freestyler

ponedjeljak, 22.08.2005.

On The Blog Again

Planovi valjda postoje da bi se ispunili ili da bi ostali neostvareni. Između nas i naših neostvarenih planova uvijek se uguraju nekakvi neobično veliki i grozno objektivni razlozi koji su nas sprječavali u njihovom ostvarivanju. Većini nas, a i sam spadam u tu većinu, je najlakše na svijetu pronaći dovoljno dobar razlog da nešto planirano i neostvareno objasnimo, da skoro i sami povjerujemo da drugačije nije ni moglo biti, kao da je sam Bog, Svemir, Stvoritelj ili kako Ga god tko zvao umiješao svoje prste i onemogućio nas u planiranom. Možda i je, možda je baš tako trebalo i biti, a ne onako kako smo planirali, zamislili u svojim glavama, projicirali u svojim mislima. Tko zna, ja ne znam, ali znam da ništa nije slučajno, da je sve što nam se događa potrebno, da nas uči.

Moj plan da između ostaloga povremeno ovdje na blogu ostavim kakvo svoje razmišljanje, pokvarila je velika nepomirljiva svađa mog notebooka, mobitela, plavog zuba i mobilnog operatera. Ja naravno nisam ništa kriv, jer previše je tu raznoraznih poprilično kompliciranih i za čovjeka na odmoru potpuno nepotrebnih sitnica koje se moraju složiti da bi sve bilo OK. Tako je poštovano čitateljstvo ovoga bloga bilo pošteđeno mojih ranojutarnjih mudrovanja, a ja počašćen time da mogu mimo plana puštati da mi misli struje glavom, začinjene mirisom soli i borovine, šumovima mora i pjesmom prvih cvrčaka, zatvorenih očiju preslabih za prve odbljeske sunca na mirnoj površini vode, neopterećen ničim, pa ni time kako ta strujanja pretvoriti u riječi. Ja sam uživao.

Pomislih tada, tako valjda mora biti, na brzinu isplanirah da ću neke od zanimljivosti proživljenih tijekom tih ove godine ne baš suncem i toplinom okupanih dvadesetak dana provedenih na moru, ispričati kada se vratim i to čim stignem, planirah da ću odmah pričati o čudnom konobaru koji u svitanje dana uz Bilie Jean pleše moonwalk i kojeg snimam da on pokaže curi kakav je plesač ili o četiri kiše i dvije duge na nebu za vrijeme Moralesovog partya u Primoštenu ili posjetu zanimljivom povijesno crkvenom mjestu iznad Šparadića ili o adrenalinu koji šiklja pri jurnjavi skuterom od 150 konja na uzburkanom moru ili o tome kako su domaće cure i žene daleko najzgodnije na svijetu ili o tome kako je prodavačica riba mislila da ću se u ribu pretvoriti koliko je kupujem ili o ne znam sve čemu što se događalo ……

Planovi opet poremećeni, dolazak kući donio je jedno bolno saznanje. Moj pas, moj skoro trogodišnji pudl je obolio, pri jednom doskoku je izgleda malo pogriješio i nezgodno je pao, ostale su mu nepokretne zadnje noge. To traje već deset dana i jako teško ga je gledati kako se jadnik vuče i muči. Veterinar misli da nije pukla kičma (dio svijeta, zaseok globalnog sela u kome živimo, nema rendgen za životinje) i da ima šanse da prohoda opet, svakodnevne terapije i molitva i nada i vjera da će mu biti bolje.

Eto kako neplanirano može pokvariti planirano, ali i to je život, nije sve onako kako mi to želimo. Ostaju nada i vjera.