Marketing
Mudre riječi
Moja baba sa majčine strane doživjela je, štono bi se reklo, fine godine. Preživjela je dva rata i četiri države. Sjećam se, jedno jutro složio sam neizostavnu tursku kavu, pa smo sjeli za kuhinjski stol.
- Dakle, baba, o čemu je sve to bilo – upitao sam ju engleski konstruiranom rečenicom.
(Baba, what was all about?)
Umjesto dogovora osmjehnula se blagim, buddha iz predgrađa, smajlom.
«A ne-ne, nećemo tako», pobunio sam se «doživjela si duboku starost i mene doista zanima o čemu se tu radilo? Molim te, sažmi meni za ljubav, za ljubav svog unuka prvijenca, sve te dane, sate i minute, ispljuni bilo kakav, iako bih preferirao, mudar zaključak.»
Baba se ijope osmjehnula istim onim, za prosječnog Europljanina iritirajućim, pasivno agresivnim smajlom.
«Neodgovorno se ponašaš, draga moja», upozorio sam ju « ja doista želim ZNATI, ja naprosto izgaram za ZNANJEM, i iskreno govoreć' već sam pomalo lud od sve te potrage za SADRŽAJEM, ekstenzivno – SMISLOM, lud od sveg tog artističko-udbaškog promatranja, osmatranja, zamjećivanja, uočavanja, bilježenja, od sveg tog traganja za repetriajućim uzorkom, u povijesti, u svakodnevici, u trenutku, za uzorkom koji će mi budem li dovoljno ustrajan, dovoljno budan, dovoljno oštrouman, napokon otkriti božji blueprint, božju nakanu.»
Bez obzira na moj očaj i blagu nervozu dočekao me isti onaj blaženi buddha smile.
«Prljavo igraš, starice», uzdahnuo sam obeshrabren i srknuo kavu.
Pogledala me samilosno, pogledom bistrim kao gorski potok. Zapravo, nikada nije bio bistriji, osim možda, u trenutku njene smrti.
„Nemam vražjeg pojma“, rekla je smijuljeći se.
„Ne vjerujem ti“, odvratio sam poput uvrijeđene frajle.
Nastavila se smijuckati.
Bio sam uvjeren da mulja i ljubomorno čuva svoje spoznaje.
Treća je godina otkako je preminula i ja je se (očekivano) spominjem u fragmentima. Tipkam riječi kraj otvorenog prozora, prežvakujem prošlost, rekonstruiram viđeno i doživljeno. Predamnom titra plamičak iz replike rimske uljanice koju sam kupio u suvenirnici u El Djemu. U daljini, sa crkve sv. Franje na Opatovini javljaju se zvona. – Večernji zvon, kad čujem plah, osjećam tad, proljeća dah – odmah se sjetim stihova pjesme koju smo kadkad pjevali uz gitaru, nas dvoje, baba i ja. Oh, imali smo sjajan repertoar! Da samo znate: Bele rože - nežne rože, Ulicama kružim, Bolujem ja, Imam jednu želju, Jesenje lišće, Tužna je nedjelja... Većina starogradskih pjesmi i romansi bila nam je u malom prstu.
Nakratko napuštam tipkovnicu, osluškujem crkvena zvona. U smiraj dana oživljuju mirisi. Kanda se ćuti rajski vrt. I lepet krila, kao da se čuje. Pripaljujem posljednju cigaretu.
Nemam vražjeg pojma.
Kad razmisliš, niti boljeg, niti iskrenijeg odgovora živ čovjek ne bi mogao dati.
(18.kolovoza, 2014.)
-----------------------------------------------------------------------------------------------------
Playlist:
A duša boli
Bele rože, nežne rože
Bolujem ja
Crven fesić
Da smo se ranije sreli
Emina
Fijaker stari
Hajde kato
Hladan vetar
Ima dana
Imam jednu želju
Ja bih hteo pesmom da ti kažem
Jesenje lišće
Kad bi ove ruže male
Kad ja pođoh na Bembašu
Kad sam bio mlađan lovac ja
Kad te vidim na sokaku
Mislio sam da je život
Marijana
Moja mala nema mane
Na kraj sela čađava mehana
Nate mislim
Oj jesenske duge noći
Osam tamburaša s Petrovaradina
Oči črnje
Ribara starog kći
Sve moje jeseni su tužne
Što to šušti bagrem beli
Ti si rajski cvijet
Te tvoje oči zelene
Tužna je nedjelja
Ulicam kružim
U ranu zoru
U Stambolu na Bosforu
U tem Somboru
Za jedan časak radosti
Zlatan prsten
Post je objavljen 20.08.2014. u 11:25 sati.