Bugenvilija
19.04.2009., nedjelja
Puno vike ni za što
 Iza kuće Ne javljam se baš često, jednostavno ne stignem ili ako i stignem već sam tak premorena da slova nejdu van, pa samo čitam prvo što mi dopadne šaka ili samo pogledam poštu i onesvijestim se prije nego mi glava dodirne jastuk. Bojim se da će se taj prilično suludi tempo i nastaviti tako jer se uređenju kuće ne vidi kraja. I dalje preskačemo preko raznih dasaka i građe za police i slično, preko nekih sumnjivih vrećica i još sumnjivijih kutija, za koje se ne zna što je u njima, a svima je već dosta prekopavanja, pa te neke samo odgurnu nogom u zadnji kut ako se takav u ovoj gunguli uopće i može naći.  Sa travnjaka Uz to pokušavam i uslikati štogod od tog proljeća koje je tu uzelo maha i tako se silno ubujnilo sve i procvalo da niko ne može biti ravnodušan. Opet bi rado i švrljala novim terenima u potrazi za mladicama i izdancima koje volim ubaciti u lonac svakog proljeća pa i ovog. To malo teže ide, za sad sam otkrila samo dvije odlične lokacije mladog hmelja uz rijeku, jer nema smisla da izazivam sreću pa da berem po hmeljovim oranicama kojih ovdje ima na svakom koraku jer tu počinje poznata bavarska hmeljna cesta. Pa da me još neki ludi Bavarac dočeka negdje iza grma sa puškom sačmaricom ili nahuška na mene svojeg podivljalog traktora... Bljušta nisam nigdje našla, što je velika tuga jer hmelj ima šuplju stapku pa je puno zapravo malo kad se pofuri i zalije maslinjakom.  Domaći Ali sretna okolnost je da ga tamo gdje ga ima ima zaista puno. Mlade zmijice povijušice pentraju se uz svaku moguću podršku, često baš uz vlastite starolanjske prethodnice. Ako nekoga zanima kak to zgleda mogu i poslikati, što do sad nisam jer sam obično naoružana do zuba, a i kad u jednoj ruci nosim taj pušlek, nemam još jednu za okrenuti i namjestiti objektiv, pa tako mnoge završe u želucu bez zabilješke u digitalnom zapisu. Nova vijest je da je sa nama ponovo naša draga lajona, tj Kiki. Došla sretno iz privremenog utočišta kod svoje lajave majke. Pri tom je pokupila neke nove fore kao recimo žicanje za stolom. Grrrr! No mi ćemo to brzo iskorijeniti jer je to kod nas strogo zabranjeno malim psima. Pasica se u hipu prilagodila novonastaloj situaciji i prvo što je napravila kad je došla u novu kuću i iznjušila sve prostorije, je - trk u kuhinju vidjeti ima li štogod u pasjoj zdjelici. Dječurlija je iznimno razularena i bahata, to ću isto morati malo dovesti u red prije nego me pojedu za doručak. Jučer zovem svoje najmlađe dijete na večeru dok se on igra u svojoj sobi i milo mi odgovara sa kata. Ja sam Dawa! Ja nisam doma! Hm, kao da sebe slušam kad on žica vode nakon što je već spreman za spavanje. Kopirant i zafrkant.  Divljakuša Nekako je moje cijenjeno čitatljstvo zaključilo da imam problema sa susjedima? Ne kužim kako vam je to uspjelo ali želim vas razuvjeriti u toj tvrdnji. Moji novi susjedi su svi od reda vrlo susretljivi i normalni ljudi kamo i mi sebe svrstavamo. Dapače, čak sam od zadnjeg susjeda u nizu dobila bicikl koji istina njemu više ne treba ali meni itekako. A bic ima čak i povijest što je vrlo simpatično. Naime on ga je dobio za svoju ženu na poklon pred desetak godina od lične sekretarice šašavog i nadasve blesavog Berluskonija (baš pročitala nekidan kako je opet pričao gluposti po kampu sa unesrećenima iz velikog potresa). Eto tako vam je to kod nas. Puno vike ni za što u glavnom. Zato evo par slikica sa terena, a ostatak možete vidjeti ovdje |