gospon profesor
nedjelja, 31.07.2011.
Život damo...
... Porečko-pulsku biskupiju ne damo! :)
Dakle, kakvo je vaše mišljenje o cijelom slučaju?
subota, 30.07.2011.
Hajde, nije sve tako crno...
četvrtak, 28.07.2011.
Pravo pitanje
"Zašto bismo razgovarali jedni s drugima kad tako dobro komuniciramo?"
ponedjeljak, 25.07.2011.
Anders Breivik u vašem susjedstvu
Je li Anders Breivik psihički bolestan? Ovisi što pod tim podrazumijevamo. Nitko normalan ne bi učinio to što je on učinio, zar ne? Ipak, ako ga se smatra psihički bolesnim, ne znači li to da ga se unekoliko oslobađa odgovornosti? Postoji li mogućnost da se, u zemlji u kojoj se iznimno poštuju ljudska prava, gdje se potiče humanost u tretmanu optuženika/osuđenika, nekako izvuče s relativno blagom kaznom (recimo, dvadeset, dvadeset i pet godina)? Čak i ako se ne izvuče, ako dobije doživotnu kaznu, o skandinavskim zatvorima kruži fama kao o hotelima s barem tri zvjezdice. Moći će do mile volje čitati, rekreirati se, baviti se hobijima, educirati... Pa ga možda, bude li se dobro ponašao, počnu puštati na vikende, a onda, tko zna... Je li Zapad otišao malo predaleko s ideologijom ljudskih prava? (Bilo je na ovom blogu riječi o dječjim pravima; oni koji rade u školama znaju da se i tu otišlo malo predaleko...).
Podsjećam, u tom smislu, na tekst češkog filozofa Milana Machovca, o humanosti koja je postala fetiš (predmet bezrazložne i opsesivne pozornosti i obožavanja):
»Gotovo da i nije moguće predočiti čišći i idealniji izraz humanosti od onoga u kojem se spaja ideal "nenasilnoga otpora", s "putem traženja istine", kako je to propovijedao i svojim vlastitim životom svjedočio Gandhi. Pa ipak, ne-ubijanje i ne-prolijevanje krvi, kako su to učili Isus ili Gandhi, mogu se posredovanjem opisane ljudske vještine f e t i š i z i r a t i u štošta djelomično i tako završiti na stranputici. Kada npr. danas (prerano!) cijeli niz europskih država ukida smrtnu kaznu čak i za plaćene ubojice (dok se kod ubojica druge vrste obično može pronaći nešto olakšavajuće, kao što je trenutačna poremećenost, podložnost strasti trenutka itd.), kada seksualne ubojice "za dobro vladanje" za nekoliko godina puštaju na slobodu (da bi oni opet ubili, odnosno zlostavljali novu ženu ili dijete), onda ispada kao da je sama humanost poludjela, dok "humanitarci" koji tako postupaju iz tobože plemenitih motiva više misle na to po kojoj se cijeni slično nenasilje može prodati kao argument u europskoj politici. (Zanimljivo je da europske države, koje se tijekom posljednjih godina toliko majmuniraju po Americi, u toj stvari Ameriku ne uzimaju kao uzor.) "Humanost" u shvaćanju današnjih pravnika razlikuje se od Gandhija valjda isto kao što se razlikuje duša jednog birokrata od duše jednog sveca... Naše "humano sudstvo" mari više za dobrobit počinitelja negoli žrtve: klasičan je to primjer fetišizacije ideala koji je izvorno bio neupitno plemenit... Sveukupan sustav suvremenog prava je dvojben: počiva na načelima "kazne", "odmazde", "izdržavanja" – odnosno na njihovom oprostu. "Osveta je Gospodinova" – mi se nikad ne smijemo stavljati u položaj boga ni okoga koji kažnjava ili oprašta. Poznat je slučaj Masaryka – uz Gandhija valjda najplemenitijeg čovjeka 20. stoljeća, premda je kao filozof bio za ukidanje smrtne kazne, kao predsjednik susreo se s nekim tako potresnim slučajevima da nije iskoristio pravo da udijeli pomilovanje, da bi na kraju rekao da je "smrtna kazna u skladu s priznavanjem metafizičke vrijednosti svakoga ljudskog života". Jedini realni put je, dakako, stoljećima prisutan put odgoja za humanost. Nama je upravo žurba – umjesto strpljivog rada – postala presudna stranputica, među ostalim, baš zato što danas većina zakonodavaca i pravnika ne vjeruje ni u kakvu metafizičku vrijednost života. Stvaran smisao pravednosti nije "kazna", nego zaštita ljudi od izopačenih bića.«
Dakle, što je zapravo s Andersom Breivikom? Što vi mislite, je li psihički bolestan, ili je zapravo sasvim zdrav, lucidan, racionalan, dobro organiziran i obrazovan čovjek koji se, osim po, je li, malo pretjeranoj brizi za dobrobit svog naroda (i cijele europske uljudbe) razlikuje od većine.
I ono strašno pitanje, ima li takvih u vašem susjedstvu?
nedjelja, 24.07.2011.
Izaći nakraj s vlastitom Sjenom
Možda vam Carl Gustav Jung u zadnje vrijeme nešto ne pada na pamet, možda vam uopće ne pada na pamet, a moguće da za nj nikad niste niti čuli. No, o sebi zacijelo katkad razmišljate kao o ekstrovertiranoj ili introvertiranoj osobi, smatrate se flegmatikom ili vas ogovaraju da ste kolerik. Tu i tamo se ujutro probudite i zbunjeno razmišljate otkud sad to da ste, premda pravi Hrvat i katolik, sanjali da s Dalaj Lamom pravite prekrasnu mandalu. Ili ste se nečemu jako pametnome dosjetili i onda za nekoliko dana pročitate u novinama intervju sa Žižekom, i on gotovo od riječi do riječi iznese vašu teoriju. Osjećate se kao da imate podstanara u glavi. Ili više njih. Katkad posvađanih. Osjećate da je u vama nešto veće od vas samih, neki još neiskorišteni potencijali. Ili neka tama crnja od najcrnjeg mraka. U mitovima naslućujete duboke istine o čovjeku i društvu. Pomislite na Franju kojega niste vidjeli od maturalne zabave, dakle već dvadesetak godina, a onda ga isti taj dan sretnete u Avenue Mallu. Sve to, eto, ima ovakve ili onakve veze s Carlom Gustavom, kojemu je pedeseta objetnica smrti. Možda vam se čini da s vama nešto nije u redu, ali on bi vas razumio. Naime, kao psihijatar bavio se time da ljude upozna s njima samima, ako su za to bili zainteresirani. Većina nas nije.
Kad se, dakle, spomene Jung, ljudi koji za nj znaju imaju izvjesne – pozitivne, negativne, kakve god – asocijacije. O Jungu, kao i o Freudu, ljudi dokono ćaskaju, pozivaju se na njih ili ih kritiziraju – skoro bi se moglo reći, kao da su s njima ispijali apsint – toliko su ta dvojica dušoliječnika postala općim mjestom. Znate kako to ide, ubaciš u spiku malo Freuda (»Ma, bih ja…, ali ne da mi superego!«, ili u prijevodu, »Razbio bih šefu nos, ali mi se ne ide u zatvor!« Ili: »Daj, pusti ga, vidiš da je analni karakter«, želeći pritom – pogrešno – reći da je netko seronja, guzica od čovjeka. Zatim: »Hm, izgleda, stari moj, da još nisi riješio svoj Edipov kompleks…«, a to bi ustvari značilo da čovjek ima trideset i pet godina, sa starim se posvađao, a mama mu još uvijek nosi doručak u krevet. Događaju ti se omaške u govoru: »Rođen sam u mjesecu ožujskom…«), ili ubaciš malo Junga (»On ti je jako introvertiran tip«, što će reći da ne želi na pauzi gubiti vrijeme u idiotskim razgovorima, nego lijepo jede svoj sendvič sam. Ili: »Stalno sanjam nekakvu brkatu babu… E, to ti je sigurno anima!« Napokon: »Došao bih na vrijeme, ali sam nesvjesno zakasnio.« U svakoj situaciji možeš se izvući pozivajući se na unbewusst.), i već zvučiš onako nekako, makar samome sebi, pametnije. Ono, pa to je stvar opće kulture, hej! Možda sam malo nepravedan, možda ljudi doista stvarno znaju o čemu govore kad govore o libidu, kastraciji, kolektivnom nesvjesnom, arhetipovima, sublimaciji, slobodnim asocijacijama, individuaciji i selfu… premda prilično sumnjam u to. Kako god, ti su pojmovi, čiji su autori spomenuta dvojica, odavno ušli u kolokvijalni govor.
Neću, dakle, tvrditi da sam baš dubinski upućen u materiju, ali rekao bih za sebe da sam, u najmanju ruku, zainteresirani laik. Naime, budući da sam zarana shvatio da ni ja ni ljudi oko mene nismo baš skroz (nek’ se nitko ne uvrijedi!) normalni (da nam bude lakše, Jung je rekao da je “biti normalan idealni cilj neuspješnih ljudi“, a Shakespeare piše: “Lud misli da je pametan, a pametan čovjek i sam zna da je lud“…), tj. da smo u najmanju ruku neurotični (teološki: trpimo posljedice istočnog grijeha), zarana sam počeo proučavati i literaturu koja se time, ljudskom psihopatologijom, bavi. A nakon što sam se zaposlio u prosvjeti (no, mogla je to biti, štojaznam, INA ili Sabor), poznavanje psihologije pa i psihopatologije pokazalo se nasušnom potrebom, neophodnim znanjem, nuždom nad nuždama. Osnove Freuda, Junga i, recimo, Karen Horney: survival kit. Ako niste dooobro proučili, primjerice, obrambene mehanizme, čudom ćete se čuditi nad čudnim reakcijama svojih bližnjih, odnosno, ubrzo ćete i sami postati čudni poput njih (jer, “ludilo je zarazno!“), i više vam to neće biti čudno. Mislit ćete da su vaše neurotske reakcije zdrave.
Od najčešćih psiholoških obrambenih mehanizama spomenimo, primjerice, nijekanje (»OK, imam KOPB, ali pola kutije dnevno neće mi škoditi.«), potiskivanje (»Meni swinganje nikad, nikad, nikad ne pada na pamet!«), racionaliziranje (»Dobro da sam je se riješio! Ionako se nije sviđala mojoj mami.«), introjekcija (»Kud I., tud i ja!«), reaktivna formacija (to vam je ono kad se netko topi od ljubaznosti, a znate da bi vas utopio u žlici vode), i, Majku svih mehanizama obrane, projiciranje (»Ne, nisam ja škrt, podao, koristoljubiv, pohotan, lijen itd., drugi su.« Ili, »MI (vjernici/ateisti/Hrvati/Srbi/gayevi/strejteri itd. smo OK, a ONI drugi nisu OK.«)
To nas pak dovodi do Jungovog konstrukta Sjene, nesvjesnog (neosviještenog) dijela osobnosti koji sadrži nepriznate/odbačene/potisnute osobine nas samih. Premda se u Sjeni kriju i veliki potencijali, talenti i slično, ona je, kaže teorija, “skladište“ u koje smo pobacali one svoje značajke kojih se sramimo, koje preziremo i koje ni sami sebi ne želimo priznati (ubojite misli, požudu, pohlepnost, sebičnost, lijenost…, jednom riječju, svih sedam smrtnih grijeha zajedno pa i gore od toga), a sve to si ne želimo priznati jer želimo o sebi razmišljati kao o, možda ne baš savršenim, a ono barem zrelim ljudima koji stvari (i sebe) imaju pod kontrolom. (“Sjena se… očituje kao nešto što pripada našem najsvojstvenijem obilježju, našoj najdubljoj karakteristici, premda smo nerado spremni – ako uopće i jesmo – prihvatiti takvo što. Obuzme li nas, primjerice, izljev bijesa, odjednom odmah počinjemo psovati ili se neotesano i bezobzirno ponašati, vrlo često asocijalno postupati, i to suprotno našoj volji, ili smo pak škrtice, cjepidlake, gunđala, kukavice ili drznici, netaktični i bezobzirni, odajući na taj način osobine koje u običnim okolnostima pomno potiskujemo i skrivamo i o čijem postojanju najčešće ni sami nemamo pojma. No kad one putem emocija koje nas pritom obuzimaju postanu vidljive i ustanovljive, više ih se ne može previđati pa se poradi takvih karakaternih crta moramo s čuđenjem i nevjericom priupitati kako je sve to moguće i krije li se u nama uistinu nešto takvo?“, Jolande Jacobi, Psihologija Carla Gustava Junga: uvod u cjelokupno djelo s uvodnom riječi C.G. Junga (Scarabeus naklada, Zagreb, 2006., svi dalji navodi također) Moglo bi se reći, vrline javne, poroci tajni.
I da stvar bude gora, skloni smo (nesvjesno, a bome i svjesno) sadržaje svoje Sjene projicirati na ljude oko nas. Kao u onom vicu o usidjelici koja živi u kući pored obale pa sva uspaničena naziva policiju: »Smjesta nekoga pošaljite, ispred moje kuće kupaju se GOLI MLADIĆI! To je škandal, nemoral, sramota!« Policija obećava da će ih udaljiti, i zaista, zamoli ih da se pomaknu kojih stotinjak metara, kad za pola sata, u stanici opet zvoni telefon: »Halo, policija, ja ih i dalje vidim, maknite ih s mojih očiju, ti GOLI MLADIĆI me vrijeđaju!« Policija je smiruje, sredit će to za čas. Kad ono, za pola sata, stara gospođa opet zove: »Zar niste rekli da ćete ih udaljiti?!« »Pa, gospođo, udaljili smo ih kilometar od vaše kuće.« »Ali ja ih i dalje vidim – dalekozorom!«
“S individualnog aspekta“, piše dalje J. Jacobi, “Sjena predstavlja ‘osobni mrak’, kao personifikacija onih sadržaja naše psihe koji nisu bili dopušteni, već su odbacivani i potiskivani… dok s kolektivnog aspekta označuje općeljudsku mračnu stranu u nama, strukturalnu spremnost svakog čovjeka za ono inferiorno i mračno.“ Svaki narod ima svoju Sjenu.
Kako bilo da bilo, sa Sjenom bismo se trebali suočiti, na dobrobit sebi i ljudima oko nas. Što smo, da se izrazim religijskim pojmovima, svjesniji vlastite grešnosti, vlastite sklonosti zlu, to ćemo manje imati potrebu pokazivati prstom na druge ili na njih, recimo, bacati pepeljare. Što smo svjesniji vlastitih podlih namjera, požuda, mračnih poriva, to ćemo manje imati potrebu gutati Crnu kroniku. Da su neki među nama – koji su se predstavljali kao besprijekorna gospoda – bili spremniji realno sagledati sebe kao krhka, prolazna i slaba ljudska bića, među drugima isto takvima, da su bili spremni priznati vlastitu gramzivost i nezajažljivu pohlepu (ako već ne psihoterapeutu, a ono svom ispovjedniku), utoliko bi manje bili spremni upropaštavati čitave tvrtke ili prodavati obiteljsko srebro za “proviziju“.
Jacobi: “…konfrontacija sa Sjenom znači postati bespoštedno kritičan prema vlastitom biću i biti ga svjestan. Uvjetovana mehanizmom projekcije, Sjena se, kao i sve drugo čega nismo svjesni, javlja prenesena na objekt, poradi čega je uvijek ‘kriv netko drugi’, ne dođe li do svjesne spoznaje da je ono mračno u nama samima“.
To, dakako, nije ni najmanje ugodno. Fasada se mora sačuvati! Zato svijet oko nas i jest takav kakav jest. “Osvještavanje Sjene… stoga obično mora računati s maksimalnim otporom (osobe) koja često uopće ne može podnijeti da sve to mračno prihvati kao njezino, bojeći se da će se pod teretom tih spoznaja urušiti s mukom podizano i održavano zdanje… svjesnoga Ja.“
Ipak, “Koliko ta čaša… bila gorka, nije ju moguće izbjeći“. Onaj netko hrabriji među nama, koji je spreman psihološki/duhovno sazrijevati (a ne kronološki biti u pedesetima ili šezdesetima, a psihološki ili emocionalno ostati u pubertetu), natovarit će si “nove probleme i konflikte, postavši sebi samome ozbiljnim zadatkom, budući da sada više ne može reći kako drugi čine ovo ili ono, da su oni ti koji griješe i da se protiv njih treba boriti; on živi u ‘kući samosvijesti, u unutarnjoj usredotočenosti. Takav čovjek zna da je u njemu samome ono što je u svijetu naopako, te da će, kad nauči izlaziti nakraj s vlastitom Sjenom, učiniti i nešto stvarno za svijet“.
Ili barem za Hrvatsku.
četvrtak, 21.07.2011.
Tehran, ulica
ponedjeljak, 18.07.2011.
Tehran, Iran
subota, 16.07.2011.
Itinerer
četvrtak, 07.07.2011.
Krleža 4 ever
Jedan od rijetkih, ako ne najslikovitijih, a ono najironičnijih prikaza zagrobnog života u hrvatskoj književnosti dugujemo gosponu Krleži. Riječ je o Keglovichiani, jednoj od balada iz genijalne zbirke Balade Petrice Kerempuha, objavljene 1936. U spomenutoj baladi pjesnik tako opisuje TRIJUMFALNO I NAJPARADNEJŠE VUZNAŠAŠČE VNEBOZETJE I VULEZEK V NEBO NJIHOVEGA PREUZVIŠENOG GOSPOCTVA GOSPONA GOSPONA GOSPONA I DOMINALNEGA GOSPODINA GROFA BALTAZARA MELKIORA GAŠPARA KEGLOVICHA CESARSKOGA KIRASERSKOG OBRISTA I NJIHOVEGA VELIČANSTVA PRAVOGA KOMORNJIKA NA NJIHOV PEDESET I SEDMI ROJENDAN NA HERODEŠOVO A.D. 1779.
U prvom dijelu balade čitamo opis samog ulaska tog velikodostojnika u nebeske dvore, „v lakjeranem zicu kočije dunajske“, a budući da ga „nigdar neje fpikla lutoranjska kača“, i s obzirom da je „v Jeruzalem poslal galiju forintača“, može biti siguran da je „rezervjeral stan i koštu v nebu“. Ipak, kako bi bio siguran i u to da mu u nebu neće čega god uzmanjkati, grof Keglovič sa sobom ima i pratnju: „Šereg kohov, kuhač i sokačic, pečenjarov, dinerov i krušnaric: troja kola riglah, rajnglah i plehnateh rolov, pratfanov i pekvah, za šloprok pet volov, troja kola rib, buncekov, karafijolov, sokačov, kohov i sirarov, licitarov i mlinarov“, itd.
Na samom ulazu, grofa je dočekao sveti Petar: „Otparl se je božji stan, a sent Peter (kak oberšpan) zaželil je Grofu dober dan. ’Želim jim, Gospon Grof, kistijant, pitšen, naj zvoliju, Ekselenc! Za njih je se vre spremno: kvarter i košta, pinta i kredenc!’“.
U sljedećem prizoru vidimo zapanjenu grofovu pratnju, sve te kuharice i sobarice „kaj su dervene stale kak sanoborske štruce i zijale v Gospona na zicu karuce… kak mahnul je svetom Petru serbus… Z jenim perstom na oberštarske čake, kak Grofi odzdravljaju bogečke proščake, doteknul se Grof srebernega šilta, kaj svetom Petru kak nadrišpanu gilta“. (Podsjetilo me to, taj ležerni grofov stav prema nebeskom vrataru, na naše političare koji se sa svojim bjelosvjetskim kolegama lupaju po ramenima kao da su, ono, rod rođeni: „Kako je George, što ima kod tebe? Što ne svratiš na partijicu golfa?“.)
Uglavnom, dok grof s velikom pompom, praćen kompletnom poslugom, ulazi u raj, na „repu špalira, da su tu bandu fkani“, s namjerom da se nekako nepozvan uvuče u nebeske dvore, prikrpao im se „Imbro Skunkač, piličar i tat“ i „kak gujšter se prešmugnul črez nebeska vrata“.
Nadalje iz pjesme saznajemo filozofiju koja je grofa Kegovicha i dovela u raj: „Gdo vanshajanje hoče najti na tej životnej cesti, taj mora furt piti, furt piti i jesti. Gdo z kuglofa žere same slatke cvebe, taj najleglje dojde vu grofovske nebe. Gdo pintu more vu se zlejati, taj lehko bude mogel spati. Gdo dobro spi, bez greha projde, a takšni pak vu nebo dojde. Gdo hoče tak vu nebe iti, taj navek mora pijan biti“.
Za to vrijeme, Imbro Skunkač, „brabonjkov brat, tolvaj, jalnuš, piličar i tat, z repum med nogami od straha kak pes… smuca se kak tenja po tepihu nebes“. Pred njim se pruža prizor kakav si nije mogao zamisliti ni u najluđim snovima: „Gledi Imbro kak se na ražnju obraća vol, a pitvinah i žranja prepun je grofovski stol… v rolu sfilana fazanova prseca, z reš pečeni mlinci od pereca“.
Ono što slijedi je gurmanska fantazmagorija prema kojoj su žurnalistička izvješća gospona Butkovića iz raznoraznih hoh ugostiteljskih objekata tek suzdržano prenemaganje, gastroeseji gospona Bakalovića zvuče kao da ih je napisao samostanski kuhar pripravnik za razdoblje korizme, a možda joj je na tragu tek oblaporni (u najboljem smislu riječi) gospon Barbieri… Pred Imbrom Skunkačem, koji se „kak kača zagledal v portugizec“, pruža se pogled, među ostalim, na „jarebice, fine ftice, prepelice, krilatice. Pak kečige i auštrige, afrikanjske slatke fige. Orehnjače, makovnjače, oskoruše i kolače, mendule i pomoranče, marcipane i rogače, se se dimi, se natače, se se puši kak vulkan na Gospodinov pogrebni dan! Zelenača iz hajdine, fedrih, špicflam, govedine, kuretine, teletine, cimet skuhan vu pitvine, od kačje juhe hladnetine, bravetine, janječine, vubrane na mesečine svetojanske šparge mlade, cušpajz z rezanci z čokolade, pak muštarde v safalade. Oskoruše i mušmule, štrudljin z mesom i mendule, orehnjače, makovnjače, pune gače, pune hlače, sira, smerdljivoga spuznjaka, vepra, škopca godišnjaka, morun: meter i pol saka. Tri koša na olju spečenih pužov, kak tenta čarnih spohanih gužov, na majoličneh zdelah, na cinkovem tanjiru, grofovske karmine na nebeškom piru“. Opis je zaključen u krležijanskom bezbožnom stilu: „I ajngeli su sami te sladobize jeli, ak i nesu zube ni požirak imeli“.
Dakako, nebeski bodyguardi primijetili su nepozvanog gosta: „Imbro Skunkač, ti krastavi futač, kam si se prešmujgnul v livrjeranih gač? Kam si se zavlekel pod stol, kak kusa stekla, za grofovski stol pobegnul si iz pekla!“ I, nakon što su ga isprebijali na mrtvo ime, završio je tamo gdje mu je, iz grofovske perspektive, mjesto: u „vekivečnom jognju“.
nedjelja, 03.07.2011.
Kume Džimi, Bog ti pomogao!
Negdje na prijelazu 70-ih u 80-te godine prošloga stoljeća, u završnom razredu osmoljetke, drugarica K. nam je na satu hrvatskoga ozbiljnim tonom najavila pisanje referata. Pod tim je podrazumijevala pismenu radnju na zadanu temu koja je uključivala i određeno istraživanje, korištenje stručne literature i slično. Bilo je to doba u kojem je drug Tito još uvijek bio koliko-toliko živ (premda se 4. svibnja neumitno približavao), doba u kojem se znalo što je Istok, a što Zapad, doba u kojem je Jugoslavija bila okružena BRIGAMA (B kao Bugarska, R kao Rumunjska, I kao Italija…), ali smo znali da na braniku domovine bdiju pripadnici JNA, vidjeli smo to mi klinci u emisiji Dozvolite da se obratimo koju smo gledali nakon povratka s nedjeljne jutarnje mise: stasiti vojnik na nekom proplanku nepomičan gleda u daljinu, a pored nogu mu nepomično sjedi, zagledan u istom pravcu, vučjak. Obojica u oprtačima, pas ipak bez kape.
Znali smo to, dakle, pa smo se mirno mogli posvetiti školskim obavezama, na primjer, pisanju referata. Inače, te godine (1980.) su nas napustili, osim J.B.-a, i Erich Fromm (18. ožujka), Jean-Paul Sartre (15. travnja), Henry Miller (7. lipnja), a potkraj godine na nebo u koje nije vjerovao otišao je i John Lennon (8. prosinca). Od svega toga me iskreno potresla ova zadnja smrt; na spomenute pisce pažnju ću obratiti uskoro, a u trenutku kad je prestalo kucati srce najvećeg sina naših naroda & narodnosti ležao sam u vrućici. Prizor prvi: majka ulazi uplakana u sobu. „Umro je“, kaže začepljenog nosa. Neke su majke takve, rasplakat će se na vijest o smrti kontroverzne povijesne ličnosti kao i na vijest o pogibiji princeze Diane. Znate o čemu govorim. Prizor drugi: dok je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u toku kolektivna katarza, i dok u bolničkom dnevnom boravku mali bolesnici skupa s medicinskim sestrama gledaju izravni prijenos na crno-bijelom TV-u, ležim sam u sobi s dijagnozom upale pluća. Sve u svemu, kao što današnji klinci ne beru brigu što je neki političar dao ostavku, tako sam i ja bio posve zaokupljen svojom osobnom situacijom.
Uglavnom, tijekom školske godine 1979./1980. trebali smo pisati referat. Na pitanje o čemu da pišemo, drugarica K. preporučila nam je sljedeće teme: Bratstvo i jedinstvo – zalog zajedničke budućnosti, Tito – Partija – omladina – akcija, Moj zavičaj u NOR-u, Narodni heroji iz našega kraja i tome slično. E sad, teme su bile onako, baš izazovne, naročito za nekoga koga je drmao pubertet i kome je najvažnija stvar na svijetu bila glazba, tko se iz mirnog, poslušnog katoličkog omladinca, pod utjecajem hormona i privatnog kaosa pretvarao u bezrazložnog buntovnika o čijoj se naušnici u uhu raspravljalo na sjednicama Nastavničkog vijeća („…dijete ulice!“) i o kome je upravo drugarica K. govorila kao o „bitangi“.
Elem, u skladu sa svojim najintimnijim interesima i najdubljim uvjerenjima, budući da tema referata ipak nije bila strogo zadana, odlučio sam prostor slobode iskoristiti do maksimuma. Za temu referata odabrao sam lik i djelo međunarodnog heroja rock’n’roll internacionale Jamesa Douglasa Morrisona, pjevača avangardne skupine The Doors. Nisam se unaprijed izjasnio o čemu ću pisati – iz nekog razloga držao sam to kontraproduktivnim. Premda sam se svojim odabirom izložio stanovitom riziku – nastavnici su već bili pomalo iziritirani nekim drugim mojim istupima – odlučio sam bio dati si truda i napisati pravi referat, po svim uzusima besprijekoran. Na raspolaganju sam imao, osim osobnih dojmova i nespretnih prijevoda (Thoughts in time and out of season / The Hitchhiker stood by the side of the road / And leveled his thumb / In the calm calculus of reason… Što mu TO znači?!), dvije dragocjene reference: jedan stari primjerak kultnog časopisa Džuboks (br. 14 iz srpnja 1975.) s tekstom Darka Glavana Ulaz u podsvijest rocka (portret Jima Morrisona i The Doorsa), i fotokopiranu knjižicu Slavlje guštera što ju je izdao Vojo Šindolić (Hvala Vojo!), a u kojoj je, osim instruktivnog predgovora, objavio i vlastiti prijevod Morrisonovih poema Celebration of the Lizard i An American Prayer. Uglavnom, kupio sam pet araka trgovačkog papira i na desetak stranica u toj zdravoj socijalističko-katoličkoj sredini – to možete samo kao četrnaestogodišnjak – napisao referat o jednoj od najdekadentnijih i najbriljantnijih pojava u povijesti rock glazbe. Referat je jednostavno bio toliko dobar da sam dobio peticu: još se sjećam komentara drugarice K. („Pa, potrudio si se…“, rekla je s prizvukom bespomoćnosti u glasu.). Beskrajno žalim opet i ponovno što ga na kraju školske godine nisam zatražio.
Kako bilo, danas je obljetnica smrti tog neobično autodestruktivnog pjesnika i izvođača u čijem djelu znalci iščitavaju utjecaj Friedrich Nietzschea, Williama Blakea, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda. Zapamćen po dionizijskim scenskim nastupima, Morrison je inspiraciju tražio u djelu francuskog dramatičara Antonina Artauda i šamanizmu američkih indijanaca. Duboko zainteresiran za mitologiju, misticizam i simbolizam, iščitavao je Frazerovu Zlatnu granu, a i ime grupe čiji je vođa bio nastalo je prema nazivu eseja Aldousa Huxleya Vrata percepcije (što ga je A.H. preuzeo od W. Blakea). Nastojeći i sâm proći kroz njih, sin vojnog časnika nije se libio konzumirati goleme količine alkohola i halucinogenih droga, tako da je naposljetku u tome i uspio: na „drugu stranu“ probio se u svojoj dvadeset i osmoj godini na današnji dan prije trideset i osam godina (The gate is straight /Deep and wide /Break on through to the other side…). Pokopan je u Parizu, na groblju Pere-Lachaise, a društvo mu čine Moliere, Proust, Chopin, Baudelaire i ostala ekipa. Dok je netko nije odnio sebi doma, na grobu se nalazila bista što ju je izradio domaći kipar Mladen Mikulin.
Uvijek iznova oduševljen neusporedivim vokalom Jima Morrisona i originalnošću glazbe skupine The Doors, gotovo trideset godina kasnije saznao sam da je te 1980. godine – osim mog referata – objavljena i prva njegova biografija, No One Here Gets Out Alive, autora Jerryja Hopkinsa i Dannyja Sugermana. U međuvremenu, o Jimu i Vratima i dalje se pišu tekstovi i knjige, snimaju se filmovi (Stoneov film prvi put sam pogledao u Berlinu 1991., sinkroniziran na njemačkom – nešto prestrašno.), a svojedobno su Bele i drugovi iz Buldožera objavili poemu Smrt Morisona Džima pa za kraj ovog sjetnog prisjećanja njezini završni stihovi:
Kume Džimi, Bog ti pomogao
Nad tobom se ne našlo junaka
Ime ti se svuda spominjalo
Dok je pjesme i dok je veselja.
petak, 01.07.2011.
Znak vremena
Zabilježen je drastičan pad u prodaji naranči.
Zašto?
Ljudima se jednostavno ne da guliti ih.