Sve je izgledalo kao da nogometna reprezentacija igra četvrtfinalnu utakmicu svjetskog ili polufinalnu utakmicu evropskog prvenstva protiv recimo Turske. Ili kao da Mirko Filipović ima dvoboj protiv Kerbera, Minotaura, Hulka ili nekog sličnog junaka. Ili kao da rukometna reprezentacija igra finale evropskog prvenstva protiv Francuza, s tim da je Lino Červar dan ranije podnio opozivu ostavku. Ljudi su se okupljali po trgovima, u kafićima, napuštali su radno mjesto i gledali prijenos. Ali ovoga puta nacija nije bila ujedinjena u iščekivanju sportskog dvoboja, već u čekanju prvostupanjske presude hrvatskim generalima.
Rezultat je bio: Gotovina 24, Čermak 0, Markać 18, izražen u godinama. Uslijedio je golemi val negodovanja. Došlo je pravog natjecanja u izražavanju bijesa, tuge i konsternacije. U njemu su si dali učešća domaćice, odvjetnici, ministri, zaposleni, umirovljenici, branitelji, kumice sa placa, estradne zvijezde, susjedi generala, njihovi suborci…
Otprilike 2 do 3 miliona punoljetnih građana RH je utrkivalo ko će biti više razočaran, bijesan i ogorčen presudom. Gomila ljudi, od kojih većina jedva spaja kraj sa krajem, imaju ispodprosječnu plaću ili smiješno malu mirovinu nariču nad generalima, koji su se obogatili u ratu i čija imovina iznosi nekoliko miliona kuna. Na TV slici vidimo kako žena koja ustaje u 4 ujutro, da bi uhvatila vlak u 5 i prodavala povrće i voće od 7 do 15 i vratila se doma kasno popodne nariče nad sudbinom iznimno bogatih generala!
Organiziraju se okrugli stolovi, specijalne emisije, dnevne novine objavljuju specijale,… Čak i Radio 101 prije aktualca pušta rap desničara Shorty-a i njegovu pjesmu u kojoj se spominje Haaški sud! Ukratko hrvatski narod se približava toliko žuđenoj jedinstvenosti. Poželjno je izraziti negodovanje, psovati i Haaški sud i EU i UN, malo udariti po Ivi Sanaderu i Jadranki Kosor, žešće navaliti na Račana i Milanovića, a naravno najžešće na “izdajnike” Mesića i Vesnu Pusić.
I velika većina njih suđenje nije uopće pratila, ali su zato kompetentni dati svoj sud. Mediji nisu pratili suđenje, uključujući televizije sa državnom koncesijom, ali ih to ne spriječava da huškaju gledatelje, stalno stavljajući akcent na “udruženi zločinački pothvat”. Nažalost suđenje nisam mogao pratiti iz jednostavnog razloga jer su hrvatski mediji o samom suđenju izvještavali nedovoljno, pa samu presudu ne bih komentirao.
Ali jedna činjenica treba biti istaknuta: najmanje se tu spominju žrtve, njih nekoliko stotina, kao i tisuće zapaljenih kuća. I uopće, glavno pitanje koje me zanima je da li smo sposobni imati suosjećanje sa “njihovim” žrtvama, a ne samo sa “našima”? Dobro znam da je Srbija vođena Miloševićem i SANU akademicima izvršila agresiju na Hrvatsku i da je JNA, kao i vojska tzv. RSK napravila brojne zločine. Ali, nije li činjenica i to da je Tuđman Srbe smatrao remetilačkim faktorom i čak izjavio da bi njihov udjel sa 12% u ukupnom stanovništvu trebalo smanjiti na 5-6%? Najviše dokaza protiv sebe je upravo dao sam Tuđman, ukjlučujući transkripte i javne izjave. I zato me čude svi koji brane Tuđmana od njega samoga. Ili nemaju dovoljno hrabrosti za reći da podržavaju taj aspekt Tuđmanovog djelovanja?
I da li su normalni ljudi što ne suosjećaju sa generalima, već sa žrtvama? I da li su normalni ljudi koji suosjećaju i sa žrtvama Ovčare, Škabrnje, Dubrovnika, kao i žrtvama Paulin Dvora,civilima stradalim u Oluji, i žrtvama Srebrenice, Ahmića, opsade Sarajeva, kao i sa ubijenim Albancima na Kosovu od strane Miloševićeve vojske ? Ukratko zašto većina ljudi suosjeća samo sa “svojim” žrtvama ? I sa svojim osuđenim generalima ? “Naše” žrtve nam trebaju samo zato da bi ih iskoristili kao opravdanje za zločine “naših” i da bi nipodaštavali stradanje drugih naroda. Tu se ne radi ni o kakvoj sućuti prema žrtvama, već o prešućivanju zločina, da bi o sebi samima imali bolju sliku nego što to ustvari jesmo.
I zašto neke braniteljske udruge šire mržnju? I koliki je broj branitelja uopće uključen u razne udruge? Moguće je da ogromna većina branitelja nije uključena ni u kakvu udrugu i da žive svoj život potpuno izvan toga. I zašto su braniteljske udruge konstantno nezadovoljne, a bile su to i prije ove presude, iako je Hrvatska oslodođena i cjelovita? Ako im to nije dovoljno, zanima me što je to za što su se borili, ako to nije cjelovita Hrvatska?
Osjećam zov gomile, da se i ja uključim i osudim presudu, da dam svoj prilog sveopćoj konsternaciji. Bez mene, i ovaj put!
Toliko o tome što se nas samih tiče. A sada nešto i o Haaškom tribunalu. Prosto je nevjerojatno da je vojni vrh JNA (Kadijević, Adžić), koji je najodgovorniji za početak rata, izbjegao suđenje, to je zaista neobjašnjivo i sramotno. A što tek reći o pravomoćnoj presudi sadističkom krvniku sa Ovčare od mizernih 5 godina ? Užas, sramota! 5 godina za 200 žrtava Ovčare! Sve to ne čudi što je Haaški sud u Hrvatskoj izgubio vjerodostojnost.
Sa takvim Haaškim sudom i dominatnim nacionalizmom zadnjih 20 godina u Hrvatskoj, prostor za ljude zdravog razuma je iznimno sužen, i osuđeni su na borbu sa vjetrenjačama. Njihove riječi idu najčešće u prazno ili za odgovor dobiju samo vrijeđanje i etikete “četnika” ili “srbokomuniste”. Manevarski prostor im je sužen i najčešće ostaje jedino diskusija sa istomišljenicima, a dobar dio krivice za to snosi upravo tribunal u Haagu.
S jedne strane nacionalističko ludilo i lažno domoljublje, a sa druge Haaški tribunal koji je u potpunosti iznevjerio svrhu svoga postojanja. Kako dalje? Iskreno, razloga za optimizam nema. Sada, iz ove perspektive, teško je vjerovati u pozitivne iskorake, čak i one malene.
Post je objavljen 18.04.2011. u 07:24 sati.