Marketing
D. Bobović u raljama postmodernizma
Alen Bobović, sin Dragutina Bobovića, znamenitog crtača, grafičara, slikara, kipara, fotografa, a u posljednje vrijeme i pisca, zarađivao je svoj džeparac na način da je ocu pomagao šrafirati crteže, otiskivati i kolorirati grafike, kontaktirati galeriste i obavljati druge sitne umjetničke poslove. Mlad momak, unatoč talentu, nije bio zainteresiran za umjetnost, no bio je to, kako se to običava reći easy money, novac koji mu je trebao da svoj mozak i tijelo ispuni halucinogenim supstancama što su, po njegovom osobnom shvaćanju i uvjerenju, otvarala vrata percepcije na daleko spektakularniji i dublji način no što je to činila umjetnost. Naravno, D. Bobović poput svakog pravog oca nije imao blage veze na što mu sin troši novac, a ako ćemo pravo, nije ga niti bilo briga.
Prilikom otvorenja neke izložbe G. Sedlar, Bobovićev kolega slikar, u neobaveznom ćaskanju otkrio je način kako se on nosi s ponudom i potražnjom na slikarskom tržištu u neoliberalnom okruženju.
- Ti Kinezi su savršeni replikatori – uzbuđeno je viknuo, a potom utišanim glasom dometnuo – ja im mejlnem nekoliko orginala, naznačim tehniku, dimenzije u kojima želim da slike budu izrađene, te broj željenih komada i za jedno mjesec-dva dobijem natrag savršene kopije vlastitih slika za malu lovu. Među nama govoreći, te kopije počesto nadmašuju orginale, duktus je snažniji, ekspresivniji, boje nekako svježije, dišu…
Nakon tog razgovora D. Bobović zahvalio je sinu na suradnji, kontaktirao kineske artiste i dogovorio posao po povoljnijoj cijeni.
Tri mjeseca kasnije zaprimio je poveću pošiljku crteža, slika i grafika te ostao frapiran: slike su, uistinu, baš kao što je ustvrdio G. Sedlar, bile savršene, pa čak i bolje od originala; duktus je bio snažniji, ekspresivniji i boje su doista nekako disale… Međutim, G. Sedlar bio je apstraktni slikar, dok je D. Bobović bio čisti figurativac. Svi Bobovićevi likovi redom, od sv. Jerolima, sv. Ane, sv. Ivana Krstitelja i drugih svetaca, pa do Merlinke, Severine, Đurđice Barlović te inih persona iz popularne kulture kojima se D. Bobović, na svoj specifični, patološko- forenzičarski način bavio, imali su ovom prilikom azijatske oči! – O, dio mio, zavapio je užasnut. Naime, za tjedan dana imao je ugovoren termin za predstavljanje novih radova u milanskoj Scali i nije znao što da čini. Uzbuđeno je hodao atelijerom amo-tamo. Vremena za sanaciju štete nije bilo. Naposljetku je odlučio riskirati, natočio si je veliku čašu viskija, stisnuo zube i prepustio se fatumu. U trenutku krajnjeg očaja naivno je pomislio: možda neće primijetiti.
Talijanska kritika bila je, naprosto, oduševljena. Pisalo se o zaokretu u likovnom pristupu D. Bobovića, o dojmljivom djelu, o bistrini uma i oka, o nevjerojatnoj pronicljivosti, o rijetko intelektualnom slikaru, o peckavom humoru, o anticipiranju vanjštine sutrašnjeg europljanina, o kineskoj kulturnoj revoluciji što napokon pušta korijenje i na europskom tlu, o nekrologu za Europu (vukle su se paralele sa starom Grčkom i padom Rimskog Carstva), o smrti prije dosegnute katarze, lamentiralo se nad otvorenim grobom; neki su sa šovinistički obojenim perom pisali o epidemiji kosookih, o kulturogenu itd., a sve to na onaj pompozan pseudo-intelektualni, pseudo-znanstveni, pseudo-filozofski način teoretičara umjetnosti koji kao da je ispao iz nekog generatora postmodernističkog žargona.
Tko bi se nadao takvom raspletu stvari, pomislio je Bobović palcem češkajući guste, raščupane obrve, nagnut nad La Voce del Popolo u kafiću Eccola. Nije mu preostalo ništa drugo doli da se čitav dan zadovoljno osmjehuje.
Post je objavljen 11.08.2014. u 13:59 sati.