hocemocenzuru
ponedjeljak, 07.03.2011.
"Once Brothers" - zapažanja o filmu
Mnoga sjećanja naviru nakon gledanja dokumentarnog filma “Once Brothers” (autor Michael Tolajian), čija je tema odnos između Vlade Divca i Dražena Petrovića. Jedno od njih je definitivno i nostalgija za zlatnim periodom košarkaške reprezentacije Jugoslavije, koji je nastupio pred sami raspad države. Bilo je lijepo se podsjetiti se na olimpijsko srebro iz Seula 1988., evropsko zlato u Zagrebu 1989. i svjetsko zlato iz 1990. (Argentina).
Pa malo da se podsjetino na reprezentativne uspjehe krajem osamdesetih i početkom devedesetih. U Zagrebu 1989. reprezentacija SFRJ, predvođena Draženom Petrovićem, rijetko je viđenom dominacijom došla do zlata, pobjeđujući sa 20-ak ili više poena razlike. Podsjetnik na sastav reprezentacije : Drazen Petrovic, Toni Kukoč, Vlade Divac, Dino Rađa, Žarko Paspalj, Stojan Vranković, Predrag Danilović, Jure Zdovc, Zoran Čutura, Zdravko Radulović, Zoran Radović, Mario Primorac. Kakav tim!
Svjetsko zlato u Argentini 1990. su uzeli : Dražen Petrović, Velimir Perasović, Zoran Čutura, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Jure Zdovc, Željko Obradović, Arijan Komazec, Vlade Divac, Zoran Savić, Radisav Ćurčić, Zoran Jovanović. Petrović i Divac su bili cimeri za vrijeme reprezentativnih akcija, i tu je počelo njihovo prijateljstvo, koje će se dodatno produbiti njihovim odlaskom preko bare, u NBA ligu.
Moram priznati da sam uživao ponovo sve to vidjeti. Tu je bajka nažalost gotova, došle su devedesete. Upravo nakon finala svjetskog prvenstva se desio događaj koji je dobio jedno od centralnih mjesta na filmu : nakon pobjede Jugoslavije na teren ulazi gledatelj sa “hrvatskom” zastavom, nakon kraće diskusije Divac uzima zastavu i baca je (kasnije je dodano da je i gazio nogama, što je neistina). Divac je poslije izjavio da bi isto učinio i sa srpskom zastavom. Možemo mu vjerovati ili ne, ali je činjenica da to nije bila službena zastava Hrvatske, već zastava iz nekog drugog vremena, pretpostavljam da potiče iz hrvatske dijaspore u Argentini. Oko tog događaja još i danas se vode rasprave, u kojima se često zaboravlja taj događaj staviti u kontekst tog vremena, ljeta 1990. To se desilo prije početka rata, Hrvatska je još bila dio SFRJ, službena zastava Hrvatske je izgledala drugačije, što se često zaboravlja u raspravama o ovome, u suštini, potpuno marginalnom događaju za to vrijeme. To bi vjerojatno tako i bilo, da nije došlo do krvavog raspada zajedničke države.
Divac tvrdi da je to najbolja košarkaška generacija nekadašnje zajedničke države ikada. Vjerojatno je u pravu, ali je dosta blizu ako ne i jednako dobra generacija koja je obilježila sedamdesete, sa Ćosičem, Dalipagićem, Kićanovićem, Delibašicem, Slavnićem,… Jugoslavija je u sedamdesetima bila dva puta svjetski prvak (1970., Ljubljana i 1978., Manilla), tri puta evropski prvak, a tu treba dodati i olimpijsko zlato iz Moskve 1980. (uz bojkot SAD-a).
Na evropskom prvenstvu 1991. u Rimu Jugoslavija opet uzima zlato, ovaj put u nešto izmijenjenom sastavu : Vlade Divac, Toni Kukoč, Dino Rađa, Žarko Paspalj, Zoran Savić, Predrag Danilović, Aleksandar Đorđević, Velimir Perasović, Jure Zdovc, Arijan Komazec, Zoran Sretenović, Zoran Jovanović. Svo to vrijeme (1988.-1991.) trener reprezentacije je bio Duda Ivković. Raspad Jugoslavije je već bio počeo i na tom prvenstvu Dražen Petrović nije nastupio, za razliku od Rađe, Kukoča i Perasovića. Jure Zdovc napušta prvenstvo prije kraja zbog događaja u Sloveniji. Evropsko prvenstvo u Italiji je potpuno zaobiđeno u dokumentarcu, osim što je navedeno da je Jugoslavija bila evropski prvak te godine, i to je jedan od propusta filma.
Odlazak Dražena i Divca u NBA i njihove prve godine u najjačoj svjetskoj ligi su dobro pokrivene u filmu, što i nije čudno jer je film američki, i rađen je prije svega za ljude koji prate NBA. Dražen je NBA karijeru počeo u Portlandu, Divac u Lakers-ima i prvu godinu su se čuli svaki drugi dan, sve do prekida komunikacije između njih. Draženova frustracija malom minutažom u Portlandu, njegovo nestrpljenje i želja da igra su doveli do trade-a u NJ Nets-e, gdje je Dražen pokazao sve što zna, zabijao je 20 poena po susretu. Divčeva NBA karijera je dobro obrađena u filmu sve do trade-a u kom je zamijenjen za Kobe Bryant-a, koji je došao u LAL, a Divac je završio u Hornets-ima. Naravno u filmu je prikazano osvajanje olimpijskog srebra reprezentacije Hrvatske u Barceloni 1992., i čuveno finale protiv Dream Team-a.
7.06.1993. je poginuo Dražen Petrović, o trenutku kad su saznali za to, što su osjećali, i o danima neposredno nakon toga govore Biserka Petrović, Aco Petrović, Dino Rađa, Toni Kukoč i Divac.Mjesto u filmu je našlo i evropsko prvenstvo 1995, kada tadašnja SRJ uzima zlato, a Hrvatska broncu, i odlazi sa pobjedničkog postolja u trenutku kad se dijele zlatne medalje ekipi SRJ. To je ujedno bio i odlazak reprezentacije Hrvatske sa velike scene, od tada pa sve do sada, punih 15 godina, Hrvatska nije osvojila medalju na velikim natjecanjima.
U filmu govore Dino Rađa, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Clyde Drexler, Magic Johnson, Danny Ainge, Larry Bird, Jerry West, …. Dakle ljudi vezani uz NBA, što i nije čudno jer je film rađen prvenstveno za američke gledatelje. Tako je Aco Petrović potpisan samo kao brat Dražena Petrovića, iako je bio sjajan igrač, reprezentativac, a ima i respektabilnu trenersku karijeru. Ali to je iz NBA kuta nažalost nevidljivo. Dio zamjerki upućen filmu od strane gledatelja i novinara je da u filmu nema Stojka Vrankovića, Draženovog najboljeg prijatelja. Razlog je jednostavan : Vranković je odbio da sudjeluje u filmu.
Film završava Divčevim posjetom obitelji Petrović i posjetom Draženovog groba na Mirogoju. Ono što se desilo Draženu i Divcu, prekid komunikacije, doživjelo je nekoliko hiljada ljudi u iz ex YU. Većina od nas ima nekoga s kim je prekinula komunikaciju, neke su veze ponovo uspostavljene, neke nisu. Priča je ispričana o njima dvojici, jer su to veličine evropske i svjetske košarke, ali svako od nas može pronaći nešto što se desilo njemu ili nekome od poznanika, prijatelja. Ono što je bitno je da u filmu većina sugovornika govori iskreno, i to treba cijeniti, bez obzira slagali se sa izjavama ili ne. Ratnih godina je prekinuta i komunikacija Divca sa Rađom i Kukočem, pa je kasnije ponovo uspostavljena. Da li bi se isto desilo i sa Draženom, na to ovaj film naravno ne može odgovoriti.
U filmu su morali biti spomenuti i evropski klupski uspjesi Cibone osamdesetih (dvostruki prvak Evrope), za koje je najzaslužniji upravo Dražen Petrović, a nažalost nisu, vjerojatno je razlog tome NBA-centričan kut gledanja. Unatoč nekim nedostacima, film je dobar i zaslužuje da ga se pogleda, da se podsjetimo na lijepe i vesele, kao i na ružne i tragične događaje. Meni je najdraže bilo podsjećanje na Zagreb 1989. i Argentinu 1990., na evropsko i svjetsko zlato, i na jednu zaista sjajnu i trofejnu generaciju jugoslovenske košarke. U kojoj su bitnu ulogu igrali Petrović i Divac, ali ne samo oni, cijela generacija zaslužuje divljenje zbog rezultata, košarkaškog umijeća, i ljepote njihove igre. Gledati ih, bilo je gušt, užitak, merak.
