Bugenvilija
29.03.2005., utorak
BOZJE SJEME IV
 Noc je bila tamna kao u rogu, nista se zivo nije vidjelo. Tek negdje u daljini sjajilo se nebo na jednom mjestu kao da je netko upalio luc. Djeca, sad vec odrasli, nisu osjecali ni strah ni cudjenje vec prije, radosno iscekivanje. Krenuli su putem svijetla. Nakon njihovog prolaska, tama je bivala manja kao da su im tijela zracila nekim unutarnjim svijetlom koje je ostajalo jos neko vrijeme treperiti iza njih. Sto su se vise i vise priblizavali to je svijetlost bivala veca i kao da je neki veliki grad lezao iza brda i osvijetljavao niske oblake. Kad su izasli na proplanak koji je zavrsavao put, svijetlo iza njih pocelo je jacati. Dolazio je dan i njegov nagovjestaj bila su jata ptica koje su prelijetale nebo uz zaglusujuc lepet krila i kliktanje u pozdrav novom danu. Pozurili su preko proplanka i pred njima se otvorio bozanstven prizor. U dolini je lezao grad. Osvijetljen sa tisuce svijetala, tako da su zidine koje su ga opasavale bljestale pod raznim kutevima obasjane zlatnim i narancastim svijetlom. Igra svijetla i sjene, bila je fantasticna. Grad sam po sebi ne bijase prevelik ali ni premali. Taman velik da primi dva tuceta mladih parova. Kao da je cekao na njih, otvoren i dat na dlanu. Silazili su polako zavojitim stepenicama uklesanim u bok brda. Bile su lijepo i vjesto izrezbarene, a odrada je licila na snijezne pahulje koje je vjesti umjetnik izvezo u kamenu i ukomponirao u kolosplet sitnog cvijeca i viticastih grana. Izgledala je kao da je od fine cipke. Spustanje je potrajalo jer je stijena bila jako visoka i djelila je ovu zemlju na dvije odvojene cjeline. Oni iz grada nikad se vise nisu penjali gore, nakon sto bi jednom sisli u grad. Na gradu su svi prozori bili okrenuti od stepenista, kao da nije postojalo za njih. Kao pupcana vrpca koja se odreze na porodu i nitko vise na brine za nju, niti je se kasnije sjeca kao necega bez cega je zivot prije, bio nemoguc. Spustili su se i krenuli lakim njeznim jedva dodirujuci poda, korakom. Grad je odjekivao pjevom ptica. Kao da su samo one zivjele tu. Sve ulice i trgovi kroz koje ih je nosio glavni put, bile su ciste i uredne, nigdje nije bilo nikoga, nitko ih nije docekao ali oni i nisu nikoga ocekivali. Kao da je sve bilo unaprijed dogovoreno. Na glavnom, velikom trgu, poplocenom istim onim kamenom od kojega su bile sazdane bezbrojne stepenice kojima su nedavno sisli, okupili su se i stali u krug. U tom trenu sunce se pojavilo iza klisure. Osvjetljen danjim svijetlom grad je bio jos lijepsi. Bilo je puno drveca, malih parkica i sumaraka, a svaku cesticu sa lijeve i desne strane opasavao je travnati pojas. U gradu je bilo ravno 24 palace i sad su se mladi, okupljeni na trgu koji kao da su cekali suncev dolazak, uputili svaki par u jednu palacu. Nitko ih nije docekao, nije bilo slugu, kuhara ili sobarica. Bili su potpuno sami u velikim palacama. Na glavnom zidu iznad ulaznih vrata, bio je ogroman sat, koji je pokazivao duzinu njihovih zivota, cije kazaljke su u ovom trenutku bile na samom pocetku. Mala je pokazivala zivot, a velika kolicinu mudrosti stecenog kroz isti. Kad su koraknuli ispod sata, odjeknuo je glasan zvuk zvona, ciji zvuk se odbijao o prostor i vibrirajuci nestao u tisini... |