Bugenvilija

27.04.2009., ponedjeljak

Od svega po malo

Mladice hmelja (Humulus lupus) Evo. Za sve one koji ne znaju kako izgleda mladi tek izđikljao hmelj, a kojeg nemilice berem i pravim se da jedem divlje šparoge. Na moju veliku žalost, nisam otkrila ni jednu lokaciju gdje ima i bljušta jer je on puno ukusniji, a i sočniji i više ima za maznut, nego na šupljim hmeljovim izdancima. Ali šta je tu je ili skračeno - vrag u nuždi muhe ždere. Oko našeg novog prebivališta kriju se mnoge neistražene tajne, a do sad ono što smo istražili bilo je toliko lijepo da mi od toga ponekad zastane dah. Imam toliko slika da ne znam koju bi vam prije stavila, a da ilustrira bar malo ono o čemu pričam. Sa druge strane ceste odmah iza prvog reda kuća, prostiru se livade i polja, uredno prošarani zemljanosmeđim oranicama i pokojim radišnim podivljalim traktorom u punom zamahu prašinarenja. Ovi kolci služe da drže na okupu "polje" hmelja. Na kraju svake špage nalazi se po grmić hmelja koji će se kasnije popentrati do samog vrha konstrukcije i biti bogat izvor mojih ljetnih slika Jedva čekam. Ko zna kaj sve to zeleno more skriva, koje sve insekte koje do sada nisam upoznala...Možda napokon nađem i slavnog mužjaka škorpionske muhe, kojeg sam provlačeći se kroz skoro metar i pol visoke koprive, bezuspješno tražila ili možda čak i prave male zemljene crne škorpione koje sam nekoć davno viđala po krajnjim obroncima Medvednice...ili... ma ko zna što sve to Bavarsko Zagorje krije. Vratila nam se i mala beštijica, tako da smo sad ukompletirani za landranje nepreglednim terenima. Tu zna da ju slikam i dela mudru facu. Pozira skoro bolje nego Nyima. Klinci uživaju skupa samnom u novim terenima. Našli smo tako jedan krasan sunčan i dozlaboga vjetrovit dan, prekrasnu crnu šumu u koju se nismo usudili ući kako je crno i zlokobno izgledala. Nikad prije nisam nešto tako crno vidjela. Onda sam naravno splela kolosplet najgorih priča ko sve živi tu i što radi, da se i meni počela dizati kosa na glavi jer u blizini šume je bilo tako tiho i mirno čak ni vjetar se nije čuo. Onda smo išli po tatu, tj moju bolju i deblju polovicu i zaključili da šuma i nije tako crna kako se činilo na prvi pogled, a crna je zato jer se nalazi na hrptu brda, pa se ne vidi od brda ništa, a i borovi i jele, dakako i smreke su tako gusto pakirane da ne propuštaju ni trunke svjetla na tlo, a tlo šume je potpuno golo, samo tone i tone iglica i ništa drugo... Idem sada poslom dalje. Ne znam gdje mi je kaj mi je u tom totalnom kaosu. Jedva smo se malo posložili ali to nije ni izbliza gotov posao. Još smo ovaj vikend imali i gosta što je dodatno zakompliciralo ionako kompleksnu priču ali dobro je utoliko jer se čovjek zgrozio da nam je krepala mašina za suđe pa ju je išao otvoriti da vidi kaj se pripetilo i izvadio gro kamenca koji se u selidbi sasuo u cijevi i zaštopao ju. Sad eto bar ne moram i suđe na ruke prati. Hvala ti dobri čovječe, hvala...

- 12:10 - Komentari (33) - Isprintaj - #

19.04.2009., nedjelja

Puno vike ni za što

Iza kuće Ne javljam se baš često, jednostavno ne stignem ili ako i stignem već sam tak premorena da slova nejdu van, pa samo čitam prvo što mi dopadne šaka ili samo pogledam poštu i onesvijestim se prije nego mi glava dodirne jastuk. Bojim se da će se taj prilično suludi tempo i nastaviti tako jer se uređenju kuće ne vidi kraja. I dalje preskačemo preko raznih dasaka i građe za police i slično, preko nekih sumnjivih vrećica i još sumnjivijih kutija, za koje se ne zna što je u njima, a svima je već dosta prekopavanja, pa te neke samo odgurnu nogom u zadnji kut ako se takav u ovoj gunguli uopće i može naći. Sa travnjaka Uz to pokušavam i uslikati štogod od tog proljeća koje je tu uzelo maha i tako se silno ubujnilo sve i procvalo da niko ne može biti ravnodušan. Opet bi rado i švrljala novim terenima u potrazi za mladicama i izdancima koje volim ubaciti u lonac svakog proljeća pa i ovog. To malo teže ide, za sad sam otkrila samo dvije odlične lokacije mladog hmelja uz rijeku, jer nema smisla da izazivam sreću pa da berem po hmeljovim oranicama kojih ovdje ima na svakom koraku jer tu počinje poznata bavarska hmeljna cesta. Pa da me još neki ludi Bavarac dočeka negdje iza grma sa puškom sačmaricom ili nahuška na mene svojeg podivljalog traktora... Bljušta nisam nigdje našla, što je velika tuga jer hmelj ima šuplju stapku pa je puno zapravo malo kad se pofuri i zalije maslinjakom. Domaći Ali sretna okolnost je da ga tamo gdje ga ima ima zaista puno. Mlade zmijice povijušice pentraju se uz svaku moguću podršku, često baš uz vlastite starolanjske prethodnice. Ako nekoga zanima kak to zgleda mogu i poslikati, što do sad nisam jer sam obično naoružana do zuba, a i kad u jednoj ruci nosim taj pušlek, nemam još jednu za okrenuti i namjestiti objektiv, pa tako mnoge završe u želucu bez zabilješke u digitalnom zapisu. Nova vijest je da je sa nama ponovo naša draga lajona, tj Kiki. Došla sretno iz privremenog utočišta kod svoje lajave majke. Pri tom je pokupila neke nove fore kao recimo žicanje za stolom. Grrrr! No mi ćemo to brzo iskorijeniti jer je to kod nas strogo zabranjeno malim psima. Pasica se u hipu prilagodila novonastaloj situaciji i prvo što je napravila kad je došla u novu kuću i iznjušila sve prostorije, je - trk u kuhinju vidjeti ima li štogod u pasjoj zdjelici. Dječurlija je iznimno razularena i bahata, to ću isto morati malo dovesti u red prije nego me pojedu za doručak. Jučer zovem svoje najmlađe dijete na večeru dok se on igra u svojoj sobi i milo mi odgovara sa kata. Ja sam Dawa! Ja nisam doma! Hm, kao da sebe slušam kad on žica vode nakon što je već spreman za spavanje. Kopirant i zafrkant. Divljakuša Nekako je moje cijenjeno čitatljstvo zaključilo da imam problema sa susjedima? Ne kužim kako vam je to uspjelo ali želim vas razuvjeriti u toj tvrdnji. Moji novi susjedi su svi od reda vrlo susretljivi i normalni ljudi kamo i mi sebe svrstavamo. Dapače, čak sam od zadnjeg susjeda u nizu dobila bicikl koji istina njemu više ne treba ali meni itekako. A bic ima čak i povijest što je vrlo simpatično. Naime on ga je dobio za svoju ženu na poklon pred desetak godina od lične sekretarice šašavog i nadasve blesavog Berluskonija (baš pročitala nekidan kako je opet pričao gluposti po kampu sa unesrećenima iz velikog potresa). Eto tako vam je to kod nas. Puno vike ni za što u glavnom. Zato evo par slikica sa terena, a ostatak možete vidjeti ovdje

- 13:03 - Komentari (39) - Isprintaj - #

08.04.2009., srijeda

Pumpa za zrak ilitiga kratki izvještaj sa terena

Preselili se sretno i veselo. Izdaci popratni komatozno visoki. Ništa ne radi dobro kao prije od kućanskih aparata. Ne znam što je tome uzrok, dal nevješto montiranje ili pretumbavanje u procesu seljenja od točke A do točke B. Tako sad suđe perem na ruke jer je očito krepala pumpa koja izbacuje vodu iz perilice. Peć ajde radi, ali tek od nekidan, a do sad smo kuhali tj pekli u party tavi i loncu za kuhanje riže, te se pomagali mikrovalnom i koherom za vodu. Ne moram pri tom reći da se ne zna točno gdje su svi lonci, tave i ostale potrepštine tog tipa. Ali zato pouzdano znam gdje se nalazi ugljen za roštilj. Našla sam ga već ne znam koji put dok sam sve vrećice, kutije od banana, ananasa i jabuka prekopavala u nadi da ću pronaći i napokon osposobiti aquarij u neumornoj potrazi za pumpom za zrak. Porozni kamen koji ide na tlo akvarija i pripadajuću mu plastičnu cijevćicu, nađoh odmah ali vražju pumpu ne. Ne bi to bilo ni tako strašno da od podruma do krova ima 45 mramornih crno špricanih štengi, (zašto spominjem taj podatak kvalitete mramora saznat ćete kasnije ili sutra ali jako je važno). Klipsati gore dolje više od dvaput za redom, meni nenavikloj na štenge, izaziva izrazitu želju za bar dvosatnim odmorom u horizontali, pa sad računajte koliko mi treba za naći bilo što bilo gdje. Puno, jako puno... Pumpu sam slučajno jučer pronašla u kanti od boje, koju sam oprala baš u svrhu skladištenja zadnjih sitnica polovljenih po starom stanu. Bila je ispod hrpe lego kocki, tri pasje igračke i lampica za boru uglu bivšeg dnevnog boravka pod hrpom kartona za hititi. Zamotana u rozi puckavac i zvezana gumicom. Valjda da ne pobegne. Čudim se uopće da sam ju našla. Sad je ponovo upogonjen aquarij ali mu nedostaje glavna pumpa za pročišćavanje vode jer sam u međuvremenu zaboravila koja strana ide kam, s obzirom da je ormarić za tu bučnu kalašturu bio godinama u podrumu ako ćemo se jelte, jednom seliti u veći prostor. Sad moram u dućan za životinje ugnjaviti muški koju tetu da mi objasni kaj kam ide i koje kamenje i filteri di dođu. Muka. Vrt je ogroman i tuje i čempresi koji su se djelomično posušili u zadnjim prekopavanjima su svi tu. Posađeni kojekuda po vrtu da zapune rupe nastale u zelenoj ogradi koja dijeli dva vrta. Taman kad sam posadila sve i maline i klematise i ostale puzajuće i penjuće biljke, uz ogradu na kraju vrta, susjedi su se sjetili da će sad mijenjati svoju ogradu i staviti visoku drvenu umjesto onih prućastih niškorističnih modela. Nemam ništa protiv, dapače ali mogli su to najaviti dan dva ranije, a ne da mi sad sve pretancaju kaj sam ja posadila. Dovraga. Ima toga još ali nemam sad više vremena. Moram po takericu i promijeniti presvlaku na stolicama koje sam kupila povoljno (jako) u karitasu. Bojat ćemo ih kad sve drugo bude koliko toliko u nekom redu. Sad ovaj kaos ne mogu gledati, a posla ima za još sto svijetlosnih godina. Slika je slikana sa prozora kupaone u mojoj tavanskoj rezidenciji.

- 11:53 - Komentari (39) - Isprintaj - #