Bugenvilija
16.05.2006., utorak
Kad me krene na krivu nogu...
 April nam se vratio u punom jeku, umjesto da uživamo na toplom suncu maja, najljepšem mjesecu u godini, mi trčimo i navlačimo kabanice, skidamo kabanice, oblačimo badiče, trčimo sklanjamo sve što je pokretno da vjetar ne odnese...jednom riječju kaos do besvijesti. Danas je padala kiša i grmilo i sjevalo, nebrojno puno puta i bivalo izmjenjeno sa sjajnim sunčanim intermezzima. Ludo, baš ludo vrijeme. Pa kako da ja budem normalna osoba i ponašam se tako kad svaki porast ili pad tlaka osjećam kao dio mene, kako? Luda sam ko pustinjski dugouhi netopir ili sibirski bijesni zamorac ili bodljikavo prase ili ko zna što sve ne...a i klinci su takvi i još gori i ovaj dan je definitivno, kompletan fjasko. Već od rane zore sam na nogama jer su se mladići odlučili kulturno uzdizati rano ujutro u sam cik cak zore, čitajući molim lijepo, ni više ni manje nego budističke vrlo rijetke i skupe knjige. Sva je sreća da sam ih na vrijeme spazila prije nego su se krenuli čerupati za istu, tko će listati, a tko pokazivati prstom i objašnjavati značenje pojedinih mudri koje je dotična knjiga prikazivala. Nakon takvog nehumanog buđenja, dan jednostavno nije mogao krenuti u nekom pametnom smjeru, a i nije, kao da je znao da se to od njega ni ne traži. Ovi mali obično gablaju nutelu sa putrom na kruhu, ponekad maznu sve u rekordnom roku i traže repete, a ponekad samo oližu namaz a kruh još sav nagnjecavljen zaljepe negdje dok nitko ne gleda. Kao recimo danas. Našla sam jedan komad polupogižene šnite kako se ugodno smjestila u drvenoj kutiji u kojoj stoje daljinski. Druga šnita je bila bačena Kiki, koja nije pokazivala znakove zainteresiranosti jer su pojeli upravo ono što i ona voli, tj. čokoladu. Vani su bili 14 puta po 17 minuta, toliko je naime bilo moguće uloviti dobrog vremena između svih onih pljuskova. Naravno da su se svih 14 puta smočili od glave do pete, upohali u pijesak i takvi ušli u kuću. Pijesak mi još uvijek škripi pod zubima iako sam popila već hektolitre vode ne bi li se oslobodila zla. U jednom malom koferčiću koji sam skinula iz vrha ormara da vidim kaj je nutra, našla sam šlauhove za plivanje, njihove od lani u obliku malih kitova sa na gore zavrnutim repom. Dawa se toliko mučio da to napuše da je na kraju napuhao do pola, a onda sam ja ostatak i njemu i bratu. U tome su se valjuškali i bio je blaženi mir punih sat i pol. Nakon ručka koji su elegantno izbrljali ko male svinje u kupusištu, majka je pošla u kuhinju srediti suđe i ostavila svoju milu dječicu samu u dnevnom boravku da uživaju u Pingu crtiću. Neobjašnjiva tišina prolomila se sobom i zapuhnula me do kuhinje (koja nije daleko), tako da sam dotrčala u tri skoka da taman vidim kako moje milo djetešce namače ruku do ramena u akvarij i pokušava uhvatiti skalara koji bijesno juri tim malim prostorom. Brat mu je pri tom zdušno pomagao sa druge strane . U takvoj sam ih situaciji ulovila da se nisu stigli izvući kao što to obično čine, već sam pohitala po moju čarobnu žlicu iz ikeie, kako je Rudarka znalački skužila i namlatila ih u trku prije nego su se snašli. Malog sam ronioca odvukla od akvarija, a poklopac koji je potonuo do prljavog dna sam jedva ispecala, za to vrijeme dok sam ja sanirala akvari moje milo mlađe dijete je utrčalo u kuhinju bez ičijeg znanja i saznanja i Kikinu vodu ulilo u paju zdjelicu sa suhom hranom i napravilo pritom opći potop i zbrljoć. Namočivši pola bambusovog tepiha i prolivši skoro svu vodu oko zdjelice. To sam naravno sve primjetila kad sam završila sa čišćenjem akvarija, tad sam ga odvukla na presvlačenje i pranje ruku, a za to vreme je njegov minutu stariji braco ponovo provalio u akvarij. Jednom riječju - kaos! I sad ti budi fit i normalan roditelj. Konac djelo krasi ili tako nekako ide neka poslovica ili već što. Tako je bilo i kod nas. Kiki i inače baš ne ljubi kad joj klinci bacaju svašta u njen krevetac pod policom, a najmanje kad ju dok tamo spava, šutiraju nogom ne bi li ju istjerali od tamo. To je inače zabranjena rabota i oni to jako dobro znaju. Danas su bili izuzetno grubi i krenula sam ih odvući od njenog loga i spustila sam ruku da povućem Dawu od tamo i pas me ugrizao za mali prst. Jako. Sad imam lijepi crni korijen nokta. Baš pred put. To je nešto što i inače najviše volim uz masnice po nogama naravno. Bili su jako nježni nakon tog incidenta i prema meni i prema Kiki, pitam se zašto. Banda jedna razularena. jedva čekam da ih predam ko štafetu, dragoj baki. Ne želim ih vidjeti tjedan dana. Mislim da sam zaslužila koji trenutak odmora od tasmanskih đavolaka. |