Bugenvilija
27.04.2005., srijeda
Stijena (Bozje sjeme VIII)
 Nakon neuspjelog pokusaja uvjeravanja ostalih o hitnosti situacije, Jul ih je ostavio na miru nebrojeno mnogo dana. Znao je da sad nema smisla to ponovo povlaciti, vec jednostavno pustiti stvarima da se same desavaju. To je naucio davno, jako davno. Jos u nekom od proslih zivota. Nije ni zelio razmisljati u kojem od njih, ma nije ni bilo vazno sad kad ih se svih sjetio. Sad je znao da je poseban. Ne nisu oni tu u boljoj poziciji, on je ali prijatelji mu toga jos nisu svjesni. Odlazio je ranim jutrom na stijenu sa koje su sisli i koja je bila tabu za sve ostale. Cak su i prozori grada svi do jednoga gledali na drugu stranu, a ni jedan ma cak ni otvor za zrak na stranu stepenista. Bilo mu je to fascinantno koliko ih je to neko urodjeno praznovjerje mucilo. Nitko ga pri tom nije pratio niti je znao kud on ide. Za njih je bio cista zagonetka. Ni njegova druzica nije znala. To je bilo vrijeme u kojem se ona uvijek kupala na rijeci podno grada sa svojim prijateljicama, dok bi muskarci sjedili i ocekivali izlazak sunca iza stijene. Trcao bi uz stepenice lak kao divokoza, osjecajuci kako svakim korakom dolazi blize suncu i to ga je odusevljavalo. Nije mu bilo ni cudno ni strano, smijesno ponasanje njegove brace. Odnosio se prema njima kao prema djeci, kao prema nekome tko jos nije umno zadovoljio svoje mogucnosti. Donekle je i bio u pravu. Na vrhu je trava bila duga i dosezala mu je do struka. Njihala se u dugim talasima kao ogromno zeleno more. Vrhovi su bacali srebrn sjaj sto je izdaleka izgledalo kao pjena valova. Gore je uvijek puhao vjetar i kovitlao se nad klisurom. Znao je ponekad gore ostati satima i kontemplirati nad situacijom. Bilo je zapravo pravo cudo da se jos nista nije desilo. Nije znao zasto. Znao je samo da svakim novim danom mora biti na jacem oprezu. Mogli su izbiti bilo gdje. Makar je nekako ocekivao da ce doci zajedno sa suncem. Zato je i provodio jutra gore. Ponekad se u meditaciji znao susresti sa njima i uvijek je pobjedjivao. Uvijek i uvijek iznova su dolazili. Ponekad sami ponekad u grupama. Nije mogao predvidjeti u kojoj ce formi doci za pravo. Ni koliko ce ih biti. Ni gdje ce prvo napasti. Znao je samo da moraju biti spremni na njih. A djeca nisu zeljela slusati. Kao da se to njih uopce ne tice. Provodili su dane ili na rijeci ili u parkovima ili sumi. Ponekad bi pjevali i natjecali se tko ce skladati ljepsu i carobniju pjesmu. Ponekad bi se pretvarali u zivotinje koje su ih okruzivale i salili se s njima. Djetinjaste igre koje njega nisu mogle zadovoljiti. On je za njih naprosto bio cudak. Kao i oni za njega. Hanita ga je jednom pitala dal ide sa njom na rijeku ali kad je rekao da ga njihovi razgovori i igre ne interesiraju, vise nije navaljivala. Nije ga ni pitala gdje i kako provodi vrijeme dok su oni na rijeci. Mozda je i znala, mozda samo sumnjala, a mozda o tome nije ni razmisljala. Ponekad mu se cinilo da njima fali pravi um i da to sto imaju u prsima, ne sluzi za dubokoumne razgovore vec samo za uzivanje. Prevario se naravno jer njima je naprosto vrijeme sazrijevanja trajalo puno duze nego njemu. Nisu od istog tkanja bili sazdani njihovi mentalni sklopovi... |