Bugenvilija

30.05.2006., utorak

21. rođendan

Na današnji dan pred punih 21 godinu , za jednog vrućeg dana u Zajčevoj bolnici nakon petnaest minuta muke, na svijetlo dana ispao je moj najstariji sinek Luka. E pa, sretan mu bio taj okrugli broj! Mama te vuće za ušesa i šalje Nadam se da je baka pekla tortu

- 20:27 - Komentari (50) - Isprintaj - #

28.05.2006., nedjelja

Moj radni kutić

- 20:06 - Komentari (30) - Isprintaj - #

27.05.2006., subota

Kako napraviti đumbus veći nego što je...

Kako smo se friško vratili sa puta, tako smo još uvjek zatrpani brdom garderobe sumnjive čistoće. Sve je složeno u hrpice po bojama i strpljivo čeka svoj red. Preskačem ih veselo, a ponekad se u trku zapletem u koju od njih i lovim kvake i zidove da ne razbijem nos. Jučerašnji dan sam privela kraju sa ledom na ruci. U žurbi i brzopletosti ali i uslijed dotrajalosti i preopterečenosti jedne od visećih polica, uspjela sam sve srušiti na sebe, a daskurina od iverice me elegantno štrajfala po bridu dlana. U sekundi sam shvatila da ju neću moći zadržati od rasipavanja tereta, jer je preteška, a rasuti teret se rasipavao bez obzira na moje pokušaje kočenja u zraku, pa sam jednostavno sve pustila ali mi se čini, trenutak prekasno. Sad razmišljam dal ne bi bilo zgorega ipak skočiti kod doktora i poslikati ruku jer me boli u čudnim položajima i osjećam blage peckave trnce u tom području. Vreme se srećom oporavilo od smrzavice, pa je već od jutra krenulo promjenljivo sa sunčanim razdobljima, a to je uvelike olakšalo sušenje veša, a i doprinjelo općem raspoloženju ukućana. Posebno majke sitne žgadije. Najgore mi je kad dođemo odnekud s puta u kaosu stvari i onda mi se još i djeca motaju pod nogama. Ovako sam ih šiknula van u pješčanik i krenula raskrčivati neraspakirano i naravno onaj đumbus koji se napravio padom vražje police. Tamo je bilo ivragu puno papirusine i sličnih nepotrebnih stvari, koje su svi u prolazu zatrpavali svojim momentalno nepotrbnim i bezmjesnim stvarima i naravno, kasnije zaboravili gdje je što pospremljeno. Tako sam u toj gomili našla šlapice za bazen od klinaca, a bogami i naše. Pa kaput koji tražim već 3 godine, Lukine cipele za koje sam mislila da su u podrumu, brdo časopisa i ukrasnog papira koji neumorno skupljam godinama ko hrčak sjemenke. Kutija sa rezervnim ključevima i lokotima bez ključa. Moram napomenuti da mi ni jedan rezervni ključ nije poznat, neki su već dobili zelenkastu patinu, a neki su i hrđavi. Pasja zdjelica i vodilica pokojne kuje koja je uginula pred 5 godina. Švedski tepih koji sam iskala nebrojno puta po svim zakučastim mjestima u stanu. Kad se to sve stavi na hrpu, dođe se do zaključka da je čudo neviđeno kako je ta polica bila žilava i dugo se držala, s obzirom da su to tipli u cigli, koji su sad izletili kao iz putra ili margarina ako netko više voli. Evo još par slikica iz Zagreba...

- 21:18 - Komentari (19) - Isprintaj - #

26.05.2006., petak

Vratih se kući

Povratak kao i svaki do sada je šokantan i to iz jednostavnog razloga. Vratim se 10 stupnjeva u minus. Za po zvizditi. Vani je šugavih 14 stupnjeva s kišom i vjetrom, ni ne gledam kroz prozor jer me deprimira. Vidjeli ste kako sam spretno šmugnula do Zagreba, a da nisam pisala litanije o pakiranju i sličnim đakonijama. To je sve zato jer kad pišem naveliko, onda ostanem doma, a toga mi je već pun kua. Bilo je nešto blogerskih kavica ali ne koliko sam isplanirala jer sam napravila grešku stoljeća i triput si ukucala krivi pin u mobilni, a naravno puk nisam imala sa sobom. To se može samo meni desiti. Tako da Rudarka, Siščanka, Apstinentica i Celebrity izvisiše iznenada, a o Koki i Francu da ni ne pričam. A Pinkeye se ne smijem niti sjetiti. Žena mi napravila narukvicu i broš još ranim proljećem ali kad sam ja tako brza, valjda ćemo se potrefiti slijedeći put. Tak vam je to kad zapisujete brojeve samo na telefon. Odsad i dodatnu tekicu ili makar puk nosim sa sobom. Naklipsala sam se uzduž i poprijeko po Zagrebu i uglavnom sam sve putešestvije odradila što cipelcugom, što tramvajem i mogu reći da za tak sitnu šušku se sam kod nas može voziti. Tramvaji idu često i gusto su pakirani, pa nisu ni gužve ni krkljanci. Čisto mi je bilo ugodno za promjenu. Slikala sam sve i sva što se micalo i puzalo ili bilo fiksno, pa ću vas malo klati zagrebačkim momentima. Bila sam u posjeti Nymphei i njezinim limačima, rasturili smo im kuću u tri skoka. Temeljito. Nadam se da nam ne zamjera jako. Isto tako bila sam kod Nepušačice u bolnici. Na žalost samo prije operacije ali čula sam ju nakon i dobro se oporavlja. Srela sam i Sisu i SuperSaleta i s dečkima provela ugodnu večer. Pa jedna predvečerna cuga sa Prangerom u Tkalči u potrazi za ginisom. Dolazim za mjesec dana ponovo, pa ćemo kavice ovaj puta dogovoriti unaprijed, a ne da mi se opet nekaj izjalovi. A sad evo malo slikica...

- 23:16 - Komentari (16) - Isprintaj - #

19.05.2006., petak

Idem domaaaaaa

- 08:28 - Komentari (34) - Isprintaj - #

16.05.2006., utorak

Kad me krene na krivu nogu...

April nam se vratio u punom jeku, umjesto da uživamo na toplom suncu maja, najljepšem mjesecu u godini, mi trčimo i navlačimo kabanice, skidamo kabanice, oblačimo badiče, trčimo sklanjamo sve što je pokretno da vjetar ne odnese...jednom riječju kaos do besvijesti. Danas je padala kiša i grmilo i sjevalo, nebrojno puno puta i bivalo izmjenjeno sa sjajnim sunčanim intermezzima. Ludo, baš ludo vrijeme. Pa kako da ja budem normalna osoba i ponašam se tako kad svaki porast ili pad tlaka osjećam kao dio mene, kako? Luda sam ko pustinjski dugouhi netopir ili sibirski bijesni zamorac ili bodljikavo prase ili ko zna što sve ne...a i klinci su takvi i još gori i ovaj dan je definitivno, kompletan fjasko. Već od rane zore sam na nogama jer su se mladići odlučili kulturno uzdizati rano ujutro u sam cik cak zore, čitajući molim lijepo, ni više ni manje nego budističke vrlo rijetke i skupe knjige. Sva je sreća da sam ih na vrijeme spazila prije nego su se krenuli čerupati za istu, tko će listati, a tko pokazivati prstom i objašnjavati značenje pojedinih mudri koje je dotična knjiga prikazivala. Nakon takvog nehumanog buđenja, dan jednostavno nije mogao krenuti u nekom pametnom smjeru, a i nije, kao da je znao da se to od njega ni ne traži. Ovi mali obično gablaju nutelu sa putrom na kruhu, ponekad maznu sve u rekordnom roku i traže repete, a ponekad samo oližu namaz a kruh još sav nagnjecavljen zaljepe negdje dok nitko ne gleda. Kao recimo danas. Našla sam jedan komad polupogižene šnite kako se ugodno smjestila u drvenoj kutiji u kojoj stoje daljinski. Druga šnita je bila bačena Kiki, koja nije pokazivala znakove zainteresiranosti jer su pojeli upravo ono što i ona voli, tj. čokoladu. Vani su bili 14 puta po 17 minuta, toliko je naime bilo moguće uloviti dobrog vremena između svih onih pljuskova. Naravno da su se svih 14 puta smočili od glave do pete, upohali u pijesak i takvi ušli u kuću. Pijesak mi još uvijek škripi pod zubima iako sam popila već hektolitre vode ne bi li se oslobodila zla. U jednom malom koferčiću koji sam skinula iz vrha ormara da vidim kaj je nutra, našla sam šlauhove za plivanje, njihove od lani u obliku malih kitova sa na gore zavrnutim repom. Dawa se toliko mučio da to napuše da je na kraju napuhao do pola, a onda sam ja ostatak i njemu i bratu. U tome su se valjuškali i bio je blaženi mir punih sat i pol. Nakon ručka koji su elegantno izbrljali ko male svinje u kupusištu, majka je pošla u kuhinju srediti suđe i ostavila svoju milu dječicu samu u dnevnom boravku da uživaju u Pingu crtiću. Neobjašnjiva tišina prolomila se sobom i zapuhnula me do kuhinje (koja nije daleko), tako da sam dotrčala u tri skoka da taman vidim kako moje milo djetešce namače ruku do ramena u akvarij i pokušava uhvatiti skalara koji bijesno juri tim malim prostorom. Brat mu je pri tom zdušno pomagao sa druge strane . U takvoj sam ih situaciji ulovila da se nisu stigli izvući kao što to obično čine, već sam pohitala po moju čarobnu žlicu iz ikeie, kako je Rudarka znalački skužila i namlatila ih u trku prije nego su se snašli. Malog sam ronioca odvukla od akvarija, a poklopac koji je potonuo do prljavog dna sam jedva ispecala, za to vrijeme dok sam ja sanirala akvari moje milo mlađe dijete je utrčalo u kuhinju bez ičijeg znanja i saznanja i Kikinu vodu ulilo u paju zdjelicu sa suhom hranom i napravilo pritom opći potop i zbrljoć. Namočivši pola bambusovog tepiha i prolivši skoro svu vodu oko zdjelice. To sam naravno sve primjetila kad sam završila sa čišćenjem akvarija, tad sam ga odvukla na presvlačenje i pranje ruku, a za to vreme je njegov minutu stariji braco ponovo provalio u akvarij. Jednom riječju - kaos! I sad ti budi fit i normalan roditelj. Konac djelo krasi ili tako nekako ide neka poslovica ili već što. Tako je bilo i kod nas. Kiki i inače baš ne ljubi kad joj klinci bacaju svašta u njen krevetac pod policom, a najmanje kad ju dok tamo spava, šutiraju nogom ne bi li ju istjerali od tamo. To je inače zabranjena rabota i oni to jako dobro znaju. Danas su bili izuzetno grubi i krenula sam ih odvući od njenog loga i spustila sam ruku da povućem Dawu od tamo i pas me ugrizao za mali prst. Jako. Sad imam lijepi crni korijen nokta. Baš pred put. To je nešto što i inače najviše volim uz masnice po nogama naravno. Bili su jako nježni nakon tog incidenta i prema meni i prema Kiki, pitam se zašto. Banda jedna razularena. jedva čekam da ih predam ko štafetu, dragoj baki. Ne želim ih vidjeti tjedan dana. Mislim da sam zaslužila koji trenutak odmora od tasmanskih đavolaka.

- 22:31 - Komentari (39) - Isprintaj - #

12.05.2006., petak

VESAKH 2006./2550. dan Buddhinog probuđenja

- 22:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

11.05.2006., četvrtak

Šokovi na kvadrat

Nema niša novog kod mene, zato možda i ne pišem. Lijepo je vrijeme pa sam puno vani, izležavam se na suncu, čitam knjige i slikovnice. Prava idila koju eto na momente naruše mali gusari i pravi znalci svog zanata. Sve što je opasno njihov je izazov, posebno Dawin. Nyima je više pasivni promatrač, a kad mu brat pokaže kako se to radi, nadmašuje i učitelja. U glupostima, naravno. Danas su provalili u skoro gusarsku škrinju koja na terasi čuva spužve za ležaljke i stolce od kiše. Izbacili veći dio stvari van i napravili si gnjezdo unutra. Ne bi to nazvala kvarom da nisu usput unutra ubacili i 3 do 4 kile pijeska. Ni to ne bi bila pretjerana tragedija da preko toga nisu izlili sok iz svojih flašica i uljepili se u pijesku i soku zajedno sa stolnjakom i spužvama. To ja zovem idilom. Nisam čupala kosu jer sam do sad već slobodno mogla postati čelava, a to mi nije cilj. Prvo sam razmišljala dal da uzmem cijev za zaljevanje vrta pa ih istuširam na licu mjesta dok ne mogu pobjeći iz škrinje ali nije takva vrućina, pa se bojim da mi se ne bi spužve dobro osušile. Nakon saniranja posljedica, vrtom je ponovo zavladao mir i tišina. Padobranci su se igrali u pješčaniku u ostacima pijeska, dok je majka pokušavala dočitati onaj DaVinčijev kod koji mrcvari već mjesecima. U jednom trenutku me uznemirila spoznaja da je previše tiho da bi bilo zdravo. Podigavši pogled s knjige, saznala sam da moje djece nema u pješčaniku i da ih nema ni u vidokrugu. Nemoguće da su mogli samo tako ispariti meni pred nosom. Trznuh se naglo i skočih ko luda vjeverica tako brzo da sam u brzini previdjela trokolicu drito pod nogama. Naravno da sam zaronila ali sam se srećom uspjela uhvatiti za plastičnu klackalicu u obliku kita sumpornjaka i zaustaviti prije nego sam koljenima zarovala po betonu. Tako da mi nije ništa osim što me malo bole zapešča. No da, djecu sam ugledala u padu, tako da je moja panična akcija zapravo bila besmislena. Oni su u pješčaniku skinuli cipele i čarape i tiho se popeli na satelitsku antenu ne bi li vidjeli što se nalazi iza zidića. A to je mjesto kojeg se ja najviše bojim jer je preko zidića ulaz u podzemnu garažu i da tu opadnu gadno bi se polomili i izubijali jer je to ipak kojih 3 metra visine ako ne i više. Skinula sam ih ko mačiće za šiju i izdevetala dugačkom žlicom za cipele koja služi upravo u svrhu mlačenja male djece. Fina plastična elastična, mmmm, baš za male zločestoće. (Molim cijenjeno čitateljstvo da se okane komentara na račun te žlice ;))) No tu nije kraj priče. Priča je tužna i ima kao i sve tužne priče nesretan kraj sa ponešto polumrtvih. No pođimo redom. Bilo je vrijeme za poslijepodnevnu ćorku koju upražnjavamo redovito svakog dana u isto vrijeme i to iz jednog sasvim običnog i prozaičnog razloga - da se majka odmori. Svi koji su pomislili kaoko je to fino kad djeca spavaju poslijepodne jer je to za njih zdravo i tako bolje rastu i bla truć, su u krivu, ovaj spavanac često prođe u razgovoru između dva brata ali majka ih neumoljivo drži u krevetićima sve dok ne odluči da je sad dosta tog spavanja. Mislim da bi krepala već davno bez tog muzičkog intermezza. I onda ja njih stavim, kako sam već napomenula, u krevete, podjelim im flašice kozjeg mlijeka da bolje mekeću i zavalim se ko beg pred kompijutor. Aha i to je mojih 2 sata kad mogu nešto suvislo napisati ili napraviti i pročitati jer sve ostalo je prenaporno. Sjednem tako u svoju fotelju stavim noge na naslon kauča i stavim tastaturu na koljena. Posegnem rukom za čašom vode kaja je do sada stajala na polici pored monitora i nagnem da ću popiti gutljaj dva ali tako sam je brzo odbacila od sebe da nisam stigla ni promisliti ima li to smisla ili ne. U oči su me bila gledala dva opasno razmaknuta oka koja su u toj vodi izgledala opaka i ko zna što sam si ja u tom trenutku pomislila. Užasno opasna zvijer koja me bila začuđeno tupavo gledala je bio puž u kućici. Znam i kako je tamo dospio, Nyima je veliki fan puževa u kućici i svi koji su po dvorištu mislili provesti praznike su otkriveni, natjerani malim prstićima da pokazuju roge i svakome se vikalo pau pau, što je zapravo pauk a ne puž ali njemu su sve te vrtne beštije pau, pa nek mu bude. Nakon pau, više mi se nije pila voda, a i malo sam podlegla današnjim šokovima pa sam odlučila 2 slobodna sata odremati na terasi na ležaljci. Bilo je tako prekrasno toplo i fino da sam glavu pokrila šeširom i na trbuhu odspavala rundu. Sad sam kao da su me tukli toljagama ali to vam je tak kad pijem puževe i spavam na podnevnom suncu.

- 20:45 - Komentari (23) - Isprintaj - #

08.05.2006., ponedjeljak

Tužna priča o čokoladi možda ima sretan kraj

Neutrino je pokrenuo akciju za osvještavanje svekolikog nam pučanstva, a i šire, o tome kako dolazi do finalnog proizvoda i koji su oni prvi u tom lancu, a doslovno su na lancu. Djelomično preuzeto sa Neutrinovog bloga: Ovo je priča o ČOKOLADI "...Zato što sam nedavno saznao da se skoro polovica cjelokupnog svjetskog kakaovca proizvodi u Africi, u zemlji koja se zove Obala bjelokosti ili Obala Slonovače. Nisam znao da tamo stotine tisuća djece rade na plantažama. Nisam znao da neka djeca, pokušavajući pomoći svojim siromašnim obiteljima, završe kao robovi na plantažama kakaa daleko od doma. Nisam znao da kupujući svoju redovitu porciju čokolade stvaram profite nekome na robovskom radu. Nisam znao da je problem tako veliki i tako raširen ...otprilike 286 TISUĆA djece između 9 i 12 godina radi na farmama samo u Obali Bjelokosti. Od čega se procjenjuje da ih je barem 12,000 došlo do toga kroz trgovinu djecom. Djeca svakodnevno rade sa mačetama i izložena su štetnim pesticidima. Trgovina djecom nije rijetka, roditelji često prodaju djecu za 50-100 dolara nadajući se da će djeca moći zaraditi nešto novca sami za sebe. Većina ih nikada neće okusiti konačni proizvod njihovog izrabljivanja. Oni nikada neće probati čokoladu iako industrija počiva na njihovom radu. I nisam znao da su Nestle, Cargill i Archer Daniels Midland tuženi zbog iskorištavanja dječjeg robovskog rada. A najgore je što nisam znao DA POSTOJI IZBOR. Nisam znao da postoje organizacije koje se bave nečime što se zove Fair trade (poštena trgovina). (Fairtrade u UK, Fairtrade u USA ) Nisam znao da ovakve markice na mojoj čokoladi znače da je njenom proizvođaču pošteno plaćeno za njegov kakaovac i da djeca nisu bila izrabljivana u njegovoj proizvodnji. Nisam znao da su ovog danas 15 godišnjeg dječaka tukli da bi ostao na plantaži gdje se proizvodi kakaovac Nisam znao da su ga natjerali da zivi u ovome Nisam znao da je ovo bio njegov vlasnik a ovo iza djecakova spavaonica" Cijeli post sa svim informacijama možete i trebali bi pogledati OVDJE Tražimo da se u Hrvatskoj počnu prodavati provjereni proizvodi. To zaslužujemo i mi i naša djeca, a da ne spominjemo djecu robove. Pišimo Krašu! Ja sam već pisala, sad je na vama red...

- 20:25 - Komentari (47) - Isprintaj - #

06.05.2006., subota

Nepažnja

Čemu služe apotekari i doktori nego da pacijenta upute na neku nuspojavu lijeka. Bar ja tako mislim. Bilo bi također dobro da i doktori prije nego ti pripišu neki lijek, pitaju da nisi slučajno ili namjerno alergičan na pokoju supstancu ili takvo što. Ali ne, to nije nikoga briga. Oni su te oženili za lovu, a dal buš ti 4 dana glavinjal ko gluhi netopir to nikoga nije briga. Jest da sam ja smetnula s uma da i biljni ljekovi mogu biti opasni i izazvati čudne reakcije u doticaju sa hipersenzibilnim ljudima, tj. ženama, tj. samnom. Četri šugava dana se pitam koji mi je klinac da imam takuv nervozu želuca i da mi srce čudno često trokira, a i prati me omamljujuća vrtoglavica. I ne samo to, već se nekih stvari koje sam pisala i pričala u utorak uopće ne sjećam, a vidim da sam i blesave komentare ostavljala po blogovima. Ko naiđe na tak nešto, neka zna da nisam uračunljiva. Jučer sam prestala uzimati lijek i još uvijek se nije izluftao. Pitam se kad će, imam toliko stvari za napraviti, a samo gubim vrijeme u izmaglici kao da sam drogirana nekom lošom drogom Portorož. U grlu mi je suha knedla koju ne mogu progutati ni sa hektolitrima vrućeg čaja sa kojim se oplahujem, ne bi li ubrzala proces čišćenja. A osjećam se kao da sam pila čaj od velebilja, a ne od mente.

- 15:20 - Komentari (42) - Isprintaj - #

03.05.2006., srijeda

Napokon ljetne vrućine...

- 23:53 - Komentari (29) - Isprintaj - #