hocemocenzuru
ponedjeljak, 25.04.2011.
Mesić je još uvijek potreban Hrvatskoj
Napokon se, povodom prvostupanjske presude Gotovini, Markaću i Čermaku, kao i optužbama na njegov račun oglasio Stipe Mesić, nakon povratka iz Kine, puta koji je dogovoren još prije godinu dana, kada se još nije znao datum datum izricanja presude, mada ga je nemali dio medijja optužio da se sakrio dok se stvar malo ne slegne. U subotnjem magazinu Novog lista “Pogled” bivši predsjednik objavio je tekst na tri stranice naslovljen biblijskom izrekom “Istina oslobađa”, što je osim hrvatskom društvu naravno i jasna poruka crkvi u Hrvata, koja je kako Mesić u navedenom tekstu kaže “dala svoj nedvojbeni doprinos podizanju tenzija”.
Između ostaloga Mesić u članku kaže :
“Dakle, istina je, davao sam neke transkripte na uvid medijima, a i nevladinim organizacijama, ali uvijek s jasnim ciljem – obavijestiti javnost kako se do tada vodila politika i pokazati da to nije valjalo. Nikada nisam puštao u javnost irelevantne transkripte – na primjer koga bi, i zašto zanimalo kako se Hloverka Novak Srzić žalila na probleme u uređivanju i izdavanju tjednika Danas, ili kako je tužakala Tuđmanu svojega nadređenog na HTV, Mirka Galića? Ili pak transkript koji govori o jedno i po satnoj raspravi u državnom i stranačkom vrhu, tko je tu homoseksualac, uz navođenje imena – naravno. Takvim se stvarima nisam bavio. Ne bježim, da ponovim i još jednom naglasim, od toga da sam određene stvari učinio dostupnima javnosti. I ponosan sam na to, jer sam time otvorio put početku istinske demokratizacije hrvatskoga društva.”
Još jednom se pokazalo koju smo sreću imali da je Mesić dvaput zaredom izabran za predsjednika RH. Samo zamislite kako bi bilo da je na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio Dražen Budiša? Samo da se podsjetimo par Mesićevih poteza tokom prvog mandata :
- u jesen 2000. umirovljuje sedam aktivnih generala HV-a zbog njihovog političkog djelovanja, koje je bilo nespojivo sa aktivnom vojnom službom. Među njima je bio i Ante Gotovina
- nepristajanje na sudjelovanje u američkoj vojnoj intervenciji u Iraku 2003.
- dosljedno insistiranje na njegovanju antifašističke tradicije i nepristajanje na povijesni revizionizam i na izjednačavanje ustaša i partizana
Da li bi ijedan od ovih poteza Budiša bio kadar povući? Nijedan, poprilično sam siguran.
Moram priznati da mi i dan danas nije jasno kako je Mesić uspio dobiti predsjedničke izbore 2000., poznavajući dotadašnju sklonost naroda prema pogrešnom izboru. Nadam se da se ne svodi sve na onu narodnu “da i ćorava koka ubode pokoje zrno”, već da je u tome bilo i nešto promišljenosti. Jer ne treba zaboraviti da je od proljeća 1994. Mesić imao status “nacionalnog izdajnika” zbog razlaza sa Tuđmanom zbog politike prema BiH, i zločinačke paradržave “Herceg-Bosne”.
Nadalje, Mesić piše za Novi list:
“U cijeloj političko-medijskoj groznici proizvedenoj u Hrvatskoj, kao da nikome – osim rijetkih kolumnista, kojima svaka čast, nije stalo do odgovora na pitanje jesu li se stvari koje se generalima stavljaju na teret, doista i dogodile. Tu je, po mojem dubokom uvjerenju, srž problema. Doista, nitko se ne pita ima li u optužbama istine. To kao da nije bitno. Ali, bitan je onaj tko je pomogao da se zločini razotkriju – ne govorim sada o konkretnim osobama, nego općenito.”
I ovdje Mesić pogađa u samu bit stvari, jedino što je bitno je istina, a ne ono što bismo željeli da je istina. Svi bismo mi voljeli da se zločini u Oluji nisu desili, ali je činjenica da su se desili. I prije nego je postao predsjednik, za vrijeme predsjednikovanja, kao i poslije toga Mesić ima jednu osobinu zbog koje ga duboko poštujem : govori ono misli i kad je to protiv volje većine, i kad mu to donosi pad popularnosti, čak i po cijenu da ga se proglasi nacionalnim izdajnikom, kao što je to bilo 1994., kao što se to događa i ovih dana. Da, točno je, Mesić je izdao nacionalnu stvar, onakvu kakvu je zamišljaju ostrašćeni nacionalisti, ali nije izdao sebe i svoja uvjerenja, što je jedino bitno. Mesić ima muda reći ono što ljudi ne vole čuti o sebi. Imao je Mesić i loših poteza, naravno, od toga ne treba bježati, ali njegova dva predsjednička mandata, kad se podvuče crta, su bila civilizacijski i moralni iskorak u odnosu na prethodnika. A tu je i još jedna stvar koja možda i najbolje opisuje Mesićev značaj za naše društvo: njegova pojava i njegove izjave nerijetko kod desničara izazivaju provale bijesa. Neprocjenjivo!
Mesićev članak u Novom listu je podugačak, ali ga vrijedi pročitati, iskreno ga preporučujem, a iz njega ću izdvojiti još samo sljedeće :
“Mi bismo napokon morali postati svjesni činjenice da je presuda generalima zapravo presuda Franji Tuđmanu, Gojku Šušku i najužem krugu oko prvoga hrvatskog predsjednika.”
Da, to je jedina stvar oko koje će se složiti svi. Samo su naravno pozicije drugačije. Po jednima je to nedopustivo diranje u svetinje, po drugima je jedino bitno da li je optužba istinita ili ne. Pa sad vidite čiji je stav tu pošten, po meni je stvar jasna da ne može biti jasnija: transkripti su istiniti, tu više nema nikakvih dvojbi, Tuđmanove skandalozne javne izjave su činjenica, i one su nepovratno izgovorene. To ne prihvatiti je zatvaranje očiju pred istinom.
Mesićev istup u Novom listu pokazuje koliko je on sam, takav kakav jest, sa svim svojim manama, još uvijek potreban Hrvatskoj, čak i kao bivši predsjednik. Kao glas razuma, kao osoba koja će reći ono što većina ne želi ili nije spremna čuti. Za razliku od Josipovića koji pokušava biti sa svima dobar i opipava puls većine, što rezultira kompromisnim, napola dorađenim, nepreciznim i mlakim javnim nastupima. Kraj takvog Josipovića, značaj Mesićevih istupa, u situacijama kao što je ova nakon presude trojici generala, je itekako veliki.
Da, Mesić je ovakvoj Hrvatskoj itekako potreban.
ponedjeljak, 18.04.2011.
Presuda generalima: Natjecanje u konsternaciji
Sve je izgledalo kao da nogometna reprezentacija igra četvrtfinalnu utakmicu svjetskog ili polufinalnu utakmicu evropskog prvenstva protiv recimo Turske. Ili kao da Mirko Filipović ima dvoboj protiv Kerbera, Minotaura, Hulka ili nekog sličnog junaka. Ili kao da rukometna reprezentacija igra finale evropskog prvenstva protiv Francuza, s tim da je Lino Červar dan ranije podnio opozivu ostavku. Ljudi su se okupljali po trgovima, u kafićima, napuštali su radno mjesto i gledali prijenos. Ali ovoga puta nacija nije bila ujedinjena u iščekivanju sportskog dvoboja, već u čekanju prvostupanjske presude hrvatskim generalima.
Rezultat je bio: Gotovina 24, Čermak 0, Markać 18, izražen u godinama. Uslijedio je golemi val negodovanja. Došlo je pravog natjecanja u izražavanju bijesa, tuge i konsternacije. U njemu su si dali učešća domaćice, odvjetnici, ministri, zaposleni, umirovljenici, branitelji, kumice sa placa, estradne zvijezde, susjedi generala, njihovi suborci…
Otprilike 2 do 3 miliona punoljetnih građana RH je utrkivalo ko će biti više razočaran, bijesan i ogorčen presudom. Gomila ljudi, od kojih većina jedva spaja kraj sa krajem, imaju ispodprosječnu plaću ili smiješno malu mirovinu nariču nad generalima, koji su se obogatili u ratu i čija imovina iznosi nekoliko miliona kuna. Na TV slici vidimo kako žena koja ustaje u 4 ujutro, da bi uhvatila vlak u 5 i prodavala povrće i voće od 7 do 15 i vratila se doma kasno popodne nariče nad sudbinom iznimno bogatih generala!
Organiziraju se okrugli stolovi, specijalne emisije, dnevne novine objavljuju specijale,… Čak i Radio 101 prije aktualca pušta rap desničara Shorty-a i njegovu pjesmu u kojoj se spominje Haaški sud! Ukratko hrvatski narod se približava toliko žuđenoj jedinstvenosti. Poželjno je izraziti negodovanje, psovati i Haaški sud i EU i UN, malo udariti po Ivi Sanaderu i Jadranki Kosor, žešće navaliti na Račana i Milanovića, a naravno najžešće na “izdajnike” Mesića i Vesnu Pusić.
I velika većina njih suđenje nije uopće pratila, ali su zato kompetentni dati svoj sud. Mediji nisu pratili suđenje, uključujući televizije sa državnom koncesijom, ali ih to ne spriječava da huškaju gledatelje, stalno stavljajući akcent na “udruženi zločinački pothvat”. Nažalost suđenje nisam mogao pratiti iz jednostavnog razloga jer su hrvatski mediji o samom suđenju izvještavali nedovoljno, pa samu presudu ne bih komentirao.
Ali jedna činjenica treba biti istaknuta: najmanje se tu spominju žrtve, njih nekoliko stotina, kao i tisuće zapaljenih kuća. I uopće, glavno pitanje koje me zanima je da li smo sposobni imati suosjećanje sa “njihovim” žrtvama, a ne samo sa “našima”? Dobro znam da je Srbija vođena Miloševićem i SANU akademicima izvršila agresiju na Hrvatsku i da je JNA, kao i vojska tzv. RSK napravila brojne zločine. Ali, nije li činjenica i to da je Tuđman Srbe smatrao remetilačkim faktorom i čak izjavio da bi njihov udjel sa 12% u ukupnom stanovništvu trebalo smanjiti na 5-6%? Najviše dokaza protiv sebe je upravo dao sam Tuđman, ukjlučujući transkripte i javne izjave. I zato me čude svi koji brane Tuđmana od njega samoga. Ili nemaju dovoljno hrabrosti za reći da podržavaju taj aspekt Tuđmanovog djelovanja?
I da li su normalni ljudi što ne suosjećaju sa generalima, već sa žrtvama? I da li su normalni ljudi koji suosjećaju i sa žrtvama Ovčare, Škabrnje, Dubrovnika, kao i žrtvama Paulin Dvora,civilima stradalim u Oluji, i žrtvama Srebrenice, Ahmića, opsade Sarajeva, kao i sa ubijenim Albancima na Kosovu od strane Miloševićeve vojske ? Ukratko zašto većina ljudi suosjeća samo sa “svojim” žrtvama ? I sa svojim osuđenim generalima ? “Naše” žrtve nam trebaju samo zato da bi ih iskoristili kao opravdanje za zločine “naših” i da bi nipodaštavali stradanje drugih naroda. Tu se ne radi ni o kakvoj sućuti prema žrtvama, već o prešućivanju zločina, da bi o sebi samima imali bolju sliku nego što to ustvari jesmo.
I zašto neke braniteljske udruge šire mržnju? I koliki je broj branitelja uopće uključen u razne udruge? Moguće je da ogromna većina branitelja nije uključena ni u kakvu udrugu i da žive svoj život potpuno izvan toga. I zašto su braniteljske udruge konstantno nezadovoljne, a bile su to i prije ove presude, iako je Hrvatska oslodođena i cjelovita? Ako im to nije dovoljno, zanima me što je to za što su se borili, ako to nije cjelovita Hrvatska?
Osjećam zov gomile, da se i ja uključim i osudim presudu, da dam svoj prilog sveopćoj konsternaciji. Bez mene, i ovaj put!
Toliko o tome što se nas samih tiče. A sada nešto i o Haaškom tribunalu. Prosto je nevjerojatno da je vojni vrh JNA (Kadijević, Adžić), koji je najodgovorniji za početak rata, izbjegao suđenje, to je zaista neobjašnjivo i sramotno. A što tek reći o pravomoćnoj presudi sadističkom krvniku sa Ovčare od mizernih 5 godina ? Užas, sramota! 5 godina za 200 žrtava Ovčare! Sve to ne čudi što je Haaški sud u Hrvatskoj izgubio vjerodostojnost.
Sa takvim Haaškim sudom i dominatnim nacionalizmom zadnjih 20 godina u Hrvatskoj, prostor za ljude zdravog razuma je iznimno sužen, i osuđeni su na borbu sa vjetrenjačama. Njihove riječi idu najčešće u prazno ili za odgovor dobiju samo vrijeđanje i etikete “četnika” ili “srbokomuniste”. Manevarski prostor im je sužen i najčešće ostaje jedino diskusija sa istomišljenicima, a dobar dio krivice za to snosi upravo tribunal u Haagu.
S jedne strane nacionalističko ludilo i lažno domoljublje, a sa druge Haaški tribunal koji je u potpunosti iznevjerio svrhu svoga postojanja. Kako dalje? Iskreno, razloga za optimizam nema. Sada, iz ove perspektive, teško je vjerovati u pozitivne iskorake, čak i one malene.
četvrtak, 14.04.2011.
Bitange i princeze - politički ubodi
- Da li se mi odnekud znamo ?
- Hmm, da niste možda bili na koncertu Borisa Novkovića u Koprivnici prošlu subotu ?
- Ne, nisam, definitivno nisam.
- Mislim da se onda nismo sreli do sada.
(Dijalog Kaze i Mate Tarabe u jednoj od epizoda “Bitangi i Princeza”)
Nedavno je na HTV-u počelo repriziranje zadnje sezone “Bitangi i princeza”, hrvatske verzije “Prijatelja”. Autor serije je Goran Kulenović (režiser je i igranog filma “Pjevajte nešto ljubavno”). Glavne uloge igraju Mila Elegović (Irena), Nataša Dangubić (Lucija), Hrvoje Kečkeš (Kazo), Rene Bitorajac (Robi) i Tarik Filipović (Teo). Ova serija je bila pravo osvježenje sa svojim otkačenim humorom, u odnosu na prethodne pokušaje HTV-a da snimi koliko toliko podnošljivu humorističnu seriju. Iako je u pitanju ne znam koja repriza “Bitangi”, to je dobra vijest, jer uvijek se može otkriti neki novi detalj, koji nije uočen prvim gledanjem. Poštapalice “budimo realni” (Kazo) i “dva metra od mene” (Kumerle) su postale kultne, a može se reći da su ušle i u svakodnevni govor.
Osim glavnih glumaca bitan ton seriji daje gomila sjajnih epizodnih likova i glumaca koji ih igraju. Da spomenem samo sjajnog Filipa Šovagovića koji glumi osobu podijeljene ličnosti, malo je Mate Taraba, malo Jurica Spindl, a povremeno se javlja i treći “stanar” u njegovoj glavi. A već su legendarni postali naslovi filmova koje je Erotoman (Mile Kekin) pokušavao posuditi u Gazdinoj (Predrag Vušović) videoteci - Aleksandrov veliki, Svršavanje vojnika Ryana, Draga povećao sam penis, Polucijska akademija, In Diana Jones,…
No za razliku od solidnog, ali u suštinu benignog humora “Prijatelja”, “Bitange” odlaze korak dalje i povremeno bacaju otrovne strelice aludirajući na probleme u društvu, bilo da se radi o političarima, estradi, redateljima, pa čak i pojedinim svetinjama. Te strelice su dolazile iz ničega, najčešće i nisu bile povezane sa temom epizode, ali su bile jako duhovite i direktne. Na “udaru” su bile razne estradne zvijezde, političari, menadžeri, braniteljske udruge, alkari i njihovi momci, ismijavane su otvoreno tajne službe (“Gazdi ne pakovati”), informativne emisije domaćih televizija, reality show kultura i marketinške agencije (sa svojim brifinzima, brandingom i rebrandingom).
Ovdje ću navesti samo par primjera takvih “uboda”, kojih se koliko toliko sjećam.
1. Kazo i Teo se prisjećaju kako su se natjecali u nekoliko igara dok su bili klinci. Nakon što obojica tvrde da su bili ukupni pobjednici, Kazo ljutito kaže : “Pa ovako povijest nije prekrajao ni Franjo Tuđman!”
2. Nisu ostali dužni ni Antonu Vrdoljaku, i njegovoj verziji drugog svjetskog rata na ovim prostorima - Kazo je dobio proljev i nakon što krene prema WC-u deprimirano govori : “Ovo će biti duga mračna noć!”
3. Nekoliko epizoda je bilo posvećeno slovensko-hrvatskom ratu, koji je započeo jer se pudlica pogranične ophodnje (ne mogu se sjetiti da li je pas bio hrvatski ili slovenski) popišala na teritorij susjedne države. Taj rat je iznjedrio svoje braniteljske udruge, topničke dnevnike (ako se dobro sjećam radilo se o bilježnici sa cvjetićima), kao i svog Thompsona, koji se u “Bitangama” zove Mate Perić Zbrojovka (glumio ga je Đani Stipaničev). Nakon što Haaški sud traži topničke dnevnike, organizira se braniteljski prosvjed u pubu “Bitange i princeze”, na kojima MPZ pjeva pjesmu nazvanu “Haška čipka” :
Haška čipka oko nas se plete
Sudbinu nam kroje duše klete
Čudni ljudi, čudna im imena
Žele da nas bace na koljena
Plava krv je hrvatskog roda
Jeba strinu ko nas Hagu proda
Citirat ću sada sveto pismo
Ni pred kime klečali nismo
Turci, Mleci i oni od zvizde
Biže kada Hrvati popizde
Plava krv je hrvatskog roda
Jeba strinu ko nas Hagu proda
Sjajno! Jednim udarcem oba kuma, i Škoru i Thompsona! Da sam čuo gore pomenute stihove na radiju, ne bi ni sumnjao da je pjesma zaista Thompsonova.
Bilo je toga još, ali pamćenje me ne služi baš najbolje, pa ako se neko slučajno sjeti sličnih “uboda” iz “Bitangi”, može ih dodati.
četvrtak, 07.04.2011.
Vojna pošta Večernji list
Vojna pošta sto kroz tri
Mali grad na granici
Baš je teška godina
Kad kraj tebe nisam ja
Dok vojnici ratuju
Cure za njih strahuju
Ovako nekako je išao pjesmuljak grupe Zana, koji sam čuo nebrojeno puta dok sam gulio vojni rok JNA u drugoj polovici osamdesetih, jer su nam je neumoljivo puštali na razglasu, valjda da nam dignu moral, mada nisam siguran koliko je to uspješno bilo uz ovakvu pjesmu. Nije mi pala na pamet svih ovih godina, sve do prije neki dan, kad sam ugledao na kiosku magazin za vojnu povijest, koji se zove, zaista originalno “Vojna povijest”. Izdaje ga Večernji list. Logo se sastoji od dva velika slova VP. Prva asocijacija na to mi je bila vojna pošta, i stihovi su nadošli sami.
Glavni urednik je Zvonimir Despot, autor je knjiga "Međugorje. Tajna Gospinih ukazanja", "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska", "Tito-tajne vladara. Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza", "Pisma Titu. Što je narod pisao jugoslavenskom vođi". Knjigu "Tito-strogo povjerljivo. Arhivski dokumenti" objavljuje skupa sa Perom Simićem, novinarom beogradskih Večernjih novosti, koji je i sam objavio nekoliko naslova o Titu, na kojima je dobrim dijelom bila bazirana Vrdoljakova blago rečeno sporna dokumentarna serija “Tito”, iako Simić nije povjesničar, već ekonomista.
Večernji list uopće ne čitam, čak ih ne podnosim, jer su desničarsko-konzervativne novine. Čitati novine, čija su udarna pera Milan Ivkošić i Tihomir Dujmović, čiji tekstovi šire mržnju, ne pada mi na pamet. Ipak radoznalost u meni je ovaj put pobijedila principijelnost pa sam ipak izdvojio 20 čn za mjesečnik VP. Odmah da naglasim da zbog nedostatka vremena do sada nisam stigao pročitati magazin, već sam ga uspio samo prelistati, pa o tekstovima u prvom broju VP-a ovdje neće biti riječi. Glavne teme ovoga mjesečnika, koliko sam stigao vidjeti, će biti prvi svjetski rat, drugi svjetski rat i jugoslovenski ratovi devedesetih.
Međutim pravo iznenađenje dolazi na samom kraju magazina, moram priznati da nisam mogao vjerovati u ono što sam tamo našao. Naime u rubrici nazvanoj “Militarija” (u suradnji sa njuskalo.hr) se nalazi mali oglasnik za kupovinu/prodaju vojne opreme, uređaja, amblema, itd. Između ostalog tu se može naći amblem “hrvatsko-talijanske postrojbe koja se borila na istočnom frontu u drugom svjetskom ratu”, cijena 500 kn. Zatim mi je pažnju privukla “srebrna medalja za hrabrost NDH” koju je dodjeljuje Ante Pavelić !? 600 kn treba izdvojiti za ovo “odlikovanje” pronađeno nakon djedove smrti među njegovim stvarima (kako piše u oglasu). Tu nije kraj, u ponudi je i “NDH kapa, dobro očuvana sa znakom na kapi, napravljena od pamuka”, cijena 200 kn. Na treba ni sumnjati da je već prodana, dobro će nekome doći za idući Thompsonov koncert.
E sad pravo mi nije jača strana, pa me zanima sljedeće :
1. Da li je kažnjivo prodavati i oglašavati ambleme, ordenje, znakove, kape i ostale predmete vezane uz zločinačke i fašističke režime ? Ako je kažnjivo, kakve su sankcije predviđene za to ?
2. Ako i nije zakonom kažnjivo, svakako je nemoralno oglašavati oglase takvog tipa i jedina koliko toliko moralna reakcija glavnog urednika (nakon takvog “propusta”) bi bila ostavka na svoje uredničko mjesto.
Iskreno rečeno, sumnjam da ćemo dočekati išta od ovoga, ni sankcije ni ostavku. Prije će biti da ćemo u drugom broju VP-a imati još više oglasa ovakvog tipa.
