Ovih dana su me prijatelji i poznanici pitali gdje ću slaviti 1. maj, kao da se tu ima išta slaviti - položaj radnika u društvu je izuzetno loš, plaće malene, mirovine sramotno niske, dvije prosječne plaće jedva da su dovoljne za normalan život obitelji sa dvoje djece. A o nezaposlenima da i ne govorimo. Da li bi se pričati i o tome koliki dio odgovornosti za to snose i sami radnici, glasajući uporno i podržavajući vlastodršce koji ih dovode u sve gori položaj. Brutalna je istina da je danas radničkoj klasi (da upotrijebiću taj proskribirani izraz iz nekih prošlih vremena) nacionalizam bitniji od njihovih prava. Uostalom većina ih je uoči samog 1. maja sa velikom pažnjom pratila vjenčanje tamo nekog đilkoša (kao što bi Ćiro Blažević rekao), koji je svoj značaj stekao samim činom rođenja i ničim više, sa “izabranicom svoga srca” kao što to naši medijski maheri kažu. Usput rečeno, nigdje nisam pročitao da li je i tzv. princ izabranik njenog srca. No, ostavimo to po strani sad.
Tema teksta je koncert Zabranjnog pušenja u zagrebačkom Boogaloo-u. E sad kakve to veze ima sa praznikom rada pitate se? Koncert je održan 30.04., dan prije 1. maja, a dobar dio svirke se prelio i iza ponoći, pa sam si umislio da je ovo na neki način proslava 1. maja sa Zabranjenim pušenjem, kad se već nema razloga slaviti ni prisustvovati sterilnim službenim proslavama.
Na pozornici je velika bar kod zvijezda, sa omota zadnjeg albuma “Muzej revolucije”. Boogaloo je bio dobro popunjen, raspon godina u publici je otprilike bio 18-45, ne bi me čudilo da je tu bilo i djece ljudi koji su odrasli uz Pušenje.
Koncert je iznenađujuće otvoren sa “Gospođom Brams” i “Sanjao sam noćas da te imam”, dvije stvari sa njihovog drugog albuma “Dok čekaš sabah sa šejtanom”, koje baš i ne izvode često na koncertima. Razglas u dvorani je bio vrlo dobar, i izvođači i publika dobro raspoloženi, više nego dovoljno za još jedan dobar provod na koncertu Zabranjenog pušenja.
Izneđu ostalog odsvirali su “Nedelja kad je otiš’o Hase”, “Abid”, “Lijepa Alma”, “Jugo 45”, “Srce, ruke i lopata”, “Kanjon Drine”, “Guzonjin sin”, “Kažu mi da novog frajera imaš”, “Bos ili hadžija”, “Zenica Blues”, “Fildžan viška”, “Muzej revolucije”, “Modni guru”, “Dok čekaš sabah sa šejtanom”, “Fikreta”, “Pos’o kuća birtija”, “Ibro Dirka”, “Karabaja”, “Na straži pored Prizrena”…
Gostiju nije bilo, osim duha druga Tita u pjesmi “Muzej revolucije”. Proveli su nas kroz sva razdoblja svog djelovanja i sve njihove albume. Možda je jedino ostao zanemaren predzadnji album “Hodi da ti čiko nešto da”, koji uopće nije loš album (mada bi bio bolji da je jednostruki a ne dvostruki, kao što su ga napravili), sa kog su jedino izveli prosječnu “Džanu”. Po meni su koncertno puno potentnije “Laku noć stari”, “Takvim sjajem”, “Nema više” i “Domovina” (pogotovo ako bi u njoj ugostili Arabeske, ženski zbor zagrebačke džamije).
Sejo i ekipa su odradili još jedan odličan, skoro trosatni koncert. Pošteno i profesionalno, što je uostalom i standard za njih. Puno ispijenog piva, na “zagrijavanju” uoči koncerta, kao i na samom koncertu mi je pomoglo da zaspem k’o klada i da na moju sreću prespavam dobar dio našeg jadnog i tužnog 1. maja.
Kad su im Emir Kusturica i njegov No smoking lrchestra već uništili plan da za Dan Republike održe svake godine koncert u Beogradu, palo mi je na pamet da bi Pušenje moglo otpočeti tradiciju prvomajskih koncerata (zašto ne i na otvorenom). Da bar neko dostojno obilježi taj dan.
Post je objavljen 02.05.2011. u 17:56 sati.