| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
27.12.2008., subota
IZLOŽBA IZ SARKOFAGA
|
Ne marim mnogo za godišnjice, obljetnice i slične stvari. Jednostavno nisam takav čovjek. Ne slavim čak niti vlastiti rođendan. Nekolicina rijetkih istomišljenika ipak čini iznimku kada je u pitanju datum njihovog rođenja. Smatraju to dovoljno dobrim razlogom za odustajanje od načela. Za razliku od njih ja ne mislim da je velika stvar to što sam se rodio. Nisam niti prvi niti posljednji čovo na svijetu. Da sam prvi ili posljednji, pogotovo da sam posljednji to bi svakako zaslužilo propisan dernek, ali stvar je takva kakva jest, i stoga ništa od spektakla. Ako se situacija promjeni javit ću vam. No zapravo svaki je dan rođendan kada ujutro otvoriš oči, zar ne? Rođendan u Paklu. Dobrodošao! Vrijeme prolazi. Oni što se furaju na klišeje i koji su u životu pročitali tek jednu knjigu, i to Gričku vješticu, rekli bi: vrijeme neumitno prolazi. (Naprosto obožavaju tu riječ – neumitno!) Jašta, prolazi, ali ga nema. Ne postoji. To je privid. Kako sada to? Pa lijepo, kako je moguće da se foton ponaša kao val i kao korpuskula, recite vi meni. Godina je dana otkako sam započeo pisati ovaj blog. Posljednjih nekoliko dana proveo sam u Istri, pa sam osvijestio i da je prošlo deset godina od moje prve izložbe u Domu hrvatskih branitelja, u Puli. Nisam nostalgičan, nipošto, ali danas se želim prisjetiti kako je to izgledalo te davne 1998. Znate, poput emisije Crno-bijelo u boji, koju možete uvijek iznova pogledati na YouTube-u. Blagodati interneta! Humano preseljenje u Cyber Space! Vremeplov je spreman. Krećemo kapetane! PRVI KORAK Po prvi put u životu suočiti se sa sudom javnosti za svakoga je od nas zasigurno jedno od presudnih životnih iskustava. Kada se mladi umjetnik odluči iznijeti iz svog atelijera radove koji su nastajali još od njegovih prvih dana na akademiji, radovi koji svjedoče o prvim lutanjima i gubljenjima, o pripremama za upuštanje u veliku, životnu avanturu kreativnog stvaranja, on čini prvi, najteži korak na neizvjesnom putu neprestanih iskušenja i nedoumica koje umjetnost danas nosi sa sobom. No, da bi se stiglo mora se učiniti i taj prvi korak. Meister Huc jedan je od rijetkih mladih umjetnika koji se već na samom početku opredijelio za danas naizgled anakronu umjetničku disciplinu – slikarstvo. U vrijeme HI-TECH arta, ova, slobodno se može okvalificirati, neobična odluka odaje osnovne okvire u kojima on prolazi samog sebe i prepoznaje svoju budućnost. Slikar Huc predstavlja se ovdje samo dijelom svog opusa i to onim posvećenom samom čovjeku, njegovim bližnjim i sebi samom. Portreti i autoportreti koje na predstavlja nastajali su doslovce od njegovih prvih dana na zagrebačkoj Akademiji 1992., pa sve do današnjih dana. Već sama ova činjenica upućuje na određenu neobičnost, jer najčešće se ti rani radovi ne izlažu, već se čuvaju za neku kasniju možebitnu povijesnu obradu, ili nestaju tijekom vremena, zagubljeni u magli prvih umjetničkih početaka. Ova hrabra odluka ipak ima opravdanja jer ti prvi portreti ukazuju na nezanemarive slikarske mogućnosti ovog mladog umjetnika, te posebno na, danas vrlo rijetku, mogućnost psihološkog pronicanja u osobnost portretiranog koja se već prepoznaje i u ovim radnim radovima. Već tako rano iskazane slikarske mogućnosti potvrđuju se i na kasnijim portretima kada Huc savladavajući metierske zakonitosti u nekoliko izloženih portreta postiže zavidnu psihološku profiliranost portretirane osobe, izražavajući slikarskim sredstvima njezino duševno stanje. Relativna učestalost autoportreta, posebno posljednjih nekoliko godina, ukazuje na samoanalitički pristup kao jednu od osnovica na kojima će se odvijati njegov daljnji slikarski razvitak. Značaj autoportreta u povijesti umjetnosti u više je navrata i na različite načine valoriziran, no svi se kritičari slažu u prepoznavanju autoportreta kao jedne od repernih točaka u razvoju svakog umjetnika. Samosučeljavanje, koje pojam autoportreta prvenstveno nosi u sebi daleko nadilazi svaku pomisao o narcisoidnom ogledavanju. Naprotiv, prihvatimo li tezu da je slikarstvo za slikara svojevrsno sučeljavanje sa svijetom oko sebe, proces spoznaje koji transcendira iz nematerijalnog percepcije u materijalno slike, autoportret postaje sukus slikarskog promišljanja. Kao što je u životu spoznaja samog sebe presudna za spoznaju svijeta oko nas, tako je u slikarstvu autoportret umjetnikovo sredstvo spoznaje samog sebe kao umjetnika. Autoportret je zrcalo pred kojim nema skrivanja. Kako je umjetnost, pa tako i slikarstvo, materijalizirana sublimacija čovjekova duha, tako je i zrcalo u koje se umjetnik ogleda, na određen način, i zrcalo našeg vremena. Svaki je autoportret, ako je zaista iskren, neminovno i umjetnički manifest umjetnika. Prema tome, kada se jedan mladi umjetnik već prije početka svog pravog kreativnog puta okreće sebi kao motivu, riječ je o procesu samospoznaje. On je neophodan da bi uopće mogao krenuti dalje, te osim toga radi se i o pokušaju samodefiniranja – sebe osobno i svog umjetničkog izraza – da bi se danas, sutra mogao suočiti i uhvatiti u koštac sa onim što će biti pravi motivator njegova slikarstva, koji će sam po sebi novu i novu sliku, novi i novi korak ka otkrivanju njegove vlastite istine o umjetnosti. Nemoguće je suditi na osnovi prvog koraka. No, u svakoj utrci, pa i maratonskoj utrci života dobar je start izuzetno važan. Pregledavajući prve Meisterove radove ne možemo ne uočiti snažan potencijal: dobru slikarsku artikulaciju, psihološku pronicavost, neophodnu dozu intelektualne skepse, nepatvorenu, istraživačku nesigurnost te zavidnu radinost – sve odreda karakteristike neophodne da se ipak, već sada, može zaključiti da ovaj mladi umjetnik zavređuje našu pažnju i pomno praćenje u budućnosti, te prije i poslije svega nadu da će se sve ove predispozicije ubrzo artikulirati u samosvojan i koherentan umjetnički izraz. To jest, da će znati prepoznati svoju nit vodilju kroz umjetničke Scile i Haridbe sljedećeg milenija. Miroslav Gašparović
1. - Luka Izmet –
2. - Mladić dobrih namjera –
3. – Starac crvenog nosa – Ovo je jedini portret koji sam mu naslikao. Često puta me je tražio da ga naslikam. Ja sam uporno odbijao. Ne znam zašto, ali u njegovoj sam molbi očitavao (dekodirao) želju Ega da bude zabilježen. Borba protiv Ega je moja primarna zadaća na ovom svijetu. Ponekad mi se tako čini. Razgradnja Ega - nakon stoljeća Ega... Vrijeme je da se otvori prostor čudima.
3. - Krojačica - Bio je zadnji dan tog semestra, dan pred Badnjak. Zubato sunce bilo je na prozoru. Svi su se nekamo razbježali i u klasi nije bilo nikoga osim mene i gospođe krojačice. Ona mi je pričala svoje zgode, ja njoj svoje i vrijeme je prošlo. Gospođa je otišla, slika je ostala. Spremao sam se kući kada je odnekud u klasu banuo pokojni Čepić. Odgegali smo se u obližnji dućan, kupili jeftino vino, šećer, klinčiće, cimet, pa smo se vratili natrag i uključili eklektični rešo. Ubrzo nakon što je vino bilo kuhano pridružio nam se i Orepić. Mora da je iz svoje jazbine bio privučen mirisom kuhana vina. U pustoj akademiji ova tri ratna druga polako su ispijala vruće vino dok je na kazetofonu Mozart budio čežnju za ženkama koje smo nekoć voljeli. Žuto sunce je zašlo je iza sivih, oronulih zgrada. Ostali smo još neko vrijeme sjediti nijemi u polumraku. Bio je to jedan od ljepših dana u životu.
5. - Starica sa šeširićem – Studija. Slikanje «lazurama». Boba je uz Gugu, vjerojatno žena sa najviše portreta u Hrvatskoj. Na njoj su se izredale generacije i generacije slikara, kipara, grafičara... U tome da socijalni slučajevi imaju više, i daleko bolje portrete (koje si zapravo nikada ne bi bili u stanju priuštiti) od svih naših tajkuna i plejade gradonačelnika u gradskoj vijećnici, postoji jedna fina doza životne ironije koja mi se neizmjerno sviđa, i koja zapravo postavlja stvari u pravi odnos.
6. – Starica sa šeširićem (1) – Kako više nije imalo smisla gnjaviti studiju, uzeo sam platno i naslikao Bobu1. Naslikao sam ju u neka 2-3 sata. Od tog trenutka pa nadalje postat ću brzoslikar. Naslikati sliku u kontinuitetu, u jednoj jedinoj seansi, ostati u istom energetskom stanju koliko god možeš fizički izdržati, 6-12-24... sata. To je dio moje slikarske filozofije. Mogli bi reći, slikarski Kerouac! C'est moi! Oh, oui!
7. – Mirni dani u Zagorskim selima – Visoku, štrkljastu djevojku, duge plave kose koja se odazivala na ime Barbara poznavao sam iz srednje škole. Posjetila je te godine našu završnu izložbu. «Sve su ovo dosadne studije koje liče jedna na drugu, ali ova slika svijetli u mraku. Ovdje ima ljubavi.», rekla je. «Mudro zboriš Barbara», rekao sam joj. Poslije toga više ju nisam vidio. Zapravo jesam. Samo jednom. Nekoliko godina kasnije. Loše je izgledala: bila je blijeda kao duh, ispijena, iscrpljena, crnih kolobara oko očiju, u nekoj sivoj, tankoj, demode zimskoj jaknici... U naručju je držala dijete koje izgledalo jednako loše... Slika je bila tužna. Mirisala je na plijesan, težak život i smrt. Nije me primijetila, a ja se iz nekog razloga, možda zbog knedle u grlu i suzice u oku nisam javio (čitaj: nema suzice bez pjane guzice). Od tada je nikada više nisam vidio. Ali to ništa ne znači, zar ne?
8. – Sunny – Slikanje u plain airu ima posebne čari... ...Platno bješe katastrofalno impregnirano, i upijalo je kao spužva, no ipak sam uspio uhvatiti nešto od te djevojke i tog dana. Ako ništa drugo uhvatio sam ju za sisu! Eh, a lijepo mi je djed znao reći da se od dreka se pišćaljka ne dela! Nemreš slikat s govnom. I na govnu. Upamti: NIKADA NEMOJ SLIKATI AKRILIKOM!!! S njime se ne da slikati. S njim se može tek podslikavati. Ako mi ne vjeruješ provjeri što je o tome rekao Da Vinci u svom Traktaku o slikarstvu. Na 153. stranici naći ćeš slijedeće riječi: «Svatko tko slika akrilikom maloumnik je koji ne shvaća bit slikarstva i slikarske materije. Takvome bi trebalo oduzeti sve kistove i podijeliti ih sirotinji, a njega baciti u gulag! I da znaš, Michelangelo je jedan obični šmirant, jeftini manualac i mamlaz bez trunke mozga. Samo ta tijela, tijela i tijela u unedogled... Dosadno i glupo...»
9. – She Baba koja sjedi – She Baba, žena stranog imena koje započinje na B., imenjakinja poznate francuske starlete, pa glumice, pa pevaljke, pa prvoborke za prava životinja. Sedam slova. Pogađaj! Neki je opterećenjak u pozadini uočio srpsku zastavu. Testiraj se i ti. Vidiš li u odnosu boja na pozadini iza She Babe srpsku trobojnicu? Ako da moraš hitno da posetiš psihijatra, čoveče!
10. - Popiški Borsi -
11. – Osuđenik - Iz dana u dan, iz noći u noć on iznova i iznova vrti Mozartov rekvijem. Razmišlja o njemu, meisteru Mozartu. Razmišlja o smrti. Razmišlja o kraju. Vlastitom kraju. Kraj se naslućuje, eno ga tamo, iza onog brežuljka. Trebat će mu još par sumornih dana da dođe do ondje. A onda smiraj. Ali Mozart! Taj božanski Mozart nipošto nije zaslužio sudbinu što ga je zadesila: otpisan, škartiran i bačen u bezimenu zajedničku grobnicu. Prestrašno! Genijalac kakav se rađa jednom u 500 godina! Oh, ta prokleta bezglava rulja, svedena na tri primarne potrebe: jesti-piti-množiti se! Njihov jadni jednodimenzionalni svijet u kojem nema mjesta za lijepo! Da je faca bio bi Zoro... osvetio bi se... osvetio bi Mozarta, Vincenta, Gaugina, Jesenjina... osvetio bi sve one koje je zgromio njihov bešćutni čekić. Postavio bi bombu u neki trgovački centar i uništio ih. S punim pravom, dakako. I tu ne bi bilo kolateralnih žrtava, jer nema nevinih. Njihovi preci bili su tamo, sa neskrivenim su užitkom vješali i linčovali. Ali on nije frajer, nije čovjek od akcije, on je tek medicinar u pedesetim godinama koji još uvijek živi sa majkom i koji tek ponekad razmišlja na ovaj način. Neće smoći ni toliko snage da uništi svoj tmurni život nezadovoljnika.
12. – Grbavica – ..prljave i bez ikakvog reda nabacane pozadine i elementi: narodski stoljnjak kičastog uzorka, išarani zeleni pravan za presvlačenje modela, šipak, čajnik, nekakva plastična zdjela; pogrbljena starica patuljastog rasta u džemperu krupnog boda kojeg je zasigurno u polumraku svoje učmale sobe sama saštrikala; zelena vunena haljina, također vlastiti ručni rad, i veliki crveni rubin na ruci...outfit za poludit ... Teško je bilo u tom kaosu pronaći Smisao... Grbavica bješe škrta na riječima i prilično nezainteresirana za vanjski svijet. Kako takvo autistično ponašanje zna biti odlika i duševno osviještenih ljudi odlučio sam ju upitati zna li gdje se krije Smisao. Nije ništa odgovorila. Samo mi je uputila ovaj look. Ko guru Braco. Ni dan danas mi nije jasno što je to bilo. No slika je i dalje tu.
13. - Milovani Kenjar -
22 - Maša - «Ličiš na vjevericu», rekla je Bulimija Maši vidjevši ovaj portret. Maša se nasmijala, ali joj se ta opservacija nije svidjela. Maša nipošto nije željela sličiti na vjevericu, premda je kada se sjetim, doista imala sklonost skupljanja stvari iz prirode u svrhu izrade kojekakvih suvenirčića. Osim toga Maša, kao ni mnoge druge žene, nije imala smisla za humor. Uvijek je bila ozbiljna i odgovorna. Ubijala me je tom svojom odgovornošću, ispravnošću i obzirnošću. I neprestano je brinula neku brigu. U životu je imala plan i program. Fini malograđanski plan i program. «Poslije faksa slijedi brak», rekla je. «A onda nakon svadbe slijede djeca», nastavila je. Ja sam rekao: «Hej uspori malo mala, vidiš ona vrata tamo, iz njih je Svijet, moramo ga malo upoznati prije nego li se bacimo u tu avanturu. Ne možemo se praviti da ne postoji. Znaš, Fromm to naziva egoizam u dvoje. Ja se toga užasavam. Njih dvoje kontra svijeta, umjesto njih dvoje u Svijetu. Prije svega moramo saznati tko smo da bi smo mogli živjeti zajedno i imati djecu. Svijet će nam pomoći u tome». «Ne razumijem o čemu pričaš, ja vrlo dobro znam tko sam», rekla je bezizražajno. «Nu blagotise», rekao sam beznadno. Moj profesor mi je u više navrata implicirao da ću postati njegov asistent. Možda je mislio asistent prodaje, ne znam. Kada je moje slikarstvo u jednom trenutku izišlo iz okvira njegove mogućnosti shvaćanja nastao je, kako to biva kod plitkih i egocentričnih ljudi, otvoren sukob koji je završio tako da sam ga stjerao u lijepu provincijsku mater. Poslije toga nikada više nismo razgovarali. Njezin profesor njoj je također govorio da će postati asistent. I ona je doista kasnije, kada sam ja miljama bio udaljen od akademije i njenih smeđih, vjeveričastih očiju, postala asistent, i to ne asistent prodaje. Da stvar bude kompletirana, mene je zamijenila sa drugim tipom koji je postao asistent, ne prodaje, ali na jednom drugom odjelu. Ubrzo se taj dvojac bez kormilara uzeo, oženio, i izrodio dvoje djece. Za sada. Odgajaju ih da postani isti kao oni. Usađuju im ispravne kršćanske vrijednosti i nimalo ih ne zanima tko stanuje u tom majušnom tijelu. Jer oni su njihova krv i geni. A svijet se i dalje vrti. Ipak se vrti.
23. – Mašenka –
24. – Vjeverica –
25. – Gordi –
27. – Odbjeglo oko –
28. – Bizantinac u Zagrebu –
29. – Pred streljačkim vodom –
31. – Djevojka dobrih namjera –
31. – Gospođica iz Paviljona –
32. – Slika bračnog života – Prije ili kasnije izgledat ćeš ovako... Na kraju ovog podužeg posta želim vas pozvati da pogledate izložbu Tiha pobuna, u Klovićevim dvorima. Riječ je o pravom slikarstvu kakvo je rijetko moguće vidjeti u ovim krajevim i vrijedi četrdeset kuna. Zatim se vratite i recite mi da li bi ste željeli zamijeniti vaš plazma-televizor od 150 cm s bilo kojom umjetninom sa izložbe. |
07.12.2008., nedjelja
PISMO DJEDU MRAZU
 Dragi Djede! Nije oduvijek bilo ovako. Nekoć sam imao osjećaje. Nekoć sam se znao i smijati. I plakati. Znao sam i darivati. Nekoć sam znao VOLJETI! Oh, kada se samo sjetim kako sam znao voljeti! Ne znam što se to dogodilo sa mnom. Ne znam niti kako se dogodilo. A još manje kada se to dogodilo. Ne postoji nikakav presudan, traumatičan događaj na koji mogu prstom uprijeti i reći: evo, to je razlog moje nesreće! Volio bih da postoji, ali ne postoji. Jednostavno se dogodilo, poput vina koje je neprimjetno oteklo iz napukle bačve. Moji su gradovi sada napušteni. U njima više nema nikoga. Cvijeće je u vrtovima uvelo. Pustoš je svud. Kada mi je Đurđa rekla da je trudna, hinio sam sreću, no nisam osjetio ništa. Nikakav zanos zbog činjenice da se moji geni nastavljaju. Pomislio sam kako je to tek problem više koji ću morati rješavati na operativnoj razini. Ni kada se rodio moj prvijenac Borna, nisam osjetio ništa. Promatrao sam to malo bespomoćno stvorenje u Đurđinom naručju, gledao sam njeno ganuće, sreću i majčinski ponos. Ali ja, ja sam bio ravnodušan poput kamena studenca. I glumio sam, naravno da sam glumio, bolje od svakog dobitnika Oskara. Nastojim biti dobar otac i muž. Trudim se ispuniti sve njihove želje, i zbilja se ne štedim. No njih dvoje mi ne pripadaju. Jednostavno ne osjećam da mi pripadaju! Oni su za mene tek stranci na drugoj obali. Ponekad mi mahnu. Ja im odvratim. To je sve. I to je strašno, znam. Dok se Đurđa porađala ja sam kući doveo tajnicu i poševio ju na bračnom krevetu. Učinio sam to još nekoliko puta. Turnuo sam joj pimpek u sve rupe. Njoj i par drugih žena. Čak i jednom pripravniku. Uzaludno. Nikakva uzbuđenja. Ponekad se duboko ubodem iglom provjere radi. Osjećam bol. Tu sam. Realitet. Ne sanjam. Htio bih ponovo osjećati, kao nekad. To želim. To je moja želja ove godine. Ako mi ju ne ispuniš mislim da ću nekog ubiti. Da, ubiti ću nekoga, kunem ti se Bogom, jer možda tad nešto osjetim. A moguće da i ne. Požuri starče. |
05.12.2008., petak
POVRAT POREZA I 30 BOCA
|
NAPOKON SAM DOBIO POVRAT POREZA !!! Ne znam kako, ne znam zašto ali uvijek tek u dvanaestom mjesecu dobijem povrat. Premda prvi predam poreznu prijavu. To me je počelo nervirati, pa sam u srpnju okrenuo broj da ih pitam po kojem to ključu rješavaju porezne prijave. Uspavani, lijeni i tupasti glas s druge strane telefona rekao je – Nema ključa, rješavamo prijave kako nam dođu pod ruku. Onda se prije dva mjeseca oglasio ministar Šplunker ustvrdivši da su sve porezne prijave riješene te da oni koji nisu dobili svoje pare zapravo ne znaju ispuniti formulare. Znao sam da laže. Ja uvijek dam profićima da likvidiraju poreznu prijavu. I to skupo platim. Nema šanse da su nešto zajebali. To su profići. Požalio sam se svom susjedu (50), hrvatskom branitelju s piti-jesti-piti-jem s kojim ponekad drinkam na klupici pred zgradom. - Prokleti gad, taj laže čim zine – bijesno je rekao i potegao portugalski potro koji je od nekud nabavio. - Hoćeš reći da laže dok jede? – pitao sam i potegao porto. - A? – pitao je i potegao porto. - Mislim, mora zinuti da bi progutao hranu, zar ne? S obzirom na njegovu figuru čini se da je veliki poguzija, što znači: puno zalogaja – puno zijevanja, što pak znači da puno laže – rekao sam i potegnuo porto. - Pa to sam i rekao – rekao je i potegao porto. - Drago mi je da se razumijemo – rekao sam i potegao porto. Porto je ubrzo nestao. No imali smo mi tu i neku banijsku brlju. Taman smo je načeli kada je naišla mlada kustosica. Iz nekog razloga ta si je utuvila u glavu da sam ja Tijanin dečko. Svaki joj put objasnim da ne poznajem niti jednu Tijanu, pa da tako ne mogu biti ni njezin dečko. Ali đaba. Svaki naš razgovor započinjao je isto: - Bok. - Bok. - Ti si Tijanin dečko. - Nisam. - Ma jesi. - Ma nisam. - Nemoj se šaliti! - Ne šalim se. - Šališ se. Itd. Spektar mojih negiranja bio je zbilja raznolik. Od opetovanog ne-ne-ne do otvorenog priznanja da sam imao moždani, i da mi je pola memorijske kartice ošlo u nepovrat. Dosadilo mi je to. Ovog sam puta odlučio igrati igru. - Bok. - Bok. - Ti si Tijanin dečko. - Nego da jesam! - Ali vi više niste zajedno. - Jok. - Dobra je ona cura. - Ona je vrhunska pička! - Šteta. - I ja kažem. - I kak si ti? - Evo me još sam uvijek tu, sa vama. Odlučio sam ostati još neko vrijeme. - A trebao si negdje putovati? - Aha. U drugi denzitet. Iz četvrtog u šesti. Preskačem denzitete k'o razrede. Više mi ne treba tijelo. No čekam povrat poreza. Želim se dobro provesti prije nego li odlepršam. Pogledala me je sumnjičavim pogledom. Onda je rekla da joj je mlijeko ostalo na štednjaku i da hitno mora ići. Ja sam rekao da ju razumijem, i da meni često bojler ostane na štednjaku pa moram trčati doma da mi ne eksplodira papenov lonac. - Gibam – rekla je i dala petama vjetra. - Ja bi to jebal – rekao je moj susjed (50), hrvatski branitelj s piti-jesti-piti-jem – oooooooo, kak bi ja to jebal! Par tjedana kasnije morao sam nešto poslovno obaviti u Sopotu, pa sam s obzirom da je tamo Porezna uprava Zagrebačka odlučio zakucati na vrata moje referentice. Kuc-kuc. - Dobar dan. - Dobar dan. Unutra su izgubljene u gomili papira sjedile tri debele brkate babe. Jedva su se vidjele. Kafkijanski prizor. Objasnio sam im problem. - Čujete, zbilja vas ne želim tlačiti, ali čuh da je ministar Šplunker rekao da su svi koji nisu dobili povrat zapravo krivoispunjavači porezne prijave... smrznuo sam se... odmah sam pohitao ovamo da vidim o čemu se radi... - Pih, ministar Šplunker – rekla je najdeblja referentica i prezirno odmahnula rukom što je značilo da ministar Šplunker priča pizdarije. Ili da laže dok jede. - Makaki, ni blizu – oglasila se druga, deset kila mršavija, i s nešto manje dlaka pod nosom. I u nosu. - Taj laže čim jede – jedva čujno promrmljala je treća. - Oprostite onda kaj sam vam trošil vrijeme. Doviđenja. Krenuo sam prema vratima. - Recite mi svoje ime, prezime i matični broj – začuh iza sebe kataričan glas najdeblje brkate referentice. Rekao sam svoje ime i matični broj. Ukucala je podatke u računalo. - xxxxx, to je to – pitala je misleći da sumu koju mi država duguje. - Oh, da to je to – potvrdio sam iako se nisam sjećao. Tko bi se više sjećao. Prošla je godina dana! Pritisnula je jednu jedinu tipku (Enter) i rekla – Kroz dva tjedna novac će vam biti na računu. - Puno vam hvala – rekao sam. – Kada se vidimo u gradu imate kaficu na moj račun. Pet tjedana kasnije lova je bila na računu. Odlučio sam biti vrijedan. Sjeo sam u auto i odvezao se u Metro. Onda sam se vratio doma i prionuo poslu. Dokazi mog rada slijede:    Večeras sam završio s tom rabotom. Kada vratim boce, imat ću još za par piva ili za ćevape. Teško ću donijeti odluku između to dvoje. A onda šesti denzitet. Doviđenja ekipa! Ostajte mi zdravo! |
03.12.2008., srijeda
TVOJ ZID
|
da |
02.12.2008., utorak
LOGIKA TABLICE MNOŽENJA
|
Dobili su, naizgled, prilično jasnu uputu Idite i množite se Sad, kako oni isključuju svaku mogućnost Umjetne oplodnje I sličnih kerefeka Množenje je u njih moguće samo uz dobro staro jebanje No ipak, meni se čini da je Isus Kada je to rekao Bio sličnog raspoloženja kao i ja večeras Tj. raspoloženja kao i onda Kada je trgovce izagnao bičem iz Hrama Htio im je zapravo poručiti Isto ono što bi im poručio svaki razuman čovjek A to je Idite u kurac i Jebite se, društvo Pojašnjenje za sporije: Ako množenja nema bez jebanja To znači da je množenje jednako jebanje Logika dakle nalaže da je Idite, i množite se Isto što i Idite i jebite se... No i sama Crkva tvrdi da Bibliju ne treba shvaćati zdravo, a još manje za gotovo. Ovo je samo jedan u nizu pokušaja da se riješi misterij Knjige. Naposljetku iz svećeničkih usta također dolaze razne fantastične «logičke» konstrukcije u želji da se pod svaku cijenu nanese voda na svoj mlin. Tako je od prilike prije godinu-dvije stanoviti svećenik izjavio da «ako u svemiru postoje vanzemaljci oni su sigurno kršćani». Potvrdu te tvrdnje našao je, naravno, u Knjizi, iako ne znam gdje i premda Crkva službeno isključuje svaku mogućnost postojanja nezemaljskog života. «I tako, osmi dan Bog stvori svemirca.» Dopunjeno izdanje Biblije, Evanđelje po Hucu  |
01.12.2008., ponedjeljak
AVEC LE TEMPS
|
u ranim je pedesetima |