gospon profesor
nedjelja, 26.06.2011.
Bez komentara
srijeda, 22.06.2011.
Aleksandar u Skopju
Aleksandar bi možda bio zadovoljan, ali Grci...
utorak, 21.06.2011.
Što je terorizam?
Cartman: Koristim se strahom kako bih manipulirao ljudima da izvršavaju moje zapovijedi.
Bart: Pa zar to nije slično terorizmu?
Cartman: Čovječe, to nije slično terorizmu. To jest terorizam.
(South Park)
ponedjeljak, 20.06.2011.
Duhovnost & facelifting
Da ne bi bilo zabune, duboko vjerujem u mogućnost da se čovjek promijeni. Radikalno. Iz temelja. Tu se čak ne radi o vjerovanju, svatko od nas zna nekog takvog, ili je sâm u svom životu doživio korjenitu promjenu svjetonazora. Od toga da je prestao jesti meso pa do toga da je od ekstremnog desničara postao libertin ili barem pristojan sugrađanin. U tu kategoriju spada i fenomen tik-do-smrti; pojedinci, do tog časa oličenje neurotičnih živčenjaka, dožive kliničku smrt pa jure kroz mračni tunel na čijem kraju ugledaju tajanstvenu osobu koja kao da je sazdana od samoga svjetla. Osoba im pojasni neke stvari o ljudskoj egzistenciji pa kad se “preminuli“ vrati u ovu dimenziju, jednostavno ga više ništa ne može izbaciti iz takta: ni bračni drug koji mu i dalje pije krv na slamčicu, ni nezahvalna djeca, ni iritantni kolege na poslu. Za svakoga ima razumijevanja, ne skida osmijeh s lica, a vidiš mu u očima da zna nešto što ti ne znaš. Prosvijetljen je, stari moj! Slično je i s religijskim obraćenjima, o čemu govori i jedna od boljih knjiga na tu temu, Raznolikosti religioznog iskustva Williama Jamesa.
Obraćenje, drage moje i dragi moji, može doživjeti svatko. Postoje svjedočanstva o tome da je čovjek na pecanje otišao kao uvjereni ateist, a vratio se slaveći Boga. Aleluja! Lijepo misliš o sebi kako imaš racionalan, sekularan, napredan, pače marksistički pogled na svijet, a onda se odjednom nađeš na seminaru fra Linića s rukama uzdignutim prema nebu ili u kakvoj pentekostalnoj crkvičici na kraju grada zboriš nepoznatim jezicima. Do jučer si trusio lozovaču s jaranima, a danas već planiraš hadžiluk. Neki su transcendentu dimenziju stvarnosti spoznali proživljavajući kakvu životnu katastrofu. Neki su susret s “Konačnom Stvarnošću“ doživjeli u okviru kakve vjerske zajednice, tijekom obreda, ili pak planinareći po Dolomitima ili po Žumberku. Gotovo da nema pravila, kao da se do nas “s ove strane“ želi doprijeti kad god nam popusti usredotočenost na ono što nam je neposredno pred nosom. Stoga, nikad ne reci nikad.
E sad, je li se nešto slično dogodilo jednom našem estradnom djelatniku cvjetnog imena, ne znam, ali sudeći po intervjuu koji je dao jednom aktualnom tjedniku, bit će da je. Prije no što se pozabavim intervjuom, kratka pričica. Prošloga ljeta, sjećam se čak i točnog datuma, u poslijepodnevnim satima, sjedio sam na terasi simpatične vinoteke na zagrebačkoj Trešnjevci, u društvu s prijateljem. Bilo je toplo pa smo pili pivo i, kao pametni i knjiški ljudi, vodili intelektualnu konverzaciju na prilično visokom nivou. Oko nas je sjedilo dosta ljudi, muškaraca i žena, sve neki pristojan svijet koji je opušteno čavrljao i uživao u ljetnom danu. Nije bilo potrebe da se nadvikujemo; glazba je bila diskretna, gosti su bili dobro raspoloženi, pivo je bilo hladno, ptičice su pjevale, ono, čilali smo. I taman da ću sugovorniku mi replicirati na njegovu smjelu tezu o odnosu Gurđijeva i Uspenskog (nešto u vezi s tzv. Četvrtim putom, da vas ne zamaram...), kad, moj ti gospodine, na terasu stupi muškarac u pedesetima odjeven kao da mu je osamnaest. Ali ne samo da je stupio, nego je, probijajući se do slobodnog stola, nekoga s kim je razgovarao mobitelom, poslao u 3 PM, i to tako glasno da je cijela terasa zamuknula i sve su se glave okrenule u njegovom smjeru. I ne samo da je nekoga poslao u 3 PM, nego je, vidno iznerviran, nastavio s takvom bujicom psovki, vulgarnosti i prostačenja da smo ostali... pa, konsternirani (konsternacija: stanje nagle zaprepaštenosti, naglo stvorena atmosfera začuđenosti, zatečenosti; preneraženost, zabezeknutost, zanijemjelost, zbunjenost). Naime, svi smo ga prepoznali, vidjeli smo ga mnogo puta kako u mornarskim majicama ili odijelima sa šljokicama poje na festivalima lake glazbe. Celebrity, štono riječ. Verbalna inačica kible pune nečisti zalila nas je nadglasavši namah sve ostale zvukove. Pravi acting out, rekli bi stručnjaci za duševno zdravlje. Čovjek se nije dao smesti: sjeo je i nastavio se na našem prelijepom jeziku, na kojem inače pjeva o anđelima, slomljenim srcima, vinu, ljubavi i domovini, oslobađati frustracija, ovaj put se ne obazirući na publiku. Ne pada mi na pamet da ga osuđujem. Psovke i vulgarizmi su u nas neobično duboko ukorijenjen sloj u jeziku. Naš je narod, navodno, uz Madžare i Talijane, najinventivniji na svijetu kad je o proklinjanju riječ. (Psovanje, kažu psiholozi, ima terapeutski učinak, dakle, tko će nam zamjeriti široku rasprostranjenost psovki s obzirom na tešku povijest.) Uglavnom, ne moram ništa previše objašnjavati. Što bi rekao biblijski pisac, “jezika nitko od ljudi ne može ukrotiti, to nemirno zlo, puno otrova smrtonosnoga“ (Jakovljeva poslanica 3,8) pa još kad nas netko ražesti... Badava našem gardelinu što je javna osoba; živac je živac, temperament je temperament, pala ljudska priroda je pala ljudska priroda. Ipak, biblijski autor upozorava: “Iz tih usta izlazi blagoslov i kletva. Ne valja, braćo moja da ovo tako biva“ (3,10).
I eto, nije prošla ni godina dana, čitam intervju s tim istim čovjekom koji je jednu velegradsku cozy terasu na trenutak pretvorio u provincijalnu špelunku. Čitam i ne mogu vjerovati, ali evo, u uvodu piše: “Tajna moje vitalnosti leži u kombinaciji dobrih gena te pravilnog načina života, odnosa prema ljudima i bogatom duhovnom životu temeljenom na katoličkoj vjeri i redovitim odlascima u crkvu“. Ipak, još sam daleko od toga da pomislim na obraćenje. Upoznajemo se s biografskim podacima, respektabilnoj karijeri tijekom koje je surađivao s brojnim vrhunskim umjetnicima... Impresioniran sam. A onda slijedi sjajna kombinacija savjeta iz prve ruke kada je riječ o tjelesnoj i duhovnoj kozmetici i kondiciji. Popularni pjevač tako već godinama odlazi na “čišćenje i pomlađivanje električnom stimulacijom muskulature lica“ jer je “mišiće lica nemoguće jačati treningom, kao što možemo trbušnjake, bicepse ili tricepse“. Štoviše, prije nekog vremena napravio je i “prvi tretman frakcionalnim laserom MCL Dermablat kojim se potiče stvaranje novog vezivnog tkiva“.
Premda je protivnik estetske kirurgije (moguće ju je izbjeći “konstantnom brigom o tijelu i duhu“), ipak je napravio mali zahvat kako bi smanjio nazolabijalne bore (kirurg je na tim borama “napravio male rezove te isisao masno tkivo koje se tamo bilo nakupilo“), zbog čega mu je “izraz lica postao opušteniji“. OK. Potom slijedi niz nutricionističkih preporuka o prehrani baziranoj na mediteranskoj kuhinji (riba, riba, riba, riba, blitva, maslinovo ulje), postu o kruhu i vodi te omega 3 masnim kiselinama. Fascinantno zvuči podatak da je ovaj šoumen i estradni veteran aktivan i dok gleda TV; napravi tada “od 250 do 300 trbušnjaka“. Ali ono što me zaista iznenadilo i, priznajem, oduševilo, jest duhovni preporod što ga je taj čovjek doživio od kad smo se sreli prije godinu dana. Eto, ne mogu reći da mi je ostao u lijepom sjećanju nakon opisanog performansa na ubavoj terasici. Nikome nije. No, kao što rekoh u uvodnom dijelu, svatko se može promijeniti, ugledati svjetlo, osjetiti dašak transcendencije. Je li se to i u ovom slučaju dogodilo, procijenite sami: “...osim hrane i vježbanja, izuzetno važan dio moje svakodnevice je briga o duhovnom životu. Svaki mi dan započinje i završava molitvom, svakodnevno odlazim na misu u crkvu te čitam literaturu katoličkih mistika i svetaca te Sveto pismo. Živim povučeno, skromno, čisto i ponizno te poštujem sve ljude... Neprijateljima opraštam greške jer smatram da je važno njegovati ljubav prema samome sebi, drugima i Bogu... Dok samu Zagrebu, redovito odlazim na večernje mise u crkvu Gospe Lurdske te imam milost da se mogu ispovijediti u sobi oca Ante Antića, koji će uskoro biti proglašen blaženim. U crkvi osjećam ispunjenost Bogom, a po povratku kući smiren sam i spokojan... Molitva mi pomaže da izdržim svakodnevni život u kojem nas Sotona očekuje na svakom uglu, a čim osjeti neku slabost, iskušava nas nudeći primamljiva iskušenja... Ponekad mi se, ipak, dogodi da pogrješim mišlju ili djelom, no zato postoji ispovijed“.
Čovjek nakon ovoga ostane bez riječi, zar ne? Kad sam prvi put ovo pročitao, počeo sam čitati iznova, i tako nekoliko puta: novi čovjek, što reći. Potom slijedi red kozmetičkih naputaka koje naš junak “smatra nužnim dijelom brige o svom fizičkom, ali i duhovnom stanju“. Vrijedi čuti što kaže na tu temu: “Većina se mojih vršnjaka zapustila tako da izgledaju kao 70-godišnjaci. Oni nisu zaboravili samo na svoje tijelo, već i na svoj duh, a svakodnevna duhovna praksa ulijeva mir i sigurnost koji se vide u očima. Puno mi se kolega i prijatelja obraćalo s pitanjem kako bi mogli pronaći duševni mir. Kad sam im iznio svoj način, većina ih je kazala da još uvijek na to nisu spremni. Ljudima se teško odreći zemaljskih užitaka koji uglavnom dolaze od Sotone i vrebaju na svakom koraku. Ne sramim se priznati da odlazim kod kozmetičarke jer smatram da u tom pogledu nema razlike između žena i muškaraca. Dobar je izgled važan i koristan za svakog jer je puno ljepše svakog jutra u ogledalu vidjeti zategnuto nego obješeno lice... Stabilno stanje duha, baš kao i lice smatram sastavnim dijelovima tijela kojima ostavljamo dobar ili loš dojam u svojoj okolini“. Moram priznati da na ovakvo hrabro jukstaponiranje Princa Tame i rodno osjetljivog i nediskriminirajućeg pristupa kozmetičkim tretmanima još nisam naišao, ma koliko širokih vidika bio.
Obraćenje, kao što rekoh, može doživjeti svatko. Trebao bi ga doživjeti svatko, kako vjeruju kršćani i kako poručuje Radosna vijest. Katkad je u pitanju iznenadni radikalni zaokret na svim razinama ljudskog bića i ponašanja, naravno, na bolje. “Kao povratak kući“, svjedoče neki koji su ga doživjeli. Katkad je pak riječ o procesu, čovjek se mijenja malo-pomalo, malo-pomalo spoznaje da se u životu radi o “nečem sasvim drugom“. Rekao bih da se kod postarijeg gospodina iz intervjua radi o ovom potonjem. “U mladosti sam živio burno tako da sam proživio stvari koje nisu dobre, ali uz Božju sam pomoć izašao na pravi put“, svjedoči on u maniri izgubljenog sina. Na putu je i dalje... Svi smo.
petak, 17.06.2011.
Hura, gotova je škola!
Članak iz današnjeg Večernjeg lista:
Hitna cijelo popodne u bolnice vozila teško alkoholiziranu djecu
Posljednji dan školske godine, osim po veselju školaraca, pamtit će se i po opijanju djece. Prema podacima zagrebačke Hitne medicinske pomoći u teško alkoholiziranim stanjima u bolnicama je tijekom dana i večeri zbrinut 31 maloljetnik, a još ih je toliko predano roditeljima na kućnu njegu.
– Među pijanom djecom bilo je podjednako dječaka i djevojčica – rekla je dr. Slobodanka Keleuva, ravnateljica Hitne pomoći.
Zgrožena je, dodaje dr. S. Keleuva, što je opijanje mladih toliko rašireno te se pita kada će se tome konačno stati na kraj.
Zabrinuta je i ravnateljica Poliklinike za djecu i mladež Gordana Buljan Flander. Ističe da roditelji, koji su uzor djeci, ne razmišljajući o posljedicama, piju pred njima. Nedavno se užasnula jer joj je fakultetski obrazovan roditelj objasnio zašto svojem osnovnoškolcu dopušta da pije kod kuće.
– Rekao je da je bolje da se njegov sin odmalena navikava na alkohol nego da se poslije u društvu opije od jednog pića – otkrila je šokantnu istinu o navici pijenja mladih Gordana Buljan Flander.
Ovo se inače događa obično tijekom norijade. Sad "slave" i ostali učenici... Nastavnici pak imaju obaveza do sredine srpnja.
srijeda, 15.06.2011.
Google vas gleda!
Tražilica se prilagođava vašim upitima. Dakle, ukoliko ste, hajmo reć', homofob, i upisujete upite vezane uz stranice koje će osnažiti vaš osjećaj zajedništva s drugim istomislećim ljudima, Google će vas brzo primijetiti i nuditi vam stranice vezane uz dragu vam tematiku. Neće vas upućivati na stranice koje bi vas mogle potaknuti da preispitate svoja uvjerenja. Ako ste homofob, možda vas to nimalo ne smeta, ali netko bi mogao reći da se korisnike tako zatvara u svojevrsnu informacijsku čahuru.
utorak, 14.06.2011.
Katolik s evanđeoskim stavom
Dakako, mainstream mediji mu neće dati prostor kao onom dominikancu koji reče da bi bacio kamen na pedere samo da se nije bojao policije, ili brojnim javnim osobama i klericima koji svojim izjavama samo dolijevaju ulje na vatru.
Riječ je o Zoranu Vukmanu, katoličkom publicistu, koji je povodom događaja u Splitu objavio dva teksta za koja smatram da ih vrijedi pročitati. Budući da su podugački, stavit ću linkove na njih pa tko se želi uvjeriti da postoje vjernici koji nisu spremni indirektno podržati nasilje, može ih pročitati.
"Ne mogu vjerovati da je katolički um u ovome društvu tako nepronicljiv! Izjave nekih svećenika samo su još pogoršale opći dojam. Pokušaj da opravdaju, ili razumiju nasilje pobješnjele mase, potpuni je promašaj i samo cementira teze onih koji optužuju Crkvu kao odgovornu, kao instituciju koja je zakazala u odgoju mladih", kaže između ostalog Z. Vukman.
Prvi tekst: Parade ponosa i barbarskog nasilja
Drugi tekst: Isus nikoga ne isključuje
petak, 10.06.2011.
Daju nam, ali tako da im ne uđemo
Gledajte, možda sam ja, ono, malo bedast, onako, kao Dudek... Ali, čitam i slušam, kažu, pregovori su završeni, jupi, hura, a u EU ću-ćeš-će-ćemo-ćete-će, kad: 1. srpnja 2013.
Pa to je, pa to je... za više od dvije godine?!
Znači, ovih šest do sada pa još dvije? A ja sam mislio da kad završimo pregovore, hop, evo nas u EU. Ali, ne. Još dvije godine, ne pregovora, nego monitoringa (nije šija, nego vrat), "sa zubima".
Pa u dvije godine se može svašta dogoditi, ne?
Ne znam, velim, stvarno sam laik, ali imam neki čudan osjećaj. Tj, zapravo nemam osjećaj, ništa ne osjećam. Možda sam tek malo zbunjen.
četvrtak, 09.06.2011.
O banalnosti neznanja
Skupina zrelih, krepkih muškaraca okuplja se u vili pored jezera. Kako koji ulazi, posluga odmah priskače i odnosi kapute; vani je ispod nule, novopridošli trljaju ruke. Pozdravljaju se s domaćinom, elegantnim gospodinom u srednjim tridesetim. Glasan smijeh i prijateljsko lupanje po ramenima. Posluženi su kanapei, aperitivi, ozračje je opušteno, kolegijalno; svi se odnekud poznaju. Posljednji, petnaesti, pridružuje im se energični plavokosi džentlmen lukavih vučjih očiju. Estet i bonvivan, oduševljen je ljepotom vile sagrađene 1914.
Svi su oni ugledni članovi, dapače, stupovi društva: pravnici, doktori, diplomati, časnici, obnašatelji odgovornih funkcija, uzorni muževi i očevi, poznavatelji klasične glazbe i književnosti, ljubitelji probranih vina i savršeno skrojenih odijela, inteligentni, lucidni, šarmantni, galantni, manikirani i pedikirani, po uobičajenim kriterijima normalni ljudi, s razvijenim smislom za humor, što uostalom pokazuju. Svoje su živote posvetili brizi za domovinu i narod, i predstoji im sastanak na kojem će morati riješiti stanovite tehničke probleme. Premda sintagma “tehnički problemi“ zvuči banalno, radi se zapravo o kolosalnom projektu, čija će im provedba priskrbiti mjesto u povijesti. Bili su u pravu: povijest ih zaista i pamti.
Sastanku predsjeda čovjek koji je stigao zadnji. Elokventan je, prodoran, tip alfa-mužjaka, oko sebe širi čudnovatu energiju; pomalo je nalik vrhunskom biznismenu, poduzetniku s vizijom koju jedva čeka podijeliti s okupljenima ne bi li ih pridobio da ulože u novi poslovni poduhvat. Međutim, očito je da prisutni, premda navikli na sastanke poput ovoga, ne znaju o čemu se točno radi, i sa zanimanjem prate uvodno izlaganje. Obaviješteni su da se susret odvija u tajnosti i da njegove zaključke ne iznose u javnost. Njihova stvar se razvija krajnje povoljno, s entuzijazmom u glasu informira ih glatko izbrijani govornik. Ipak, s napredovanjem ranije započetih projekata, gomilaju se i poteškoće. Ovdje su da ih napokon riješe.
Premda su se oni već ranije, svaki u svom resoru, suočavali s poteškoćama o kojima je riječ, i premda nisu bili neskloni radikalnim rješenjima, ono koje je predložio predsjedavajući isprva je neke među njima donekle zateklo i možda ne baš uznemirilo, ali svakako uzrujalo. Ukazivali su na moguće formalno-pravne komplikacije i ekonomske posljedice predloženog rješenja, uz očiglednu u povijesti nezabilježenu logističko-organizacijsku zahtjevnost zadatka. Ipak, Reinhard Tristan Eugen Heydrich, predsjedatelj, suočio ih je s nepobitnim činjenicama: sve te milijune Untermenschen se više ne može jednostavno iseliti – previše ih je i nitko ih ne želi primiti. Stoga su premudri vođe naroda, Führer, Reichsmarschall i Reichsführer, zaključile da treba uložiti svaki, svaki!, mogući napor – i to usred ratnog doba – da se taj problem konačno riješi.
Desno od predsjedavajućeg, SS-Obergruppenführera Heydricha, sjedio je domaćin, SS-Obersturmbannführer Adolf Eichmann, čovjek neobično pedantan, na glasu kao netko dobro upućen u problematiku. Službouljudno asistirajući, dopunio bi preciznim statističkim podacima izlaganje kamerada Reinharda: koliko je još u pojedinim zemljama preostalo muškaraca, žena i djece koji samo naizgled liče na ljudska bića. Estonija? Judenfrei. “Prva dobra stvar koju čujem o Estoniji“, čuje se komentar. Smijeh. Kroatien? 40 000. Godina je 1942., 20. siječnja, predgrađe Berlina, Am Großen Wannsee 56-58. Prostorija je ispunjena dimom cigareta i cigara. Sniježi.
Kratak prekid, valja se okrijepiti. Posluga je besprijekorna, domaćin je savršeni organizator. Francuska vina, njemačka jela, Schlesisches Himmelreich, Gänsebraten, Westfälischer Schinken, Saure Zipfel, Bratkartoffeln, Jagdwurst, Brühwurst, Knoblauchbrühwurst… Vode se neformalni razgovori, treba ipak spustiti tenzije koje su se pojavile za stolom. Ne, ne radi se o tome da se netko ne bi slagao s predloženim rješenjem pa ipak… radi se o milijunima. Herr Heydrich je primijetio nervozu kod nekih nazočnih, osjetio je krzmanje, naslutio je zadršku, izdajničke ostatke ljudskosti, odvratni osjećaj suosjećanja koje slabi čovjekovu volju. Znao je da ih mora nekako pridobiti da prionu zadatku bez i najmanje zadrške. Trebalo je postići da cjelokupni državni aparat, predvođen SS-om, djeluje sinkronizirano.
U nastavku konferencije Heydrich i Eichmann podsjetili su kolege što se sve do tada poduzimalo da se Njemačka očisti od podljudi. Uobičajeni način egzekucije, strijeljanjem, u perspektivi se pokazuje kao preskup i nedovoljno efikasan: jednostavan račun govori da se na to više ne može računati. Tada Eichmann, inače birokratski suzdržan, da ne kažemo uštogljen, okupljenima s prikrivenom ponosom razrednog štrebera govori o eksperimentima s plinom. Iznosi brojke. Neki od nazočnih brzo računaju: i dalje se čini da će konačno rješenje predugo trajati. No, nakon što ih upozna s najnovijim tehnološkim dostignućima i kapacitetima logora poput Auschwitza, prisutne obuzima neskrivena euforija: ipak je moguće! Ključni moment konferencije. Heydrich smjesta od svakoga ponaosob želi čuti da preuzima svoj dio posla, i zaista, svih četrnaest prisutnih ljudi slobodnom voljom odlučuje sudjelovati u… zaista, kako to nazvati? Evo nekoliko opservacija Josifa Brodskog na temu Zla: … najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo je njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predodžba o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. … Zlo je mamac za pouzdanost, sigurnost. Ono uvijek slijedi velike brojeve, čvrsti granit, ideološku čistoću, uvježbane armije i stabilne račune. Sklonost Zla prema ovakvim stvarima prvenstveno je u vezi s njegovom prirođenom nesigurnošću, no i ovo opažanje od male je koristi jednom kad Zlo pobijedi … znamo da Zlo počinje kad jedan čovjek počne misliti da je bolji od drugih…
Sastanak je trajao oko devedeset minuta. Po svršetku, Heydrich, inače solidni violinist iz umjetničke obitelji, bio je zadovoljan. Pozvao je drugove da pojedu štogod prije odlaska. Polako su se počeli razilaziti, odlučni da obave svoj dio posla. Da izvrše naređenja. Profesionalno, uredno, po pravilima službe, u bezuvjetnoj poslušnosti nadređenima. Čudno je to. Vjerojatno nitko od njih (polovica ih je imala doktorate) nije osobno ubio čovjeka. Ipak, susret tih sofisticiranih, kultiviranih stručnjaka pokrenuo je mehanizme koji su omogućili da se neki do jučer bezazleni vozači tramvaja, pekari, postolari, učitelji ili trgovci, neke švelje, pralje i tkalje, pretvore u sadističke nadglednike i ubojice u koncentracijskim logorima. Nije to jedini slučaj u povijesti, prije bi se reklo da je to pravilo: intelektualna elita ispija whisky po salonima i donosi odluke, a izvršitelji su do nedavno obični, mirni susjedi koji nisu svjesni vlastitih mračnih poriva (ovo je važno uočiti: svatko od nas ima mračne porive; upravo otrpljeno samoponižavajuće osvještavanje vlastitog potencijalnog divljaštva, onog demonskog u nama, najbolje će nas od njega zaštititi) pa ih nije teško izmanipulirati kombinacijom prigodnih parola, nametnutog osjećaja ugroženosti, poziva na požrtvovnost u ime viših ciljeva i obećanja o sjajnoj budućnosti. Prije čijeg dolaska samo treba obaviti neke prljave posliće.
Što mi bi da pišem o ovom jezivom sastanku održanom 20. siječnja 1942.? Reklo bi se, stjecaj okolnosti. Neki dan sam pogledao film (može ga se pogledati na YouTubeu) Franka Piersona, Conspiracy (2001.), koji je zapravo rekonstrukcija događaja o kojem sam pisao. Film je rađen prema sačuvanom protokolu i gotovo u minutu prati tijek konferencije. Sjajnu glumačku ekipu predvode briljantni Kenneth Branagh kao Heydrich (dobio je Emmyja) i Stanley Tucci kao Eichmann (Zlatni globus). Ipak, ni to nije bio glavni poticaj. Naime, nedavno je na televiziji prikazan film snimljen 1996., Čovjek koji je uhvatio Eichmanna, u režiji Williama A. Grahama, s Robertom Duvallom u glavnoj ulozi. Dakle, te subote dogodila se stvar koja me potaknula na razmišljanje o Eichmannu, konferenciji u vili Wannsee i Zlu koje se može definirati i kao “militantno neznanje“. Film koji opisuje kako Mossadovi agenti u Argentini kidnapiraju Eichmanna bio je prikazan poslijepodne, odgledao sam ga i krenuo u grad. U ZET-ovom autobusu sjeo sam nasuprot dvojice mladića, maturanata. Slušalice u ušima, kape šilterice, kapuljače, ka’e buraz, ku’iš ono, ne… ništa ekstremno, naši mladi. Vani je padala kiša, stakla autobusa bila su zamagljena. U jednom trenutku, mladić do prozora, nekom polusvjesnom kretnjom, usred nevezanog razgovora s prijateljem, prstom je na staklu nacrtao križ. Zatim je, koju sekundu kasnije, dodao nekoliko crtica pa je križ postao – svastika.
“A, ti se furaš na to?“ upitao sam ga.
“Da.“
Bio je mrvicu zatečen mojim obraćanjem, ali smjesta je odgovorio. Ton: prizvuk mladenačke izazivačke arogancije pomiješan s čuđenjem – kakvo pitanje!? Pa naravno da se fura.
“A ti znaš tko je bio Adolf Eichmann?“
“Eichmann? Nikad čuo.“
“Pa, upiši to ime u Google, saznat ćeš. E-i-c-h-m-a-n-n.“
Bilo mi ga je žao. Crta kukaste križeve, a ne zna tko je Eichmann. Nisam, međutim, bio iznenađen. Nakon što čovjek provede stanoviti broj godina u obrazovnom sustavu, spreman je na svakakve kombinacije, Držić je pisac iz 20. stoljeća, renesansa je bila u 19., a Krleža je autor Baščanske ploče. No dobro. Znao sam da bi bilo krajnje kontraproduktivno podići kažiprst i krenuti s moralističko-pedagoškom bukvicom, u stilu, pa jesi ti normalan, pa je l’ ti znaš, pa to je kažnjivo po zakonu… Zacementirao bih ga u njegovim stavovima. Odavno mi je jasno da, kad je o tinejdžerima riječ, pretjerano upozoravanje, predavanje i prodikanje nije učinkovito; naprotiv, sva je prilika da će raditi upravo suprotno od onoga što vi želite. Iz iskustva znam da su veće šanse (i ništa više od toga) da će vas poslušati pristupite li im s implicitnim, nehinjenim poštovanjem, i jednostavno predložite da sami pročekiraju o čemu se radi.
Mladić i njegov prijatelj promatrali su me procjenjivački: je l’ on to nas… ili kaj?
“Uguglaj. Pročekiraj.“
“E, OK, budem.“
Prekinuo sam razgovor, i njih dvojica nastavili su čavrljati. Prije izlaska iz autobusa još sam mu se jednom obratio, podsjetivši ga da stvarno potraži podatke na internetu.
“E, a to je neko živ, kaj sad djeluje…?“ upitao me sad već prijateljskim tonom.
“Ne, nije živ, ali, gle, ne možeš se furati na ovo (kimnem na svastiku na staklu), a da ne znaš tko je Eichmann.“ Ku’iš? Rekao je, dok smo silazili s autobusa, da će svakako potražiti. Ako je, možda, možda će shvatiti…
Adolf Otto Eichmann je pogubljen 31. svibnja 1962. Nije shvatio, samo je izvršavao naredbe.
utorak, 07.06.2011.
Koje igre igrate?
Kad je o igrama riječ, svatko od nas ih igra, svjesno ili manje svjesno, svakoga dana: na poslu, s prijateljima, ukućanima, bračnim partnerima i sa samima sobom. Analizom verbalnih igara bavi se Eric Berne u knjizi Koju igru igraš? (Mozaik knjiga, 2010.), objavljenoj još 1964., a koju se na koricama hrvatskog izdanja (eto, nije prošlo ni pedeset godina…) reklamira kao “klasik suvremene psihologije“. Eric Berne je inače kanadski psihijatar koji je krajem 50-ih godina 20. stoljeća osmislio metodu poznatu kao “transakcijska analiza“, specifičan psihoterapijski pristup zasnovan na modelu ego-stanja. O čemu se radi? Ukratko, temeljna pretpostavka je da svatko od nas osjeća glad za podražajima (fizički podražaji su nam od rođenja nužni za preživljavanje jednako kao i hrana), glad za priznanjem (podražaji se s odrastanjem nužno mijenjaju: ne možemo očekivati da će nas netko uvijek češkati po leđima, ali pandan tome može postati verbalna pohvala; poanta je u tome da netko “potvrdi“ naše postojanje, makar i na neugodan način). Naposljetku, osjećamo i glad za strukturom: kako strukturirati vrijeme koje nam je na raspolaganju tijekom budnih sati pitanje je svih pitanja. Ljudi svoje vrijeme strukturiraju na razne načine: uključeni smo – ako smo zaposleni – u neki zajednički projekt pa dio vremena provodimo držeći se zadanih procedura, gotovo ritualiziranih oblika ponašanja, kodeksa, uklopljeni i više ili manje prilagođeni radnoj sredini (tzv. materijalno programiranje). U pauzama se pokušavamo “razonoditi“, već primjereno okruženju u kojem smo se zatekli i kulturološkim obrascima (primjerice, poluritualni odlasci “na kavu“ uz pripadajuću stereotipnu konverzaciju) (tzv. društveno programiranje). Napokon, igramo igre (što spada u osobno programiranje). Što se ljudi bolje upoznaju, to su igre prisutnije. (Inače, pojam “igre“ u ovom smislu odnosi se i na krajnje (auto)destruktivna ponašanja; neki ljudi tako igraju ulogu Alkoholičara ili Dužnika.) Berne igranje igara smatra zamjenom za “stvaran život u stvarnoj prisnosti“. I uistinu, iz ovih ili onih razloga bojimo se, naročito u javnim situacijama, ali i u odnosima koji bi trebali biti najintimniji, skinuti maske: radije odigramo svoju rolu, poput automata izgovorimo određeni broj rečenica, uvijek istih pa idemo dalje. Dakle, kad smo s jednom ili više osoba, imamo nekoliko mogućnosti kako da strukturiramo vrijeme: ritualima/poluritualima, razonodom, igrama, a idealno bi bilo: s punom sviješću, spontano i – prisno.
Druga pretpostavka na kojoj počiva metoda transakcijske analize je zamisao da se naše “Ja“ sastoji od tri “ego-stanja“: Roditelja, Odraslog i Djeteta. Teorija je prilično utemeljena u stvarnosti; naime, možemo se složiti s činjenicom da su u nas “ugrađeni“ roditelji pa neke naše misli, osjećaji, stavovi i ponašanja potječu zapravo od njih, a katkad su identični njihovima. Kad, dakle, reagiramo iz tog dijela osobnosti, reagiramo iz Roditelja. Dijete je “skup emocionalnih ’snimki’ iz djetinjstva“; u nekoj situaciji možemo zapasti u regresiju, osjećati se kao u djetinjstvu. Stanje Odraslog očituje se u reagiranju primjerenom situaciji kakva je “ovdje i sada“, bez utjecaja Roditelja ili Djeteta.
Pojam transakcije odnosi se na svaku interakciju i komunikaciju između dvije osobe. E sad, stvar je u tome da ljudi često komuniciraju iz različitih ego-stanja; nije problem ako vi i ja komuniciramo iz našeg Odrasloga – bavimo se razmjenom informacija o svijetu oko nas na objektivan način. No, kad sam neki dan bio na dogovoru za jedno putovanje, primijetio sam kako se kod nekih prisutnih u razgovoru s voditeljicom putovanja pojavilo Dijete: bila je primjetna stanovita regresija u ponašanju/pitanjima, a voditeljica je preuzela ulogu Roditelja, premda je bila mlađa od tih osoba. (To, da se u prisutnosti nekog autoriteta u mnogim ljudima aktivira Dijete, može imati ozbiljne implikacije.) Problematične su tzv. skrivene, kutne transakcije. Ja postavim pitanje iz Odrasloga (“Koliko je sati?“), a vi se iz svog Roditelja obraćate mom Djetetu (“A da si sam pogledaš?“). Ili, razgovor se prividno vodi na razini Odraslih, a zapravo razgovaraju dva Djeteta; moguće su razne kombinacije. Berne je prepoznao različite igre i dao im imena, primjerice: Da nije bilo tebe, Vječno užurbana, Vidi koliko sam se trudio… (Bračne igre), Nije li to strašno, Zašto ne – Da, ali… (Društvene igre), Samo ti želim pomoći, Psihijatrija, Drvena noga… (Igre iz ordinacije) itd. Igre se, kaže on, prenose iz generacije u generaciju. Ako su destruktivne, netko bi ih mogao nazvati obiteljskim prokletstvom. Kako bilo, činjenica jest da se određeni obrasci ponašanja članova neke obitelji mogu pratiti kroz desetljeća, ako ne i stoljeća. Odgoj često znači tek učenje/prenošenje igara koje su roditelji preuzeli od svojih roditelja. Na društvenoj razini, igra je kompromis između razonode i prisnosti: razonode su često dosadnjikave, a prisnost se u društvu izbjegava – pokazivanje pravog lica može biti opasno. Zato su igre toliko prisutne: u njima provodimo većinu vremena provedenog s drugim ljudima.
Na kraju Berne poziva na obnovu autonomije, oslobađanje ili obnavljanje triju sposobnosti: svjesnosti, spontanosti i prisnosti. “Svjesna je osoba živa jer zna kako se osjeća, gdje se nalazi i u kojem trenutku živi.“ Spontanost je “oslobođenje od unutrašnje prisile koja nas tjera na igranje igara i oslobođenje od doživljavanja samo naučenih osjećaja“. Prisnost je “spontana iskrenost svjesne osobe lišena igara“. Postizanje autonomije dakako nije ni najmanje jednostavno: uvjetovanje kojemu smo svi bili izloženi toliko je snažno i duboko da se autonomija nadaje kao neka vrsta ideala. Odvaži li se netko krenuti tim putem, Berne savjetuje: “Ostvarenje autonomije sastoji se… od odbacivanja svih onih besmislenih utecaja… Najprije treba zbaciti breme cjelokupne obiteljske povijesti… a zatim raskinuti okove pojedinčeva roditeljskog, društvenog i kulturnog podrijetla. Isto valja učiniti i sa zahtjevima suvremenog društva u cjelini. Naposljetku, čovjek mora… žrtvovati koristi stečene pripadnošću svojem najužem društvenom krugu te se odreći svih užitaka i nagrada do kojih je lako dolazio“ igrajući igre.
Lakše reći nego učiniti. Svjestan da će većina ljudi život provesti igrajući igre, po zadanom nesvjesnom scenariju, i da će tek rijetki među nama ostvariti autonomiju, Berne zaključuje: “Za ljudsku vrstu… nade možda nema, ali ima je za pojedine njezine pripadnike“.
Zaključak je možda sumoran, ali realističan: koliko je među nama onih koji su uistinu autonomne osobe, koji su svjesni, spontani i sposobni za prisnost, otvorenu i iskrenu komunikaciju? Ipak, već samo posvješćivanje da sudjelujemo u igrama nekakav je korak naprijed. Za početak, možemo pokušti u društvu manje govoriti, a više slušati.
četvrtak, 02.06.2011.
Neue Europäische Kunst
Jan Fabre reinterpretira Michelangela. "Fabre svoje najnovije ostvarenje ne smatra nimalo šokantnim. On tu skulpturalnu skupinu vidi kao svojevrstan hommage tradiciji te kao dijalog između talijanske i flamanske umjetnosti", prenosi Vjesnik.
Smatrate li vi ovakvo nešto zaigranim postmodernizmom ili još jednim prilogom tezi o "kulturi smrti"?