hocemocenzuru
ponedjeljak, 30.05.2011.
Treba li se HRT ispričati za devedesete?
U Pogledu, subotnjem dodatku Novog lista, je objavljen tekst Borisa Pavelića „Govor mržnje – Treba li se i HRT poput Radiotelevizije Srbije ispričati?“. Naime, koji dan ranije RTS se ispričao zbog govora mržnje devedesetih godina (koliki su stvarni učinci tog izvinjenja je tema za sebe, pogotovo što nije popraćeno sankcijama ratnim huškačima i širiteljima mržnje, od kojih su pojedini još uvijek zaposleni u javnom servisu Srbije). Između ostalih pitanje iz naslova članka je postavljeno sadašnjoj upravi HRT-a, kao i Antunu Vrdoljaku, ratnom direktoru HRT-a. Dok je uprava HRT-a odgovorila da nema namjeru komentirati postupke uprave RTS-a, Vrdoljakov odgovor je bio osebujniji: „Bi, pod parolom „Ko nas, bre, zavadi“. Ajte malo u kurac. Zbogom!“
Prvo ću se pozabaviti HRT-om – neosporno je da je javna televizija devedesetih širila mržnju i netrpeljivost, i da je bila daleko od profesionalnog i objektivnog novinarstva. Počelo je sa demonizirajem Srba 1991 nakon što je počeo rat u Hrvatskoj – agresija Srbije na Hrvatsku je iskorištena za širenje mržnje prema cijeloj srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Činjenica da je na stanuje na RTS bilo puno gore po tom pitanju i nije baš utješno, jer i mi smo konja za trku itekako imali. Nastavak je uslijedio u vidu antimuslimanske kampanje kao priprema za rat između HVO-a i Armije BiH u susjednoj državi, u vidu TV priloga da Muslimani bježe, dok se Hrvati i postrojbe HVO-a hrabro bore protiv srpske vojske – osim što se radilo o neistini, zanemarena je i činjenica da su Bošnjaci (tada je još uvijek korišten naziv Muslimani) činili značajan postotak u jedinicama HVO-a.
No, moralno i profesionalno dno HRT je dotaknuo za vrijeme rata između ABiH i HVO-a. Posebno se istakao Smiljko Šagolj, nekadašnji novinar TV Sarajevo, a tadašnji HTV-ov uposlenik, koji je ne samo obavljao dodijeljeni mu zadatak ratnog huškanja, već je i uživao u tome. Izvještaj o progonu Hrvata u Konjicu 1993. je završio sa monstruoznom rečenicom: „a Muslimani su još u Makarskoj“. Šagolj je 2009. postao doktor znanosti i danas predaje novinarstvo u Mostaru!? Neka nama Smiljka, trebaće nam - bit će još ratova, treba neko podučiti mlade novinare huškanju.
U isto to vrijeme istakla se i današnja uposlenica HTV-a Dijana Čuljak, navešćemo ovaj put dva njena priloga koja su ušla u povijest ratnohuškačkog novinarstva.
Primjer br.1 - stojeći ispred koncentracionog logora Heliodrom u prilogu HTV-a je rekla: "Mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj". Da podsjetimo, radilo se o jednom od najzloglasnijih logora koje je osnovala „Herceg-Bosna“, i mjesto je stradanja mnogih Bošnjaka.
Primjer br.2 – u svibnju 1993. Dijana Čuljak je za emisiju „Slikom na sliku“ snimila zarobljavanje trinaestorice vojnika Armije BiH iz mostarske zgrade „Vranica“ i razgovarala s njima, njih deset je kasnije pronađeno mrtvo. U istom prilogu je rekla "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište zapovjedništva ARBiH i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile". Nekoliko godina kasnije u razgovoru za BH Dane je izjavila da je to bila normalna retorika za to vrijeme, da je vjerovala svim informacijama koje je dobijala od predstavnika HVO-a, da nije ni mogla znati ko se nalazi u toj zgradi i da u tome i nije bila najgora (što nije netočno, jer je konkurencija bila dosta jaka).
Zbog primjera sličnim gore navedenima, nema sumnje da HRT treba da se ispriča za izvještavanje pojedinih svojih novinara devedesetih, kao i zbog tadašnje uređivačke politike. Ali to ne bi imalo smisla, ako ne bi bilo popraćeno sankcijama za novinare koji su pridonijeli širenju mržnje. Kao što znamo da ratni zločin ne zastarijeva, drugačije ne bi smjelo biti ni za ratno huškanje. A i zašto ne izvući iz arhive ratnohuškačke priloge i prikazati ih u specijalnoj emisiji posvećenoj tome, a realno govoreći bilo bi tu materijala i za serijal – samo za Smiljka Šagolja bila bi potrebna minimalno jedna epizoda.
Što se tiče Vrdoljaka, najodgovornije osobe, po „zapovjednoj“ odgovornosti, jer je bio direktor HRT-a u navedeno vrijeme, njegova reakcija me ne iznenađuje. Radi se o čovjeku koji je napravio čistku nepodobnih kadrova na javnoj televiziji, neki su s posla izbačeni zbog nepoželjnih krvnih zrnaca, a neki jer su bili ideološki nepodobni. Širenje mržnje mu nije strano, te ne čudi da su uposlenici kuće čije bio direktor, širili mržnju i laži, pa s tim zadatkom je valjda i postavljen na čelo HRT-a, a kao odani Tuđmanov vojnik je dao sve od sebe. Uostalom svoj rad na HRT je on sam opisao u jednom intervjuu: „Izvršio sam svoju vojničku zadaću“.
A da Vrdoljak sa istinom nije baš na ti pokazuju i njegovi uradci iz zadnjih desetak godina. U filmu i seriji „Duga mračna noć“ smo mogli gledati kako iz tadašnjeg domoljubnog državotvornog kuta izgleda poželjna verzija događaja iz drugog svjetskog rata na području Hrvatske. Partizani su u seriji toliko sotonizirani, da su ustaše prema njima izgledale kao tamburaška sekcija vatrogasnog društva. Doduše, dijalozi u seriji, svojom glupošću, su me uspjeli nerijetko nasmijati, tako da ipak gledanje „Duge mračne noći“ i nije bilo baš potpuno uzaludno.
Što tek reći o kvazidokumentarnom serijalu „Tito“, koji je imao nevjerojatan broj neistinitih činjenica, da je povjesničar Tvrtko Jakovina bio prisiljen napisati feljton u kom je secirao epizodu po epizodu serijala. A i on je bio samo jedan od mnogih koji su morali reagirati na propuste u serijalu. Ovdje navodim samo jedan karakterističan primjer: sovjetski maršal Tolbuhin je, ako bismo bil naivni pa vjerovali Vrdoljakovom dokumentarcu najprije strijeljan u Staljinovim čistkama tridesetih (što je neistina), da bi potom oživio i oslobađao Beograd 1944?!
Širenje neistina i mržnje je Vrdoljakova konstanta zadnjih dvadesetak godina, i očekivati ispriku od njega je iluzorno, jer on je ipak vojnik i to će ostati do kraja – vojnik domoljubne laži. Na ovogodišnjem ZagrebDoxu smo imali priliku vidjeti dokumentarni film Bore Kontića „Godine koje su pojeli lavovi“, koji se bavi ratnim huškačima na području bivše SFRJ (u kom su najviše mjesta dobili novinari RTS-a, i to s razlogom naravno) i o tome što oni rade danas. Mnogi od njih su danas ugledni članovi duštva, direktori kazališta, sveučilišni profesori, neki su još uvijek u novinarstvu, niko od njih nije sankcioniran, i ne kaju se zbog svoga ratnog izvještavanja. Film završava rečenicom „i živjeli su sretno do kraja života“. Poprilično sam siguran da će to biti slučaj i sa Vrdoljakom.
srijeda, 25.05.2011.
Vjeronauk u školi? (čekajući hrvatskog "Suljagića")
Ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Emir Suljagić je prije otprilike mjesec dana objavio svoju odluku da se ocjene iz vjeronauke više ne uračunavaju u prosjek učenika, s obzirom na to da je riječ o izbornom predmetu, a kao obrazloženje je dao da s time želi da zaustavi diskriminaciju prema onim učenicima koji ne pohađaju navedeni predmet, što je odluka koliko logična toliko i poštena i prema djeci koja ne pohađaju sate vjeronauke, tako i prema njihovim roditeljima. Nakon toga je bio izložen grubim napadima od strane reisa Mustafe ef. Cerića, koji je pokrenuo pravu hajku na njega, prijeteći čak i uličnim demonstracijama, najavljujući „sarajevsko ljeto“ po uzoru na proteste u zemljama Magreba?!
Osudi Suljagićeve odluke se pridružila i Katolička crkva - zajedničkom priopćenje su izdali rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u BiH Muharem ef. Omerdić i pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije monsinjor Petar Jukić i zatražili od kantonalnog ministra Suljagića da povuče svoju odluku. Najdalje je ipak otišao reis Cerić, koji je u polemiku uvukao stradanja Bošnjaka u ratu, a stvar je tim apsurdnija zbog toga jer je u srebreničkom genocidu stradalo trinaestoro ljudi iz šire obitelji Emira Suljagića. Uz sve to Suljagić, nekadašnji novinar BH Dana, je autor izvrsne knjige „Razglednica iz groba“ o ratnim stradanjima u Srebrenici.
Nakon što je Vlada Kantona Sarajevo usvojila dopunu instrukcije o ocjenjivanju učenika koji pohađaju predmet "Vjeronauka" kojom ocjene iz vjeronauke ipak ulaze u prosjek za tekuću školsku godinu (ali i naložila da se do početka sledeće uvede alternativni predmet), i tako promijenila Suljagićevu odluku, kao i zbog nedostatka podrške svoje stranke SDP-a, ministar Suljagić 20.05. podnosi ostavku. No ubrzo ipak dolazi do obrata - 22.05. predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija i premijer Kantona Sarajevo Fikret Musić vraćaju mandat koji im je Suljagić stavio na raspolaganje. Suljagić prihvata vraćeni mandat i od 23.05. je ponovo na svojoj dužnosti. Iako je tim potezom ipak prihvatio takvo kompromisno i polovično rješenje, Suljagić je ipak postigao to da će iduće godine konačno, nakon nekoliko godina odugovlačenja (za što je motiv jasan i ne treba ga posebno objašnjavati), biti uvedena alternativa vjeronauci, i tako djeca koja ne idu na vjeronauku neće biti diskriminirana.
Sve ovo pišem i zbog toga što je ugovorom između Republike Hrvatske i Vatikana predviđeno da se vjeronauk izvodi u osnovnim i srednjim školama dva sata tjedno kao izborni predmet. Dok u srednjoj školi postoji vjeronauku alternativan predmet – etika, u osnovnoj školi to nije slučaj, te djeca koja ga ne pohađaju moraju za taj školski sat smisliti što da rade sa sobom i osjećaju se isključeno od ostale djece, jer većina učenika ipak ide na vjeronauk. Stvar je još apsurdnija ako se navede podatak da katoličke vjeroučitelje postavlja Crkva a plaća ih se iz budžeta RH. A kao točka na i je je sjela i nedavna vijest da će Hrvatska iz budžeta plaćati sve zaposlene u katoličkim školama, a radi se od 12 gimnazija i dvije osnovne škole.
Ovo pišem i zbog toga jer i mi u Hrvatskoj trebamo nekoga poput Suljagića da proba ukinuti diskriminaciju izazvanu uvođenjem vjeronauka u škole. Ne mislim pri tome na sve one intelektualce koji su već nebrojeno puta digli svoj glas protiv toga, a njih je itekako bilo, a među njima je bio i nemali broj pripadnika vjerskih zajednica. Potrebno je da takva osoba bude u izvršnoj vlasti i da ima priliku predlagati i donositi odluke kakva je Suljagićeva. Naravno da od HDZ-ove vlade to nije za očekivati zbog poznate simbioze HDZ-a i Crkve, od početka devedesetih pa sve do sada – od Tuđmana i Kuharića pa sve do današnjeg tandema Kosor-Bozanić. Taj zahtjev će zasigurno izazvati veliku buru u javnosti i dosta negativnih reakcija, ali drugačije jednostavno ne ide, i na to treba biti spreman.
A zašto ne probati otići i korak dalje i tražiti ukinudanje vjeronauka u školama, i vratiti ga tamo gdje mu je i mjesto, u vjerske objekte. A umjesto vjeronauka mogao bi se uvesti predmet u kom bi bile zastupljene svjetske religije, što je predlagano već u nekoliko navrata. A i to bi trebalo vrijediti tek za učenike u višim razredima osnovnih škola, jer kakva bi mogla biti korist od toga da djeca već sa 7-8 godina uče o religiji?
Kad sam već načeo ovu temu, ne mogu a da ne dodam da bi trebalo opet postaviti pitanje preispitivanja ugovora između RH i Vatikana, koji je izrazito nepovoljan po Hrvatsku i zbog kojeg gomila novca svih građana RH (bez obzira da li pripadaju Katoličkoj crkvi ili ne) ide crkvi. Na eventualne primjedbe zašto se to poteže baš sada, uoči dolaska pape Benedikta XVI u Zagreb, odgovor je da je baš sada pravi trenutak za to, kad nam već osoba koja predstavlja Vatikan dolazi u posjetu. Naravno da ovo pitanje treba postaviti javnost, jer vladajući to sigurno neće napraviti.
Navedene zahtjeve vezane za status vjeronauka u obrazovnom sustavu i za preispitivanje važećih ugovora između Vatikana i RH bi trebalo uporno postavljati sve dok ne dočekamo hrvatskog „Suljagića“ u vladajućim strukturama, koji će reći popu pop a bobu bob.
petak, 20.05.2011.
Krunice za Svetog Oca
Povodom dolaska pape Benedikta XVI u Zagreb 4. i 5. lipnja po gradu su postavljeni jumbo plakati na kojima se nalazi papa sa krunicom u ruci, zastava RH u pozadini i krunica koja formira granice Republike Hrvatske. I sve to uz slogan “Milijun krunica za Svetog Oca“. Ne znam ko je zasluzan za idejno rješenje ovog plakata i kome bi trebalo uputiti eventualne primjedbe, da li je to Kaptol ili vlada RH, ali imam nekoliko zamjerki i na račun slogana i na vizualno rješenje.
Što se tiče samog slogana, bit ću kratak, jer su nepoznati počinioci već napravili najbolji mogući komentar: saznavši koliko će papin dolazak koštati na nekoliko mjesta u Zagrebu, slogan je prepravljen u “41 milijun kunica za svetog oca“. Ovome komentar zaista nije potreban.
A sad nešto o vizualnom dijelu reklamne kampanje povodom papinog dolaska. Mene je začudilo to što je krunica obuhvaća granice RH kakve one zaista jesu, tj. granice koje su posljedica drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 29. i 30.11.1943 i trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom 8. i 9.05.1944. Iskreno rečeno, tome se od crkve u RH nisam nadao, jer za njih su, da budemo do kraja iskreni, međunarodno priznate granice nametnuti okvir i komunističko nasljeđe, protiv kojeg se većina katoličkog klera bori kao protiv vampirske pošasti. Naravno da nemam ništa protiv toga da crkva poštuje sadašnje granice, ali prije će biti da se radi o previdu.
Uostalom, izvan područja zahvaćenog krunicom ostalo je i svetište u Međugorju. Dobro, znam da Vatikan ne priznaje Gospina ukazanja u Međugorju, ali ipak milioni vjernika tamo i dalje odlaze. Dobro jutro, međugorska majko, dobro jutro, kraljice Hrvata, pjevao je Ivo Fabijan, i tako pomoću pjesme Gospu podario Hrvatima, valjda od Gospe odabranom narodu (naravno, ako zanemarimo ostala Gospina svetišta i činjenicu da bi trebala pripadati svim kršćanima). Ali sve je ipak bilo samo pjesma, i sve je to bilo uzalud. Izgleda da je Ivi isplativije bilo pjevati jednoj drugoj Mariji, i moliti je i kumiti da otvori vrata, ili o tome kako ga zanimaju debele žene!
Uzalud je i Marko Perković Thompson pjevao o “srcu ponosnom“, kad je radio pjesmu o Lijepoj našoj, i malo joj proširio granice strpavši u nju i dio susjedne države. Ni to nije pomoglo, “srce ponosno“ iz pjesme MPT-a je ipak ostalo izvan područja obuhvaćenog krunicom. Vjerojatno se i on osjeća iznevjerenim, uzalud mu karijera posvećena ljubavi prema bogu, obitelji i domovini (mada nisam siguran da li MPT za domovinu smatra RH ili NDH). Nije mi jasno zašto nema reakcije Ivana Miklenića, uvodničara Glasa koncila, pa bar je on principijelno ustrajan u obračunavanju sa nasljeđem propalog socijalističkog sustava.
Volio bih znati ko stoji iza jumbo plakata koji najavljuju papin dolazak u Zagreb, kojim organizacijama i krugovima odgovara ovakav nakaradan plakat? Nažalost nemam odgovor na ovo pitanje, ali mislim da znam ko bi ga mogao znati. Radi se o osobi koja je već otkrila kada i gdje će početi 3. svjetski rat, kao i to zašto je presuda Gotovini donesena baš 15. travnja. Da, ovu zavjeru bi mogao razotkriti jedino Davor Domazet Lošo.
nedjelja, 15.05.2011.
Retuđmanizacija?
29.04.2011. komisija za imenovanje trgova i ulica Grada Splita odlučila je da se pred crkvom Svetog Frane na splitskoj rivi postavi spomenik prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.
“Svi trebamo štovati i vrednovati lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, jer nema zemlje na svijetu koja ne štuje lik i djelo svog prvog predsjednika. Zamislite kad bi Barak Obama imao nešto protiv prvog predsjednika SAD-a, zato moramo učiniti sve da se cijeni lik i djelo dr. Franje Tuđmana.
Njegova djela svrstavaju ga u velikana, u najvećeg čovjeka u povijesti Hrvatske. Moramo mu se odužiti i danas i u budućnosti.”
(Darko Milinović na svečanosti otkrivanja biste Franje Tuđmana u Gospiću 14.05.2011.)
„Afirmirat ćemo tuđmanovsku Hrvatsku“
(Tomislav Karamarko na komemoraciji povodom 66. obljetnice bleiburške tragedije, 14.05.2011.)
Sudeći po svojevrsnom natjecanju zadnjih tjedana u podizanju spomenika Franji Tuđmanu, kao i javnim istupima bivših, sadašnjih i budućih HDZ-ovaca, da li bi se moglo zaključiti da nam se sprema retuđmanizacija Hrvatske? Ne slažem se s navedenom tezom, jer preduvjet za retuđmanizaciju je taj da je detuđmanizacija provedena do kraja, i u HDZ-u i u samom hrvatskom društvu, a to se nažalost nije dogodilo ili bolje rečeno detuđmanizacija je provedena samo polovično, a za posljedicu imamo još uvijek živo Tuđmanovo nasljeđe, koje povremeno izbije na površinu, kao što se to desilo ovih dana.
Što se tiče HDZ-a djelimičan odmak od Tuđmanove politike je potiho počeo provoditi Ivo Sanader, a istim stopama je nastavila i njegova nasljednica Jadranka Kosor. Doduše oboje su se javno znali pozivati na nasljeđe Franje Tuđmana, ali to je ostalo na deklarativnoj razini, jer su provodili mlaku, kompromisnu i ipak samo kozmetičku detuđmanizaciju.
No od samog HDZ-a nismo ni mogli očekivati da je sprovede do kraja, a budimo realni to se neće nikad ni desiti. Ključno je pitanje što je u vezi toga napravljeno za vrijeme koalicijske vlasti u periodu 2000.-2003.? Jedino koji se koliko toliko trudio da se detuđmanizacija provede bio je predsjednik Mesić, prvenstveno dostavom transkripata koju su do kraja otrkrivali pravu sliku o prvom hrvatskom predsjedniku, kao i promjenom politike prema BH i pokušajima uspostavljanja što boljih odnosa sa susjednim državama. Podršku nije dobio u tadašnjem premijeru Račanu, malo zbog nedostatka hrabrosti za to, a malo zbog tereta koaliranja sa HSLS-om Dražena Budiše. I tu je propuštena šansa za kakvu takvu detuđmanizaciju.
Krajem godine bi se mogli održati izbori, i usudio bih se reći da i u slučaju pobjede SDP-a nećemo ništa bolje stajati i da ćemo morati pričekati još dosta vremena do potpune detuđmanizacije, ako je uopće i dočekamo. A ona je neophodna, ako želimo imati zdravo i normalno društvo. Navešću nekoliko razloga za to:
- kreiranje nacionalističkih tendencija u hrvatskom društvu kao odgovor na Miloševićev nacionalizam i agresiju na Hrvatsku, kao i širenje mržnje prema Srbima i Bošnjacima
- pljačkaška privatizacija, čije posljedice i dan danas osjećamo
- odgovornost za stvaranje zločinačke paradržave Herceg-Bosne, otvaranje logora i zločine nad Bošnjacima na područjima pod kontrolom HVO-a (zbog črga trenutno traje suđenje herceg-bosanskoj šestorci u Haagu)
- nazivanje Srba remetilačkim faktorom i težnja da se njihov postotak u stanovništvu smanji na 4 do 5 % (što je i potvrđeno prvostupanjskom presudom Gotovini i Markaću)
- gušenje nezavisnih medija i kritičke riječi u Hrvatskoj (slučajevi Feral i Radio 101)
- povijesni revizionizam i toleriranje neoustaških tendencija (kao i forsiranje hrvatske pomirbe, uključujući i ideju o miješanju kostiju ustaša i njihovih žrtava po uzoru na Franca)
Ima tu još toga, dosta toga je ispušteno, no i gore navedeno je dovoljno za zaključak da bez obračuna sa svim gore navedenim nema zdravog društva.
ponedjeljak, 02.05.2011.
Zabranjeno pušenje - Boogaloo 30.04.2011.
Ovih dana su me prijatelji i poznanici pitali gdje ću slaviti 1. maj, kao da se tu ima išta slaviti - položaj radnika u društvu je izuzetno loš, plaće malene, mirovine sramotno niske, dvije prosječne plaće jedva da su dovoljne za normalan život obitelji sa dvoje djece. A o nezaposlenima da i ne govorimo. Da li bi se pričati i o tome koliki dio odgovornosti za to snose i sami radnici, glasajući uporno i podržavajući vlastodršce koji ih dovode u sve gori položaj. Brutalna je istina da je danas radničkoj klasi (da upotrijebiću taj proskribirani izraz iz nekih prošlih vremena) nacionalizam bitniji od njihovih prava. Uostalom većina ih je uoči samog 1. maja sa velikom pažnjom pratila vjenčanje tamo nekog đilkoša (kao što bi Ćiro Blažević rekao), koji je svoj značaj stekao samim činom rođenja i ničim više, sa “izabranicom svoga srca” kao što to naši medijski maheri kažu. Usput rečeno, nigdje nisam pročitao da li je i tzv. princ izabranik njenog srca. No, ostavimo to po strani sad.
Tema teksta je koncert Zabranjnog pušenja u zagrebačkom Boogaloo-u. E sad kakve to veze ima sa praznikom rada pitate se? Koncert je održan 30.04., dan prije 1. maja, a dobar dio svirke se prelio i iza ponoći, pa sam si umislio da je ovo na neki način proslava 1. maja sa Zabranjenim pušenjem, kad se već nema razloga slaviti ni prisustvovati sterilnim službenim proslavama.
Na pozornici je velika bar kod zvijezda, sa omota zadnjeg albuma “Muzej revolucije”. Boogaloo je bio dobro popunjen, raspon godina u publici je otprilike bio 18-45, ne bi me čudilo da je tu bilo i djece ljudi koji su odrasli uz Pušenje.
Koncert je iznenađujuće otvoren sa “Gospođom Brams” i “Sanjao sam noćas da te imam”, dvije stvari sa njihovog drugog albuma “Dok čekaš sabah sa šejtanom”, koje baš i ne izvode često na koncertima. Razglas u dvorani je bio vrlo dobar, i izvođači i publika dobro raspoloženi, više nego dovoljno za još jedan dobar provod na koncertu Zabranjenog pušenja.
Izneđu ostalog odsvirali su “Nedelja kad je otiš’o Hase”, “Abid”, “Lijepa Alma”, “Jugo 45”, “Srce, ruke i lopata”, “Kanjon Drine”, “Guzonjin sin”, “Kažu mi da novog frajera imaš”, “Bos ili hadžija”, “Zenica Blues”, “Fildžan viška”, “Muzej revolucije”, “Modni guru”, “Dok čekaš sabah sa šejtanom”, “Fikreta”, “Pos’o kuća birtija”, “Ibro Dirka”, “Karabaja”, “Na straži pored Prizrena”…
Gostiju nije bilo, osim duha druga Tita u pjesmi “Muzej revolucije”. Proveli su nas kroz sva razdoblja svog djelovanja i sve njihove albume. Možda je jedino ostao zanemaren predzadnji album “Hodi da ti čiko nešto da”, koji uopće nije loš album (mada bi bio bolji da je jednostruki a ne dvostruki, kao što su ga napravili), sa kog su jedino izveli prosječnu “Džanu”. Po meni su koncertno puno potentnije “Laku noć stari”, “Takvim sjajem”, “Nema više” i “Domovina” (pogotovo ako bi u njoj ugostili Arabeske, ženski zbor zagrebačke džamije).
Sejo i ekipa su odradili još jedan odličan, skoro trosatni koncert. Pošteno i profesionalno, što je uostalom i standard za njih. Puno ispijenog piva, na “zagrijavanju” uoči koncerta, kao i na samom koncertu mi je pomoglo da zaspem k’o klada i da na moju sreću prespavam dobar dio našeg jadnog i tužnog 1. maja.
Kad su im Emir Kusturica i njegov No smoking lrchestra već uništili plan da za Dan Republike održe svake godine koncert u Beogradu, palo mi je na pamet da bi Pušenje moglo otpočeti tradiciju prvomajskih koncerata (zašto ne i na otvorenom). Da bar neko dostojno obilježi taj dan.
