Bugenvilija
31.12.2011., subota
Čestitka
 |
- 10:52 - Komentari (25) - Isprintaj - #
30.12.2011., petak
Karma ili ne, pitanje je sad...
|
ili rezime kretenske godine... Kaotična godina koja se od početka svoga, prikriveno zamotavala i uzela maha negdje koncem četvrtog mjeseca, a da nakon toga ne posustane u svojoj obmanjljivoj (slomih jezik na ovoj riječi za koju ne garantiram da se tak piše...) ludosti, davno nisam doživjela. I sad svi nadobudno odahnjuju veseleći se naivno kako godina završava za koji dan, ni ne sluteći da to nije sve, jer jedno je kalendarska godina koja sa astrološkim aspektom nema dodirnih točaka. Pa tako da očekujem do isteka roka iste, još koji uzlazno silazni vratolomni obrtaj. Nisam se ovo ljeto (godinu), nešto previše eksponrala upravo zbog toga što me u startu loše krenula karta, pa sam neke događaje koje sam si tu zamislila odmah otkazala i zavukla se u mišju rupu čućati tj. kakati kvake koliko se god dalo. Međutim, po prognozi koja se zlikovački ostvarila do u najsitnije detalje, to se nije pokazalo kao spasonosni momenat. Dapače, sjebah si ili su mi ga, uglavnom, uništilo se par meni jako dragih višegodišnjih, da ne kažem i životnih poznanstava/prijateljstava/familijarnih druženja. Šteta. Al' što je tu je. Možda se nešto od toga još oporavi, iako nekako sumnjam u pozitivan ishod nakon dužeg promišljanja i slaganja kockica na koje tokom mog nadobudnog i uvijek entuzijastičnog druženja nisam polagala previše pažnje... Zaboravih dopisati genijalan poduhvat čije posljedice još uvijek osijećam sa ingenioznim planom švercanja odjevnih predmeta za Mongoliju. U detalje neću jer nisam toliki mazohista ipak... A na što me moj astrološki izvor osvrnuo kao biser nad biserima...Pa ti ne vjeruj ako se usudiš... Toliko o astrologiji i srodnim disciplinama... Intuicija nije uvijek zlata vrijedna. Bio Uskrs. Obično se kod nas to radilo megalomanski za cijelu familiju (nekad davno). Bio je to skup svih koje sam ikad poznavala u uzdužno poprečnoj familiji (po maminoj strani). (Tu imam mnogobrojnih briljantnih slika u glavi ali na žalost ne i zabilježenih kamerom. Kao jednom prilikom nakon nekog iždranog janjca, hrpa kostiju u tanjuru ispred mog strica veljka, a on se zavalio nauznak u stolici i sa sklopljenim rukama na želucu mili hrće pored te hrpice ožglobanih kostiju. u pozadini se u debelom bluru njiše lišće starog oraha kroz koje prosijava poslijepodnevno sunce. Eh koja fotka, za bogove!) Bar dok je Baka bila na tronu. Kad je sišla sa njega nakon Didine smrti i kad se pokazalo da više nije u stanju sama za sebe brinuti jer ne može ustati kad padne i ne vidi jel ima biljnih uši u salati, a ni ne može skuhat jer je problem sići u podrum do škrinje i slične trivijalne sitnice radno sposobnima, završila je nakon niza pokusnih kunićica koje su prošle kroz Bakine ralje u pokušaju da ugode samoživoj starici, u maminoj nadležnosti. No vratimo se zadnjem Uskrsu 2011 godine. Skup je bio manjih razmjera jer Baka zadnih godina već ne može dalje od stana u kojem ju bedinaju moji roditelji koji ni sami nisu u bajnoj kondiciji. Posebno ne otac koji je odavno već u invalidskoj penziji i koji hoda ko lelujavi pauk za jakoga vjetra (nakon par moždanih udara i pokojeg operiranog tumora), naslanjajući se na štap i pazeći pozorno kamo će stati ili majka sa svojim vjećno aktivnim lumbagom, koji samo čeka da napravi krivi pomak pa da kičma na duže vrijeme odustane od suradnje... No vratimo se tom sudbonosnom Uskrsu kad neki navodno uskršnjuju... Bila je cijela naša mini ekipa na okupu, skraćeni oblik. Čak smo i Baku uspjeli nagovoriti da nam se pridruži u nekoć njezinom domu, na travnjaku ispred njene kuće. Uskšnji dan nije baš bio najsretnije vruć ali dovoljno ugodan da se ekipa mogla sastati na umjetno instaliranom troduplom stolu sa desetcima stolica razbacanih po sunčanoj dolini...tamo negdje gdje se nekad dobro jelo. Baš. Ideja moje sestre i mene je bio; hajmo ih sve nagovoriti na sastanak pod granama bora jer ko zna koliko će nas se skupiti slijedeće godine, kad svi znamo da the Baka nije u najmlađim godinama (88 na grbači) i da ko zna, jel... Ne bih ovaj čas sa sigurnošću mogla reć, ko je gadna coprnjica i čija je to intuicija znala...al jedna od tog skupa tada, više nikad neće istom prisustvovat. Na žalost ona za koju se nikad ne bismo nadali. Naša draga teta Melanija otišla je od nas zauvijek u ovom svijetu na ovom mjestu. Moj ujak i teta Melanija, koja je rođena Nijemica, preselili su pred desetak godina u Hrvatsku da tu blaguju u penziji. Na žalost njezin odmor je trajao prekratko. Bila je krasna, jaka i velika žena. Prava plava Nijemica. Snažna i zdrava uma do poslijednjeg trena i dobra ko kruhac. I jako mi nedostaje njezino tiho prisustvo u našoj nevelikoj familiji. Melaniji sa čašom crnog vina i uz par odličnih pralina dižem zdravicu. To je najmanje što za nju mogu učiniti, a znam da bi ju to jako veselilo. Za nju ću sutra pojesti i komad domaćeg pršuta i mrknut na to domaću rakijicu. Melanija, za dobru karmu ti bilo! Kad te nešto osvoji na prvu Krajem školske godine utrčah na jedan mali šestosatni kursić kome sam se dugo veselila, a nikako da podesim satnice. I to bi - to! Čoja je za mene sada, ono što sam imala nekoć dok sam bila mlađa i boljestojeća sa očnim vidom na blizu. Sad kad mi počne drhturiti pogled kad pokušavam fokusirati dok samo prinosim konac ušici igle kužim kak je to zeznuto za ljude koji nikad nisu vidjeli sitnice poput mene, i koja sam se godinama zabavljala slikajući na tankoj svili sa kistom od tri dlake (doslovno) sa tekućom bojom za svilu. U vrijeme dok još nisu izmišljene specijalne guste niti pokrovne boje. Najbolje svoje slike sam (po običaju) ispoklanjala svugdje po svijetu i bližoj okolici, a sebi čudnim slučajem sačuvala čak dva primjerka... No čoja je sad nadomjestila tu potrebu moju da stvaram rukama, da se amorfna masa pretvori u uporabni predmet, u sliku, odjeću ili ukras. Uglavnom, divno i čudotvorno sredstvo za opuštanje živaca, za duboku meditaciju i odmor. Za kreativnost i za mene najvažniju stvar - Stvaranje. Fotografija i dalje ne pada u drugi plan već dobija drugačiji značaj. napokon. Kad imaš u kući kaos koji si sam organizirao/la Što je ferije bez dječje vike i cike? Ništa. Prazan prostor za odmor. San svakog hedonista. Ali ne i mazohista kao što sam ja. Tako smo se sestra i ja ovo zimsko ferije baš fino upotpunile. Ja sam ju odteretila i sabe obteretila sa sitnom žgadijom komda tri, plus Otac Plemeniti koji još nije ni bio u posjeti nakon preseljenja u seosko okružje (pune dvije i sitno godina). Nije bila ni Majka Plemenita, ali tu se the Baka isprečila jer neko i nju mora paziti, pa su pali oni na kraju lanca... I sad smo tu svi na okupu više manje... Prvo su nam bili Ivo i Tamara (Ivo ima novu curu). Još prije Božića. Pa smo se zezali 4 dana nesmiljeno. A i to nam je bilo premalo, slijedeće godine ako veza potraje, napraviti ćemo produžetke... Onda je stiglo pojačanje. Plemeniti Dida, Frančesko i Lukimir, zvan od milja Končog Tenzin. Pa uz blizance, Deblju Polovicu i Kiki imamo ludu kuću. Najluđe je to što sam ja solo, a muških ima ko kusatih pasa... Blizanci i Frančesko su ludi ko sabljaste vjeverice i totalno neupotrebljivi za bilo koju akciju. Jedan hoće uvijek u dućane i te šeme, a dvojica su za muzeje i tu spiku. Tako da uskladiti ekipu, menađer zabave mora stalno biti na oprezu i pod punom ratnom spremom. Što je često manjkavo jer u isto vreme pazi što želi stari Đedaj, kad ručak, kad večera, kad ovo kad ono, pa je tu i Lux de lux, koji je samo gladan i žedan...pa uz to bi valjalo izvesti ih sve skupa i u neku šetnju, obilazak, provod, da ne kažu da ih držim na lancu po doma... pa kad sve to zbrojim i oduzmem, mislim da bi bilo kvalitetnije da u buduće dolaze jedan po jedan, jer ovog kaosa interesa nema ni na buvljaku, tako da sam već polako izbezumljena, satrvena, i u sličnim agregatskim stanjima. A što se desilo da sam uopće objavila prvu i najvažniju fotografiju nakon što su me pozvali za blogera tjedna (što je od njih krajnje lijepo i uviđavno), to tek moram ispričati, ali ne sad jer je već ivragu dockan, a sutra sam obečala odvesti ekipu do prvog dvorca gde je ujedno i muzej aviona, ali ako ne odspavam bar neku rundu, neće baš biti šanse... stoga, onu gadnu priču ostavljam za drugi put... za tipfelere ne garantiram, ziher ih je sijaset. to pogledam tek sutra ako ulovim vremena, a sada oprostite ak je malo nečitko... |
- 03:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #
10.12.2011., subota
Viktorijin fukodrom
|
Imate blizance? Ne? Baš šteta, jer ne znate koje je to ludilo po cijeli dan, noć, a i šire.... No da odmah pređem na stvar jer kuham ručak, čistim, trčim gore dole štengama i još sto čuda u paralelnim vremenima, kako to obično biva za vikende... Donio najmlađi potomak, kući iz škole jedan Leksikon/Atlas koji je posudio u školskoj knjižnici (o samom leksikonu tj atlasu jednom drugom zgodom tj nezgodom...). Uzeo ga je samo zato jer je na koricama nacrtan egipatski sarkofag, a on je lud za mumijama i svim tim pričama... I tako sjedimo za stolom nakon što smo odradili domaću zadaću i pita mene Dawa da nek mu pokažem gdje je taj Egipat da si on to malo proući... a sve se odvija na stiliziranoj karti Afrike... Pa reko sine, gle, tu je Egipat, tu su piramide, a ovo je rijeka Nil. Najduža rijeka na svijetu i bla truć (a sad me baš briga ako se vi ne slažete sa tom tvrdnjom). Zna on to veli, kaj mu to govorim uopće, kad to i male bebe znaju...no dobro... I dođe prstom po toj rijeci Nil, pa malo desno do Viktorijinih vodopada i čita (a ne čita briljantno ni pod razno) i naravno, pročita Ficktorijini slapovi jer se u njemačkom uglavnom V čita kao F. I tu braća udare u grohotan smijeh, da kakvi su to ficken vodopadi i ko se tu ide fickati. (sex i ficken su nove stvari koje se nalaze na našem repertoaru interesantnih i nepoznatih stvari. o definicijama istih, moram pobliže i opširnije u nekom drugom postu) Tako da dragi moji, ako niste do sada znali što se radi na tim slapovima, sada znate... A sad malo o prehrani... Dapače, o LCHF kruhu. Kako sam nedavno pisala, (nema tome ni dva mjeseca) izbacila sam iz prehrane sve ugljikohidrate, a tu naravno, spadaju i sve žitarice, pa tako otpada klasičan kruh i peciva, a da bi to nekako nadomjestila za koji puta pojesti nešto na što se da nekaj namazati jer putar mi je jako nepraktično mazati na dlan, smislila sam neke svoje recepte kruhova koji su meni super, za razliku od postojećih koje možete pronaći kojekuda po internetu. Pa evo jednog takvog recepta popraćenog slikama da budem vjerodostojnija. Srećom sam uspjela ugrabiti kruhić dva, od najezde gladnih i pospremiti štogod za sutrašnji doručak. Recept kako slijedi: Skromnog imena, Bugin kruhić ;)) 3 jaja sol šaka sezama 2 jušne žlice putra žličica praška za pecivo 2 jušne žlice kokosove masti (možete zamijeniti putrom ukoliko nemate) 3 šake nasjeckanih preprženih lješnjaka 2 jušne žlice kokosovog brašna (ne onih strugotina za kolače već brašna) u mlincu za kavu samljeti: 1 mlinac zlatnog lana 1 mlinac običnog lana 1 mlinac suncokretovih sjemanki (ugrubo) 1 žličicu Psyllium praha pomiješamo sa deci tople vode ostavimo da nabubri oko 3-5 minuta pa umješamo sa prethodno umućenim putrom i žumanjcima, u to dodamo sve sastojke. Od bijelanjaka i soli napravimo tvrdu pjenu koju kasnije kad je sve umješano ufino lagano spojimo sa pjenom od bjelanjaka, oblikujemo hljepćiće veličine po vlastiom nahođenju stavimo ih na backpapir i posipamo sezamovim sjemenkama. Pa stavimo u prethodno zagrijanu rernu na 170 stupnjeva Celzijusa i pečemo između 20 do 25 minuta. Meni je od te smjese ispalo 7 hljepčića.     Opaska za genijalca koji je kreirao ovu opciju dizanja fotografija direktno u editor: Ne razumijem kome je palo na pamet (ima li je uopće?), da se umjesto brojki tj piksela ili centimetara koje svi razumiju i znaju se istima služiti, upotrijebi nešto toliko debilno kao što je: male - srednje - velike - jako velike - originale što je to? što je pisac time htio reći? Čak i kad stavim opciju ”original” dobijem svoju sliku koja je 650x450 ili slično ali dužina uvijek 650 piksela, odrezanu do pola??? dajte napravite jednom u životu nešto kako se spada, zašto uvijek najdebilnija riješenja? O zašto??? počela pisati post negdje prije ručka, znači oko pol jedan...e pa stvarno mi treba... |