Bugenvilija

30.06.2006., petak

Ljepljiva traka za muhe

Netko mi je koga sad ne želim imenovati i gledati u njega, predložio genijalnu napravu za riješavanje problema leteće gamadi po kući i okolici. Slavne ljepljive trake! Ne znam dal ste ih kad koristili i imate li sikustva sa tim vražjim tvorevinama. Ja sam kupila prekjučer dva paketa da mi bude dovoljno za cijeli stan, pošto su pakirane po dva zajedno. Pročitala sam još u dućanu da nisu otrovne ali da ih treba držati daleko do djece i kućnih ljubimaca, a ja vam mogu reći da ni vi niste sigurni od njih. To je nejopasnija stvar koju sam ikad imala u rukama, opasnija čak i od super ataka ili sekundenklebera ako znate na što mislim. Čak ni kad vam se to ultrabrzosušeće ljepilo razlije po ruci ili nedajbože stisnutoj šaki, to ni izbliza nije tako opasno kao ove trake. Sam Mengele ne bi se tome dosjetio, dam se okladiti. Ne znam čiji je to patent ali ja bi ga zabranila zakonom, a izumitelja zatvorila na Goli otok. Ljepljive trake imaju jednu veliku manu, a to je da su ljepljive, da nema toga, ma bilo bi čisto ugodne oku i ostalim organima. Piše na omotu u tri slike, jer više Njemci ionako ne mogu zapamtiti, da prvo izvadite sadržaj iz kutije. Da nije njih toga se sama nikad ne bih dosjetila. Zaista. Genijalno nešto. Druga slika kaže da jednostavnim pokretom skinete zaštitnu foliju sa ljepila i unaprijed preklopljenu traku objesite gdje god želite u stanu. Dal za lampu, što je posebno lijepo za vidjeti ili nepreklopljenu okačite o zid sa čavlićima koji se također nalaze u kutiji. Na trećoj piše da je to moguće zaljepiti i na proozr jer tamo muhe najviše vole tancati ali mi se ta ideja nije dopala. Srećom. Tako sam ja po uputstvima za upotrebu izvadila prvu traku, nehajno i bahato kao da to radim već godinama svaki dan i da mi tako nešto jednostavno i u tri slike ne može zagorčati život. Pokušala sam nadobudno ukloniti jednim potezom papirnatu zaštitnu foliju. Nije se dala ni pomaknuti. Pokušala sam jače, čupajući je ko da depiliram noge vrućim voskom (nikad to ne radim ali znam kak zgleda). Odljepila se 4 milimetra ali sam zato vještim potezom iščupala kuku za zakvačiti na luster. Sad više nisam imala za što primiti i jedva sam držala za taj batrljak koji mi je ostao. Uspjela sam na jedvite jade iščupati ostatak folije koji se od navlačenja sfrkao i ljepljivom stranom zaljepio meni za nadlanicu, u pokušaju skidanja sam se sva zaljepila tako kvalitetno baš kao prava muha. Hajde bar nešto, sad već imam prakse pa će mi donji dio valjda lakše ići. Naravno da nije išao i da sam se ponovo zaljepila i da mi se dok sam to pokušavala jedvitim jadima zaklamat za prozorski okvir na kuhinji, zahvatilo ljepilo kosu pa sam se jedva iščupala. Morala sam odrezati škarama, drugačije nije išlo. Prste nisam mogla ničime oprati, ni sapunom, ni benzinom, ni alkoholom, ni acetonom. Ne znam na kojoj bazi je napravljeno ali je vraški otporno. Na kraju sam si ruke namazala uljem i obrisala u krpu, nestalo je kao da ga nikad nije bilo. E kod druge trake sam već bila nešto iskusnija i nisam se tako samo dala navuć na tanko ljepilo. Uzela sam zaštitne rukavice, i to one za farbanje kose. He he he, kako sam lukava kao prerijska lisica, sama se sebi divim... OK, divila sam se samo kratko vrijeme. Druga traka se pokazala jednako čvrsto zaljepljena ako ne i čvršće. Bila je naprosto nesalomljiva ali ne i moje rukavice. Uspjeh je bio kratkotrajan, nakon dužeg navlačenja i borbe sa folijom, u slijedećih par sekundi su mi rukavice bile čvrsto priljepljene sa svih deset prstiju na ljepljivoj površini. Naravno, podrapale su se kad sam ih pokušala izvući i ostale kao trajan dokaz genijalnosti izuma. Sad sa trake vire moji ostaci rukavice i sve muhe baš tamo dođu da se odmore. Do sad se ni jedna nije ulovila. A kako mi se čini ni neće...

- 23:38 - Komentari (53) - Isprintaj - #

25.06.2006., nedjelja

Izlet u šumu u 6 scena (ide me ovo sa 6, baš me zanima što je slijedeće ;)))

Scena 1. Mali mulci otrčali daleko naprijed stazicom na uzbrdici, pas trči okolo i laje visokim Ce-om, muž psuje i viče, stani!, nemoj tamo! , pazi jarak!, čekaj me!, daj ruku! itd. Ja leđerica sa fotačem u ruci slikam šašavu ekipu, tješim muža, a zapravo bi mu najradije vritanjak opalila ali se uvijek sjetim da su mu to jedina deca i da nije on kriv kaj ih je dobil sa 45, he he he... Scena 2. Klinci jure prema velikoj drvenoj sovi izrezbarenoj u starom panju, i viču, gaga gaga, reko nije gaga to je sova, ko ona iz Vini Puha. Mali me gledaju, pa gledaju sovu i galame nekaj na svom blizanačkom indijanskom. Jedan juri oko sove, drugi vadi kamenje iz sandale. Dolazi bračni par sa klincem koju godinu starijim od naših. Utrčava moje najmlađe dijete, ulovi muškarca za prst i vuče ga pokazati mu sovu i nekaj žustro objašnjava. Žena me njegova gleda sumnjičavo, pa muža pa Dawu pa ponovo mene, ja se pravim da ne kužim... Scena 3. Nekak u tom času sa donjeg puta stiže naočit mladić sa erdel terijerom, koji nosi štap. Kiki, luda naša zvjer, baca svoju granu i pikira onu veću. Klinci, svi troje pikiraju velikog psa. Pas se lagano kostreši i pokušava izmači, ja lovim djecu i guram ih od pesa, oni navaljuju, naočit mladić sa psom prolazi. Scena 4. Kiki odlazi zajedno sa naočitim mladićem i njegovim psom na stazicu pored, koja se spušta prema dnu šume. Spazio ih moj najmlađi sin, i jurnuo u tom pravcu. Trči nizbrdicom i galami nekaj na Kiki, naočit mladić pokušava baciti štap svom kulturnom psu ne sluteć opasnost koja ga sustiže. Kiki ga je sustigla, prvi put u životu ne srlja mahnito lajući na psa nego laje na naočita mladiča da već jednom baci štap. On naivno baca štap. Kiki je mala ali brza, prestiže glupog erdela i prva lovi granu od metra, debljine ljudske ruke. Kida s njom dok zbunjeni pas i zbunjeni naočit mladić blesavo zure. Scena 5. Dawa trči natrag ocu, ja urlam od smjeha na blesavu situaciju i namigujem naočitom mladiću dajući mu na znanje da se smije smijati zajedno samnom. On to i čini iako malo uplašeno... Scena 6. Ulovili djecu, oteli Kiki ukradeni štap, vratili ga naočitu mladiću i tupavom erdelu, vodimo klince nizbrdicom do auta. Utrpavamo u isti... Kraj

- 22:17 - Komentari (36) - Isprintaj - #

22.06.2006., četvrtak

Jutarnja avantura u 6 (nogu) slika

Ubi me ovo vrijeme. Toplinski udari će mi razrušiti i kuću i to uglavnom zahvaljujući onim kravama kod susjeda koje su se ponovo doselile u naš kraj. Dugo ih nije bilo, pih, ni dve godine. A baš sam se ponadala da smo se tog zla riješili zauvijek ili makar malo kraće. Nego da, krave privlače muhe, a muhe lete. Lete dobro i brzo i traže nakon kravlje balege još neke stvari, a to je uglavnom hladna soba za meditaciju i preživanje, možda pranje capica i igre skrivača. Ne moram reći da je naš stan super pogodno mjesto za te aktivnosti. Em ne moraju daleko od hranilišta, em je sve ponuđeno na tanjuru, pa kud ćeš veće sreće i veselja. Nikakve zavjese ni mreže za vrata ne dolaze u obzir jer blizanci to sve skinu i šlus. Najviše me od svega veseli probuditi se u cik cak zore posuta poljupcima tih nježnih malih letečih spodobica, dok mi laka koraka cupkaju po nosu ili oku. A najveći mi je gušt kad mi slete na usnice, to me tako dovede do euforije da te sekunde skačem kao oparena. U trku još slijepa grabim poput kiklopa u pravcu odlagališta metlice za kasapljenje muha i bacam se kao tigar u neravnopravnu borbu. Muhe plešu svoj ples pod lampom, što mi nikad nije bilo jasno zašto jer je ugašena, ne grije, ne daje svijetlo, ne svira, ne smrdi i nema razloga za slavlje i plesanje kola. Razmahujem prema njima u nadi da ću u isto vrijeme mrknuti bar dvije ako ne i tri ali one veselo odlepršaju u svim pravcima i čim se ja okrenem eto ih natrag, u standardnu plesnu formaciju. To se ponavlja tako dugo dok se ne umorim i shvatim uzaludnost mojih pokušaja. Vraćam se u krevet i pokrivam jorganom po glavi i pokušavam ubiti još malo okence jer moji manevri nisu uspjeli potpuno razbuditi blizance koju su na neki nejasan način otporni na muhlje šetnje po koži. Naravno, gušim se vrlo brzo, a i vruće je za ponoriti pa za početak guram samo vrh nosa i udišem punim plućima friški povjetarac. Te sekunde muha mi sleće na nos i kreće prati krilca u klasičnoj pozi nezainteresiranog insekta. Mrzim ju iz dna duše i samo otpuhnem nosom zrak, ne bi li ju natjerala da pomakne svojih 6 nogu i ode se rediti negdje drugdje. Muha spretno odleti, napravi luping i ponovo mi sleti na vrh nosa. Šeće i kao da me gleda i podsmjehuje se pri tom. U zasjedi vadim mlataralicu i opaučim se svom snagom po nosu. Pljesak je silovit ali uzaludan, muhica je kidnula, a mene peče nos i pola lica jer sam fulala i bio je loš kut. Klinci se meškolje i bude. Prvo kreće Dawa, on čim otvori oči je budan i spreman na psine. Maaaamaaaa! Caja! Čaj je oznaka za sva pića, nema razlike. Mama ustaje i ide po flašicu kozjeg mlijeka. Mali grabi flašicu, vavu i baca se u horizontalu na doručak. Budi mu se i braco. Was ist das? Muha, rekoh. Ne moram ga ni gledati, a da znam na šta misli. Lude muhe i dalje plešu samo jedna ima manevre po krevetu. To valjda rade na smjene. Muhi muhi, viče mali i veselo se smije. Muha skače po prozorskoj dasci gdje je Nyima prolio nepopijeno mlijeko iz flašice. Zakapao je cijelu dasku. Muha pocupkuje po tome, a meni se diže kosa na glavi. Sad od spavanja ionako više ništa, budna sam ko luda vjeverica i ljuta ko sibirski ris koji je pao u potok. Bitno je samo izbaciti muhe iz spavaće sobe jer ko bi se toga kasnije sjetio, a muhetine se onda zavuku na nepoznata mjesta i čekaju u prikrajku slijedeću zoru da operu noge na mom nosu. A to neće ići. Bacam dječurliju na dvorište (okrutna majka) i radim propuh i mašem ručnikom. To je jedini način za gamad izbaciti iz sobe. I dan može započeti. Dnevna soba je puna muha čim otvorim balkonska vrata. Sa muhama ulazi i vrućina, jednaka je temperatura i unutra i vani, pa gdje to ima. Sada uz muhe dok je ovako fino nizak zrak, ulazi i miomiris štale od preko puta. Uživanje u ljetu može započeti...

- 15:18 - Komentari (34) - Isprintaj - #

15.06.2006., četvrtak

Gdje smo, što smo i zašto smo...

Mi smo jedna pristojna familija, pa se adekvatno ponašaju i naša djeca. Kako su blizanci ipak odlučili progovoriti bez logopeda i ostalih stručnjaka, naravno da su im i prve riječi bile hvala i molim, kako i dolikuje fino odgojenoj djeci. Naravno, da sve ne bi bilo tako jednostavno i obično, moram reći da dugo vremena nismo razumjeli što nam to naša djeca pričaju. Tako da čudna riječ dankifala je dugo bila smatrana za nešto totalno bez veze dok jednom prilikom naše mlađe dijetešce nije reklo samo polovicu te čudne riječi i tako za sva vremena od sebe odagnao nazivnik barabe i gusara. Dijete je lijepo razgovjetno reklo mami za dobiveni čaj - Danke, a onda na to dodalo i drugi dio čarobno blesave složenice, Fala i tako smo saznali kako imamo milo i pristojno djetešce koje je nakon salve naših Ooooo, Aaaaaa i sličnih izljeva kretenskog divljenja roditelja svojoj djeci, odlučio to rabiti u svakoj prilici i neprilici. Tako recimo dobijem i veliko Danki-Fala nakon što dobije ikeinom žlicom za cipele po guzi jer nije poslušao da se elektrostatici ne smiju špricati pištoljem na vodu ali i nakon što mu serviram hranu na stol. Mislim da će već naučiti kad se to rabi, a kad ne, za sada je jako simpa. Imamo naravno i drugih riječi koje su sad momentalno in, kao recimo bumbara - bubamara, bumbi - bumbar, mendo - medo, brmbi - auto, bal - lopta, miju - maca, munja, konj, tiči - ptičica, pingi - pingvin, gaga - patka i tako, našlo bi se još ali se ne mogu ni sjetiti svih. Imamo i rečenice, istina, ne baš neke jer curice njihovog uzrasta već razgovaraju sa svojim roditeljima na veliko ali ipak rečenice koje se razumiju. Tako recimo, znamo reči, daj meni, to je moje, dagi baco, daj scaja, makar nam r u nekim drugim kombinacijama ne radi probleme. A i po novom prijavljujemo kad je plodonosan trenutak za otići kakati ili trenutak prekasno. No da, svaki je početak težak.

- 16:00 - Komentari (43) - Isprintaj - #

13.06.2006., utorak

U Naginom kolu 3. dio

Negdje u daljini šakali su lajali na mjesec i kevtali dugo i bolno, kao da nariču za izgubljenim sinovima. Mjesečina se prosula u bisernom slapu, kupajući ih kao neku neprirodnu sliku sa živim figurama. Ljeskala se o krune Nagine i bacala čaudnu svijetlost Julu u oči. Kao da ga žele zasljepiti da ne gleda njihova crna tjelesa kao u divovskih kobri. Preko puta vatre koja se sad već pretvorila u tinjajući pepeo, stajala je najveća među njima u čijoj je kruni sjajio se dragulj bijele boje isijavajući svijetlost u deset smjerova. Njezina prisutnost zahtjevala je specijalan tretman i Jul je to znao. Lagano je podigao glavu i pogledao ju ravno u oči. Gledao je najlijepšu ženu koju je ikada vidio. Njena crna kosa uokvirivala je visoko bijelo čelo, crne kao kistom majstora povučene obrve, bile su samo ukras očima u kojima se ogledao beskraj svemira. Tamne kao noć, a tople kao sunce. Nije mogao skinuti pogled sa njih. Utonuo je u njen pogled svjestan da ga je zarobila njegovom voljom, svijestan da nakon ovog iskustva više nikada neće biti isti. Svoj. Ona ga je začarala ali nije se bunio. Osjećao se siguran u njenoj blizini kao u krilu majke. Nježnost sa kojom mu je predavala svoju tajnu bila je dana zanosom ljubavnice. Strpljiva kao Gea. Mudra kao ona sama. Pretočila mu je znanje koje je nekoć znao pa zaboravio, dala mu je snage i moć da nastavi tamo gdje je stao u bezbrojnim prošlim životima. Dala mu je Darmu. Riječ Istine. Istine koja sve obuhvaća. Sveprožimajuće znanje univerzuma. Kada je maknula pažnju sa njegovog pogleda, Jul je ostao sam. Utonuo u sebe i svoje novo iskustvo. Sabirao se polako, bez žurbe. Sad je sve ionako na njemu. Priča počinje ispočetka. Nage su još jednom zapjevale ponovo se vrteći u kolu oko njega, sve brže i brže i sve glasnije ponavljajući djelove pjesme koja se na njega odnosila. Sad ih je dobro razumio, znao je i jezik i riječi, sjetio se i melodije i prvog pjevača. Sjetio se sebe dok ju je ispjevao. Davno u jednom drugom snu. Nage su nestale zajedno sa zvukom prije nego je primjetio da ih nema. Konj je rznuo u snu i stepao se kao da mu je zima. Jul je otvorio oči, a u krilu mu je ležao veliki bijeli dragulj optočen srebrnom niti. Podigao ga je nježno sa obadvije sklopljene ruke i njime dotakao vrh svoje glave, pomislivši pri tom na dagulj Darme koji mu je upravo darovala Naga. Kada je spuštao ruke u krilu ugleda pletenicu od šest lasi sa Nagine glave. Na to okači dragulj i prebaci ga preko glave. Zasjao je blještavo kada je dodirnuo njegovo srce, a toplina koju je osjetio pri tom ostala ga je trajno grijati, davajući mu strpljenje i samilost. Noć je bila na izdisaju, mjesec je davno zašao iako to Jul nije primjećivao jer ga je svijetlo novog saznanja obasjavalo bolje od sunčanog sjaja. Konj se počeo vrpoljiti i na kraju glasno rzati. Došao je do njega i počeo ga gurati njuškom u nekom radosnom razigranom raspoloženju. Gurkao ga je tako dugo dok se Jul nije nasmijao i odgurnuo njegovu gubicu dalje od svog uha, ustao i istimario ga pošteno. Konj je pocupkivao na mjestu, rzajući po sitno kao da prede, mlatio je repom na sve strane iako muha ni nikakvih insekata nije ni bilo u blizini. Jul ga je nježno češao po vratu i između ušiju, baš ondje gdje je znao da konj voli. Milovao ga je po mekoj baršunastoj gubici, smijući se tiho konjevom mrmoru koji je pri tom proizvodio. Zaogrnuo se pelerinom, skočio na konja i odjahao u novo jutro.

- 22:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.06.2006., utorak

U Naginom kolu (drugi dio)

- 23:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #

04.06.2006., nedjelja

XIII (U Naginom kolu)

...Prvo su se plave pare razilazile velikom brzinom, a iz središta je iznicala palača od zlata sa visokim crnim tornjevima. Prozori su joj bili kao mrtvo oko, koje nije gledalo u ništa. Već je bila ogromna i zauzimala je skoro cijelo vidno polje. Opkop je bila tekuća lava i sumporne pare dizale su se na sve strane. Iza opkopa je bilo groblje. Crne rake bile su nemarno raskopane, leševi su ležali čudno razbacani, kao da ih je netko namjerno slagao u te groteskne poze. Koplja zabodena u humke, sa perjanicama crnim kao ugljen vijorile su se na smrdljivom vjetru koji je leševsko natrulo meso raspirivao okolo. Gnjevno lice sa veprovskim očnjacima kesilo mu se u lice vrišteći neku bujicu grubih riječi. Što mu je vrisak bio prodorniji to su se leševi jače grčili u tim čudnim pozama. Kao da ih je bolio taj neprirodni glas. Sad je sve i nebo i zemlja odjekivalo od te kletve koju je zubati bacao oko sebe. Kreštanje ptica zlosutnica bio je odgovor na to. Dolazile su u velikom jatu, crne i goleme. Što su se više približavale to im je lepet krila poprimao buku grmljavine, a kreštanje je odjekivalo kao bujica podivljale vode koja mrvi stjenje i kamenje, rušeći sve pred sobom. Jato je proletjelo nevjerojatnom brzinom i nestalo. Kao da je sa sobom usisalo i ponijelo i vrisak svinjolikog i njegov grubi lik. Polako su se gubili leševi, polako je nestajalo groblja i opkopa sa lavom. Nestalo je zlatne palače i plavi dim je sve ponovo pokrio, a tama ga je zamjenila. Ostala je samo praznina, koja jeste i nije. Ostao je sam u beskrajnoj praznini uma... Ovo je nastavak Božjeg sjemena, za sve koji nisu čitali, ostatak se nalazi desno. U slijedećem trenutku bio je svjestan nekih neobičnih zvukova sa vanjske strane sebe. Proročki san je prošao, stvarnost je kucala na vjeđe. Oslušnuo je pomno. Jedini zvuk bilo je kapanje vode, kap po kap, u času je postao svijestan nevjerojatnosti tog zvuka ispod samog zaglušujućeg vodopada. Otvorio je polako oči i pogledao ispred sebe. Na korak od njega kočilo se divovsko tijelo zelene boje. Vidio je samo noge i dio buzdovana. Njegov ubojiti dio. Klatio mu se doslovno na domak uha. Ponovo je zatvorio oči i duboko udahnuo. Ispuštao je zrak polagano kroz suzne kanale. Na samom kraju kad je nestalo zraka stao je i čekao. Pucketanje u lubanji bio je znak prelaska u drugo stanje uma. Otvorivši ponovo oči bio je sam, slap se i dalje pjenio ispred njega u crnoj noći prošaranoj zvijezdama, konj je rzao u daljini, a zrikavci su zrikali svoju otužnu pjesmu. Negdje malo iza njega glasao se ćuk. Laka izmaglica od vodene pare mješala je mirise noći i lebdeći nestvarno oko perunika uz rub vode činila mjesto čarobnim. Okrenuo je glavu lagano ustranu i digao se na desnu nogu. San ga je blago ošamutio i prelazak iz svijeta u svijet učinio zamišljenim. Lagano se naklonio slapu i povlačeći se natraške izašao iz kruga vode. Sa ove strane noć je bila blaža, toplija i mekša. Zapuhnuo ga je miris meke trave i kadulje u cvatu. Zvijezde su treperavo sjale iznad njegove glave kao da ga pozdravljaju. Pozvao je konja dugim reskim zviždukom. Dokaskavši do njega, konj mu samo meko spusti njušku na obraz kao da mu daje pusu. Gurnu ga tad lako u rame kao da pita, "idemo li prijatelju?" Jul skoči na njega u jednom elegantnom skoku i okrene ga nevidljivim brdima u daljini. Pustio je da ga konj nosi kako je i kojim putem htio, sad je odluka pala i put se jasno očitavao pod njegovim nogama, kao bijela crta koja nepogrešivo vrluda ka brdima, preko njih i još dalje ka moru. Pred zoru su upali u močvarni kraj pun gladnih obada veličine malih vrabaca, koji su pikali takvom žestinom da je konj počeo mahnito divljati i trzati se kao da je lud. Tu baš nije bilo pomoći pa Jul sjaše i blatom namaže konja i sebe po licu i rukama. Tako zamaskirani i okovani blatom nisu više bili interesantni obadima koji ih ostaviše na miru. Do podneva su već grabili prvim brdskim pošumljenim obroncima. Šuma je bila bijela bukva i grab, taman nezgodno za jahanje zbog mnoštva grmlja i mladica drveća. Tako da je Jul na kraju sjahao i pustio konja da bira najbolji put. Što su se više uspinjali i teren je postajao strmiji iako se to iz podnožja nije vidjelo. Na nekim su mjestima bile duboke jaruge koje su ispresjecale planinu i sad su bile prazne jer su kiše obilne u druga godišnja doba, a ne ljeti. U jednoj takvoj koju nikako nisu mogli izbjeći već su se morali spustiti na dno, takao je još slabi potočić koji je mjestimično stvarao mala jezerca. Tu se Jul odluči riješiti onih blatnih naslaga. Tlo oko jezeraca je bilo isprugano čudnim tragovima i on se dugo dvoumio što bi to moglo biti. Kao da su se tu išle kupati neke divovske zmije. Čak je u grmlju pronašao komadić zmijske košuljice neobična izgleda. Koža je bila kao prozirni zlatni oklop, čim ju je uzeo u ruku ona se rasula u zlatnu prašinu. Odnekud je puhnuo vjetrić i odnio zlatni prah visoko u zrak. Gledajući za njim Jula je podišla lagana jeza iako ne i strah. Kupanje su obavili na vrlo užurban način, tek toliko da ne budu prljavi te saperu miris jer je mulj i blato močvare imalo težak i neugodan zadah. Požurili su se izvuči iz jaruge i dočepati se nekog od vrhunaca prije debelog mraka. Tu u klancu je i sad već bilo polumračno iako je sunce bilo još visoko na nebu.

- 23:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.06.2006., subota

Nešto sam ljena...

Ne znam što mi je. Ne piše mi se, ma čak ni ne čita. Uhvatila me neka letargija i najradije bih se zavukla u brlog i odrijemala još jednu rundu prije ljeta. Ako dođe uopće, kako je krenulo. Na zadnjem izletu u Zagreb sam navukla opaku upalu mjehura i sad sam na antibioticima i finom uvinom čaju, ko ga je probao zna o čemu pričam. Za sve su krivi maturanti zbog kojih su zašperali prolaz tramvajima kroz centar pa sam se vraćajući iz bolnice, gdje sam bila u posjeti Nepušačici (mojoj lektorici Sitnih Riba na bolovanju), naklipsala po kiši i vjetru i promrzlih mokrih nogu vratila kući. Naravno da to sad masno plaćam. Dekicu nisam imala omotanu oko sebe zadnjih par godina, čak ni po najvećoj zimi, a sad ko bakica, upohana u istu čamim pored kompijutera jer me umara svaki napor i hodanje, a ne moram vam reći da nemam služavku koja će počistiti nered za pišmoljima niti skuhati ručak, oprati veš i još sijaset stvari. Sreća da je mužić preuzeo na sebe šetnje sa cuckom i vješanje veša jer od toga bi krepala u prvoj rundi, vjerojatno. Idem sada čmrljiti dalje u svojem neuglednom kutku... (spada li ovo u kategoriju "zdravlje", sumnjam ali neka stoji kad već nemaju kategoriju "tužbalice") Dodatak: S obzirom da sam neosnovano stavila ovaj post pod zdravlje, evo nešto i o tome. Jučer sam se čula sa mojom mongolskom prijateljicom Bayasom i požalila sam joj se na sudbu kletu i upalu mjehura i tako to. Ah da, veli ona, to je jako neugodna bolest ako se odmah ne krene sa lječenjem. Mi to u Mongoliji riješavamo crnim čajem. Skuha se jaki crni čaj i kipuć ulije u lavor na kojeg se sjedne i pokrije dobro dekom da se toplina ne rasipa okolo. To se parenje radi tri put dnevno. Služi protiv uobičajenog pečenja kod upale i stalnog neosnovanog tjeranja na mokrenje. Ima antibiotsko djelovanje. Protiv bolova u donjem trbuhu se rabi ovčiji loj zagrijan da bude prilično vruć, kojim se masira donji trbuh, a preko toga se stavi crna tkanina, sve se omota dobro šalom i zavuče u krevet. A saznala sam i za čaj od peteljki trešnje od Lorraine, Ledena 19 veli da su odlične kapi od peršuna ili od brusnica, a njoj najbolje pomaže zeleni čaj, Aquaria veli da postoje i uvina zrnca ali ja više preferiram biljke od prerađevina pa ću biti dosljedna uvinom čaju, Xiola kaže: Uvin caj???? Majko mila. Suosjecam. - vidi se da zna o čemu se radi ;)

- 00:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #