hocemocenzuru
srijeda, 30.03.2011.
Le Cinema uz Jutarnji
U nedelju se uz Jutarnji list za 10 kn mogao kupiti CD od Le Cinema u okviru edicije “Zvjezdana prašina”. Le Cinema čine Max, Piko i Barracuda, tj. originalna postava grupe Film iz osamdesetih minus Jura Stublić. CD je dosta reklamiran i na TV postajama kao “najveći hitovi grupe Le Cinema”.To je svakako potez za pohvalu, može se kupiti kvalitetan CD za zaista smiješan novac. Ali neke stvari bodu oči i treba ukazati na njih.
Prvo treba reći da se diskografija grupe Le Cinema sastoji od dva aluma. Prvi je “Rocking at the Party – live in Kulušić”, snimljen 1986., objavljen 1989. Na njemu se nalaze punk i novovalne obrade (Ramones, Lennon, Idoli, Patti Smith, Blondie,…)
Drugi album se zove “Doručak kod Trulog” (objavljen 2002.), otprilike polovicu pjesama čine pjesme Filma iz novovalne faze, tu je i odlična “Mogu ja”, autorska stvar članova Le Cinema (naglašeno jer Jura Stublić nije autor pjesme).
Njihovi koncerti su pravo zadovoljstvo za gledati i slušati, nadam se da uskoro biti koji nastup u Zagrebu, već dugo nisu svirali u nekom zagrebačkom klubu.
Sad možemo krenuti na zamjerke izdanju. Kad sam kupio novine sa CD-om, vidio sam da je naslovljen sa “Doručak kod Trulog”, znači za očekivati je bilo da se na njemu nalazi 9 stvari kao što se i nalazi na drugom albumu Le Cinema. Onda vidim da na CD-u ima 12 stvari, ajde super, čovjek bi rekao, sigurno su tu 9 sa drugog albuma i još tri bonusa.
Ali nije bilo tako, od 12 stvari na CD-u prvih 7 je sa albuma sa “Doručak kod Trulog”, a ostalih 5 sa “Rocking at the Party – live in Kulušić”!?
Zašto se na CD-u koji se zove “Doručak kod Trulog” ne nalazi svih 9 pjesama sa albuma “Doručak kod Trulog”, zašto su dvije pjesme izbačene (“Ona se budi” Šarla akrobate i Heatwave) ? Zar nije bilo za očekivati da se na CD-u naslovljenom “Doručak kod Trulog” nalaze sve stvari sa tog albuma, a ne skraćena verzija ? To se ne može nazvati nikako drugačije nego aljkavost, i neprimjereno tretiranje čitatelja JL-a.
Zar je bio problem CD nazvati “Best of Le Cinema” ili nekako slično i još napomenuti na omotu koja je pjesma sa kojeg albuma ?
Uostalom postoji CD izdanje na kom se nalaze oba albuma Le Cinema na jednom disku (20 pjesama), zašto jednostavno to izdanje nije pušteno u prodaju uz JL ? E to tek bio potez vrijedan pažnje.
Znam da previše cjepidlačim, za pišljivih 10 kn se dobije odličan CD, ali nije stvar u novcu, već stvari treba objaviti pod pravim imenom, a činjenica je da se na CD-u nazvanom “Doručak kod Trulog”, ne nalazi “Doručak kod Trulog”.
Ipak ova akcija JL-a je za pohvalu, nadam se da će još izaći CD-a ovako kvalitetnog sadržaja kao što je slučaj sa Le Cinema, ali sa manje aljkavosti, a više istinitih činjenica na omotu.
nedjelja, 27.03.2011.
Petak, dan za post i molitvu za generale
Komisija Iustitia et pax, tijelo Hrvatske biskupske konferencije poslala je apel katoličkim vjernicima da sljedeća tri petka (1.04., 8.04. i 15.04.) poste i mole za pravednu presudu hrvatskim generalima u Haagu, Gotovini, Markaču i Čermaku. Presuda (nepravomoćna) će biti izrečena 15.04. U apelu nije rečeno kakvu presudu Komisija smatra pravednom, ali je ionako jasno svima koji iole znaju promišljanja hrvatskih biskupa da to jedino može biti oslobađajuća presuda. Komisija Iustitia et pax će objaviti 12.04., dakle tri dana uoči izricanja presude, posebnu izjavu o Haaškom sudu. Možda tada bude i izravno rečeno kakva presuda je pravedna po mišljenju hrvatskih biskupa. Ovo će biti jedan od rijetkih momenata u povijesti katoličke crkve da njen vrh (pa makar se to odnosilo samo na crkvu u Hrvata) ima mišljenje o nečemu što se upravo dešava ili se tek treba dogoditi. Obično smo na stav crkve o bitnim pitanjima morali čekati nekoliko desetina ili čak stotina godina.
Pošto mediji u RH nisu pratili suđenje hrvatskim generalima, ili ako jesu to je rađeno površno, uglavnom su u mediji prodirale izjave odvjetničkih timova optuženika ili svjedočenja svjedoka obrane, a i to na kapaljku. Stoga o tome kakva će biti presuda teško je imati ikakvo mišljenje, pa ga ni nemam, jer pratiti navedeni sudski proces je bilo gotovo nemoguće ako živite u Hrvatskoj, što je zasluga hrvatskih medija. Ukratko ne pada mi na pamet nagađati kakve će presuda biti donesena. No stav većine ljudi u Hrvatskoj sudeći po televizijskim i novinskim izvještajima je ovakav : presuda bi trebala biti oslobađajuća, a ako ne bude takva onda je nepravedna ?! Začuđujuće čvrst i odlučan stav za ljude, koji uopće nisu ili su nedovoljno pratili suđenje.
Nedeljno izdanje Jutarnjeg lista od 27.03. (str. 5) je otišlo korak dalje i “poznate vjernike” (javne osobe koje se deklariraju kao katolici) anketiralo hoće li poslušati poziv biskupa na molitvu i post. Anketirano je njih 16, a neke od izjava su blago rečeno komične, pa idemo ih malo detaljnije analizirati.
Krenućemo sa zaboravljenim asovima, anketirani su Dražen Budiša i Zdravko Tomac. Dok Budiša smatra da je presuda već napisana i da se molitvom ne može na nju utjecati, Tomac će se odazvati apelu, jer se ovom akcijom na neki način može utjecati na suce. 1:1
U anketi su učestvovali i trojica članova vladajućeg HDZ-a, Milinović, Hebrang i Ivić (dakle, dva ministra i saborski zastupnik). Naravno sva trojica će se moliti za generale, zar ste sumnjali u takav odgovor ? 4:1 za Iustitia et pax. Posebno je zanimljiv odgovor dao Andrija Hebrang (inače dežurni HDZ-ovac po pitanju nelogičnih i neistinitih izjava) : “…Mislim da će to učiniti svaki građanin ove zemlje.” Uh, pa ova izjava može kandidirati sasvim ravnopravno za najgluplju Hebrangovu izjavu ikada, a konkurencija nije nimalo slaba. Znači ne samo da će za generale moliti svi katolici u RH, što je po zadnjem popisu stanovništva 88% stanovništva (a za jednog (Budišu) već znamo da neće), nego čak i pravoslavci, muslimani, ateisti, agnostici i ostali. Očekujem da Andrija saborski Hebrang poradi na tome i pozove Ševku Omerbašića, arhijereja Jovana i rabina Kotel Da-Dona, i zamoli ih da se pridruže apelu biskupa. Sa ateistima i agnosticima će već teže ići, ne samo da nemaju svoje predstavnike, nego i sa molitvom baš nisu na ti.
Sportaše predstavljaju Dario Šimić i Slavko Goluža (kog smo također mogli uvrstiti u gornju skupinu, predstavnike HDZ-a). Obojica će moliti i mišljenja su da molitva može pomoći. Već je 6:1, za biskupe naravno.
Odvjetnici imaju dvojicu predstavnika. Branko Šerić će se moliti, iako smatra da je presuda već donesena, dok Ante Madunić misli da post i molitva nemaju efekta, ali će svakako pronaći druge načine da se založi za pravednu presudu. Ovakav odgovor mi je malo zbunjujući, jer jedini način utjecaja na presudu je učešće u suđenju bilo kao odvjetnik, bilo kao svjedok, no dobro pustimo to. 7:2.
Liječnici također imaju dvojicu predtsavnika. Slobodan Lang će se odazvati pozivu, iako će to biti uzalud, jer je cijeli sud nepravedan. Odazvaće se i dr. Velimir Šimunić, iako bi to učinio i bez njihova poziva. Već je 9:2.
Filmsko-kazališni svijet predstavljaju Jakov Sedlar i Rene Medvešek. Sedlar neće postiti, a moli se redovito neovisno o biskupima. Smatra da je presuda već donesena. Medvešek nije upoznat sa inicijativom, ali će razmisliti. Njih dvojicu možemo uzeti kao neutralne ili neodlučne u vezi apela. Ostaje 9:2.
Opoziciju predstavlja Ljubo Jurčić, saborski zastupnik SDP-a, koji se pozivu neće odazvati, jer redovito moli za sve ljude. 9:3 (uz dva suzdržana).
Predsjednik Matice Hrvatske Igor Zidić misli da je Bog davno taj proces pustio iz svojih ruku, pa nije siguran da li će se odazvati pozivu hrvatskih biskupa. Dobilo smo i trećeg suzdržanog. Ostaje 9:3.
Za kraj sam ostavio Hloverku Novak Srzić (zanimljivo je da je ona jedina anketirana žena), direktoricu programa HTV-a. Izjava, doduše kratka, zaslužuje biti prenijeta u cijelosti : “Moram promisliti… Teško da ću postiti, vjerojatno neću, ali jedva čekam da generali budu oslobođeni!”
Dobili smo i četvrtog neutralnog, što je potpuno nebitno, ali smo zato saznali da direktorica programa javne televizije vjeruje da će Haaški sud donijeti pravednu presudu, tj. da ima povjerenje u taj sud! E sad bih volio znati koja to saznanja Hloverka ima za tvrdnju da će presuda biti oslobađajuća, jer iz programa HTV-a, čija je direktorica to sigurno nije mogla saznati. Naime, HTV je o tome tako malo izvještavala, da na osnovu toga nije moguće reći da će presuda biti bilo oslabađajuća, bilo osuđujuća. Želio bih da nam svima Hloverka Novak Srzić objasni na osnovu čega je ona izvukla takav zaključak, i zašto je nama, koji plaćamo TV pretplatu sve to uskratila ?
Vratolomniju i kaotičniju izjave od ove valjda je jedino još mogla dati Silvija Luks!
Uzorak je mali, 16 “poznatih vjernika”, kako to maherski kažu u JL, ali malo statistike neće škoditi. Njih 25 % (4) još nije sigurno da li će se odazvati apelu biskupa, Njih 75% (12) je dalo decidiran odgovor, od toga njih 75% (9) će se odazvati pozivu, a 25% (3) neće.
Naravno da su mišljenja izrečena u anketi potpuno nebitna i nemaju nikakav utjecaj na presudu, kao što je uostalom nebitan i ovaj tekst. Ali eto popunjena je jedna stranica u Nedeljnom Jutarnjem, i mnogi anketirani su iskoristili šansu da po ko zna koji put pokažu svoje domoljublje i privrženost generalima u Haagu. Ipak je anketa poslužila nekoj svrsi.
petak, 18.03.2011.
Ajši, ajša, javaša, Hrvat dužnost obnaša
Ajši, ajša, javaša,
Hrvat dužnost obnaša
(isječak iz “Šamar pade na behar na voće”, satirične verzije “Emine” Predraga Lucića)
Ima sasvim običnih riječi koje to i jesu dok su vremena koliko toliko normalna, ali čim dođu lošija vremena, te iste riječi se toliko zloupotrebljavaju i pretjerano koriste, da ih normalan čovjek lako zamrzi i ne želi ih više upotrebljavati. Jedna od takvih riječi, koja je toliko isprostituirana za vrijeme ratova devedesih, je riječ “ognjište”.
“Branićemo svoja ognjišta”, “naša stoljetna ognjišta”, “povratak protjeranih i raseljenih obitelji na svoja ognjišta”, … Devedesete smo slušali o srpskim, hrvatskim i drugim ognjištima. Sa druge strane imamo izraze kao što su “ognjištarski mentalitet” i “ognjištarski pisci”, koji opisuju konzervativno desne i nacionalističke pojave, način razmišljanja, kao i osobe.
No, pustimo “ognjište” na miru, ostavimo ga tamo gdje i pripada, tamo negdje u dalekoj prošlosti.
U novom milenijumu od riječi, čija me zloupotreba najviše nervira, ističu se “opstojnost” i “obnašati”. Moj skromni mozak ih isključivo veže za HDZ BiH (bilo obični HDZ, bilo HDZ 1990, a ne bi me čudilo ni da postoje HČDZ (hrvatska čista demokratska zajednica) ili ČHHDZ (čisto hrvatska hrvatska demokratska zajednica)).
Jedan od glavnih ciljeva HDZ-ova, ma koliko ih bilo, i ma gdje bili, je borba za opstojnost hrvatskog naroda. Kakvi su rezultati te borbe, znate i sami, što ne spriječava BH Hrvate da i dalje glasaju za njihovu “stožernu” stranku nesmanjenim intenzitetom. Stranka, čija je glavna svrha postojanja zaštita interesa BH Hrvata, ima čelnike koji i nakon dvadesetak godina postojanja te iste stranke, ističu da je položaj Hrvata u BH katastrofalan. I samim tim najbolje govore o rezultatima koje su postigli u navedenom razdoblju, i prosto je nevjerojatno da se još uvijek usuđuju tražiti podršku svoga biračkog tijela (tj. BH Hrvata). I nažalost dobijaju je na svakim izborima od 1990. do danas. I sve to uz puna usta “opstojnosti”. Jedino što imamo za rezultat je opstojnost HDZ-a, tj. HDZ-ova.
Tu dolazimo do još jedne često korištene riječi od strane BH hadezeovaca. Naime, dok svi ostali političari svoju duznost obavljaju Hrvati je “obnašaju”, bilo to u Sarajevu, Banja Luci ili Mostaru, “stolnom” gradu BH Hrvata (volio bih da mi neko da suvislo objašnjenje o značenju pojma “stolni”, koji sam uglavnom vezivao za tenis ili margarin). A kako je obnašaju, na čiju korist , a na čiju štetu, poznato je svakome sa imalo mozga u glavi.
Nakon nasilja i zločina u paradržavi zvanoj “Herceg-Bosna”, nad Bošnjacima i ostalim nehrvatima, smanjenja broja Hrvata, i slabljenja njihovog položaja u BH, nasilje nad jezikom je relativno benigna pojava. Eto to su razlozi zbog kojih riječi kao što su “obnašati” i“opstojnost” u meni mogu izazvati samo otpor i gađenje. Nije do riječi naravno, već do onoga ko ih koristi.
Ukratko, nema zime za BH Hrvate, dok za njihov boljitak i opstojnost skrbe članovi HDZ-a, koji obnašaju visoke dužnosti. Kako to moćno zvuči!
četvrtak, 10.03.2011.
Mićo Dušanović, tipični produkt HTV-a
U zadnjih desetak dana nanesene su mnoge sudačke nepravde hrvatskom sportu, ako je suditi po Mići Dušanoviću, sportskom komentatoru HTV-a, idemo redom :
- Druga utakmica četvrtfinala hokejaške EBEL lige, Medveščak-Kac 2:3. Dnevnik 3,Mićo Dušanović : “Tendeciozno suđenje, Medveščak je pokraden”.
- Za vrijeme Davis Cup susreta Hrvatska-Njemačka (završilo je 2:3) u zagrebačkom Domu sportova, tv gledatelji su tri dana mogli slušati lamentiranja Miće Dušanovića o natezanju sudaca za njemačke tenisače. Zamislite samo, “glavni sudac je ispravljao odluke linijskih sudaca, kako se samo to može usuditi, jer oni su bliže terenu i bolje vide”. Poznato je da su u Davis Cup-u linijski suci domaći i da mogu natezati za domaćina, pa je potrebno relativno često korigirati njihove odluke na svim Davis Cup susretima. Na sportskim stranicama hrvatskih dnevnih novina se moglo pročitati da linijski suci nisu dosuđivali aute od 20-ak centimetara, te su njihove “pogreške” morale biti ispravljane. O tome od Miće Dušanovića ni riječi. “Hajde sada dosudite aut ako smijete”, nakon Dodigovog asa je povikao Dušanović, u najgoroj tradiciji Milojka Pantića.
- Peta utakmica četvrtfinala EBEL lige, Kac-Medveščak 6:5, Mićo Dušanović je komentator, i naravno da smo opet pokradeni, zar ste sumnjali u to.
Moguće je naravno da je i bilo sudačkih pogrešaka u navedenim susretima, ali Dušanovićevo stalno prozivanje sudaca nije opravdano u većini slučajeva.
Da se razumijemo, Mićo Dušanović tu nije nikakav izuzetak, i ostatak sporske redakcije HTV-a ne zaostaje puno. Božo Sušec, Drago Ćosić, Ivica Blažičko, Bruno Kovačević, su se nerijetko više bavili suđenjem nego događanjima na terenu. HTV je tu samo nastavio praksu nekadašnje TVZG, koja je zajedno sa ostalim TV centrima u SFRJ, oblikovala široko rašireno mišljenje kako su uvijek sudije protiv “naših” timova. Nekada se to odnosilo na jugoslavenske, a sada naravno na hrvatske klubove.
Sportske redakcije u nekadašnjim republičkim centrima bivše Jugoslavije, bile su pune nekvalitetnih, ispodprosječnih novinara, koji su, usudio bih se reći bili i većina u samim redakcijama. Naravno čast izuzecima, čije je sportske prijenose bilo užitak pratiti, kao što su npr. Milka Babović, Dragan Nikitović i legendarni Mladen Delić. Ali oni se mogu nabrojiti na prste jedne ruke.
No vratimo se na današnji HTV, čiji su sportski novinari često iskakali iz sportskih okvira i odlazili u političke ili povijesne vode, na krajnje prizeman način. Tako je Blažičko nastup jednog autrijskog skijaša iz okolice Bleiburga propratio riječima da dolazi od tamo gdje su “ostavili kosti najbolji hrvatski sinovi”. Najveći skandal sportske redakcije definitivno je bio komentar Brune Kovačevića u sportskim minutama dnevnika u kom je nekolicinu košarkaša koji su otkazali nastup za reprezentaciju (među njima su bili Vujčić i Giriček) nazvao izdajnicima, jer su “odbili nastup za reprezentaciju Hrvatske, za koju su mnogi ginuli u domovinskom ratu”. Ovo sve je prošlo bez ikakvih sankcija!
Konstantnim uveličavanjem ili čak izmišljanjem sudačkih nepravdi, naši sportski komentatori već decenijama odgajaju publiku kao i same sportaše, da smo uvijek žrtve raznoraznih zavjera i nepravdi. Kod nas je već od osnovnoškolske dobi, od školskih natjecanja pa nadalje, stalna povika na suce, a porazi se jako teško podnose i prihvataju. Napadanje sudaca kod nas je već dio folklora, u tome sudjeluju i sportaši i komentatori i gledatelji. Već su mnoge generacije naraštaja odrasle, koje nisu u stanju normalno podnijeti poraz.
Sportski porazi se smatraju tragedijama, a pobjede se prosljavljaju nerijetko euforično, kod dobrog dijela publike. To je dobro detektirao poznati glumac Zijah Sokolović u jednom interview-u prije nekoliko godina, rekavši “da je žalosno da mnogi svoje osobne poraze ili neriješene rezultate, mijenjaju za tuđe uspjehe”.
Mićo Dušanović je tipični proizvod našeg sportskog novinarstva, kao i cijeloga društva.
ponedjeljak, 07.03.2011.
"Once Brothers" - zapažanja o filmu
Mnoga sjećanja naviru nakon gledanja dokumentarnog filma “Once Brothers” (autor Michael Tolajian), čija je tema odnos između Vlade Divca i Dražena Petrovića. Jedno od njih je definitivno i nostalgija za zlatnim periodom košarkaške reprezentacije Jugoslavije, koji je nastupio pred sami raspad države. Bilo je lijepo se podsjetiti se na olimpijsko srebro iz Seula 1988., evropsko zlato u Zagrebu 1989. i svjetsko zlato iz 1990. (Argentina).
Pa malo da se podsjetino na reprezentativne uspjehe krajem osamdesetih i početkom devedesetih. U Zagrebu 1989. reprezentacija SFRJ, predvođena Draženom Petrovićem, rijetko je viđenom dominacijom došla do zlata, pobjeđujući sa 20-ak ili više poena razlike. Podsjetnik na sastav reprezentacije : Drazen Petrovic, Toni Kukoč, Vlade Divac, Dino Rađa, Žarko Paspalj, Stojan Vranković, Predrag Danilović, Jure Zdovc, Zoran Čutura, Zdravko Radulović, Zoran Radović, Mario Primorac. Kakav tim!
Svjetsko zlato u Argentini 1990. su uzeli : Dražen Petrović, Velimir Perasović, Zoran Čutura, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Jure Zdovc, Željko Obradović, Arijan Komazec, Vlade Divac, Zoran Savić, Radisav Ćurčić, Zoran Jovanović. Petrović i Divac su bili cimeri za vrijeme reprezentativnih akcija, i tu je počelo njihovo prijateljstvo, koje će se dodatno produbiti njihovim odlaskom preko bare, u NBA ligu.
Moram priznati da sam uživao ponovo sve to vidjeti. Tu je bajka nažalost gotova, došle su devedesete. Upravo nakon finala svjetskog prvenstva se desio događaj koji je dobio jedno od centralnih mjesta na filmu : nakon pobjede Jugoslavije na teren ulazi gledatelj sa “hrvatskom” zastavom, nakon kraće diskusije Divac uzima zastavu i baca je (kasnije je dodano da je i gazio nogama, što je neistina). Divac je poslije izjavio da bi isto učinio i sa srpskom zastavom. Možemo mu vjerovati ili ne, ali je činjenica da to nije bila službena zastava Hrvatske, već zastava iz nekog drugog vremena, pretpostavljam da potiče iz hrvatske dijaspore u Argentini. Oko tog događaja još i danas se vode rasprave, u kojima se često zaboravlja taj događaj staviti u kontekst tog vremena, ljeta 1990. To se desilo prije početka rata, Hrvatska je još bila dio SFRJ, službena zastava Hrvatske je izgledala drugačije, što se često zaboravlja u raspravama o ovome, u suštini, potpuno marginalnom događaju za to vrijeme. To bi vjerojatno tako i bilo, da nije došlo do krvavog raspada zajedničke države.
Divac tvrdi da je to najbolja košarkaška generacija nekadašnje zajedničke države ikada. Vjerojatno je u pravu, ali je dosta blizu ako ne i jednako dobra generacija koja je obilježila sedamdesete, sa Ćosičem, Dalipagićem, Kićanovićem, Delibašicem, Slavnićem,… Jugoslavija je u sedamdesetima bila dva puta svjetski prvak (1970., Ljubljana i 1978., Manilla), tri puta evropski prvak, a tu treba dodati i olimpijsko zlato iz Moskve 1980. (uz bojkot SAD-a).
Na evropskom prvenstvu 1991. u Rimu Jugoslavija opet uzima zlato, ovaj put u nešto izmijenjenom sastavu : Vlade Divac, Toni Kukoč, Dino Rađa, Žarko Paspalj, Zoran Savić, Predrag Danilović, Aleksandar Đorđević, Velimir Perasović, Jure Zdovc, Arijan Komazec, Zoran Sretenović, Zoran Jovanović. Svo to vrijeme (1988.-1991.) trener reprezentacije je bio Duda Ivković. Raspad Jugoslavije je već bio počeo i na tom prvenstvu Dražen Petrović nije nastupio, za razliku od Rađe, Kukoča i Perasovića. Jure Zdovc napušta prvenstvo prije kraja zbog događaja u Sloveniji. Evropsko prvenstvo u Italiji je potpuno zaobiđeno u dokumentarcu, osim što je navedeno da je Jugoslavija bila evropski prvak te godine, i to je jedan od propusta filma.
Odlazak Dražena i Divca u NBA i njihove prve godine u najjačoj svjetskoj ligi su dobro pokrivene u filmu, što i nije čudno jer je film američki, i rađen je prije svega za ljude koji prate NBA. Dražen je NBA karijeru počeo u Portlandu, Divac u Lakers-ima i prvu godinu su se čuli svaki drugi dan, sve do prekida komunikacije između njih. Draženova frustracija malom minutažom u Portlandu, njegovo nestrpljenje i želja da igra su doveli do trade-a u NJ Nets-e, gdje je Dražen pokazao sve što zna, zabijao je 20 poena po susretu. Divčeva NBA karijera je dobro obrađena u filmu sve do trade-a u kom je zamijenjen za Kobe Bryant-a, koji je došao u LAL, a Divac je završio u Hornets-ima. Naravno u filmu je prikazano osvajanje olimpijskog srebra reprezentacije Hrvatske u Barceloni 1992., i čuveno finale protiv Dream Team-a.
7.06.1993. je poginuo Dražen Petrović, o trenutku kad su saznali za to, što su osjećali, i o danima neposredno nakon toga govore Biserka Petrović, Aco Petrović, Dino Rađa, Toni Kukoč i Divac.Mjesto u filmu je našlo i evropsko prvenstvo 1995, kada tadašnja SRJ uzima zlato, a Hrvatska broncu, i odlazi sa pobjedničkog postolja u trenutku kad se dijele zlatne medalje ekipi SRJ. To je ujedno bio i odlazak reprezentacije Hrvatske sa velike scene, od tada pa sve do sada, punih 15 godina, Hrvatska nije osvojila medalju na velikim natjecanjima.
U filmu govore Dino Rađa, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Clyde Drexler, Magic Johnson, Danny Ainge, Larry Bird, Jerry West, …. Dakle ljudi vezani uz NBA, što i nije čudno jer je film rađen prvenstveno za američke gledatelje. Tako je Aco Petrović potpisan samo kao brat Dražena Petrovića, iako je bio sjajan igrač, reprezentativac, a ima i respektabilnu trenersku karijeru. Ali to je iz NBA kuta nažalost nevidljivo. Dio zamjerki upućen filmu od strane gledatelja i novinara je da u filmu nema Stojka Vrankovića, Draženovog najboljeg prijatelja. Razlog je jednostavan : Vranković je odbio da sudjeluje u filmu.
Film završava Divčevim posjetom obitelji Petrović i posjetom Draženovog groba na Mirogoju. Ono što se desilo Draženu i Divcu, prekid komunikacije, doživjelo je nekoliko hiljada ljudi u iz ex YU. Većina od nas ima nekoga s kim je prekinula komunikaciju, neke su veze ponovo uspostavljene, neke nisu. Priča je ispričana o njima dvojici, jer su to veličine evropske i svjetske košarke, ali svako od nas može pronaći nešto što se desilo njemu ili nekome od poznanika, prijatelja. Ono što je bitno je da u filmu većina sugovornika govori iskreno, i to treba cijeniti, bez obzira slagali se sa izjavama ili ne. Ratnih godina je prekinuta i komunikacija Divca sa Rađom i Kukočem, pa je kasnije ponovo uspostavljena. Da li bi se isto desilo i sa Draženom, na to ovaj film naravno ne može odgovoriti.
U filmu su morali biti spomenuti i evropski klupski uspjesi Cibone osamdesetih (dvostruki prvak Evrope), za koje je najzaslužniji upravo Dražen Petrović, a nažalost nisu, vjerojatno je razlog tome NBA-centričan kut gledanja. Unatoč nekim nedostacima, film je dobar i zaslužuje da ga se pogleda, da se podsjetimo na lijepe i vesele, kao i na ružne i tragične događaje. Meni je najdraže bilo podsjećanje na Zagreb 1989. i Argentinu 1990., na evropsko i svjetsko zlato, i na jednu zaista sjajnu i trofejnu generaciju jugoslovenske košarke. U kojoj su bitnu ulogu igrali Petrović i Divac, ali ne samo oni, cijela generacija zaslužuje divljenje zbog rezultata, košarkaškog umijeća, i ljepote njihove igre. Gledati ih, bilo je gušt, užitak, merak.
utorak, 01.03.2011.
Boje Sjeverne i Južne Koreje
Mirno, dosadno nedeljno popodne u Zagrebu. Šetam lagano Jurišićevom, prema Draškovićevoj. Susretnem tek pokojeg prolaznika, pusto je, za razliku od nasilnih prosvjeda dan ranije. U ruci držim savijenu knjižicu sa programom ZagrebDox-a. Knjižica je crvene boje, što baš i nije bitno, bar sam tako mislio. Ali ipak boja je bitna, pokazat će se kasnije. Na semaforu je crveno (e tu mi je već boja važna),i čekam zeleno da pređem. Prilazi mi slučajni prolaznik, putnik namjernik, što li je već, i na moje opšte iznenađenje (ravno onom koje je doživio pilot poljoprivrednog aviona koji je bacao pesticide na polju iznad Bukovice u sjajnom skeču nadrealista) govori mi pokazujući na crvenu partijsku ZagrebDox knjižicu: “Boli me k. za Sjevernu i Južnu Koreju, vidim da nosite njihove boje”. To reče i ode preko ceste dok je još bilo crveno, zamalo pogažen od dva automobila (iskreno rečeno, da je i zgažen, ne bih previše žalio). Uspio sam tek dosta iznerviran povikati za njim, “k___a vi ne razumijete”, prije nego se udaljio.
Zatim sam počeo razmišljati o značenju riječi slučajnog prolaznika, putnika namjernika, koga li već, ako tu uopće ima ikakvog značenja. Hm, boje Sjeverne i Južne Koreje ? Zbilja koje li su boje Sjeverne i Južne Koreje ? Da li je mislio na boje zastave ? (ako se ne varam obe Koreje imaju crvenu boju na zastavi). I zašto ga crvena boja nije asocirala na neku drugu državu koja ima crvenu boju na zastavi, evo na pamet mi pada npr. Hrvatska.
Procesiram dalje, IF THEN ELSE metodom. Da nije možda mislio na crveno, kao komunističku boju ? Ali čemu onda spominjanja Južne Koreje, u kojoj državno uređenje nije socijalističko.
Ovaj logički problem je za mene nerješiv, ali baš mi je drago da mi je slučajni prolaznik, putnik namjernik, što li ga već, koga prvi put vidim u životu, kazao tako intiman detalj da ga zaboli k. za obe Koreje. Lijepo je to znati da tu negdje blizu, živi neko koga zaboli nešto i za Sjevernu i za Južnu Koreju. I da ga to toliko tišti da mi je to spreman povjeriti.
Fasciniraju me osobe koje su nekome u stanju prići i komentirati novine koje čitaju, majicu koju nose ili muziku koju slušaju. Što učiniti da bi se izbjegle primjedbe dežurnih gnjavatora ? Kako postati prosječna, neupadljiva osoba, kojoj ne bi prilazili razni tipovi sa “dobronamjernim” upadicama ? Ovo bi mogao biti dobar recept :
- ne nositi na sebi ništa upadljivo crveno
- nikakve zvijezde i zvjezdice ma majicama, ni žute, ni crne, ni (daleko bilo) crvene
- ako već kupujete dnevne novine onda uzimati Jutarnji ili Večernji list, od tjednika Globus ili Nacional, nikako Novosti (sačuvaj me bože srpskih novina i hrvatskih kupaca), nikako Zarez (te nerazumljive novine od kojih boli glava, a i nemaju baš previše slika unutra)
- u automobilu ne slušati ništa što iritira većinu, spržiti si sterilno-domoljubnu kompilaciju na kojoj vam niko neće prigovoriti, npr : Škoro, Cetinski, Thompson, Vanna, Oliver, Colonia, Magazin, Houdek, Doris… Možda šteti mozgu, ali ste bolje uključeni u društvo.
Recept je tu, još samo treba u sebi pronaći manjak samopoštovanja i malo glumačkih sposobnosti.
Još samo jedan sitan detalj na programskoj knižici ZagrebDox-a : usred sveg tog crvenila nalazi se logo T COM-a. Nema sumnje, čisti komunizam!
