< | travanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
29.04.2008., utorak
Truffautovi dosjei: Alberto Stipančićev
Alberto Stipančićev rođen je u provinciji, u majušnom selu zvanom Luksor, kao sedmo od sedmoro djece. Njegov otac Pepi, peti od petero djece, nije prestajao pumpati svoju ženu Suzy sve dok mu ne rodi sina koji će nastavit lozu Stipančićevih, što je u ostalom bilo sasvim u skladu s njegovom demokršćanskom orijentacijom. Kada se napokon zalomilo muško dijete Pepija obuze takvo veselje da je, protivno svojoj demokršćanskoj orijentaciji, proveo sedam dana u birtiji na opće zadovoljstvo lokalnih pijanaca. Vrativši se kući glava mu se raspadala. - Pepi – rekla je Suzy – dođi, pogledaj Alberta. - A? – zbunjeno je rekao Pepi – Koga? - Albertića, svog sina. - Albertića? Kakvo je to jebeno ime? – pitao je. – To uopće nije argentinsko ime. - Pa naravno da nije, tja nismo u Argentini. To ga načas zbuni, pokušao je uhvatiti nit razgovora, mamurluk ga je ubijao. - JEBEM MU BOGA ŽENO, PA NARAVNO DA NISMO – dreknuo je. - Ne huli boga o ovoj kući – upozori ona. - Nemoj ti meni.. ovo je moja kuća i u njoj ću psovati koliko god hoću – rekao je Pepi. - Da ali ne i Boga. - Dosta – reče iznerviran njenim mudrovanjem – i mali će se zvati... - Alberto, već je gotovo... - Što? - Gotovo je, upisan je u crkvene knjige. - Kako? - Eto... - PA DOBRO JESI LI TI NORMALNA ŽENO BOŽJA? ALBERTO? U NAŠEM SELU PA ALBERTO, ISUSA TI?!!! GLUPAČO! KAKO SI MOGLA? STIPANČIĆI OVDJE ŽIVE GODINAMA I NITKO SE NIKADA NIJE ZVAO ALBERTO. KAKAV JEBENI ALBERTO? OTKUD TI TO SAMO? I ŠTO JE SVEĆENIK UOPĆE REKAO? - Ništa, al' nije mu bilo pravo. - PA NARAVNO DA MU NIJE BILO PRAVO! KAKO BI MU BILO PRAVO? ALBERTO! Pepi je bio na rubu samozapaljenja. - Nomen JEST omen – rekao je proročki - jel tebi jasno što si napravila. Uništila si to jadno dijete za čitav život. Ono ti nikada neće oprostiti, pazi što ti kažem. A neću ni ja. Okrenuo se, furiozno zalupio vratima tako da se cijela kuća zatresla i odjurio natrag u birtiju psujući na sav glas. Pio je sedam dana, ovog puta ne na opće zadovoljstvo lokalnih pijanaca. I zavjetovao se na šutnju. Džabe ga je Suzy kumila i molila da se ostavi ćorava posla i progovori. On je uporno šutio, danima, mjesecima, i spavao u kuhinji. Nakon osam mjeseci ponovo je progovorio... I tako je ostalo Alberto. Međutim, bilo je nejasno kako je Suzy došla na ideja da sinu nadjene to nesvakidašnje ime. Nikada nije o tome govorila, a kada bi je pitali samo bi se zagonetno smiješila. Čak i godinama kasnije, kada su kćeri stasale, i kada bi pitale staricu – pa dobro majko, otkud Alberto – na njezinom bi licu osvanuo taj prokleti smiješak. Jednom je Eugen, najstarija kći, došavši kući za praznike (upisala je studij psihologije u udaljenom i velikom gradu Zanzoru), s mladenačkim entuzijazmom i samouvjerenošću iznijela zanimljivu tezu. «Alberto je najvjerojatnije bio, a moguće još uvijek jest, majčin imaginarni latinski ljubavnik. Naš brat je, u njezinoj uobrazilji, njegovo dijete», rekla je značajno. Iako se teza činila prihvatljivom ostale sestre su ju s gnušanjem odbile, ne želeći razmišljati o svojoj majci kao o preljubnici. Kako bilo, porijeklo imena ostalo je misterij, jedan od rijetkih misterija u majušnom provincijskom selu zvanom Luksor. Da stvar bude još čudnija, na dan kada je Suzy umrla, par sekundi prije nego li je duša napustila tijelo na njezinom je licu osvanuo onaj dobro znan smiješak. |
22.04.2008., utorak
SP Njemačka 2006
DING-DON, DING-DON... zvone velika teška zvona i Joža pomišlja kako se, evo, i crkva pridružila sveopćem ludilu i slavi Srnin GOOOOL ali Joža je već malo otkačio frižider mu je pun cigli na hlađenju i neki mu hrapavi glas u glavi već peti dan čita Malleus maleficarum Joža ni ne sluti da je ta zvonjava što ne jenjava djelo iznevjerene mladenke što je odlučila skratiti sramni poraz i čije se beživotno tijelo u raskošnoj svadbenoj krinolini sablasno, poput lutke klati u utrobi mračnog zvonika KLIK-DIN...KLAK-DON... |
Scene: Matovilka i Crni jahač
U očekivanju je petog djeteta. Do sada mu je izrodila sve samu žensku djecu. Za ovu priliku možete je zvati Matovilkom. Njega možete zvati Crni jahač, to bi mu godilo. Ili Kratkopimpić, to bi ga ražestilo. Crni jahač prilazi kuli... U visini se čuje plač novorođenčeta. - Matovilkoooo... Matovilkooooo – zazva ju on. Ona se s teškom mukom ustane iz kreveta i priđe prozoru. - Ante... - I što je – on će glasom punim nade. - Žensko – uzdahne. - Druge godine, u isto vrijeme, pitat ću te isto pitanje – poruči, bijesno podbode konja, konj bolno zanjišta i pojuri kamenjarom. |
18.04.2008., petak
Hommage Arthur C. Clarke
Otvorih lijevo oko (desno je bilo krmeljivo i ulijepljeno), ustadoh, pristavih lonac kave i upalih radio. Radijski voditelj, glasom da se smrzneš do apsolutne nule reče: Vlada Republike Hrvatske i Predsjednik republike Hrvatske, Stjepan Mesić objavili su večeras u 18 sati proglas koji kaže: Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, damama i gospodi, hrvatskom narodu: UMRO JE SIR ARTHUR CHARLES CLARKE! – Jebate! – procijedih, noge mi se odrezaše, kosnulo me to, osjetih laku vrtoglavicu pa sjedoh. Voditelj je nastavio: Dana, 19. ožujka 2008. u 15 sati i 05 minuta u Colombi, glavnom gradu Šri Lanke prestalo je kucati veliko srce našeg književnog barda znanstvene fantastike. Teška bol i tuga duboka kao svemir potresa radničku klasu, hrvatski narod i nacionalne manjine, svakog našeg građanina, čovjeka, radnika, profesionalnog vojnika, umirovljenog branitelja, zemljoradnika, intelektualca, znanstvenika, svakog stvaratelja, našu djecu i mladež, djevojku i majku. Čitav svoj život Sir Arthur Charles Clarke bio je borac za interese i povijesne ciljeve znanstvene fantastike, znanstvene klase i svih znanstvenika, za najplemenitije ideale i težnje kako našeg naroda tako i naroda Šri Lanke. Sir Arthur je naš najdraži pisac, čovjek, prijatelj. Devet dekada gorio je u revolucionarnom znanstvenom pokretu; 6 dekada jačao je redove hrvatskih znanstvenika; više od 4 dekade bio je vođa Tamilskih tigrova u herojskoj borbi za oslobođenje naroda Šri Lanke od Nizozemskog i Portugalskog, a naposljetku i Britanskog imperijalističkog okupatora, plaćenika, smetenjaka i smutljivaca, mutikaša i bezglavih jalnuških diletanata, prodanih duša i stoke sitnog zuba; 3 dekade stajao je na čelu Šri Lanke i uveo tu zemlju u novo i pravednije ljudsko društvo, društvo robota i kiborga, iskazujući se i potvrđujući kao neprikosnovena povijesna osoba. Gospodine Arthure, prijatelju i druže, vječna ti slava i hvala. Pustiše posmrtni marš. Ugasih radio i ostadoh sjediti u tišini. Više ništa neće biti isto, slutio sam. Osjetih strah, trtu, šupak gaće žvače, neizvjesnost budućih dana, miris baruta u nosnicama, čuh jauke i riku topova u ušima. Zatim déja vu: vidjeh gole, mrtve i ranjene, bogalje unesrećene, vidjeh razrušene gradove i njive zarasle, vidjeh mnoge potresne prizore, al' suze mi na oko ne dođoše. Znao sam staru istinu: nema suzice bez p'jane guzice, pa posegnuh za Princem Charlijem (Finest Scotch Whiski) i suze kanuše lijevom stranom lica. Iznenada mi se javi snažan poriv da nešto napišem, pa potražih po ladicama pisaćeg stola trgovački papir i olovku. Pisah u transu, pojma nemajuć' o čemu pišem, no jasno ćuteć' da kroz mene progovara nitko drugi doli ON, Sir Arthur C. Clarke. Kada sam završio pročitah redove. Nesumnjivo, radilo se o njegovom tekstu: sve stilske odrednice bijahu prisutne iako se koncept razlikovao od njegovog dotadašnjeg rada. To ne treba čuditi ima li se na umu da je Clarke promijenio dimenziju, ako ne i četiri-pet. Trebalo je samo imati dobre antene i uhvatiti njegovu posljednju poruku. Dakle, radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, damama i gospodi, hrvatskom narodu: posljednja priča Sir Arthura C. Clarka. Susret s Hranom Na nepoznatom sam planetu. Šokiran sam jer sam prije par minuta ustanovio da sam gola, jebozovna plavuša, ženka koju bi svatko želio trošiti, san snova. Ustanovio sam to ugledavši svoj odraz u crnom monolitu koji je pjevao pjesmu snažnim, samouvjerenim baritonom: Imal jesem jednu staru babu (jednu staru babu) Pa sam si je vodil ja v cirkvu (vodil ja v cirkvu) Pred olatrom klekne ti se ona (ona) Pa ispusti jedno tak dva-tri tona (dva-tri tona) Ja ju heznem po njezinoj tikvi (tikvi) Kaj buš baba prdela u cirkvi (cirkvi) Ona reče - Oh pardon! pa ispusti još jen ton. - Deda – rekao sam. No monolit se nije dao smesti: Imal jesam jednu strau babu... – Deda – ponovio sam. No monolit je tjerao po svom. – Deda – pokucao sam po savršeno uglađenoj kamenoj površini. Nisam čuo tu pjesmu više od dvadesetak godina. Bila je to pjesma koju je skovao briljantni um mog djeda; pjevao bi ju svaki put kada bi se našao u «rodoljubnom» raspoloženju, netom prije nego li bi razvalio sva vrata po kući, popeo se na krov, zagrlio dimnjak i zaspao sanjajući kako siluje lokalnog pećara na kojeg je bio kivan pošto je ovaj loše presložio peći u kući. Umirući, posljednja želja mu je bila da ja silujem tog prokletog bijednika (kada već on nije stigao), što sam i učinio jedne zimske noći kada je neki trgovački putnik zalutao u naš kraj, pa sam i njega silovao, pošto sam popio, a svi znaju da kad popijem odmah silujem... Zapravo te sam lude večeri silovao pola sela i tucet raznoraznih domaćih životinja, uključujući i troprstog ljenjivca (BradypodidaeSrbikus), kućnog ljubimaca Alberta Špage (kojeg sam također silovao), a kojeg je iz Brazila donio Zalepugin (njega nisam silovao, ne te večeri), i Julku, neandertalku koju smo slučajno ulovili u Ribljim šumama i zatočili u Pepijevoj šupi (također pošteđen te večeri)... Ne ponosim se time, ali bogami nije me ni sram. Kako kažu u mom selu: pravi jebač ne diskriminira! Uvidjevši kako je to ipak samo kamen koji pjeva pjesmu mog djeda, a ne i moj djed maskiran kamenom, krenuo sam istražiti novo obličje. Dograbio sam svoje besprijekorne sise i počeo ih mijesiti promatrajući se u monolitu. Ubrzo sam se napalio kao zvijer. Posegnuo sam rukom preko trbuščića, venerinim brežuljkom sve do venerine delte, i stao draškati klitić srednjim prstom vrteći u smjeru kazaljke na satu, priželjkujući golemi kitoplast u sebi. – Eh da mi je sada moja kurčina – poželio sam i svršio. Tada sam primijetio ćelavog humanoindog svemirca poveće glave, kukčevih očiju, s dvije rupice umjesto nosa, i bez usta kako me znatiželjno promatra. - Šta je, šta oćeš ti hidrocefalni pervertitu – vrisnuo sam, instinktivno napravio korak unazad i sramežljivo prekrio intimne dijelove. - Dobar dan – čuo sam ugodan glas u svojoj glavi. - Nemoj ti meni dobar dan gnjusu – rekao sam prestrašeno. - Ne boj se, neću te jebati – rekao je moj prokljuvivši moje strahove – Mi to već stoljećima ne radimo na taj način. Eventualno mentalno, s obzirom da si plavuša, a takva se prilika sreće jednom u dvanaest tisuća svjetlosnih godina. Ne brini, to nećeš osjetiti. - Mentalno? – bio sam uznemiren. - Aha. - Imaš li kakvu zaštitu? - Jok! - A ako zatrudnim? - Nećeš. - Kako možeš biti tako siguran. - Mogu. - Sterilan si? - Ne. - Imaš kakve mentalne boleštine? - Hm... - No? - Ne bi shvatila. - Shvatila ili ne, ne dozvoljavam ti da me jebeš. Ni mentalno. Jel me čuješ gnusobo?! - Aha. - U ostalom ja nisam žensko. Pojma nemam kako sam se našao u ovom tijelu. - Kriza identiteta – rekao je suosjećajno. - Ma kakva vražja kriza identiteta, u vražju mater... Ja sam mužjak par exelence, jebač od A do Ž, nema toga što nisam poševio... U gaćama imam takvu batinu, a o tehnici da i ne govorim. - ... - Ozbiljno ti kažem. - ... - Ako me poševiš bit ćeš peder – upozorio sam ga, ali zalud. Mislim da me je već ševio. - Pođimo – rekao je. Hodali smo krajolikom. Na sve strane pitomi, loptasti brežuljci. Kao da sam u Rabuzinovoj slici, pomislio sam. Po njima su bili zasađeni redovi i redovi vinograda. Zrak, zapravo zemlja, mirisala je kao Paco Rabanne. Sunce je bilo nisko, dan se spremao negdje drugdje. Sjeli smo na nevješto sklepanu klupicu. Tek tada sam primijetio da na čokotima ne visi grožđe već neobičan plod – hamburger. Hamburger? – Da, hamburger – čuo sam glas u svojoj glavi. Ustao sam i otrgnuo jedan. Bio je dobar, ili jednako loš, kao oni na Zemlji. – Aaaaaa, dakle odavde dolaze hambići – mudro sam zaključio. – Točno tako – rekao je glas u mojoj glavi – ali to je tajna i toga se nećeš sjećati kada se probudiš. Unio mi se u lice. – Gadi mi se tvoja faca ćelavi – rekao sam prkosno i izgubio svijest. Probudio sam se na pješčanoj plaži kao šesnaestogodišnji, nejaki, prestrašeni mladac. Nisam imao ništa sa čovjekom koji je nekoć bio glavni u jednom selu u Denveru, i koji je jedne zimske noći silovao pola sela, troprstog Ljenjivca (BradypodidaeSrbikus) i neandertalku. Osim sjećanja. Sjećao sam se svega. Sjećao sam se i hamburgera i ćelavog gnjusa koji se očigledno malo preračunao. Bio je početak 18 stoljeća. Bio sam u Australiji, ljudi su bili u lovu na zlato i bisere, i moje travestije o hamburgerima i svemircima i 21.stoljeću nikome nisu značile ništa. Bilo je to prije ravno 40 godina. |
08.04.2008., utorak
Večer poezije
Svjetovi ležimo goli, u polumraku tog sobička na periferiji dvije zvjerčice dan hrli tamo gdje su žitna polja vlakovi tutnje kraj prozora oblači se na horizontu liže mi rane bez riječi zadobivene u posljednjem okršaju s Zidarom ubrzo smo klupko mesa i ja u njoj ispaljujem počasne plotune u ime malih ljubavi razina prožimanja koje žudim proporcionalna je razdaljini naših svjetova tisuće svjetlosnih godina stoje između nas već sutra, na ulici u zagrljaju svog muža hinit će se da me ne poznaje... VAUUUUUUVAUUUUUU... Badnjak animalni seks u zraku više je ljudi u birtijama nego u crkvama Zagreb te zove al nije to noćas za mene ulazim u haustor težak smrad podrum ponovo pliva u govnima vidim svaki praznik isto, nažderu se ko krmci pa se iseru i zaštopaju kanalizaciju sve u kršćanskom duhu otajstvo čisto, nema šta umoran koračam suteren – Vuf... prizemlje – Vauuuuuu... prvi kat – Vauuuuu-vav... drugi kat – Grrrrrrr... treći kat – Arf-arf... dok dođem do svojih vrata čitava zgrada zborno laje i zavija VAUUUUUUVAUUUUUU ne, nisam zalutao u šinteraj moji susjedi, svi redom, imaju pse u pitanju nije atavizam ljudi sa sela na snazi je idiotska paradica druge generacije građana svi ti cucki s pedigreom mašnicama na glavicama gaćama za menstruaciju kabanicama sve mi to neopisivo ide na živce kada sramežljivo padne kiša cijela ulica zasmrdi po psećim govnima i pišaki mi smo u jednom finom firtlu, dakako centar sami gospondamen jasno vam je već ne volim svoje susjede ni pse u gradu jučer sam kupio pištolj u Dubravi nađe se već za 100E... |