Marketing
PISMO DJEDU MRAZU
Dragi Djede!
Nije oduvijek bilo ovako. Nekoć sam imao osjećaje. Nekoć sam se znao i smijati. I plakati. Znao sam i darivati. Nekoć sam znao VOLJETI! Oh, kada se samo sjetim kako sam znao voljeti!
Ne znam što se to dogodilo sa mnom.
Ne znam niti kako se dogodilo.
A još manje kada se to dogodilo.
Ne postoji nikakav presudan, traumatičan događaj na koji mogu prstom uprijeti i reći: evo, to je razlog moje nesreće! Volio bih da postoji, ali ne postoji.
Jednostavno se dogodilo, poput vina koje je neprimjetno oteklo iz napukle bačve.
Moji su gradovi sada napušteni. U njima više nema nikoga.
Cvijeće je u vrtovima uvelo.
Pustoš je svud.
Kada mi je Đurđa rekla da je trudna, hinio sam sreću, no nisam osjetio ništa. Nikakav zanos zbog činjenice da se moji geni nastavljaju. Pomislio sam kako je to tek problem više koji ću morati rješavati na operativnoj razini.
Ni kada se rodio moj prvijenac Borna, nisam osjetio ništa.
Promatrao sam to malo bespomoćno stvorenje u Đurđinom naručju, gledao sam njeno ganuće, sreću i majčinski ponos. Ali ja, ja sam bio ravnodušan poput kamena studenca. I glumio sam, naravno da sam glumio, bolje od svakog dobitnika Oskara.
Nastojim biti dobar otac i muž. Trudim se ispuniti sve njihove želje, i zbilja se ne štedim.
No njih dvoje mi ne pripadaju.
Jednostavno ne osjećam da mi pripadaju!
Oni su za mene tek stranci na drugoj obali. Ponekad mi mahnu. Ja im odvratim. To je sve.
I to je strašno, znam.
Dok se Đurđa porađala ja sam kući doveo tajnicu i poševio ju na bračnom krevetu.
Učinio sam to još nekoliko puta. Turnuo sam joj pimpek u sve rupe. Njoj i par drugih žena. Čak i jednom pripravniku.
Uzaludno. Nikakva uzbuđenja.
Ponekad se duboko ubodem iglom provjere radi.
Osjećam bol.
Tu sam. Realitet. Ne sanjam.
Htio bih ponovo osjećati, kao nekad.
To želim.
To je moja želja ove godine.
Ako mi ju ne ispuniš mislim da ću nekog ubiti.
Da, ubiti ću nekoga, kunem ti se Bogom, jer možda tad nešto osjetim.
A moguće da i ne.
Požuri starče.
Post je objavljen 07.12.2008. u 21:50 sati.