Bugenvilija
09.11.2007., petak
Jesenje ruho
|
Neću ponovo o bolestima iako nismo zdravi već rulamo treću rundu. Ovaj put ja sa antibioticima, a i dragi ima tendenciju ka istima. Bila danas kod doktora da se malo požalim što već danima ne bogu sagnuti glavu bez da nakon toga ne vidim od bolova koji sat. Ne samo da imam upalu sinusa, već mi je i grlo nadrapalo pa pričam kao bolesna jegulja, čas visoko i pištavo, čas pak dubokim baritonom, pa za kratko ispuštam samo nepostojeće glasove kao moje ribice u akvariju. A i škripi mi u plućicama na kiselo. Evo neću više časna Titova pionirska. Morala sam se malo samo pojadati jer kog ću drugog mučiti ako ne vas.   Foto: Bugenvilija Ove kapljice magle kondenzirane na mini paučinici razapetoj između dvije grančice i jednog lista, žive ali momentalno suhe ograde koja opasava našu novu školu dvije kuće nizvodno od nas, slikala sam zavaljena preko žičane ograde tako da su ljudi zastajkivali i pitali me što činim i trebam li pomoć za izvući se iz nezgodnog položaja i ja sam ih pritom uvjeravala da je sve u najboljem redu i da me puste na miru i ne tresu ogradu jer sam baš zbog toga i nalegla ne bi li micanje žbunja svela na minimum. Sad kad to gledam iz njihove perspektive dođe mi da odvalim od smjeha. Luda baba sa malim rudlavim psom leži na vrh ograde zavaljena preko iste i pokušava fotografirati nešto što se sa puteljka koji okružuje školu, naravno, uopće ne vidi  Lijep prizor, nema što.  Kad je dan suh i bez magle, ne vidi se ni jedna jedina paučina, naprosto nevjerojatno kako su vješto skrivene, a neka je samo malo maglice ili rose, eto ujutro svih paučina u punoj lijepoti njišu svoje vješte ručnonožne radove. Nekidan dok sam puštala onu crvenrepku, koji post niže, bilo je baš mrzlo jutro i sva je paučina na tim velikim starim tujama bila duboko zamrznuta i to vjerojatno tek nakon jutarnje rose jer su mali draguljići bili male ledene kuglice. Svi ti prekrasni bijeli ukrasi su padali u komadima na zemlju od silne težine, a ja sam bila bez stativa i nisam mogla ništa zabilježiti, a iz ruke mi ni jedna slika nije dovoljno oštra, prava tragedija. Pitam se samo još, što li jadni pauci misle o svemu tome i kako mora da im je teško svako jutro plesti novu mrežu...  Bojim se da su im dani odbrojani. Sve što je lijepo kratko traje. |