Kak je danas praznik, a sutra ne radi vrtić, a klinci su ionako bolesni i doma, jučer je bio zadnji dan za poloviti nešto hrane po dućanima i okolici. Zato sam dječicu ostavila dragome na brigu, pokupila psa i pravac obilazak u radiusu od 5 kilometara, da zbavim sve kaj nam treba i da ne moram svaki drugi dan navratnanos trčkarati za svaku sitnicu. Mrzim kupovanje po dućkasima i mrzim dane kad to svi rade. Kao jučer recimo. Takvu gomilu polusvijeta rijetko kad srećem po gradu, kao da su svi orci, goblini, vještice i slične nakaze također odlučile baciti se na kupovinu. Pravi halloween ugođaj, nema šta. Uglavnom nakon par sati lova za namirnicama koje sam odlučila kupiti na tri četiri lokacije huljski raštrkane po okolici, krenuh ka zadnjoj i najzahebanijoj. U istom sklopu dućana je i najveći fitness centar u zoni. Naravno da je parkiralište rezervirano za kupce uvijek dupkom puno i da si bahati vježbaći uzmu i nepostojeća mjesta tako da je naći parkplac ili proći parkiralištem, gotovo nemoguće.
Na putu do tamo dodirujem rubni dio grada koji se nastavlja poljima i njivama sada već pripremljenim za zimski poćinak. Dijeli nas od polja samo visoka živica sačinjena od prastarih tuja u kojima se gnijezde raznolike ptice. Na zavoju ceste točno na bijeloj traci sjedila je ščućureno mala siva ptičica i nije se ni pomakla kad bi auti prošli pored nje. Zaustavila sam se i otvorila prozor tik iznad nje, nije se ni pomakla. Otfurala sam se par metara iza raskršća parkirala auto i vratila se do ptičice. Auti su i dalje prolazili i biciklisti, a ona ni makac. Pored nje bila su dva zgažena ježa. Prilično neuobičajen slučaj za njemačku selendru. Tu ljudi jako paze na divlje životinje i takoreći nikad nisam vidjela neke lešine na cesti.
Uglavnom ptičicu sam nježno primila platnenom vrećicom i otfurala doma da ju pas ne zgnječi dok sam ja u dućkasu. Nisam znala koja je vrsta ni čime se hrani. Pretpostavljala sam što bi moglo biti ali nisam ju baš dobro ni zagledala na cesti, a kamo li da skužim kojih sve boja ima ili nema po sebi. Naravno, doma nemam krletku ni ništa slično. Obišla sam par susjeda u nadi da možda neko ima nešto ali slab rezultat me nagnao da odem do prvog prodajnog mjesta sa rekvizitima za životinje i da uzmem najmanju i najjeftiniju krletku. Nema najjeftinijih i najmanjih, sve su podjednako velike, cijene su grozne za priručnu krletkicu ali kaj sad. Dvadesetak eura ćemo preživjeti nekako, a krletka nam uvijek dobro dođe nakon što ptičicu pustimo kući ili krepa ak je bolesna. Nisam se zanosila sa mišlju da zadržavam divlju pticu, niti mi treba još jedna takva pernata briga. Uglavnom, ptičica je nakon početnog šoka koji je počeo očito još na cesti, neko vrijeme kvocala na dnu krletke ali već nakon pola sata je letjela sa kraja na kraj pokušavajući pobjeći. Kako je već pao mrak bilo je nemoguće sad ju pustiti na nekom nepoznatom terenu, pa smo ipak dočekali zoru. Pustila sam ju na isto mjesto gdje sam ju i pokupila, a meni je ostala prazna krletka i vreća hrane za ptice. Sušeni crvi i ličinke.
S obzirom da su moje slike sve loše jer je ptičica ludovala i mrdala se, prilažem link na sliku koja prikazuje muškog primjerka ove vrste. Moja je bila ženkica.
Nakon što sam je pustila, blesava ptičica se vratila na staru lokaciju, posred ceste i pobirala tamo neke mrve. Istina, sad bi poletila kad bi naišao auto, sve mi se nekako čini da ju je neki trknuo malo dan ranije, čim je onako kunjala bez veze. Lako bi joj se to moglo ponoviti ako se bude i dalje tamo šmucala. Ići ću kasnije pogledati nije li još tamo. Ko zna kakvim se mutnim poslom bavi :))
|