Bugenvilija
11.05.2006., četvrtak
Šokovi na kvadrat
 Nema niša novog kod mene, zato možda i ne pišem. Lijepo je vrijeme pa sam puno vani, izležavam se na suncu, čitam knjige i slikovnice. Prava idila koju eto na momente naruše mali gusari i pravi znalci svog zanata. Sve što je opasno njihov je izazov, posebno Dawin. Nyima je više pasivni promatrač, a kad mu brat pokaže kako se to radi, nadmašuje i učitelja. U glupostima, naravno. Danas su provalili u skoro gusarsku škrinju koja na terasi čuva spužve za ležaljke i stolce od kiše. Izbacili veći dio stvari van i napravili si gnjezdo unutra. Ne bi to nazvala kvarom da nisu usput unutra ubacili i 3 do 4 kile pijeska. Ni to ne bi bila pretjerana tragedija da preko toga nisu izlili sok iz svojih flašica i uljepili se u pijesku i soku zajedno sa stolnjakom i spužvama. To ja zovem idilom. Nisam čupala kosu jer sam do sad već slobodno mogla postati čelava, a to mi nije cilj. Prvo sam razmišljala dal da uzmem cijev za zaljevanje vrta pa ih istuširam na licu mjesta dok ne mogu pobjeći iz škrinje ali nije takva vrućina, pa se bojim da mi se ne bi spužve dobro osušile. Nakon saniranja posljedica, vrtom je ponovo zavladao mir i tišina. Padobranci su se igrali u pješčaniku u ostacima pijeska, dok je majka pokušavala dočitati onaj DaVinčijev kod koji mrcvari već mjesecima. U jednom trenutku me uznemirila spoznaja da je previše tiho da bi bilo zdravo. Podigavši pogled s knjige, saznala sam da moje djece nema u pješčaniku i da ih nema ni u vidokrugu. Nemoguće da su mogli samo tako ispariti meni pred nosom. Trznuh se naglo i skočih ko luda vjeverica tako brzo da sam u brzini previdjela trokolicu drito pod nogama. Naravno da sam zaronila ali sam se srećom uspjela uhvatiti za plastičnu klackalicu u obliku kita sumpornjaka i zaustaviti prije nego sam koljenima zarovala po betonu. Tako da mi nije ništa osim što me malo bole zapešča. No da, djecu sam ugledala u padu, tako da je moja panična akcija zapravo bila besmislena. Oni su u pješčaniku skinuli cipele i čarape i tiho se popeli na satelitsku antenu ne bi li vidjeli što se nalazi iza zidića. A to je mjesto kojeg se ja najviše bojim jer je preko zidića ulaz u podzemnu garažu i da tu opadnu gadno bi se polomili i izubijali jer je to ipak kojih 3 metra visine ako ne i više. Skinula sam ih ko mačiće za šiju i izdevetala dugačkom žlicom za cipele koja služi upravo u svrhu mlačenja male djece. Fina plastična elastična, mmmm, baš za male zločestoće. (Molim cijenjeno čitateljstvo da se okane komentara na račun te žlice ;))) No tu nije kraj priče. Priča je tužna i ima kao i sve tužne priče nesretan kraj sa ponešto polumrtvih. No pođimo redom. Bilo je vrijeme za poslijepodnevnu ćorku koju upražnjavamo redovito svakog dana u isto vrijeme i to iz jednog sasvim običnog i prozaičnog razloga - da se majka odmori. Svi koji su pomislili kaoko je to fino kad djeca spavaju poslijepodne jer je to za njih zdravo i tako bolje rastu i bla truć, su u krivu, ovaj spavanac često prođe u razgovoru između dva brata ali majka ih neumoljivo drži u krevetićima sve dok ne odluči da je sad dosta tog spavanja. Mislim da bi krepala već davno bez tog muzičkog intermezza. I onda ja njih stavim, kako sam već napomenula, u krevete, podjelim im flašice kozjeg mlijeka da bolje mekeću i zavalim se ko beg pred kompijutor. Aha i to je mojih 2 sata kad mogu nešto suvislo napisati ili napraviti i pročitati jer sve ostalo je prenaporno. Sjednem tako u svoju fotelju stavim noge na naslon kauča i stavim tastaturu na koljena. Posegnem rukom za čašom vode kaja je do sada stajala na polici pored monitora i nagnem da ću popiti gutljaj dva ali tako sam je brzo odbacila od sebe da nisam stigla ni promisliti ima li to smisla ili ne. U oči su me bila gledala dva opasno razmaknuta oka koja su u toj vodi izgledala opaka i ko zna što sam si ja u tom trenutku pomislila. Užasno opasna zvijer koja me bila začuđeno tupavo gledala je bio puž u kućici. Znam i kako je tamo dospio, Nyima je veliki fan puževa u kućici i svi koji su po dvorištu mislili provesti praznike su otkriveni, natjerani malim prstićima da pokazuju roge i svakome se vikalo pau pau, što je zapravo pauk a ne puž ali njemu su sve te vrtne beštije pau, pa nek mu bude. Nakon pau, više mi se nije pila voda, a i malo sam podlegla današnjim šokovima pa sam odlučila 2 slobodna sata odremati na terasi na ležaljci. Bilo je tako prekrasno toplo i fino da sam glavu pokrila šeširom i na trbuhu odspavala rundu. Sad sam kao da su me tukli toljagama ali to vam je tak kad pijem puževe i spavam na podnevnom suncu. |