Možda vam Carl Gustav Jung u zadnje vrijeme nešto ne pada na pamet, možda vam uopće ne pada na pamet, a moguće da za nj nikad niste niti čuli. No, o sebi zacijelo katkad razmišljate kao o ekstrovertiranoj ili introvertiranoj osobi, smatrate se flegmatikom ili vas ogovaraju da ste kolerik. Tu i tamo se ujutro probudite i zbunjeno razmišljate otkud sad to da ste, premda pravi Hrvat i katolik, sanjali da s Dalaj Lamom pravite prekrasnu mandalu. Ili ste se nečemu jako pametnome dosjetili i onda za nekoliko dana pročitate u novinama intervju sa Žižekom, i on gotovo od riječi do riječi iznese vašu teoriju. Osjećate se kao da imate podstanara u glavi. Ili više njih. Katkad posvađanih. Osjećate da je u vama nešto veće od vas samih, neki još neiskorišteni potencijali. Ili neka tama crnja od najcrnjeg mraka. U mitovima naslućujete duboke istine o čovjeku i društvu. Pomislite na Franju kojega niste vidjeli od maturalne zabave, dakle već dvadesetak godina, a onda ga isti taj dan sretnete u Avenue Mallu. Sve to, eto, ima ovakve ili onakve veze s Carlom Gustavom, kojemu je pedeseta objetnica smrti. Možda vam se čini da s vama nešto nije u redu, ali on bi vas razumio. Naime, kao psihijatar bavio se time da ljude upozna s njima samima, ako su za to bili zainteresirani. Većina nas nije.
Kad se, dakle, spomene Jung, ljudi koji za nj znaju imaju izvjesne – pozitivne, negativne, kakve god – asocijacije. O Jungu, kao i o Freudu, ljudi dokono ćaskaju, pozivaju se na njih ili ih kritiziraju – skoro bi se moglo reći, kao da su s njima ispijali apsint – toliko su ta dvojica dušoliječnika postala općim mjestom. Znate kako to ide, ubaciš u spiku malo Freuda (»Ma, bih ja…, ali ne da mi superego!«, ili u prijevodu, »Razbio bih šefu nos, ali mi se ne ide u zatvor!« Ili: »Daj, pusti ga, vidiš da je analni karakter«, želeći pritom – pogrešno – reći da je netko seronja, guzica od čovjeka. Zatim: »Hm, izgleda, stari moj, da još nisi riješio svoj Edipov kompleks…«, a to bi ustvari značilo da čovjek ima trideset i pet godina, sa starim se posvađao, a mama mu još uvijek nosi doručak u krevet. Događaju ti se omaške u govoru: »Rođen sam u mjesecu ožujskom…«), ili ubaciš malo Junga (»On ti je jako introvertiran tip«, što će reći da ne želi na pauzi gubiti vrijeme u idiotskim razgovorima, nego lijepo jede svoj sendvič sam. Ili: »Stalno sanjam nekakvu brkatu babu… E, to ti je sigurno anima!« Napokon: »Došao bih na vrijeme, ali sam nesvjesno zakasnio.« U svakoj situaciji možeš se izvući pozivajući se na unbewusst.), i već zvučiš onako nekako, makar samome sebi, pametnije. Ono, pa to je stvar opće kulture, hej! Možda sam malo nepravedan, možda ljudi doista stvarno znaju o čemu govore kad govore o libidu, kastraciji, kolektivnom nesvjesnom, arhetipovima, sublimaciji, slobodnim asocijacijama, individuaciji i selfu… premda prilično sumnjam u to. Kako god, ti su pojmovi, čiji su autori spomenuta dvojica, odavno ušli u kolokvijalni govor.
Neću, dakle, tvrditi da sam baš dubinski upućen u materiju, ali rekao bih za sebe da sam, u najmanju ruku, zainteresirani laik. Naime, budući da sam zarana shvatio da ni ja ni ljudi oko mene nismo baš skroz (nek’ se nitko ne uvrijedi!) normalni (da nam bude lakše, Jung je rekao da je “biti normalan idealni cilj neuspješnih ljudi“, a Shakespeare piše: “Lud misli da je pametan, a pametan čovjek i sam zna da je lud“…), tj. da smo u najmanju ruku neurotični (teološki: trpimo posljedice istočnog grijeha), zarana sam počeo proučavati i literaturu koja se time, ljudskom psihopatologijom, bavi. A nakon što sam se zaposlio u prosvjeti (no, mogla je to biti, štojaznam, INA ili Sabor), poznavanje psihologije pa i psihopatologije pokazalo se nasušnom potrebom, neophodnim znanjem, nuždom nad nuždama. Osnove Freuda, Junga i, recimo, Karen Horney: survival kit. Ako niste dooobro proučili, primjerice, obrambene mehanizme, čudom ćete se čuditi nad čudnim reakcijama svojih bližnjih, odnosno, ubrzo ćete i sami postati čudni poput njih (jer, “ludilo je zarazno!“), i više vam to neće biti čudno. Mislit ćete da su vaše neurotske reakcije zdrave.
Od najčešćih psiholoških obrambenih mehanizama spomenimo, primjerice, nijekanje (»OK, imam KOPB, ali pola kutije dnevno neće mi škoditi.«), potiskivanje (»Meni swinganje nikad, nikad, nikad ne pada na pamet!«), racionaliziranje (»Dobro da sam je se riješio! Ionako se nije sviđala mojoj mami.«), introjekcija (»Kud I., tud i ja!«), reaktivna formacija (to vam je ono kad se netko topi od ljubaznosti, a znate da bi vas utopio u žlici vode), i, Majku svih mehanizama obrane, projiciranje (»Ne, nisam ja škrt, podao, koristoljubiv, pohotan, lijen itd., drugi su.« Ili, »MI (vjernici/ateisti/Hrvati/Srbi/gayevi/strejteri itd. smo OK, a ONI drugi nisu OK.«)
To nas pak dovodi do Jungovog konstrukta Sjene, nesvjesnog (neosviještenog) dijela osobnosti koji sadrži nepriznate/odbačene/potisnute osobine nas samih. Premda se u Sjeni kriju i veliki potencijali, talenti i slično, ona je, kaže teorija, “skladište“ u koje smo pobacali one svoje značajke kojih se sramimo, koje preziremo i koje ni sami sebi ne želimo priznati (ubojite misli, požudu, pohlepnost, sebičnost, lijenost…, jednom riječju, svih sedam smrtnih grijeha zajedno pa i gore od toga), a sve to si ne želimo priznati jer želimo o sebi razmišljati kao o, možda ne baš savršenim, a ono barem zrelim ljudima koji stvari (i sebe) imaju pod kontrolom. (“Sjena se… očituje kao nešto što pripada našem najsvojstvenijem obilježju, našoj najdubljoj karakteristici, premda smo nerado spremni – ako uopće i jesmo – prihvatiti takvo što. Obuzme li nas, primjerice, izljev bijesa, odjednom odmah počinjemo psovati ili se neotesano i bezobzirno ponašati, vrlo često asocijalno postupati, i to suprotno našoj volji, ili smo pak škrtice, cjepidlake, gunđala, kukavice ili drznici, netaktični i bezobzirni, odajući na taj način osobine koje u običnim okolnostima pomno potiskujemo i skrivamo i o čijem postojanju najčešće ni sami nemamo pojma. No kad one putem emocija koje nas pritom obuzimaju postanu vidljive i ustanovljive, više ih se ne može previđati pa se poradi takvih karakaternih crta moramo s čuđenjem i nevjericom priupitati kako je sve to moguće i krije li se u nama uistinu nešto takvo?“, Jolande Jacobi, Psihologija Carla Gustava Junga: uvod u cjelokupno djelo s uvodnom riječi C.G. Junga (Scarabeus naklada, Zagreb, 2006., svi dalji navodi također) Moglo bi se reći, vrline javne, poroci tajni.
I da stvar bude gora, skloni smo (nesvjesno, a bome i svjesno) sadržaje svoje Sjene projicirati na ljude oko nas. Kao u onom vicu o usidjelici koja živi u kući pored obale pa sva uspaničena naziva policiju: »Smjesta nekoga pošaljite, ispred moje kuće kupaju se GOLI MLADIĆI! To je škandal, nemoral, sramota!« Policija obećava da će ih udaljiti, i zaista, zamoli ih da se pomaknu kojih stotinjak metara, kad za pola sata, u stanici opet zvoni telefon: »Halo, policija, ja ih i dalje vidim, maknite ih s mojih očiju, ti GOLI MLADIĆI me vrijeđaju!« Policija je smiruje, sredit će to za čas. Kad ono, za pola sata, stara gospođa opet zove: »Zar niste rekli da ćete ih udaljiti?!« »Pa, gospođo, udaljili smo ih kilometar od vaše kuće.« »Ali ja ih i dalje vidim – dalekozorom!«
“S individualnog aspekta“, piše dalje J. Jacobi, “Sjena predstavlja ‘osobni mrak’, kao personifikacija onih sadržaja naše psihe koji nisu bili dopušteni, već su odbacivani i potiskivani… dok s kolektivnog aspekta označuje općeljudsku mračnu stranu u nama, strukturalnu spremnost svakog čovjeka za ono inferiorno i mračno.“ Svaki narod ima svoju Sjenu.
Kako bilo da bilo, sa Sjenom bismo se trebali suočiti, na dobrobit sebi i ljudima oko nas. Što smo, da se izrazim religijskim pojmovima, svjesniji vlastite grešnosti, vlastite sklonosti zlu, to ćemo manje imati potrebu pokazivati prstom na druge ili na njih, recimo, bacati pepeljare. Što smo svjesniji vlastitih podlih namjera, požuda, mračnih poriva, to ćemo manje imati potrebu gutati Crnu kroniku. Da su neki među nama – koji su se predstavljali kao besprijekorna gospoda – bili spremniji realno sagledati sebe kao krhka, prolazna i slaba ljudska bića, među drugima isto takvima, da su bili spremni priznati vlastitu gramzivost i nezajažljivu pohlepu (ako već ne psihoterapeutu, a ono svom ispovjedniku), utoliko bi manje bili spremni upropaštavati čitave tvrtke ili prodavati obiteljsko srebro za “proviziju“.
Jacobi: “…konfrontacija sa Sjenom znači postati bespoštedno kritičan prema vlastitom biću i biti ga svjestan. Uvjetovana mehanizmom projekcije, Sjena se, kao i sve drugo čega nismo svjesni, javlja prenesena na objekt, poradi čega je uvijek ‘kriv netko drugi’, ne dođe li do svjesne spoznaje da je ono mračno u nama samima“.
To, dakako, nije ni najmanje ugodno. Fasada se mora sačuvati! Zato svijet oko nas i jest takav kakav jest. “Osvještavanje Sjene… stoga obično mora računati s maksimalnim otporom (osobe) koja često uopće ne može podnijeti da sve to mračno prihvati kao njezino, bojeći se da će se pod teretom tih spoznaja urušiti s mukom podizano i održavano zdanje… svjesnoga Ja.“
Ipak, “Koliko ta čaša… bila gorka, nije ju moguće izbjeći“. Onaj netko hrabriji među nama, koji je spreman psihološki/duhovno sazrijevati (a ne kronološki biti u pedesetima ili šezdesetima, a psihološki ili emocionalno ostati u pubertetu), natovarit će si “nove probleme i konflikte, postavši sebi samome ozbiljnim zadatkom, budući da sada više ne može reći kako drugi čine ovo ili ono, da su oni ti koji griješe i da se protiv njih treba boriti; on živi u ‘kući samosvijesti, u unutarnjoj usredotočenosti. Takav čovjek zna da je u njemu samome ono što je u svijetu naopako, te da će, kad nauči izlaziti nakraj s vlastitom Sjenom, učiniti i nešto stvarno za svijet“.
Ili barem za Hrvatsku.
Post je objavljen 24.07.2011. u 22:44 sati.