hocemocenzuru
utorak, 17.12.2013.
Stanje šoka
Niko Kovač je neugodno iznenađen, šokiran i razočaran.
Ivan Rakitić je tek iznenađen i šokiran.
Mario Jurić (Nogometni sindikat) je žalostan i zgrožen.
Tomo Šokota je iznenađen i žalostan.
Damir Vrbanović (HNS) je šokiran.
Josip Šimunić je ogorčen i potresen.
To su reakcije na kaznu Šimuniću od 10 utakmica neigranja za reprezentaciju. Dakle, što se tiče nogometaša, trenera i nogometnih djelatnika, možemo reći da među njima vlada (često zazivano) jedinstvo, preovlađuju iznenađenost i šokiranost, za njima žalost te razočarenje, zgroženost, potresenost i ogorčenost.
Nakon što je Šimunić povikao “za dom” a tribine glasno odgovorile “spremni”, i tako četiri puta (po jednom za svaku tribinu), Niko Kovač nije bio neugodno iznenađen, šokiran i razočaran, Ivan Rakitić nije bio iznenađen i šokiran, Mario Jurić nije bio žalostan i zgrožen, Tomo Šokota nije bio iznenađen i žalostan, Damir Vrbanović nije bio šokiran, dok je Josip Šimunić bio sretan jer mu se ispunio san (“To sam uvijek želio napraviti“).
Ko je kriv što je Šimunić ovako drastično kažnjen? Odgovor zna predsjednik Dinama Mirko Barišić: “...kažnjen je zato jer su bili toliki pritisci iz Hrvatske, naravno ne da ga se pomiluje ili da obrazloži svoj postupak, nego da ga se drastično kazni i da se izbaci iz sportskog života“. Dakle, krivi su oni koji “digli galamu“ zbog ustaških parola na utakmici reprezentacije.
Ko nije kriv? Nije kriv Šimunić, koji je uzvikivao ustaški pozdrav. Nije kriv HNS i klubovi, koji godinama toleriraju nacionalističko i fašističko skandiranje na tribinama, niti reagiraju na takve ispade. Nisu krivi televizijski komentatori i sukomentatori koji to ne primjećuju, odnosno bolje reći prešućuju. Nisu krivi ni navijači koji takve povike skandiraju godinama.
Zaključak: opet smo žrtve međunarodnih organizacija, koje ne razumiju naše posebnosti, našu povijest i našu opernu tradiciju, na koju su tribine jako osjetljive, jer se kod nas valjda ulaznice za nogometne utakmice prodaju u paketu sa pretplatom za HNK. A svoje su odradili i domaći izdajnici, jer da su šutjeli o onome što su vidjeli, sve bi bilo u redu. Krivi su što su vjerovali svojim očima, pardon ušima.
Ako reprezentacija Hrvatske ne prođe grupu, uvijek se može optužiti one koji se zgrožavaju kada čuju povik ZDS, jer je zbog njih standardni reprezentativac izostao sa SP. A ako reprezentacija prođe u osminu finala, slušaćemo izjave tipa “gdje su sad oni koji su nam podmetali klipove, skrili su se u mišje rupe...“. Nije teško pogoditi da će se golovi i pobjede posvećivati Šimuniću.
Blago nama!
četvrtak, 12.12.2013.
Ravna Gora - prvih 5 epizoda
Zahvaljujući youtubeu uspio sam ovih dana odgledati prvih pet epizoda serije “Ravna Gora”, scenariste i redatelja Radoša Bajića. Ne mogu a da ne usporedim “Ravnu Goru” sa “Dugom mračnom noći” Antuna Vrdoljaka. Kao što smo u “Dugoj mračnoj noći” mogli gledati uradak na temu “kako bi Vrdoljak volio da su se stvari odvijale u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu”, tako i u “Ravnoj gori” imamo sličan slučaj, filmski školski sastav koji potpisuje Radoš Bajić može se nazvati “šteta što ovako nije bilo u Drugom svjetskom ratu, baš bih volio da je tako bilo…”. Vrdoljak nam je htio pokazati koje su se sve ratne i ideloške nepogode sručile na “malog i običnog hrvatskog čovjeka”, a kod Bajića je u središtu “napaćeni obični srpski čovjek”.
No osim sličnosti ima i nekoliko razlika između “Duge mračne noći” i “Ravne Gore”. U DMN se radilo o fikciji smještenoj u Drugi svjetski rat i neposredno nakon njega, uz povremeno doticanje stvarnih događaja, ali je čak i to napravljeno falsifikatorski kad je u pitanju događaj poznat kao “Akcija stadion”: srednjoškolce je Vrdoljak zamijenio studentima, u stvarnosti su ustaše zahtijevale da istupe Židovi i Srbi, kod Vrdoljaka se spominju tek Židovi. U RG se obrađuju povijesni događaji, a osim povijesno poznatih ličnosti serija prati i sudbine (vjerojatno fikcionalne?) “običnih” ljudi. Vrdoljakova serija je imala desetak epizoda, a kako je krenula RG će sigurno imati puno više epizoda. U nastavku teksta dajem pregled nekoliko scena iz prvih pet epizoda “Ravne Gore” koje dosta govore o kakvom serijalu je riječ.
Načitani kralj (1.epizoda – Napad)
U prvu epizodu su stali tek 5. i 6.04.1941. Ako nastavi ovim tempom Bajiću će trebati više od sto epizoda da pokrije samo 1941. A na špici se može vidjeti da se radi o “Dramskoj trilogiji 1941.-1945.”, pa koliko će dugo serijal ići teško je pretpostaviti.
Meni najzanimljiviji dio prve epizode je nekoliko zadnjih minuta. Neposredno pred početak bombardiranja Beograda, sobar (valjda?) ulazi u sobu Kralja Petra II., kralj još spava, a sobar kupi knjigu sa kreveta, jer je kralj zaspao čitajući. Ubrzo počinje bombardiranje, kralj još spava a kad ga probude izlazi na balkon vičući “zlotvori, zlotvori…”. Vojno osiguranje ga na silu vodi u sklonište uz riječi “ako narod izgubi slobodu može je vratiti, ali ako izgubi kralja onda je izgubio sve”. Poruka je jasna, sad znamo kako i zašto je krenulo loše Srbiji od 1941. pa nadalje.
Pobegoše Hrvati (2.epizoda – Slom)
U drugoj epizodi stvari se ipak malo ubrzavaju, pokrivena su čak četiri dana (7. –10.04.1941.). U podzemnom skloništu kralj je prisiljen slušati dugi i dosadni Mačekov govor (na karikaturalnom hrvatskom), dok mu misli lete na oca, Kralja Aleksandra, u čiju sliku gleda, ubijenog u Marseju 1934. (što je popraćeno i dokumentarnim snimcima). U drugoj sceni, negdje u Beogradu, komunisti slušaju vijesti Radio Moskve. Vijesti završavaju Internacionalom, na čije zvuke komunisti ustaju i stoje mirno.
Ova epizoda završava scenom sa ratišta – rovovima se pručula vijest “da je govorio neki Kvaternik i da je rekao da su Nemci oslobodioci”. Nekoliko vojnika bježi iz rova, ubrzo saznajemo što se to događa – “pobegoše Hrvati”. Jedan vojnik želi pucati mitraljezom na njih, ali ga major spriječava u tome: “srpski vojnik nikom ne puca u leđa”. Na pobjegulje padaju njemačke granate, vojnici u rovu skidaju šljemove i žale za poginulima. Sad znamo i zašto je kraljevska vojska tako brzo pregažena travnja 1941.
Još ga nema (3.epizoda – Sunovrat)
Serija opet usporava, tek dva dana su stala u nju – završava sa 12.04.1941. Na samom početku treće eizode idu dokumentarni snimci ulaska Nijemaca u Zagreb 10.04. U nekoliko kadrova se mogu vidjeti visoko podignuta tri prsta, što je pozdrav često korišten od strane SS-ovaca i ustaša. A sada mnogi tri prsta smatraju “tradicionalnim” srpskim pozdravom.
Saznajemo da su za Hrvatima pobjegli i muslimani. Ova epizoda je najdosadnija od prvih pet epizoda, ništa bitno se u njoj nije desilo i da je preskočena niko ne bi ni primijetio. Kralja nema u ovoj epizodi. A sigurno ste primijetili da se u prve tri epizode ne pojavljuje ni glavni junak ovog serijala.
Čiča (4.epizoda – Pukovnik)
Došlo je konačno vrijeme da se i On pojavi - Draža Mihailović (glumi ga Nebojša Glogovac), glavom i bradom. Najprije leđima okrenut, nad topografskom kartom, proučava je, a zatim se okreće prema vojnicima koji ga slijede, koji kao i on ne priznaju kapitulaciji kraljevske vojske, pogled zamišljen i blag. Pukovnik Draža vojnicima govori kuda dalje. Datum je 13.04. Kralj se moli u crkvi, u uniformi je jer kako sam kaže kralj brutalno napadnute države. Zovu ga na hitnu sjednicu vojnog vrha. Nakon vijesti da su Nijemci u Beogradu visoki oficir kraljevske vojske je bijesan – “sunce ti jebem”. Sutradan kralja voze u Crnu Goru.
16. 04. Draža i njegovi vojnici nailaze na spaljenu kuću i obješenog mladića, na pitanje ko je to napravio, zavezani i mučenjem iscrpljeni starac odgovara “oni koji se mole drugom Bogu”. Saznajemo i da je Sveti Nikola Dražina slava. Draža šalje trojku u susjedno muslimansko selo i naređuje da nikom ne smije faliti dlaka s glave, jedan od vojnika mu odgovara “jasno čiča”. Kasnije na pitanje zašto ga je tako nazvao, odgovara da u njegovom selu tako zovu starije ljude. Saznali smo i tajnu nadimka Čiča. Epizoda završava zamišljenim i zabrinutim Dražinim pogledom.
Šljam (5.epizoda – Kama)
Na početku pete epizode saznajemo da je Kralj Petar II. napustio zemlju, nažalost nismo vidjeli kako. U jednom malom mjestu u Srbiji komunist drži fanatičan govor, spominje da će Srbiju spasiti Sovjetski Savez i Staljin, spominje majku Rusiju i zajedničku vjeru (ovo mi je nenadjebivo, komunisti se pozivaju na vjeru). Suprotstavlja im se pravoslavni pop, govori da Srbiju jedino Bog može spasiti. Nastaje incident, komunisti nasrću na popa.
21. je travnja, Draža i njegovi su u istočnoj Bosni, petak je i Draža posti. Izvidnica se vraća i vodi sa sobom vezane dvojicu muslimana, oca i sina. Čiča naređuje da ih odvežu, nudi im vodu i hranu. U ovoj epizodi čujemo i prvu mudrost iz Dražinih usta (a ne sumnjam da će ih još biti u nastavku serije): “rat je velika nesreća gospodo, sav šljam ispliva na površinu”. Draža pušta oca i sina da se vrate u svoje selo i naređuje da ih dvojica otprate do stražarskih položaja. Jedan od njih ubija oca kamom, gluhonijemog sina pušta i naređuje drugom vojniku (koji se zbog toga što je vidio ispovraćao) da šuti o svemu što se desilo. Jasna je intencija ove scene i kuda to vodi, kakvom zaključku – bilo je zločina, ali Draža o njima nije znao.
Gledati ili ne ?
Pitanje je da li gledati “Ravnu Goru“ ili ne? Ako želite povijesno utemeljene činjenice onda ovo definitivno nije serija za vas, bolje je pogledati brojnu literaturu (dobar dio je dostupan i na internetu) o Dražinim depešama za vrijeme Drugog svjetskog rata (preporučujem sjajan feljton Damjana Pavlice na sajtu e-novine) ili zapisnike sa suđenja Draži Mihailoviću nakon rata. No ako želite seriju pogledati čisto informativno, da vidite do kuda je došla revizija povijesti, ili čisto iz zajebancije, kao što se gledaju uradci Jakova Sedlara, onda je ovo serija koju valja pogledati. Ja ću je nastaviti gledati. Jedino bi problem mogao biti koliko će nastavaka imati serijal, jer ako je u prvih pet epizoda pokriveno tek prvih petnaestak dana rata to bi moglo značiti da bi serija mogla jako dugo trajati, i trajati, i trajati…
P.S. Jovo Kapičić
Prije otprilike tri ili četiri godine srbijanske državne vlasti su tražile Dražin grob. Na glasine da bi on mogao znati gdje je Draža sahranjen, Jovo Kapičić (koordinator Dražinog hapšenja nakon rata) je odgovorio : “I da imam saznanja o egzekuciji i mestu sahrane, ni za koje pare ovog sveta to ne bih otkrio…“
Tako i treba !
Slučaj je htio da sam, baš kad sam se spremao pogledati prvu epizodu “Ravne Gore“, čuo vijest da je umro narodni heroj Jovo Kapičić, čovjek kog sam iznimnio cijenio. Predratni komunista, jedan od organizatora ustanka u Crnoj Gori, borac Prve proleterske brigade, učesnik Igmanskog marša, prošao je Neretvu i Sutjesku, koordinirao je akciju hvatanja Draže Mihailovića kao general UDBE, Rankovićev zamjenik za vrijeme rezolucije Informbiroa i golootočkog zatvora, jugoslovenski ambasador u Mađarskoj i Švedskoj, dosljedni protivnik Miloševićeve politike koja je razbila Jugoslaviju…
Dragi Jovo, počivaj u miru i hvala ti za sve !
utorak, 10.12.2013.
Kriv je Lenjin!
U TV dnevniku istočni Nemci ruše zid 'leba ti
Ne minirati, već razmontirati, nama će trebati
(Đorđe Balašević “O, Bože“)
Vladimir Iljič Lenjin je umro siječnja 1924., što znači da će idući mjesec biti točno 90 godina od njegove smrti. Logika kaže da Lenjin isto toliko godina ne utječe na povijesna zbivanja. Ali čini se da to ipak nije tako, ako ćemo suditi po reakcijama kijevskih demonstranata.
Nakon što je Ukrajina odbila potpisati sporazum sa EU zbog pritiska iz Rusije, već nekoliko dana traju masovne demonstracije u Kijevu. U ovom tekstu se neću baviti izborom “EU ili Rusija“, jer i o EU i o Rusiji, takvima kakvi su danas, nemam dobro mišljenje. Nemam dobro mišljenje ni o Janukoviču, ni o Putinu također. Izdvojit ću iz kijevskih demonstracije tek događaj koji se dogodio u nedelju navečer: nakon što su pomoću šipki i užadi srušili Lenjinov spomenik, demonstranti su spomenik uništili čekićima (ili čak maljevima?).
Zadatak nije bio nimalo lak, jer se radi o granitnom spomeniku visine od oko tri i pol metra, ali ukrajinski Davidi su ipak pobijedili Golijata u teškoj i neizvjesnoj borbi. Mnogi su razbijene dijelove spomenika odnijeli sa sobom kao trofej, kao dokaz vlastitog junaštva. Možda zatreba, baš kao u Balaševićevoj pjesmi iz 1989.
A gdje je Lenjin tu su naravno i komunisti, koji su po demonstrantima krivi za odluku ukrajinskih vlasti, jer su prilikom rušenja spomenika uzvikivali kako treba objesiti komunistu, a jedan opozicioni političar je na Twitteru to označio kao definitivno zbogom komunističkom nasljeđu. Zvati Janukoviča i Putina komunistima 2013. je jednako inteligentno kao recimo na demonstracijama 1997. nazvati Franju Tuđmana komunistom. Rusija=komunizam, a komunizam=Lenjin je logika kojoj je lako podleći kad se susretnu masovka i antikomunizam.
Ukrajina me itekako podsjeća na nas. Tvrdnju da u Hrvatskoj neprekidno vlada UDBA (iz tog niza je naravno izuzet jedino Franjo Tuđman), često možemo čuti kao opravdanje za sve neuspjehe od 1990. pa naovamo. Sličnoj paranoji su očito skloni i u Ukrajini. Komunisti svuda okolo, kao sjajan izgovor za bilo kakav neuspjeh i ama baš svaku nevolju koja nas je snašla.
Kao i Hrvatska, tako i Ukrajina ide svojim putem, nema više Sovjetskog saveza, imaju vlast koju su birali i protiv odluka te vlasti naravno imaju pravo demonstrirati. Lenjina su definitivno trebali ostaviti na miru. Kriv je koliko i more u poznatoj hit pjesmi.
ponedjeljak, 02.12.2013.
Referendum & AVNOJ
Referendum
Na današnji referendum nisam izišao iz sljedećih razloga:
-ne priznajem ovaj referendum, jer o pravima manjina (a ovaj put se radi o LGBT populaciji) se ne smije odlučivati na ovakav način, a mišljenje većine u ovakvim slučajevima ne smije biti bitno
-da sam izišao na referendum time bih priznao njegove rezultate (koji su očekivani), a njegove rezultate ne priznajem, jer ko sam ja da odlučujem o pravima drugih
-potpuno razumijem ljude koji su izišli na referendum i glasali protiv jer su postupili po svojoj savjesti, ali i ja sam postupio po svojoj savjesti kada nisam izišao na njega, jer ga, kao što sam već napisao ne priznajem, i želio bih da drugi imaju razumijevanja za moj čin neizlaska
-već je samo održavanje referenduma poraz i velika sramota, a to bi i ostala čak i u slučaju da je većina zaokružila protiv, što je bilo nemoguća misija, jer kad god se dopusti većini da odlučuje o pravima manjina, ta ista većina ih neće dopustiti
-izlazak na referendum znači pristanak na pravila igre koju kreiraju Željka Markić i “obiteljaši”, a u takvim koordinatama mogućeg djelovanja i tako nametnutim temama nemoguće je imati ravnopravne uvjete, kao i normalnu raspravu
-i sam sam često vodio unaprijed izgubljene bitke, i ponavljam da jako cijenim ljude uključene u kampanju “Glasaj protiv”, jer tu se radi o časnim ljudima i dobrim glumcima, kolumnistima, bendovima (Mile Kekin, Vili Matula, Kawasaki3P, ZBF, St!llness, LET3, Le Zbor, da nabrojim samo neke od njih), na čije nastupe redovito idem, isto tako jako cijenim i napor svoje sestre, koja je putovala 50-ak kilometara do svoga glasačkog mjesta da bi glasala protiv, ali to je morao biti Sizifov posao, jer se unaprijed znalo kako razmišlja većina, bez obzira da li je izmanipulirana ili ne.
Najviše su zakazale institucije države (Sabor, Vlada, predsjednik), svako sa svojim dijelom odgovornosti, koje su dopustile da se referendum održi i da se manjina prepusti na milost i nemilost većini, što je moralo ovako završiti, ovaj put je Ustav u pitanju, a kasnije bi mogli doci dodatni zahtjevi za diskriminaciju LGBT osoba, te ostalih manjina (Srba, muslimana, ateista…). Što tek reći za odluku Ustavnog suda, koji se bira po političkim kriterijima, i za čiji su sastav najviše zaslužni HDZ i SDP. Da li će institucije države (prvenstveno Vlada i Sabor) naknadno uspjeti ublažiti ili poništiti učinke referenduma i bar se djelimično iskupiti, pa makar igrali i prljavo, ostaje da se vidi. Jer udruga “U ime obitelji” igra prljavo, i isto tako im treba i uzvratiti jer drugačije ne ide.
I ne mogu a da ne parafraziram jednu od najistaknutijih ličnosti iz naše povijesti: ne priznajem sud referenduma, kao ni Ustavni sud, već samo sud svoje savjesti. Jer kod ovakve države i ovakvih institucija biti legalista je naivno i glupo.
AVNOJ
Prošlo je 70 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu (29. i 30.11.1943.). Ovaj put neću o odlukama donesenim na njemu, kao i njihovom značaju, jer bi oni trebali biti poznati svakome ko bar nešto zna o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji, kao i onome koji bar zna osnovne činjenice o povijesti Jugoslavije i država proizašlim iz nje. Nešto bih rekao o tome što novonastalim državama znači (ili bolje reći ne znači) AVNOJ, te kako je obljetnica (ne)obilježena u medijima.
Što se tiče država i njihovih institucija nastalih raspadom Jugoslavije, 70 obljetnica jednog od najvažnijih događaja, je prešućena, samo djelimično i jer se radi o datumu vezanim uz državu koje više nema. Hrvatska je tu i tamo sjeti ZAVNOH-a, ali da budemo iskreni najviše zbog kontinuiteta državnosti, antifašistička tradicija je tu nažalost sporedna. 25.11., dan Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a se obilježava u BiH, ali je neradni dan u FBiH, a u RS ne. Razlog za oboje je opet isti – kontinuitet državnosti, a koju institucije RS negiraju. I to je razlog za isticanje ZAVNOH-a i ZAVNOBIH-a, uz istovremeno zanemarivanje AVNOJ-a, iako logika i istina govori da su itekako povezani. Manje više je isti slučaj i u ostalim jugoslavenskim državama – AVNOJ je minoriziran ili potpuno prešućen. I da se razumijemo ne žalim zbog toga, jer Hrvatska i ostale jugoslovenske države, ovakve kakve su sada, bolje i da ga i ne spominju, i da se ne pozivaju na njega (a one to ni ne pomišljaju), jer su jako daleko od svega što AVNOJ predstavlja, niti su blizu da budu ikakav bitan i samostalan faktor u Europi i svijetu.
I u medijima je 70 obljetnica uglavnom prešućena (čast izuzecima kao što su e-novine), ili se svela na kratku vijest da se održavaju Dani AVNOJ-a u Jajcu, a vijest je popraćena neizbježnom oznakom – nostalgija. A ta oznaka je besmislena, nepotrebna, pa i glupa, jer još nisam čuo u vijestima o proslavama sličnih obljetnica u svijetu da dobiju tu oznaku. Kad se obilježavaju bitni događaji iz Drugog svjetskog rata u drugim zemljama, uz to se ne veže priljepak nostalgija, ali kad su recimo u pitanju Neretva ili Sutjeska onda je to redovit slučaj. Cilj je da se ljudi koji obilježavaju te događaju prikažu karikaturalno, kao ljudi koji žive u prošlom vremenu, što je daleko od istine. Kad je AVNOJ u pitanju, tu se radi o velikim dosezima u jednom izuzetno teškom povijesnom trenutku, iz kojih se još uvijek može izvući kakva pouka i danas. E zato to treba ismijavati i prešućivati, da bi se današnji položaj Hrvatske i ostalih država koje su činile SFRJ, kao i njihova nebitnost činila što normalnijom i jedino mugućom.
I na samom kraju: zašto sam ovaj nelegitimni referendum i AVNOJ stavio u isti tekst? Ne samo zbog toga jer se 70 obljetnica zasjedanja u Jajcu skoro pa poklopila sa referendumom. Glavni razlog je taj što je AVNOJ bio bitan korak u pobjedi nad fašizmom (u jednom drugom i mnogo gorem vremenu), a “obiteljaški” referendum je korak unatrag od vrijednosti koje je predstavljao AVNOJ, koji nas vodi dublje u fašizaciju našeg društva. A osmijeh Željke Markić koji ćemo gledati u vijestima narednih dana (jer danas ga nismo imali priliku vidjeti zbog neizdavanja akreditacija određenim medijima, te solidariziranju većine ostalih) nije ništa drugo nego osmijeh fašizma legaliziranog ovim referendumom, i to ne zbog njegovog rezultata, već prvenstveno zbog činjenice da je takav referendum uopće i održan.
