Alberto Stipančićev rođen je u provinciji, u majušnom selu zvanom Luksor, kao sedmo od sedmoro djece. Njegov otac Pepi, peti od petero djece, nije prestajao pumpati svoju ženu Suzy sve dok mu ne rodi sina koji će nastavit lozu Stipančićevih, što je u ostalom bilo sasvim u skladu s njegovom demokršćanskom orijentacijom. Kada se napokon zalomilo muško dijete Pepija obuze takvo veselje da je, protivno svojoj demokršćanskoj orijentaciji, proveo sedam dana u birtiji na opće zadovoljstvo lokalnih pijanaca. Vrativši se kući glava mu se raspadala.
- Pepi – rekla je Suzy – dođi, pogledaj Alberta.
- A? – zbunjeno je rekao Pepi – Koga?
- Albertića, svog sina.
- Albertića? Kakvo je to jebeno ime? – pitao je. – To uopće nije argentinsko ime.
- Pa naravno da nije, tja nismo u Argentini.
To ga načas zbuni, pokušao je uhvatiti nit razgovora, mamurluk ga je ubijao.
- JEBEM MU BOGA ŽENO, PA NARAVNO DA NISMO – dreknuo je.
- Ne huli boga o ovoj kući – upozori ona.
- Nemoj ti meni.. ovo je moja kuća i u njoj ću psovati koliko god hoću – rekao je Pepi.
- Da ali ne i Boga.
- Dosta – reče iznerviran njenim mudrovanjem – i mali će se zvati...
- Alberto, već je gotovo...
- Što?
- Gotovo je, upisan je u crkvene knjige.
- Kako?
- Eto...
- PA DOBRO JESI LI TI NORMALNA ŽENO BOŽJA? ALBERTO? U NAŠEM SELU PA ALBERTO, ISUSA TI?!!! GLUPAČO! KAKO SI MOGLA? STIPANČIĆI OVDJE ŽIVE GODINAMA I NITKO SE NIKADA NIJE ZVAO ALBERTO. KAKAV JEBENI ALBERTO? OTKUD TI TO SAMO? I ŠTO JE SVEĆENIK UOPĆE REKAO?
- Ništa, al' nije mu bilo pravo.
- PA NARAVNO DA MU NIJE BILO PRAVO! KAKO BI MU BILO PRAVO? ALBERTO!
Pepi je bio na rubu samozapaljenja.
- Nomen JEST omen – rekao je proročki - jel tebi jasno što si napravila. Uništila si to jadno dijete za čitav život. Ono ti nikada neće oprostiti, pazi što ti kažem. A neću ni ja.
Okrenuo se, furiozno zalupio vratima tako da se cijela kuća zatresla i odjurio natrag u birtiju psujući na sav glas. Pio je sedam dana, ovog puta ne na opće zadovoljstvo lokalnih pijanaca. I zavjetovao se na šutnju. Džabe ga je Suzy kumila i molila da se ostavi ćorava posla i progovori. On je uporno šutio, danima, mjesecima, i spavao u kuhinji. Nakon osam mjeseci ponovo je progovorio...
I tako je ostalo Alberto. Međutim, bilo je nejasno kako je Suzy došla na ideja da sinu nadjene to nesvakidašnje ime. Nikada nije o tome govorila, a kada bi je pitali samo bi se zagonetno smiješila. Čak i godinama kasnije, kada su kćeri stasale, i kada bi pitale staricu – pa dobro majko, otkud Alberto – na njezinom bi licu osvanuo taj prokleti smiješak. Jednom je Eugen, najstarija kći, došavši kući za praznike (upisala je studij psihologije u udaljenom i velikom gradu Zanzoru), s mladenačkim entuzijazmom i samouvjerenošću iznijela zanimljivu tezu. «Alberto je najvjerojatnije bio, a moguće još uvijek jest, majčin imaginarni latinski ljubavnik. Naš brat je, u njezinoj uobrazilji, njegovo dijete», rekla je značajno. Iako se teza činila prihvatljivom ostale sestre su ju s gnušanjem odbile, ne želeći razmišljati o svojoj majci kao o preljubnici.
Kako bilo, porijeklo imena ostalo je misterij, jedan od rijetkih misterija u majušnom provincijskom selu zvanom Luksor.
Da stvar bude još čudnija, na dan kada je Suzy umrla, par sekundi prije nego li je duša napustila tijelo na njezinom je licu osvanuo onaj dobro znan smiješak.
Post je objavljen 29.04.2008. u 03:43 sati.