Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

29.04.2008., utorak

Truffautovi dosjei: Alberto Stipančićev

Alberto Stipančićev rođen je u provinciji, u majušnom selu zvanom Luksor, kao sedmo od sedmoro djece. Njegov otac Pepi, peti od petero djece, nije prestajao pumpati svoju ženu Suzy sve dok mu ne rodi sina koji će nastavit lozu Stipančićevih, što je u ostalom bilo sasvim u skladu s njegovom demokršćanskom orijentacijom. Kada se napokon zalomilo muško dijete Pepija obuze takvo veselje da je, protivno svojoj demokršćanskoj orijentaciji, proveo sedam dana u birtiji na opće zadovoljstvo lokalnih pijanaca. Vrativši se kući glava mu se raspadala.
- Pepi – rekla je Suzy – dođi, pogledaj Alberta.
- A? – zbunjeno je rekao Pepi – Koga?
- Albertića, svog sina.
- Albertića? Kakvo je to jebeno ime? – pitao je. – To uopće nije argentinsko ime.
- Pa naravno da nije, tja nismo u Argentini.
To ga načas zbuni, pokušao je uhvatiti nit razgovora, mamurluk ga je ubijao.
- JEBEM MU BOGA ŽENO, PA NARAVNO DA NISMO – dreknuo je.
- Ne huli boga o ovoj kući – upozori ona.
- Nemoj ti meni.. ovo je moja kuća i u njoj ću psovati koliko god hoću – rekao je Pepi.
- Da ali ne i Boga.
- Dosta – reče iznerviran njenim mudrovanjem – i mali će se zvati...
- Alberto, već je gotovo...
- Što?
- Gotovo je, upisan je u crkvene knjige.
- Kako?
- Eto...
- PA DOBRO JESI LI TI NORMALNA ŽENO BOŽJA? ALBERTO? U NAŠEM SELU PA ALBERTO, ISUSA TI?!!! GLUPAČO! KAKO SI MOGLA? STIPANČIĆI OVDJE ŽIVE GODINAMA I NITKO SE NIKADA NIJE ZVAO ALBERTO. KAKAV JEBENI ALBERTO? OTKUD TI TO SAMO? I ŠTO JE SVEĆENIK UOPĆE REKAO?
- Ništa, al' nije mu bilo pravo.
- PA NARAVNO DA MU NIJE BILO PRAVO! KAKO BI MU BILO PRAVO? ALBERTO!

Pepi je bio na rubu samozapaljenja.

- Nomen JEST omen – rekao je proročki - jel tebi jasno što si napravila. Uništila si to jadno dijete za čitav život. Ono ti nikada neće oprostiti, pazi što ti kažem. A neću ni ja.

Okrenuo se, furiozno zalupio vratima tako da se cijela kuća zatresla i odjurio natrag u birtiju psujući na sav glas. Pio je sedam dana, ovog puta ne na opće zadovoljstvo lokalnih pijanaca. I zavjetovao se na šutnju. Džabe ga je Suzy kumila i molila da se ostavi ćorava posla i progovori. On je uporno šutio, danima, mjesecima, i spavao u kuhinji. Nakon osam mjeseci ponovo je progovorio...

I tako je ostalo Alberto. Međutim, bilo je nejasno kako je Suzy došla na ideja da sinu nadjene to nesvakidašnje ime. Nikada nije o tome govorila, a kada bi je pitali samo bi se zagonetno smiješila. Čak i godinama kasnije, kada su kćeri stasale, i kada bi pitale staricu – pa dobro majko, otkud Alberto – na njezinom bi licu osvanuo taj prokleti smiješak. Jednom je Eugen, najstarija kći, došavši kući za praznike (upisala je studij psihologije u udaljenom i velikom gradu Zanzoru), s mladenačkim entuzijazmom i samouvjerenošću iznijela zanimljivu tezu. «Alberto je najvjerojatnije bio, a moguće još uvijek jest, majčin imaginarni latinski ljubavnik. Naš brat je, u njezinoj uobrazilji, njegovo dijete», rekla je značajno. Iako se teza činila prihvatljivom ostale sestre su ju s gnušanjem odbile, ne želeći razmišljati o svojoj majci kao o preljubnici.

Kako bilo, porijeklo imena ostalo je misterij, jedan od rijetkih misterija u majušnom provincijskom selu zvanom Luksor.

Da stvar bude još čudnija, na dan kada je Suzy umrla, par sekundi prije nego li je duša napustila tijelo na njezinom je licu osvanuo onaj dobro znan smiješak.
- 03:43 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

22.04.2008., utorak

SP Njemačka 2006

DING-DON, DING-DON...
zvone velika teška zvona
i Joža pomišlja kako se, evo, i crkva
pridružila sveopćem ludilu
i slavi Srnin GOOOOL
ali Joža je već malo otkačio
frižider mu je pun cigli na hlađenju
i neki mu hrapavi glas u glavi
već peti dan čita
Malleus maleficarum
Joža ni ne sluti
da je ta zvonjava što ne jenjava
djelo iznevjerene mladenke
što je odlučila skratiti sramni poraz
i čije se beživotno tijelo
u raskošnoj svadbenoj krinolini
sablasno, poput lutke
klati u utrobi mračnog zvonika

KLIK-DIN...KLAK-DON...
- 10:06 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

Scene: Matovilka i Crni jahač

U očekivanju je petog djeteta.
Do sada mu je izrodila sve samu žensku djecu.
Za ovu priliku možete je zvati Matovilkom.
Njega možete zvati Crni jahač, to bi mu godilo.
Ili Kratkopimpić, to bi ga ražestilo.

Crni jahač prilazi kuli...
U visini se čuje plač novorođenčeta.
- Matovilkoooo... Matovilkooooo – zazva ju on.
Ona se s teškom mukom ustane iz kreveta i priđe prozoru.
- Ante...
- I što je – on će glasom punim nade.
- Žensko – uzdahne.
- Druge godine, u isto vrijeme, pitat ću te isto pitanje – poruči, bijesno podbode konja, konj bolno zanjišta i pojuri kamenjarom.
- 07:52 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

18.04.2008., petak

Hommage Arthur C. Clarke

Image Hosted by ImageShack.us
Otvorih lijevo oko (desno je bilo krmeljivo i ulijepljeno), ustadoh, pristavih lonac kave i upalih radio. Radijski voditelj, glasom da se smrzneš do apsolutne nule reče: Vlada Republike Hrvatske i Predsjednik republike Hrvatske, Stjepan Mesić objavili su večeras u 18 sati proglas koji kaže: Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, damama i gospodi, hrvatskom narodu: UMRO JE SIR ARTHUR CHARLES CLARKE! – Jebate! – procijedih, noge mi se odrezaše, kosnulo me to, osjetih laku vrtoglavicu pa sjedoh. Voditelj je nastavio: Dana, 19. ožujka 2008. u 15 sati i 05 minuta u Colombi, glavnom gradu Šri Lanke prestalo je kucati veliko srce našeg književnog barda znanstvene fantastike. Teška bol i tuga duboka kao svemir potresa radničku klasu, hrvatski narod i nacionalne manjine, svakog našeg građanina, čovjeka, radnika, profesionalnog vojnika, umirovljenog branitelja, zemljoradnika, intelektualca, znanstvenika, svakog stvaratelja, našu djecu i mladež, djevojku i majku.

Čitav svoj život Sir Arthur Charles Clarke bio je borac za interese i povijesne ciljeve znanstvene fantastike, znanstvene klase i svih znanstvenika, za najplemenitije ideale i težnje kako našeg naroda tako i naroda Šri Lanke. Sir Arthur je naš najdraži pisac, čovjek, prijatelj. Devet dekada gorio je u revolucionarnom znanstvenom pokretu; 6 dekada jačao je redove hrvatskih znanstvenika; više od 4 dekade bio je vođa Tamilskih tigrova u herojskoj borbi za oslobođenje naroda Šri Lanke od Nizozemskog i Portugalskog, a naposljetku i Britanskog imperijalističkog okupatora, plaćenika, smetenjaka i smutljivaca, mutikaša i bezglavih jalnuških diletanata, prodanih duša i stoke sitnog zuba; 3 dekade stajao je na čelu Šri Lanke i uveo tu zemlju u novo i pravednije ljudsko društvo, društvo robota i kiborga, iskazujući se i potvrđujući kao neprikosnovena povijesna osoba.

Gospodine Arthure, prijatelju i druže, vječna ti slava i hvala.

Pustiše posmrtni marš. Ugasih radio i ostadoh sjediti u tišini. Više ništa neće biti isto, slutio sam. Osjetih strah, trtu, šupak gaće žvače, neizvjesnost budućih dana, miris baruta u nosnicama, čuh jauke i riku topova u ušima. Zatim déja vu: vidjeh gole, mrtve i ranjene, bogalje unesrećene, vidjeh razrušene gradove i njive zarasle, vidjeh mnoge potresne prizore, al' suze mi na oko ne dođoše. Znao sam staru istinu: nema suzice bez p'jane guzice, pa posegnuh za Princem Charlijem (Finest Scotch Whiski) i suze kanuše lijevom stranom lica. Iznenada mi se javi snažan poriv da nešto napišem, pa potražih po ladicama pisaćeg stola trgovački papir i olovku. Pisah u transu, pojma nemajuć' o čemu pišem, no jasno ćuteć' da kroz mene progovara nitko drugi doli ON, Sir Arthur C. Clarke. Kada sam završio pročitah redove. Nesumnjivo, radilo se o njegovom tekstu: sve stilske odrednice bijahu prisutne iako se koncept razlikovao od njegovog dotadašnjeg rada. To ne treba čuditi ima li se na umu da je Clarke promijenio dimenziju, ako ne i četiri-pet. Trebalo je samo imati dobre antene i uhvatiti njegovu posljednju poruku.

Dakle, radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, damama i gospodi, hrvatskom narodu: posljednja priča Sir Arthura C. Clarka.


Susret s Hranom

Image Hosted by ImageShack.us
Na nepoznatom sam planetu. Šokiran sam jer sam prije par minuta ustanovio da sam gola, jebozovna plavuša, ženka koju bi svatko želio trošiti, san snova. Ustanovio sam to ugledavši svoj odraz u crnom monolitu koji je pjevao pjesmu snažnim, samouvjerenim baritonom:

Imal jesem jednu staru babu
(jednu staru babu)
Pa sam si je vodil ja v cirkvu
(vodil ja v cirkvu)
Pred olatrom klekne ti se ona
(ona)
Pa ispusti jedno tak dva-tri tona
(dva-tri tona)
Ja ju heznem po njezinoj tikvi
(tikvi)
Kaj buš baba prdela u cirkvi
(cirkvi)
Ona reče - Oh pardon!
pa ispusti još jen ton.

- Deda – rekao sam. No monolit se nije dao smesti: Imal jesam jednu strau babu... – Deda – ponovio sam. No monolit je tjerao po svom. – Deda – pokucao sam po savršeno uglađenoj kamenoj površini.

Nisam čuo tu pjesmu više od dvadesetak godina. Bila je to pjesma koju je skovao briljantni um mog djeda; pjevao bi ju svaki put kada bi se našao u «rodoljubnom» raspoloženju, netom prije nego li bi razvalio sva vrata po kući, popeo se na krov, zagrlio dimnjak i zaspao sanjajući kako siluje lokalnog pećara na kojeg je bio kivan pošto je ovaj loše presložio peći u kući. Umirući, posljednja želja mu je bila da ja silujem tog prokletog bijednika (kada već on nije stigao), što sam i učinio jedne zimske noći kada je neki trgovački putnik zalutao u naš kraj, pa sam i njega silovao, pošto sam popio, a svi znaju da kad popijem odmah silujem... Zapravo te sam lude večeri silovao pola sela i tucet raznoraznih domaćih životinja, uključujući i troprstog ljenjivca (BradypodidaeSrbikus), kućnog ljubimaca Alberta Špage (kojeg sam također silovao), a kojeg je iz Brazila donio Zalepugin (njega nisam silovao, ne te večeri), i Julku, neandertalku koju smo slučajno ulovili u Ribljim šumama i zatočili u Pepijevoj šupi (također pošteđen te večeri)... Ne ponosim se time, ali bogami nije me ni sram. Kako kažu u mom selu: pravi jebač ne diskriminira!

Uvidjevši kako je to ipak samo kamen koji pjeva pjesmu mog djeda, a ne i moj djed maskiran kamenom, krenuo sam istražiti novo obličje. Dograbio sam svoje besprijekorne sise i počeo ih mijesiti promatrajući se u monolitu. Ubrzo sam se napalio kao zvijer. Posegnuo sam rukom preko trbuščića, venerinim brežuljkom sve do venerine delte, i stao draškati klitić srednjim prstom vrteći u smjeru kazaljke na satu, priželjkujući golemi kitoplast u sebi. – Eh da mi je sada moja kurčina – poželio sam i svršio.
Tada sam primijetio ćelavog humanoindog svemirca poveće glave, kukčevih očiju, s dvije rupice umjesto nosa, i bez usta kako me znatiželjno promatra.
- Šta je, šta oćeš ti hidrocefalni pervertitu – vrisnuo sam, instinktivno napravio korak unazad i sramežljivo prekrio intimne dijelove.
- Dobar dan – čuo sam ugodan glas u svojoj glavi.
- Nemoj ti meni dobar dan gnjusu – rekao sam prestrašeno.
- Ne boj se, neću te jebati – rekao je moj prokljuvivši moje strahove – Mi to već stoljećima ne radimo na taj način. Eventualno mentalno, s obzirom da si plavuša, a takva se prilika sreće jednom u dvanaest tisuća svjetlosnih godina. Ne brini, to nećeš osjetiti.
- Mentalno? – bio sam uznemiren.
- Aha.
- Imaš li kakvu zaštitu?
- Jok!
- A ako zatrudnim?
- Nećeš.
- Kako možeš biti tako siguran.
- Mogu.
- Sterilan si?
- Ne.
- Imaš kakve mentalne boleštine?
- Hm...
- No?
- Ne bi shvatila.
- Shvatila ili ne, ne dozvoljavam ti da me jebeš. Ni mentalno. Jel me čuješ gnusobo?!
- Aha.
- U ostalom ja nisam žensko. Pojma nemam kako sam se našao u ovom tijelu.
- Kriza identiteta – rekao je suosjećajno.
- Ma kakva vražja kriza identiteta, u vražju mater... Ja sam mužjak par exelence, jebač od A do Ž, nema toga što nisam poševio... U gaćama imam takvu batinu, a o tehnici da i ne govorim.
- ...
- Ozbiljno ti kažem.
- ...
- Ako me poševiš bit ćeš peder – upozorio sam ga, ali zalud. Mislim da me je već ševio.
- Pođimo – rekao je.

Hodali smo krajolikom. Na sve strane pitomi, loptasti brežuljci. Kao da sam u Rabuzinovoj slici, pomislio sam. Po njima su bili zasađeni redovi i redovi vinograda. Zrak, zapravo zemlja, mirisala je kao Paco Rabanne. Sunce je bilo nisko, dan se spremao negdje drugdje. Sjeli smo na nevješto sklepanu klupicu. Tek tada sam primijetio da na čokotima ne visi grožđe već neobičan plod – hamburger. Hamburger? – Da, hamburger – čuo sam glas u svojoj glavi. Ustao sam i otrgnuo jedan. Bio je dobar, ili jednako loš, kao oni na Zemlji. – Aaaaaa, dakle odavde dolaze hambići – mudro sam zaključio. – Točno tako – rekao je glas u mojoj glavi – ali to je tajna i toga se nećeš sjećati kada se probudiš. Unio mi se u lice. – Gadi mi se tvoja faca ćelavi – rekao sam prkosno i izgubio svijest.

Probudio sam se na pješčanoj plaži kao šesnaestogodišnji, nejaki, prestrašeni mladac. Nisam imao ništa sa čovjekom koji je nekoć bio glavni u jednom selu u Denveru, i koji je jedne zimske noći silovao pola sela, troprstog Ljenjivca (BradypodidaeSrbikus) i neandertalku. Osim sjećanja. Sjećao sam se svega. Sjećao sam se i hamburgera i ćelavog gnjusa koji se očigledno malo preračunao. Bio je početak 18 stoljeća. Bio sam u Australiji, ljudi su bili u lovu na zlato i bisere, i moje travestije o hamburgerima i svemircima i 21.stoljeću nikome nisu značile ništa.

Bilo je to prije ravno 40 godina.
- 07:10 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

08.04.2008., utorak

Večer poezije

Svjetovi

ležimo goli,
u polumraku tog sobička na periferiji
dvije zvjerčice
dan hrli tamo gdje su žitna polja
vlakovi tutnje kraj prozora
oblači se na horizontu
liže mi rane bez riječi
zadobivene u posljednjem okršaju s Zidarom
ubrzo smo klupko mesa
i ja u njoj ispaljujem počasne plotune
u ime malih ljubavi
razina prožimanja koje žudim
proporcionalna je razdaljini naših svjetova
tisuće svjetlosnih godina stoje između nas
već sutra, na ulici
u zagrljaju svog muža
hinit će se da me ne poznaje...


VAUUUUUUVAUUUUUU...

Badnjak
animalni seks u zraku
više je ljudi u birtijama
nego u crkvama
Zagreb te zove
al nije to noćas za mene
ulazim u haustor
težak smrad
podrum ponovo pliva u govnima vidim
svaki praznik isto, nažderu se ko krmci
pa se iseru i zaštopaju kanalizaciju
sve u kršćanskom duhu
otajstvo čisto, nema šta
umoran koračam
suteren – Vuf...
prizemlje – Vauuuuuu...
prvi kat – Vauuuuu-vav...
drugi kat – Grrrrrrr...
treći kat – Arf-arf...
dok dođem do svojih vrata
čitava zgrada zborno laje i zavija
VAUUUUUUVAUUUUUU
ne, nisam zalutao u šinteraj
moji susjedi, svi redom, imaju pse
u pitanju nije atavizam ljudi sa sela
na snazi je
idiotska paradica
druge generacije građana
svi ti cucki s pedigreom
mašnicama na glavicama
gaćama za menstruaciju
kabanicama
sve mi to neopisivo ide na živce
kada sramežljivo padne kiša
cijela ulica zasmrdi
po psećim govnima i pišaki
mi smo u jednom finom firtlu, dakako
centar sami gospondamen
jasno vam je već
ne volim svoje susjede
ni pse u gradu
jučer sam kupio pištolj u Dubravi
nađe se već za 100E...
- 23:45 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>