Marketing
IZLOŽBA IZ SARKOFAGA
Ne marim mnogo za godišnjice, obljetnice i slične stvari.
Jednostavno nisam takav čovjek.
Ne slavim čak niti vlastiti rođendan.
Nekolicina rijetkih istomišljenika ipak čini iznimku kada je u pitanju datum njihovog rođenja.
Smatraju to dovoljno dobrim razlogom za odustajanje od načela.
Za razliku od njih ja ne mislim da je velika stvar to što sam se rodio.
Nisam niti prvi niti posljednji čovo na svijetu.
Da sam prvi ili posljednji, pogotovo da sam posljednji to bi svakako zaslužilo propisan dernek, ali stvar je takva kakva jest, i stoga ništa od spektakla.
Ako se situacija promjeni javit ću vam.
No zapravo svaki je dan rođendan kada ujutro otvoriš oči, zar ne?
Rođendan u Paklu.
Dobrodošao!
Vrijeme prolazi.
Oni što se furaju na klišeje i koji su u životu pročitali tek jednu knjigu, i to Gričku vješticu, rekli bi: vrijeme neumitno prolazi. (Naprosto obožavaju tu riječ – neumitno!)
Jašta, prolazi, ali ga nema. Ne postoji. To je privid. Kako sada to? Pa lijepo, kako je moguće da se foton ponaša kao val i kao korpuskula, recite vi meni.
Godina je dana otkako sam započeo pisati ovaj blog.
Posljednjih nekoliko dana proveo sam u Istri, pa sam osvijestio i da je prošlo deset godina od moje prve izložbe u Domu hrvatskih branitelja, u Puli.
Nisam nostalgičan, nipošto, ali danas se želim prisjetiti kako je to izgledalo te davne 1998.
Znate, poput emisije Crno-bijelo u boji, koju možete uvijek iznova pogledati na YouTube-u.
Blagodati interneta!
Humano preseljenje u Cyber Space!
Vremeplov je spreman. Krećemo kapetane!
PRVI KORAK
Po prvi put u životu suočiti se sa sudom javnosti za svakoga je od nas zasigurno jedno od presudnih životnih iskustava. Kada se mladi umjetnik odluči iznijeti iz svog atelijera radove koji su nastajali još od njegovih prvih dana na akademiji, radovi koji svjedoče o prvim lutanjima i gubljenjima, o pripremama za upuštanje u veliku, životnu avanturu kreativnog stvaranja, on čini prvi, najteži korak na neizvjesnom putu neprestanih iskušenja i nedoumica koje umjetnost danas nosi sa sobom. No, da bi se stiglo mora se učiniti i taj prvi korak.
Meister Huc jedan je od rijetkih mladih umjetnika koji se već na samom početku opredijelio za danas naizgled anakronu umjetničku disciplinu – slikarstvo. U vrijeme HI-TECH arta, ova, slobodno se može okvalificirati, neobična odluka odaje osnovne okvire u kojima on prolazi samog sebe i prepoznaje svoju budućnost.
Slikar Huc predstavlja se ovdje samo dijelom svog opusa i to onim posvećenom samom čovjeku, njegovim bližnjim i sebi samom. Portreti i autoportreti koje na predstavlja nastajali su doslovce od njegovih prvih dana na zagrebačkoj Akademiji 1992., pa sve do današnjih dana. Već sama ova činjenica upućuje na određenu neobičnost, jer najčešće se ti rani radovi ne izlažu, već se čuvaju za neku kasniju možebitnu povijesnu obradu, ili nestaju tijekom vremena, zagubljeni u magli prvih umjetničkih početaka. Ova hrabra odluka ipak ima opravdanja jer ti prvi portreti ukazuju na nezanemarive slikarske mogućnosti ovog mladog umjetnika, te posebno na, danas vrlo rijetku, mogućnost psihološkog pronicanja u osobnost portretiranog koja se već prepoznaje i u ovim radnim radovima. Već tako rano iskazane slikarske mogućnosti potvrđuju se i na kasnijim portretima kada Huc savladavajući metierske zakonitosti u nekoliko izloženih portreta postiže zavidnu psihološku profiliranost portretirane osobe, izražavajući slikarskim sredstvima njezino duševno stanje. Relativna učestalost autoportreta, posebno posljednjih nekoliko godina, ukazuje na samoanalitički pristup kao jednu od osnovica na kojima će se odvijati njegov daljnji slikarski razvitak.
Značaj autoportreta u povijesti umjetnosti u više je navrata i na različite načine valoriziran, no svi se kritičari slažu u prepoznavanju autoportreta kao jedne od repernih točaka u razvoju svakog umjetnika. Samosučeljavanje, koje pojam autoportreta prvenstveno nosi u sebi daleko nadilazi svaku pomisao o narcisoidnom ogledavanju. Naprotiv, prihvatimo li tezu da je slikarstvo za slikara svojevrsno sučeljavanje sa svijetom oko sebe, proces spoznaje koji transcendira iz nematerijalnog percepcije u materijalno slike, autoportret postaje sukus slikarskog promišljanja. Kao što je u životu spoznaja samog sebe presudna za spoznaju svijeta oko nas, tako je u slikarstvu autoportret umjetnikovo sredstvo spoznaje samog sebe kao umjetnika. Autoportret je zrcalo pred kojim nema skrivanja. Kako je umjetnost, pa tako i slikarstvo, materijalizirana sublimacija čovjekova duha, tako je i zrcalo u koje se umjetnik ogleda, na određen način, i zrcalo našeg vremena. Svaki je autoportret, ako je zaista iskren, neminovno i umjetnički manifest umjetnika.
Prema tome, kada se jedan mladi umjetnik već prije početka svog pravog kreativnog puta okreće sebi kao motivu, riječ je o procesu samospoznaje. On je neophodan da bi uopće mogao krenuti dalje, te osim toga radi se i o pokušaju samodefiniranja – sebe osobno i svog umjetničkog izraza – da bi se danas, sutra mogao suočiti i uhvatiti u koštac sa onim što će biti pravi motivator njegova slikarstva, koji će sam po sebi novu i novu sliku, novi i novi korak ka otkrivanju njegove vlastite istine o umjetnosti.
Nemoguće je suditi na osnovi prvog koraka. No, u svakoj utrci, pa i maratonskoj utrci života dobar je start izuzetno važan. Pregledavajući prve Meisterove radove ne možemo ne uočiti snažan potencijal: dobru slikarsku artikulaciju, psihološku pronicavost, neophodnu dozu intelektualne skepse, nepatvorenu, istraživačku nesigurnost te zavidnu radinost – sve odreda karakteristike neophodne da se ipak, već sada, može zaključiti da ovaj mladi umjetnik zavređuje našu pažnju i pomno praćenje u budućnosti, te prije i poslije svega nadu da će se sve ove predispozicije ubrzo artikulirati u samosvojan i koherentan umjetnički izraz. To jest, da će znati prepoznati svoju nit vodilju kroz umjetničke Scile i Haridbe sljedećeg milenija.
Miroslav Gašparović
1. - Luka Izmet –
2. - Mladić dobrih namjera –
3. – Starac crvenog nosa –
Ovo je jedini portret koji sam mu naslikao.
Često puta me je tražio da ga naslikam.
Ja sam uporno odbijao.
Ne znam zašto, ali u njegovoj sam molbi očitavao (dekodirao) želju Ega da bude zabilježen.
Borba protiv Ega je moja primarna zadaća na ovom svijetu. Ponekad mi se tako čini.
Razgradnja Ega - nakon stoljeća Ega...
Vrijeme je da se otvori prostor čudima.
3. - Krojačica -
Bio je zadnji dan tog semestra, dan pred Badnjak. Zubato sunce bilo je na prozoru. Svi su se nekamo razbježali i u klasi nije bilo nikoga osim mene i gospođe krojačice. Ona mi je pričala svoje zgode, ja njoj svoje i vrijeme je prošlo. Gospođa je otišla, slika je ostala.
Spremao sam se kući kada je odnekud u klasu banuo pokojni Čepić. Odgegali smo se u obližnji dućan, kupili jeftino vino, šećer, klinčiće, cimet, pa smo se vratili natrag i uključili eklektični rešo.
Ubrzo nakon što je vino bilo kuhano pridružio nam se i Orepić. Mora da je iz svoje jazbine bio privučen mirisom kuhana vina.
U pustoj akademiji ova tri ratna druga polako su ispijala vruće vino dok je na kazetofonu Mozart budio čežnju za ženkama koje smo nekoć voljeli.
Žuto sunce je zašlo je iza sivih, oronulih zgrada.
Ostali smo još neko vrijeme sjediti nijemi u polumraku.
Bio je to jedan od ljepših dana u životu.
5. - Starica sa šeširićem –
Studija.
Slikanje «lazurama».
Boba je uz Gugu, vjerojatno žena sa najviše portreta u Hrvatskoj. Na njoj su se izredale generacije i generacije slikara, kipara, grafičara...
U tome da socijalni slučajevi imaju više, i daleko bolje portrete (koje si zapravo nikada ne bi bili u stanju priuštiti) od svih naših tajkuna i plejade gradonačelnika u gradskoj vijećnici, postoji jedna fina doza životne ironije koja mi se neizmjerno sviđa, i koja zapravo postavlja stvari u pravi odnos.
6. – Starica sa šeširićem (1) –
Kako više nije imalo smisla gnjaviti studiju, uzeo sam platno i naslikao Bobu1.
Naslikao sam ju u neka 2-3 sata.
Od tog trenutka pa nadalje postat ću brzoslikar.
Naslikati sliku u kontinuitetu, u jednoj jedinoj seansi, ostati u istom energetskom stanju koliko god možeš fizički izdržati, 6-12-24... sata. To je dio moje slikarske filozofije.
Mogli bi reći, slikarski Kerouac!
C'est moi!
Oh, oui!
7. – Mirni dani u Zagorskim selima –
Visoku, štrkljastu djevojku, duge plave kose koja se odazivala na ime Barbara poznavao sam iz srednje škole.
Posjetila je te godine našu završnu izložbu.
«Sve su ovo dosadne studije koje liče jedna na drugu, ali ova slika svijetli u mraku. Ovdje ima ljubavi.», rekla je.
«Mudro zboriš Barbara», rekao sam joj.
Poslije toga više ju nisam vidio.
Zapravo jesam.
Samo jednom. Nekoliko godina kasnije. Loše je izgledala: bila je blijeda kao duh, ispijena, iscrpljena, crnih kolobara oko očiju, u nekoj sivoj, tankoj, demode zimskoj jaknici... U naručju je držala dijete koje izgledalo jednako loše... Slika je bila tužna. Mirisala je na plijesan, težak život i smrt. Nije me primijetila, a ja se iz nekog razloga, možda zbog knedle u grlu i suzice u oku nisam javio (čitaj: nema suzice bez pjane guzice).
Od tada je nikada više nisam vidio.
Ali to ništa ne znači, zar ne?
8. – Sunny –
Slikanje u plain airu ima posebne čari...
...Platno bješe katastrofalno impregnirano, i upijalo je kao spužva, no ipak sam uspio uhvatiti nešto od te djevojke i tog dana. Ako ništa drugo uhvatio sam ju za sisu!
Eh, a lijepo mi je djed znao reći da se od dreka se pišćaljka ne dela!
Nemreš slikat s govnom.
I na govnu.
Upamti: NIKADA NEMOJ SLIKATI AKRILIKOM!!! S njime se ne da slikati. S njim se može tek podslikavati.
Ako mi ne vjeruješ provjeri što je o tome rekao Da Vinci u svom Traktaku o slikarstvu. Na 153. stranici naći ćeš slijedeće riječi: «Svatko tko slika akrilikom maloumnik je koji ne shvaća bit slikarstva i slikarske materije. Takvome bi trebalo oduzeti sve kistove i podijeliti ih sirotinji, a njega baciti u gulag! I da znaš, Michelangelo je jedan obični šmirant, jeftini manualac i mamlaz bez trunke mozga. Samo ta tijela, tijela i tijela u unedogled... Dosadno i glupo...»
9. – She Baba koja sjedi –
She Baba, žena stranog imena koje započinje na B., imenjakinja poznate francuske starlete, pa glumice, pa pevaljke, pa prvoborke za prava životinja. Sedam slova. Pogađaj! Neki je opterećenjak u pozadini uočio srpsku zastavu. Testiraj se i ti. Vidiš li u odnosu boja na pozadini iza She Babe srpsku trobojnicu? Ako da moraš hitno da posetiš psihijatra, čoveče!
10. - Popiški Borsi -
11. – Osuđenik -
Iz dana u dan, iz noći u noć on iznova i iznova vrti Mozartov rekvijem. Razmišlja o njemu, meisteru Mozartu. Razmišlja o smrti. Razmišlja o kraju. Vlastitom kraju. Kraj se naslućuje, eno ga tamo, iza onog brežuljka. Trebat će mu još par sumornih dana da dođe do ondje. A onda smiraj. Ali Mozart! Taj božanski Mozart nipošto nije zaslužio sudbinu što ga je zadesila: otpisan, škartiran i bačen u bezimenu zajedničku grobnicu. Prestrašno! Genijalac kakav se rađa jednom u 500 godina! Oh, ta prokleta bezglava rulja, svedena na tri primarne potrebe: jesti-piti-množiti se! Njihov jadni jednodimenzionalni svijet u kojem nema mjesta za lijepo!
Da je faca bio bi Zoro... osvetio bi se... osvetio bi Mozarta, Vincenta, Gaugina, Jesenjina... osvetio bi sve one koje je zgromio njihov bešćutni čekić. Postavio bi bombu u neki trgovački centar i uništio ih. S punim pravom, dakako. I tu ne bi bilo kolateralnih žrtava, jer nema nevinih. Njihovi preci bili su tamo, sa neskrivenim su užitkom vješali i linčovali.
Ali on nije frajer, nije čovjek od akcije, on je tek medicinar u pedesetim godinama koji još uvijek živi sa majkom i koji tek ponekad razmišlja na ovaj način.
Neće smoći ni toliko snage da uništi svoj tmurni život nezadovoljnika.
12. – Grbavica –
..prljave i bez ikakvog reda nabacane pozadine i elementi: narodski stoljnjak kičastog uzorka, išarani zeleni pravan za presvlačenje modela, šipak, čajnik, nekakva plastična zdjela; pogrbljena starica patuljastog rasta u džemperu krupnog boda kojeg je zasigurno u polumraku svoje učmale sobe sama saštrikala; zelena vunena haljina, također vlastiti ručni rad, i veliki crveni rubin na ruci...outfit za poludit ...
Teško je bilo u tom kaosu pronaći Smisao...
Grbavica bješe škrta na riječima i prilično nezainteresirana za vanjski svijet.
Kako takvo autistično ponašanje zna biti odlika i duševno osviještenih ljudi odlučio sam ju upitati zna li gdje se krije Smisao.
Nije ništa odgovorila. Samo mi je uputila ovaj look. Ko guru Braco.
Ni dan danas mi nije jasno što je to bilo.
No slika je i dalje tu.
13. - Milovani Kenjar -
22 - Maša -
«Ličiš na vjevericu», rekla je Bulimija Maši vidjevši ovaj portret.
Maša se nasmijala, ali joj se ta opservacija nije svidjela. Maša nipošto nije željela sličiti na vjevericu, premda je kada se sjetim, doista imala sklonost skupljanja stvari iz prirode u svrhu izrade kojekakvih suvenirčića. Osim toga Maša, kao ni mnoge druge žene, nije imala smisla za humor. Uvijek je bila ozbiljna i odgovorna. Ubijala me je tom svojom odgovornošću, ispravnošću i obzirnošću. I neprestano je brinula neku brigu.
U životu je imala plan i program.
Fini malograđanski plan i program.
«Poslije faksa slijedi brak», rekla je. «A onda nakon svadbe slijede djeca», nastavila je. Ja sam rekao: «Hej uspori malo mala, vidiš ona vrata tamo, iz njih je Svijet, moramo ga malo upoznati prije nego li se bacimo u tu avanturu. Ne možemo se praviti da ne postoji. Znaš, Fromm to naziva egoizam u dvoje. Ja se toga užasavam. Njih dvoje kontra svijeta, umjesto njih dvoje u Svijetu. Prije svega moramo saznati tko smo da bi smo mogli živjeti zajedno i imati djecu. Svijet će nam pomoći u tome». «Ne razumijem o čemu pričaš, ja vrlo dobro znam tko sam», rekla je bezizražajno. «Nu blagotise», rekao sam beznadno.
Moj profesor mi je u više navrata implicirao da ću postati njegov asistent.
Možda je mislio asistent prodaje, ne znam.
Kada je moje slikarstvo u jednom trenutku izišlo iz okvira njegove mogućnosti shvaćanja nastao je, kako to biva kod plitkih i egocentričnih ljudi, otvoren sukob koji je završio tako da sam ga stjerao u lijepu provincijsku mater.
Poslije toga nikada više nismo razgovarali.
Njezin profesor njoj je također govorio da će postati asistent. I ona je doista kasnije, kada sam ja miljama bio udaljen od akademije i njenih smeđih, vjeveričastih očiju, postala asistent, i to ne asistent prodaje.
Da stvar bude kompletirana, mene je zamijenila sa drugim tipom koji je postao asistent, ne prodaje, ali na jednom drugom odjelu.
Ubrzo se taj dvojac bez kormilara uzeo, oženio, i izrodio dvoje djece.
Za sada.
Odgajaju ih da postani isti kao oni.
Usađuju im ispravne kršćanske vrijednosti i nimalo ih ne zanima tko stanuje u tom majušnom tijelu.
Jer oni su njihova krv i geni.
A svijet se i dalje vrti.
Ipak se vrti.
23. – Mašenka –
24. – Vjeverica –
25. – Gordi –
27. – Odbjeglo oko –
28. – Bizantinac u Zagrebu –
29. – Pred streljačkim vodom –
31. – Djevojka dobrih namjera –
31. – Gospođica iz Paviljona –
32. – Slika bračnog života –
Prije ili kasnije izgledat ćeš ovako...
Na kraju ovog podužeg posta želim vas pozvati da pogledate izložbu Tiha pobuna, u Klovićevim dvorima.
Riječ je o pravom slikarstvu kakvo je rijetko moguće vidjeti u ovim krajevim i vrijedi četrdeset kuna.
Zatim se vratite i recite mi da li bi ste željeli zamijeniti vaš plazma-televizor od 150 cm s bilo kojom umjetninom sa izložbe.
Post je objavljen 27.12.2008. u 14:47 sati.