirom da je istinu kazla,
I sam pokušah istinoljubiv biti:
„Što god da se s mojim očima zbilo,
To zbilo se s ljepotom tvojom,
Zbilo se s ljepotom tvojom,
Što zbilo se s ljepotom tvojom,
Zbilo se sa mnom.“

Pohrlili smo u nečiji krevet
I ondje ponrli zajedno
Hitro poput pseta
I doista mrtvi bili smo mi.

I slobodni poput riječnih brzaca,
I slobodni poput riječnih brzaca,
I slobodni poput riječnih brzaca,
Slobodni kao ti i ja.

Tako stvari idu,
Tako mora biti...ljubavniče...

L. Cohen
prepjev:Huc

Leonard Cohen - I Left a Woman Waiting



- 10:15 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

20.08.2014., srijeda

Mudre riječi

photo hucova_gitra_zpsc57b1148.jpg


Moja baba sa majčine strane doživjela je, štono bi se reklo, fine godine. Preživjela je dva rata i četiri države. Sjećam se, jedno jutro složio sam neizostavnu tursku kavu, pa smo sjeli za kuhinjski stol.
- Dakle, baba, o čemu je sve to bilo – upitao sam ju engleski konstruiranom rečenicom.
(Baba, what was all about?)
Umjesto dogovora osmjehnula se blagim, buddha iz predgrađa, smajlom.
«A ne-ne, nećemo tako», pobunio sam se «doživjela si duboku starost i mene doista zanima o čemu se tu radilo? Molim te, sažmi meni za ljubav, za ljubav svog unuka prvijenca, sve te dane, sate i minute, ispljuni bilo kakav, iako bih preferirao, mudar zaključak.»
Baba se ijope osmjehnula istim onim, za prosječnog Europljanina iritirajućim, pasivno agresivnim smajlom.
«Neodgovorno se ponašaš, draga moja», upozorio sam ju « ja doista želim ZNATI, ja naprosto izgaram za ZNANJEM, i iskreno govoreć' već sam pomalo lud od sve te potrage za SADRŽAJEM, ekstenzivno – SMISLOM, lud od sveg tog artističko-udbaškog promatranja, osmatranja, zamjećivanja, uočavanja, bilježenja, od sveg tog traganja za repetriajućim uzorkom, u povijesti, u svakodnevici, u trenutku, za uzorkom koji će mi budem li dovoljno ustrajan, dovoljno budan, dovoljno oštrouman, napokon otkriti božji blueprint, božju nakanu.»
Bez obzira na moj očaj i blagu nervozu dočekao me isti onaj blaženi buddha smile.
«Prljavo igraš, starice», uzdahnuo sam obeshrabren i srknuo kavu.
Pogledala me samilosno, pogledom bistrim kao gorski potok. Zapravo, nikada nije bio bistriji, osim možda, u trenutku njene smrti.
„Nemam vražjeg pojma“, rekla je smijuljeći se.
„Ne vjerujem ti“, odvratio sam poput uvrijeđene frajle.
Nastavila se smijuckati.
Bio sam uvjeren da mulja i ljubomorno čuva svoje spoznaje.

Treća je godina otkako je preminula i ja je se (očekivano) spominjem u fragmentima. Tipkam riječi kraj otvorenog prozora, prežvakujem prošlost, rekonstruiram viđeno i doživljeno. Predamnom titra plamičak iz replike rimske uljanice koju sam kupio u suvenirnici u El Djemu. U daljini, sa crkve sv. Franje na Opatovini javljaju se zvona. – Večernji zvon, kad čujem plah, osjećam tad, proljeća dah – odmah se sjetim stihova pjesme koju smo kadkad pjevali uz gitaru, nas dvoje, baba i ja. Oh, imali smo sjajan repertoar! Da samo znate: Bele rože - nežne rože, Ulicama kružim, Bolujem ja, Imam jednu želju, Jesenje lišće, Tužna je nedjelja... Većina starogradskih pjesmi i romansi bila nam je u malom prstu.
Nakratko napuštam tipkovnicu, osluškujem crkvena zvona. U smiraj dana oživljuju mirisi. Kanda se ćuti rajski vrt. I lepet krila, kao da se čuje. Pripaljujem posljednju cigaretu.

Nemam vražjeg pojma.

Kad razmisliš, niti boljeg, niti iskrenijeg odgovora živ čovjek ne bi mogao dati.

(18.kolovoza, 2014.)





-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Playlist:

A duša boli
Bele rože, nežne rože
Bolujem ja
Crven fesić
Da smo se ranije sreli
Emina
Fijaker stari
Hajde kato
Hladan vetar
Ima dana
Imam jednu želju
Ja bih hteo pesmom da ti kažem
Jesenje lišće
Kad bi ove ruže male
Kad ja pođoh na Bembašu
Kad sam bio mlađan lovac ja
Kad te vidim na sokaku
Mislio sam da je život
Marijana
Moja mala nema mane
Na kraj sela čađava mehana
Nate mislim
Oj jesenske duge noći
Osam tamburaša s Petrovaradina
Oči črnje
Ribara starog kći
Sve moje jeseni su tužne
Što to šušti bagrem beli
Ti si rajski cvijet
Te tvoje oči zelene
Tužna je nedjelja
Ulicam kružim
U ranu zoru
U Stambolu na Bosforu
U tem Somboru
Za jedan časak radosti
Zlatan prsten
- 11:25 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

11.08.2014., ponedjeljak

D. Bobović u raljama postmodernizma

photo dp_merlinka_zpsa11e2dd6.jpg

Alen Bobović, sin Dragutina Bobovića, znamenitog crtača, grafičara, slikara, kipara, fotografa, a u posljednje vrijeme i pisca, zarađivao je svoj džeparac na način da je ocu pomagao šrafirati crteže, otiskivati i kolorirati grafike, kontaktirati galeriste i obavljati druge sitne umjetničke poslove. Mlad momak, unatoč talentu, nije bio zainteresiran za umjetnost, no bio je to, kako se to običava reći easy money, novac koji mu je trebao da svoj mozak i tijelo ispuni halucinogenim supstancama što su, po njegovom osobnom shvaćanju i uvjerenju, otvarala vrata percepcije na daleko spektakularniji i dublji način no što je to činila umjetnost. Naravno, D. Bobović poput svakog pravog oca nije imao blage veze na što mu sin troši novac, a ako ćemo pravo, nije ga niti bilo briga.

Prilikom otvorenja neke izložbe G. Sedlar, Bobovićev kolega slikar, u neobaveznom ćaskanju otkrio je način kako se on nosi s ponudom i potražnjom na slikarskom tržištu u neoliberalnom okruženju.

- Ti Kinezi su savršeni replikatori – uzbuđeno je viknuo, a potom utišanim glasom dometnuo – ja im mejlnem nekoliko orginala, naznačim tehniku, dimenzije u kojima želim da slike budu izrađene, te broj željenih komada i za jedno mjesec-dva dobijem natrag savršene kopije vlastitih slika za malu lovu. Među nama govoreći, te kopije počesto nadmašuju orginale, duktus je snažniji, ekspresivniji, boje nekako svježije, dišu…
Nakon tog razgovora D. Bobović zahvalio je sinu na suradnji, kontaktirao kineske artiste i dogovorio posao po povoljnijoj cijeni.

Tri mjeseca kasnije zaprimio je poveću pošiljku crteža, slika i grafika te ostao frapiran: slike su, uistinu, baš kao što je ustvrdio G. Sedlar, bile savršene, pa čak i bolje od originala; duktus je bio snažniji, ekspresivniji i boje su doista nekako disale… Međutim, G. Sedlar bio je apstraktni slikar, dok je D. Bobović bio čisti figurativac. Svi Bobovićevi likovi redom, od sv. Jerolima, sv. Ane, sv. Ivana Krstitelja i drugih svetaca, pa do Merlinke, Severine, Đurđice Barlović te inih persona iz popularne kulture kojima se D. Bobović, na svoj specifični, patološko- forenzičarski način bavio, imali su ovom prilikom azijatske oči! – O, dio mio, zavapio je užasnut. Naime, za tjedan dana imao je ugovoren termin za predstavljanje novih radova u milanskoj Scali i nije znao što da čini. Uzbuđeno je hodao atelijerom amo-tamo. Vremena za sanaciju štete nije bilo. Naposljetku je odlučio riskirati, natočio si je veliku čašu viskija, stisnuo zube i prepustio se fatumu. U trenutku krajnjeg očaja naivno je pomislio: možda neće primijetiti.

Talijanska kritika bila je, naprosto, oduševljena. Pisalo se o zaokretu u likovnom pristupu D. Bobovića, o dojmljivom djelu, o bistrini uma i oka, o nevjerojatnoj pronicljivosti, o rijetko intelektualnom slikaru, o peckavom humoru, o anticipiranju vanjštine sutrašnjeg europljanina, o kineskoj kulturnoj revoluciji što napokon pušta korijenje i na europskom tlu, o nekrologu za Europu (vukle su se paralele sa starom Grčkom i padom Rimskog Carstva), o smrti prije dosegnute katarze, lamentiralo se nad otvorenim grobom; neki su sa šovinistički obojenim perom pisali o epidemiji kosookih, o kulturogenu itd., a sve to na onaj pompozan pseudo-intelektualni, pseudo-znanstveni, pseudo-filozofski način teoretičara umjetnosti koji kao da je ispao iz nekog generatora postmodernističkog žargona.

Tko bi se nadao takvom raspletu stvari, pomislio je Bobović palcem češkajući guste, raščupane obrve, nagnut nad La Voce del Popolo u kafiću Eccola. Nije mu preostalo ništa drugo doli da se čitav dan zadovoljno osmjehuje.
- 13:59 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>