|
Prvi post napisan
18.09.2004. u 23:26
"Uskoro će tolerancija doći do takvog nivoa da će pametnima zabraniti da razmišljaju, kako se ne bi povrijedili osjećaji glupih.
"M. A. Bulgakov
|
Bugenvilija
26.11.2007., ponedjeljak
Istok sa snijegom i sjever sa ledom
Zimurina opasno stegla. Danas me dočekalo sve bijelo, a nebo kristalno plavo. Za pretpostaviti je bilo da je vani šljivitis kronični čim ga je tako oplahnulo. Na nebu veliki bijeli mjesec i rumeno sunce na istoku sa par ružičastih oblačića za ukras. Idila zimogrozna. Klinci napokon ponovo u vrtiću. Ova prva godina je stvarno jalova investicija. Više su doma i pilaju mi živce neg kaj gnjave tete. Što uopće nije u redu s obzirom da plaćam i ovak i onak.Već su bili nemogući i sam su grizli jedan drugoga, Kiki, a i mene naročito. Istina, nisam im ostala dužna, a i Kiki je dala svoj doprinos općezakuhanoj situaciji lajući bijesno čim bi se koji od hahara približio. No da, riješili smo ih se za danas.
Napokon da nešto konkretno napravim u stanu. Planirala sam neke veće zahvate i farbanja, ne bi li naš mali topli brlog, kramež i đumbus, sveli na pristojan stančić, oku ugodan i nosu podnošljiv. U to ime sam prvo okupala Kiki jer je tjeranje prošlo pa je trebalo te vučje smradove oplahnuti. Već sam se bojala da nas ne tuže susjedi zbog zvjerskog smrada koji se oko nas širi. Dobro, pretjerujem po običaju ali kad se pasji smrad udruži sa onim iz šekreta, stvarno nije neka ruža jerihonska. Nakupovala sam pigmenata i farbe pa će biti malo ludiranja po predsoblju, ali mislim da prvo moram pokrpati sve rupe koje su momčići veselo izbušili gdje god su stigli.
Vidjeh nekidan u gomili smeća koja me obraduje svako toliko u kasliću, sjajnu cijenu orhideja, mog omiljenog korova, po zaista povoljnoj cijeni. Čak tri puta jeftinijoj od uobičajene, pa sam ne budi ljena sad odmah nakon vritića odjurila tamo i prebrala najbolje primjerke od ponuđenih 5 vrsta koliko je bilo na lageru. Sad idem pretumbati situaciju po prozorima da ih uspijem ugurati u kombinaciju, pa napravim štogod slika mog malog kuhinjskog raja.
A do onda vam želim dobru zabavu i ne opterećujte se puno izborima jer
ionako zna se koji su lopovi pobijedili lažirajući izbore, kupujući glasove i muljajući gdje god su stigli.
Čudila bi se da je drugačije.
Žifili!
|
17.11.2007., subota
Kupaonski rafting
Foto: Bugenvilija
Da. Pisala sam već o tome kako Dawa spretno i fletno zapiša okolicu zahoda kao da se trudi da ne pogodi školjku. Kako su pauci iza školjke marljivi jer pletu novu mrežu svake noći nakon što ja pobrišem pod, pločice i pola kupaone jer sve smrdi kao u javnom šekretu ako ne i gore, ako kojim slučajem negdje zalutaju te smrdljive male žute kapljice. Ponekad pomislim da sam u zvjerinjaku kad uđem nepripremljena u kupaonu nakon mog najmlađeg sina.
Pauci su davno napustili teren i prebacili se bliže stropu svijesni da su tamo prilično nedodirljivi jer mi je pažnja usmjerena na zakutke poda, a ne stropa. Sva sreća da mali ne može tako visoko dosegnuti. Morala bi kupiti šmrk pa sve polijevati vrućom vodom za dezinfekciju prostora...
da, mogla bi kad bi glupa kupaona kojim sretnijim slučajem posjedovala odvod na podu ali vješti i nadasve mudri njemački građevinski magovi nisu pomislili da bi to bilo poželjno na jednom takvom mjestu gdje se voda nikad ne koristi i gdje je šansa da vešmašina izbaci cijev i pomokri se po podu ili da se prelije kada, naprosto nemoguća. Skupljanje vode krpom ili miščaflicom je naporan i glupav posao koji se eto nekim čudom ne dešava baš često ali sa blizancima ni ne baš rijetko. Posjedovanje podnog odvoda uvelike bi pomoglo ali ne, nismo mi te sreće.
Pa sam tako jedne večeri, nakon što sam kupaonu doslovno olizala i dezinficirala nakon jedne vješte piš egzibicije i nakon što više ništa nije smrdilo, dapače čak mirišalo kao morski povjetarac koji nosi miris levande sa susjedne plantaže negdje duboko u korziškoj zaleđini...
u mraku dok sam samo u čarapama krenula u kupaonu, vješto ugazila u hladnu vodu do gležnja. Neki veliki majstor je otvorio vodu u kadi i okrenuo na tuš...i nekim čudom ga ostavio na podu. Nije curilo brzo srećom jer bi inače plivalo do tada i predsoblje i sobe, već se samo kupaona napunila do ruba praga. Veselje sveopće, radost prava. Što još reći.
|
11.11.2007., nedjelja
Sjever sa snijegom
Foto: Bugenvilija
Zahladilo opasno takoreći preko noći i eto već dva dana sjeverac opasan šiba red kiše sa olujnim vjetrom, red susnježice, red suhog lišća poslijednjeg ovogodišnjeg. Sve boje su u tren oka netragom nestale kao da raskošne jeseni nikad nije bilo. Ostale su samo gole grane, sivo nebo i tmurni olujni oblaci. Dan započinje graktanjem vrana i gavranova sa obližnjeg drveća, a ptica pjevica ni po danu nije za vidjeti.
Sjećanje na sunce i čarolije ljeta skrivene su jedino u slikama...
|
09.11.2007., petak
Jesenje ruho
Neću ponovo o bolestima iako nismo zdravi već rulamo treću rundu. Ovaj put ja sa antibioticima, a i dragi ima tendenciju ka istima.
Bila danas kod doktora da se malo požalim što već danima ne bogu sagnuti glavu bez da nakon toga ne vidim od bolova koji sat. Ne samo da imam upalu sinusa, već mi je i grlo nadrapalo pa pričam kao bolesna jegulja, čas visoko i pištavo, čas pak dubokim baritonom, pa za kratko ispuštam samo nepostojeće glasove kao moje ribice u akvariju. A i škripi mi u plućicama na kiselo. Evo neću više časna Titova pionirska.
Morala sam se malo samo pojadati jer kog ću drugog mučiti ako ne vas.
Foto: Bugenvilija
Ove kapljice magle kondenzirane na mini paučinici razapetoj između dvije grančice i jednog lista, žive ali momentalno suhe ograde koja opasava našu novu školu dvije kuće nizvodno od nas, slikala sam zavaljena preko žičane ograde tako da su ljudi zastajkivali i pitali me što činim i trebam li pomoć za izvući se iz nezgodnog položaja i ja sam ih pritom uvjeravala da je sve u najboljem redu i da me puste na miru i ne tresu ogradu jer sam baš zbog toga i nalegla ne bi li micanje žbunja svela na minimum.
Sad kad to gledam iz njihove perspektive dođe mi da odvalim od smjeha.
Luda baba sa malim rudlavim psom leži na vrh ograde zavaljena preko iste i pokušava fotografirati nešto što se sa puteljka koji okružuje školu, naravno, uopće ne vidi
Lijep prizor, nema što.
Kad je dan suh i bez magle, ne vidi se ni jedna jedina paučina, naprosto nevjerojatno kako su vješto skrivene, a neka je samo malo maglice ili rose, eto ujutro svih paučina u punoj lijepoti njišu svoje vješte ručnonožne radove. Nekidan dok sam puštala onu crvenrepku, koji post niže, bilo je baš mrzlo jutro i sva je paučina na tim velikim starim tujama bila duboko zamrznuta i to vjerojatno tek nakon jutarnje rose jer su mali draguljići bili male ledene kuglice. Svi ti prekrasni bijeli ukrasi su padali u komadima na zemlju od silne težine, a ja sam bila bez stativa i nisam mogla ništa zabilježiti, a iz ruke mi ni jedna slika nije dovoljno oštra, prava tragedija. Pitam se samo još, što li jadni pauci misle o svemu tome i kako mora da im je teško svako jutro plesti novu mrežu...
Bojim se da su im dani odbrojani. Sve što je lijepo kratko traje.
|
07.11.2007., srijeda
Začarani krug
Foto: Bugenvilija
Ovo je sad već drugi mjesec za redom, a da je u kući stalno netko bolestan. Ne znam kakvi su ti virusi koji nas napadaju ali je očito da su prilično raznovrsni i otporni na moje čajeve i razna skupa apotekarska pomagala. Sad nas je u tome zaskočila i gnojna streptokokna angina, da nam kojim slučajem ne bi bilo dosadno, pa ponešto konjuktivitisa i sporadični proljevi, visoke temperature i promuklost. O kašljanju i šmrkljanju i konstantnoj upali sinusa ne želim ni zboriti. To se podrazumijeva i kad si zdrav kao dren. Ni dren više nije kao što se priča u narodnim mudrostima koje time gadno gube na vjerodostojnosti. Imunitet nam je kao u mrtvog konja. Ako se ovaj trend nastavi neću dočekati proljeće već ću se pretvoriti u puža golača ili kišnu glistu.
Sve je počelo sa slikanjem mokre paučine u rane zore po maglovitom vremenu. Od onda nikako da se oporavim. Jest da su slike odlične ispale ali nekako sumnjam da se žrtva baš isplatila. Sve sam to još fino potkrijepila virusima iz vrtića, da ne bude zabune da su me možda virusi zaskočili u grmlju kad nisu.
Najgore je što su klinci sad već treću rundu bolesni, a biti s njima doma konstantno 5 dana je za skočiti sa terase, što sam i učinila u par navrata. Lako za to da su samo doma ali moraju biti u krevetu. To je tragedija najveća jer ako nemaju temperaturu zadržati ih pokrivene u ležećem položaju je ravno magičnim moćima kojih baš nešto ne posjedujem u zadnje vreme. Pročitali smo svu literaturu za djecu, a bogme i onu koja nije samo za njih. Pogledali sve filmove po stoi prvi put. Dubila sam na glavi, pjevala i plesala i još koješta što je bolje da prešutim. A o "gešenkima" (poklonima) ni da ne pričam. Svaki izlet u dućan popratila sam kupovinom neke sitnice (srećom nisu izbirljivi). Nadam se da će ozdraviti pod hitno jer ćemo bankrotirati u suprotnom.
|
03.11.2007., subota
Iz moje bare
Foto: Bugenvilija
Ovo je lopoč iz moje bare. Moja je zato jer tamo redovito navratim da vidim što ima novoga i kakav je vodostaj, a ne zato jer pripada meni.
Ovo je proljeće vodostaj bio izuzetno nizak zato sam i uspjela sa gumenim čizmama doprijeti do prvih redova lopočevog "grma", a bez da zaplivam po muljevitoj barici. Tad su stabla obližnjih vrba i topola bila potpuno na suhom i daleko od vode. Smiješno je što su do polovice debala izrasli korijenovi izdanci pa se doima kao da se još dodatno pridržava tla da se ne prevrnu kojim slučajem, iako vrlo čvrsto bivaju usađeni, a to samo zato jer se inače voda nalazi daleko iznad tog nivoa lažnog korijenja. Vidi se i granica na kori dokle voda dopire. Jedno metar i pol od tla je voda standarno. Sad znate kakva je grozna suša bila.
Nadobudno sam se ponadala da je situacija plića i da ću moći ušetati u sam centar zbivanja ali već prvim korakom u tu zelenu sluzavu masu znala sam da će biti jako dobro ako mi noga ne propadne tako duboko da ju neću moći ni izvući, a kamo li da šećem po bari kako si je to mali Perica zamislio
Dok sam se naginjala da priđem što je moguće bliže lopoču, u kadar mi je uletio i ovaj prekrasan vilin konjic ali na žalost ne dovoljno dugo da bi stigla izoštriti na njemu. Tako je ovo najbolje što se dalo.
Za to vrijeme na obali, blizanci i pas, sjedeći na ručniku su mi čuvali torbicu za fotač i tenisice. Podvriskujući tu i tamo za nekim leptirima i žabama kojih je naravno bila sva sila u barici. Začudo ništa nije smrdilo, a i veliki vodeni puževi u prekrasnim duguljastim kućicama prešetavali su se po tom gustom pokrivaču koji je pokrivao baru i zajedno sa vodenom lećom činio pravi zeleni, mokri lelujavi pokrivač, čiji mir bi narušile samo žabe koje bi izvirile ili napravile koji zaveslaj u toj zelenoj juhi ili poneka zmija koja bi elegantno zaplivala na drugom kraju vode pod krošnjama divlje trešnje, ulovile poneku žabu i nečujno se s njom izgubile pod vodom.
Insekti su zujali i brujali, veliki vilinkonjici proletali bi mi oko glave kao kamikaze uz glasan zuj krila ili manje ali jednako lijepe konjske smrti, nježniji bratići vilin konjica sa zelenim tijelom i crnim krilima.
Dan topao i sunčan, nebo plavo, trava zelena, oblaci putuju nebom u malim grupicama kao da su na pikniku...
Jednostavno - prava idila.
|
01.11.2007., četvrtak
Epizoda - prazna krletka
Kak je danas praznik, a sutra ne radi vrtić, a klinci su ionako bolesni i doma, jučer je bio zadnji dan za poloviti nešto hrane po dućanima i okolici. Zato sam dječicu ostavila dragome na brigu, pokupila psa i pravac obilazak u radiusu od 5 kilometara, da zbavim sve kaj nam treba i da ne moram svaki drugi dan navratnanos trčkarati za svaku sitnicu. Mrzim kupovanje po dućkasima i mrzim dane kad to svi rade. Kao jučer recimo. Takvu gomilu polusvijeta rijetko kad srećem po gradu, kao da su svi orci, goblini, vještice i slične nakaze također odlučile baciti se na kupovinu. Pravi halloween ugođaj, nema šta. Uglavnom nakon par sati lova za namirnicama koje sam odlučila kupiti na tri četiri lokacije huljski raštrkane po okolici, krenuh ka zadnjoj i najzahebanijoj. U istom sklopu dućana je i najveći fitness centar u zoni. Naravno da je parkiralište rezervirano za kupce uvijek dupkom puno i da si bahati vježbaći uzmu i nepostojeća mjesta tako da je naći parkplac ili proći parkiralištem, gotovo nemoguće.
Na putu do tamo dodirujem rubni dio grada koji se nastavlja poljima i njivama sada već pripremljenim za zimski poćinak. Dijeli nas od polja samo visoka živica sačinjena od prastarih tuja u kojima se gnijezde raznolike ptice. Na zavoju ceste točno na bijeloj traci sjedila je ščućureno mala siva ptičica i nije se ni pomakla kad bi auti prošli pored nje. Zaustavila sam se i otvorila prozor tik iznad nje, nije se ni pomakla. Otfurala sam se par metara iza raskršća parkirala auto i vratila se do ptičice. Auti su i dalje prolazili i biciklisti, a ona ni makac. Pored nje bila su dva zgažena ježa. Prilično neuobičajen slučaj za njemačku selendru. Tu ljudi jako paze na divlje životinje i takoreći nikad nisam vidjela neke lešine na cesti.
Uglavnom ptičicu sam nježno primila platnenom vrećicom i otfurala doma da ju pas ne zgnječi dok sam ja u dućkasu. Nisam znala koja je vrsta ni čime se hrani. Pretpostavljala sam što bi moglo biti ali nisam ju baš dobro ni zagledala na cesti, a kamo li da skužim kojih sve boja ima ili nema po sebi. Naravno, doma nemam krletku ni ništa slično. Obišla sam par susjeda u nadi da možda neko ima nešto ali slab rezultat me nagnao da odem do prvog prodajnog mjesta sa rekvizitima za životinje i da uzmem najmanju i najjeftiniju krletku. Nema najjeftinijih i najmanjih, sve su podjednako velike, cijene su grozne za priručnu krletkicu ali kaj sad. Dvadesetak eura ćemo preživjeti nekako, a krletka nam uvijek dobro dođe nakon što ptičicu pustimo kući ili krepa ak je bolesna. Nisam se zanosila sa mišlju da zadržavam divlju pticu, niti mi treba još jedna takva pernata briga. Uglavnom, ptičica je nakon početnog šoka koji je počeo očito još na cesti, neko vrijeme kvocala na dnu krletke ali već nakon pola sata je letjela sa kraja na kraj pokušavajući pobjeći. Kako je već pao mrak bilo je nemoguće sad ju pustiti na nekom nepoznatom terenu, pa smo ipak dočekali zoru. Pustila sam ju na isto mjesto gdje sam ju i pokupila, a meni je ostala prazna krletka i vreća hrane za ptice. Sušeni crvi i ličinke.
S obzirom da su moje slike sve loše jer je ptičica ludovala i mrdala se, prilažem link na sliku koja prikazuje muškog primjerka ove vrste. Moja je bila ženkica.
Nakon što sam je pustila, blesava ptičica se vratila na staru lokaciju, posred ceste i pobirala tamo neke mrve. Istina, sad bi poletila kad bi naišao auto, sve mi se nekako čini da ju je neki trknuo malo dan ranije, čim je onako kunjala bez veze. Lako bi joj se to moglo ponoviti ako se bude i dalje tamo šmucala. Ići ću kasnije pogledati nije li još tamo. Ko zna kakvim se mutnim poslom bavi :))
|
|
|