Bugenvilija
27.04.2009., ponedjeljak
Od svega po malo
 Mladice hmelja (Humulus lupus) Evo. Za sve one koji ne znaju kako izgleda mladi tek izđikljao hmelj, a kojeg nemilice berem i pravim se da jedem divlje šparoge. Na moju veliku žalost, nisam otkrila ni jednu lokaciju gdje ima i bljušta jer je on puno ukusniji, a i sočniji i više ima za maznut, nego na šupljim hmeljovim izdancima. Ali šta je tu je ili skračeno - vrag u nuždi muhe ždere.  Oko našeg novog prebivališta kriju se mnoge neistražene tajne, a do sad ono što smo istražili bilo je toliko lijepo da mi od toga ponekad zastane dah. Imam toliko slika da ne znam koju bi vam prije stavila, a da ilustrira bar malo ono o čemu pričam. Sa druge strane ceste odmah iza prvog reda kuća, prostiru se livade i polja, uredno prošarani zemljanosmeđim oranicama i pokojim radišnim podivljalim traktorom u punom zamahu prašinarenja.  Ovi kolci služe da drže na okupu "polje" hmelja. Na kraju svake špage nalazi se po grmić hmelja koji će se kasnije popentrati do samog vrha konstrukcije i biti bogat izvor mojih ljetnih slika Jedva čekam. Ko zna kaj sve to zeleno more skriva, koje sve insekte koje do sada nisam upoznala...Možda napokon nađem i slavnog mužjaka škorpionske muhe, kojeg sam provlačeći se kroz skoro metar i pol visoke koprive, bezuspješno tražila ili možda čak i prave male zemljene crne škorpione koje sam nekoć davno viđala po krajnjim obroncima Medvednice...ili... ma ko zna što sve to Bavarsko Zagorje krije.  Vratila nam se i mala beštijica, tako da smo sad ukompletirani za landranje nepreglednim terenima. Tu zna da ju slikam i dela mudru facu. Pozira skoro bolje nego Nyima. Klinci uživaju skupa samnom u novim terenima. Našli smo tako jedan krasan sunčan i dozlaboga vjetrovit dan, prekrasnu crnu šumu u koju se nismo usudili ući kako je crno i zlokobno izgledala. Nikad prije nisam nešto tako crno vidjela. Onda sam naravno splela kolosplet najgorih priča ko sve živi tu i što radi, da se i meni počela dizati kosa na glavi jer u blizini šume je bilo tako tiho i mirno čak ni vjetar se nije čuo. Onda smo išli po tatu, tj moju bolju i deblju polovicu i zaključili da šuma i nije tako crna kako se činilo na prvi pogled, a crna je zato jer se nalazi na hrptu brda, pa se ne vidi od brda ništa, a i borovi i jele, dakako i smreke su tako gusto pakirane da ne propuštaju ni trunke svjetla na tlo, a tlo šume je potpuno golo, samo tone i tone iglica i ništa drugo...  Idem sada poslom dalje. Ne znam gdje mi je kaj mi je u tom totalnom kaosu. Jedva smo se malo posložili ali to nije ni izbliza gotov posao. Još smo ovaj vikend imali i gosta što je dodatno zakompliciralo ionako kompleksnu priču ali dobro je utoliko jer se čovjek zgrozio da nam je krepala mašina za suđe pa ju je išao otvoriti da vidi kaj se pripetilo i izvadio gro kamenca koji se u selidbi sasuo u cijevi i zaštopao ju. Sad eto bar ne moram i suđe na ruke prati. Hvala ti dobri čovječe, hvala... |