Counting Crows & Vanessa Carlton - Big Yellow Taxi



Nazvah Anu, rekoh što bi trebao. Ona pita koja je to sretnica. Ja joj rekoh da može znati, sigurno bi znala. Ona kaže da što se nje tiče nema nikakvih problema, ali da moram pitati Jaquesa mlađeg. Nazvah Jaquesa mlađeg. Rekoh mu što trebam. On pita koja je to sretnica. Ja mu rekoh da može znati, sigurno bi znao. On kaže da sve razumije, ali da ne smijem Ani reći da je sve odmah razumio. Kaže kućica je malo u neredu, trebalo bi ju srediti, ipak ju nisu dugo koristili. Kažem da nema problema. Kaže mogao bih zidove obojiti ako već mislim biti toliko tamo. Kažem da nema problema. Boju neka izaberem sam, ali da ne pretjerujem. Kažem da nema problema. Ako nađem kakvih stvari koje ne pripadaju Ani (Anine su sve u ormarima) neka ih pobacam. Kažem da nema problema. Ključ, novci za boju i karta kako do tamo doći će mi biti kod Mickeya u tenis klubu. Zahvaljujem svim poznatim riječima. Kaže nema problema, tko ne bi pomogao kada se o takvoj stvari radi.

Zovem Norvežanina. Kaže neće pričati telefonom. Dolazi u moj restorančić. Sjedamo u hladovinu za stol sa zelenim stolnjakom. Prije nego je sjeo malo opipa podmetače za stolice, onim dugim rukama ih odmakne od sebe i pogleda i kaže kako ih je jebeno dobro obojio.

- Znači trebaš auto? ... Koliko? ... petnaest dana.... uh, dosta dugo .... ma nema problema .... Ostaviti ćeš mi ključ od svog stana? .... Da ti zalijem cvijeće.... Ma znam da nemaš cvijeće u stanu.... Znaš ako pretjeram s pićem ili ako nešto zgodno naleti da ne moram hodati puno do svoje rupe ... Ne brini ostaviti ću sve čisto ... Gdje stoje ručnici?....

Dolazi Joe, donosi piće, nije gužva, sjeda s nama. Objašnjavam mu da će neko vrijeme morati raditi sam, da me neće biti. Kaže nema problema. Pita koliko. Kaže petnaest dana nije baš malo. Kažem mu da uzme nekoga za to vrijeme ako misli da neće moći sam. Kaže da ne brinem i da smatram sve riješenim.

Sjedam s Norvežaninom u njegov žuti Mercedes iz 1980, srećom ima automatski mjenjač pa se neću morati dodatno znojiti zbog mijenjanja brzina, dovoljno će biti vruće i ovako. Klimu te godine nisu ugrađivali u automobile. Otvaramo prozore, moram ja voziti da Norvežanin vidi koliko sigurnim rukama ostavlja svog ljubimca. Pokazuje mi gdje stoje cedeovi i kako se rukuje playerom, pokazuje mi gdje svijetli lampica kada treba doliti ulje, jer ga starina voli trošiti, pokazuje kazaljku za gorivo gdje treba stajati kada treba ponovo natočiti, priča gdje stoji rezervna guma, priča o auspuhu, o grijanju motora, o tome kako jedan vijak na desnom zadnjem kotaču manjka pa da ne brinem ako to primijetim, priča o svemu kao da ću voziti kružnu rutu oko svijeta, a ne tek nekoliko desetaka kilometara.

Palim velikog žutog iz 1980, uspijevam od prve, Norvežanin zadovoljan. Vozim polako, nije problem iako je to najveći auto kojim pokušavam upravljati, osjećam se kao da vozim kamion, mada kamion nisam nikada vozio, ali mi se čini da je vrlo slično. Vozim prema tenis klubu da pokupim ključeve i novce za boju, Norvežanin će mi pomoći oko izbora boja, upozoren je da ne smije pretjerivati. Htio je čak da još danas odemo do kućice i da mi on pomogne obojiti ju, kako bi ja poslije mogao uživati. Odbio sam. Dovoljno je već i ovo što radi za mene.

Mickey nas čeka s ključevima, novcima i nacrtanom kartom. Kaže lako ću naći i sam počne objašnjavati kojim putovima trebam ići i gdje trebam kamo skrenuti. Kaže kada vidim jedno jako veliko drvo, ne zna kakvo je, onda sam blizu i ne mogu pogriješiti. Kaže da auto mogu ostaviti malo pored kućice, postoji nekakav usjek među drvećem i tu ga sasvim sigurno nitko ne može vidjeti. Lupi se po čelu i kaže da on to sve ne bi smio znati. Kažem mu da ne brine i da nema problema, ništa nisam čuo. Lakše mu je. Kaže da u podrumčiću u jednom sanduku desno odmah pored stepenica sigurno ima još vina ako mi ponestane. Pita me tko je sretnica. Ja mu kažem da bi znao da može znati. Kaže da nemam problema jer on ništa ne zna.

Uzimam ključeve, kartu i novce. Kupujem s Norvežaninom boju, muku mučim s njim jer mi svim silama nastoji objasniti kako griješim što ne uzimam vatreno narandžastu i tropska-šuma-u-kiši zelenu. Odlučujem se za bijelo i za nešto za što me trgovac uvjerava da je boja kajsije, mada meni nimalo ne liči na kajsije kakve ja znam, no možda su ovdje i kajsije drugačije, nije bitno boja mi se sviđa i nije pretjerana, moram paziti na to što je Jaques mlađi rekao. Kupujem i ostali pribor koji mislim da će mi trebati. Norvežanin opet pretjeruje s raznim alatima kao da ću hotel bojati a ne kućicu kraj plaže.

Završavam kupnju, odvozim Norvežanina kući. Dugo se oprašta od žutog iz 1980. milujući ga po blatobranima. Odlazim u supermarket, opet imam sreću s kolicima koja vuku na jednu stranu. Pokušavam se sjetiti što će sve trebati. Nikada nisam kupovao toliko stvari za toliko puno vremena. Puna su mi kolica. Parkiram ih pored blagajne i odlazim po druga i njih punim do vrha. Plaćam i ne šalim se s blagajnicom, mrko me gleda kao da zna što smjeram. Šutim, trpam stvari u auto na zadnja sjedala, jer Norvežanin usred sve te brige da mi sve objasni i pokaže nije se sjetio obavijestiti me kako se poklopac prtljažnika otvara.

Vozim polako, kazaljka za gorivo pokazuje da ga je dovoljno, lampica za ulje ne svijetli, na cedeu lagano svira Counting Crows & Vanessa Carlton - Big Yellow Taxi, uzimam telefon, zovem Anđela.

- Sve je spremno … Javi kada želiš da krenemo.

nastavlja se....

Radiohead - Creep



Art work by Jeffrey W. Menasco


S rukama u džepovima, pogleda uprtog u nigdje, praveći nožnim prstima rupe u već pomalo vlažnom i ohlađenom pijesku, kao da želim iskopati nešto, nešto što ni sam ne znam što je, još uvijek zbunjen, iznenađen i u jednu ruku pomalo uplašen, razmišljao sam o njenom iznenadnom pozivu.

Dva tjedna s Anđelom, sami nas dvoje. Nešto tako divno, nešto tako prekrasno, nešto o čemu se nisam usudio ni sanjati, jer bi buđenje nakon takvih snova i povratak u realnost bilo preteško za izdržati, je tu ispred mene, kao da je visoka jabuka svoju najvišlju granu, do koje nitko ne može doći, s najslađim i najcrvenijim jabukama savila nudeći se da ih uberem, trebam samo ruku pomaknuti, ispružiti ju i uzeti ono što odavno želim, ono što mi već mjesecima ispunjava svaki djelić moga mozga, svaku misao, svaki tren moga postojanja, a ja i dalje stojim ukopan u pijesak s rukama u džepovima, kao svezan, kao omotan nevidljivim lancima najboljeg švedskog proizvođača nevidljivih lanaca, omotan i svezan svojim razmišljanjima.

Zašto o svemu moram razmišljati, zašto ne mogu biti kao oni koji jednostavno ponuđene jabuke ili uzmu ili ostave ne razmišljajući o tome što će biti poslije, zašto moram dozivati u misli i ostale stvari o kojima ne znam ništa, zašto moram već sada razmišljati o stvarima koje se i ne moraju dogoditi, zašto ne mogu samo raširiti ruke i uzeti sve ono što je ispred mene, sve ono što mi se daje, zašto?

Umjesto oduševljenja što mogu s mojim Anđelom provesti dva tjedna u kojima možemo postojati samo jedno za drugo, na mjestu gdje možemo provesti vrijeme u kojem je svejedno da li sunce izlazi i zalazi, u kojem je svejedno da li more postoji, u kojem je i nebo moglo odlučiti otići negdje drugdje, jer moje sunce i moje nebo i moje more i moje sve može biti pored mene, u moja razmišljanja je ušao onaj veliki kao tvrđava i raširio je svoje velike ruke dotičući se svake moje misli, u moja razmišljanja je utrčao onaj mali slatki koji se katkada znao igrati pored njenog kioska i on je kao pijesak lopaticom razbacivao moje misli ne dajući mi ni trenutka nade da će nevidljivi lanci razmišljanja oko mene omotani nestati.

Nisam se bojao velikog i njegovih velikih ruku, ako mi je suđeno da me dotuče netko velik kao tvrđava, dotući će me nebitno zbog čega, ako ne iz ljubomore i zbog toga što mu spavam sa ženom, onda sigurno kao pijani vozač koji je sasvim slučajno pokupio neznanca na pješačkom prijelazu. Nije me to brinulo.

Brinulo me nešto drugo. Tko sam ja, odakle mi pravo nekome uzmem nešto, da nekome kradem njegovo sunce, njegovo more, njegovo nebo, da nekome brišem njegove snove, da nekome uzimam ono što voli, da se uvlačim između nečega što na neki način postoji već godinama. Tko sam ja da nekome kradem budućnost, ma kakva god bila, tko sam ja da rastavljam nešto što je spojeno.

Koliko god se trudio loše razmišljati o velikome, koliko god pokušavao u svojim mislima od njega učiniti monstruma i lošeg čovjeka, kako bi sam sebi izgledao kao princ iz bajke na bijelom konju, kako bi sam sebi izgledao kao spasitelj, nisam mogao, ipak je on u mom Anđelu, u svom Anđelu vidio sasvim sigurno iste stvari kao i ja, možda ne baš tako kao i ja, ali sasvim sigurno ne nešto puno drugačije, a i ona nije u njemu mogla vidjeti nešto što on nije, nisu se iz dosade našli jednog utorka poslije podne i zato što nisu imali pametnijeg posla odlučili živjeti skupa i rađati djecu i imati neke svoje snove koje su se trudili ostvarivati. Jebiga koliko god mi je bio smetnja i koliko god je bio velika prepreka nekoj mojoj sreći, ostvarenjima mojih snova i maštanja, nisam mogao uzeti gumicu i izbrisati ga iz glave, nisam se mogao praviti kao da ga nema ma koliko to želio.

Najlakše bi bilo ništa ne misliti i ubrati jabuku koja se spustila i nudi se sama pred rukama, uzeti ono što je život donosi, vjerovati da su Život i Bog i Stvoritelj i Svemir ili kako god nazvali onoga ili ono što brine da sve bude onako kako je i kako treba biti, moji najbolji prijatelji i da samo najbolje biraju za mene. Ne razmišljati o sutra, ostaviti sutra za sutra, za vrijeme kada će ono postati danas, kada će sasvim sigurno mnogo toga danas nepoznatog biti puno jasnije, vidljivije, kada će novi dan donjeti nove kamenčiće s kojih će pogled biti drugačiji.

Bilo bi najlakše, ali ja sam i dalje pogleda uprtog u ništa, u noć, s rukama u džepovima, vezan nevidljivm lancima misli kopao vlažan pijesak nožnim pristima.

nastavlja se....

Ash - Shinning Light



Rinnnngggg ... rrrriinnnnngggg zvonilo je jedva čujno iz mog džepa, zvono starog telefona kakvo se zna čuti u britanskim TV serijama koje obrađuju vremenski period odmah nakon drugog svjetskog rata, zvono koje sam teškom mukom uspio nekako ugurati u moj telefon, jer ipak on nije od onih u kojeg se takva i slična zvona lako uguraju, zvono zbog kojeg sam izgubio podosta vremena tražeći ga na Internetu, gdje mi je naravno više nego često pogled namjerno ili nenamjerno odlutao na stranice koje su više nego iscrpno oslikavale žensku ljepotu u svim njenim pojedinostima, u svim njenim oblinama, u svim njenim bojama, zvono koje sam jedva čuo, zvono koje nikoga nije impresioniralo, zvonilo je i dalje iz mog džepa.

Teškom mukom, kriveći se čitavim tijelom čas na jednu, čas na drugu stranu, hvatao sam ga vršcima prstiju, baš kao što sam kao klinac veliki optimisti u lunaparkovima pokušavao uhvatiti kutiju cigareta (pa biti frajer i pušiti stranjske cigarete, jer onda u kioscima ni teoretski nisi mogao kupiti ništa što bi imalo makar i mali miris Zapada) ili kakvog plišanog medu (pa biti frajer pa ga pokloniti kakvoj curi, pa onda kada kući prođe zadnja popodnevna smjena đaka iz škole odvesti ju do parka, pa onda sjesti na klupu s njom, pa onda gledati u nebo s njom, jer u takvim trenutcima nebo je uvijek zvjezdano, pa iskoristiti njen položaj glave koja je usmjerena ka nebu pa je poljubiti, pa ako se ne opire nastaviti ljubiti, pa onda kao slučajno dodirnuti njene sise, pa ako se ne opire nastaviti ih i dalje dirati, pa zavući ruku pod njenu majicu, pa ako se ne opire nastaviti dalje otkrivati ostala prostranstva njenog tijela....), ali u onim strojevima s onom metalnom rukom možeš samo niša izvući, pa ništa od frajeluka.

Napokon sam ga uspio izvaditi, telefon naravno, bacio pogled i identificirao pozivatelja, vidno razočaran, umjesto željenog poziva i dragog glasa, umjetno-službeno-nimalo uzbuđeno-ravnodušno sam izgovorio: “Reci...”
Naravno Norvežanin, koji je cijeli prošli tjedan potrošio podsjećajući me da za danas ništa ne smijem planirati jer on ima strahovit plan za nas dvojicu za baš danas, javlja se iz nekakve vukojebine nekih milijardu kilometara udaljenog mjesta za kojeg vjerujem da samo on zna da postoji.

Uhvatio je neku koku, popio s njom piće, zamolila ga da ju otprati kući, on jedva od Barteza namolio stari VolksWagen kombi, koji Bartezu inače nije za niša služio osim da ga ponekad parkira na vrlo vidno mjesto kraj gradske policije na putu kojim mu je žena išla kući s posla, dok je on za to vrijeme svoje vrijeme provodio u društvu kakve onakve kakve se njemu već sviđaju, a onda kada bi kasno došao kući objašnjavao je ženi kako su opet neki klinci iz zajebancije ukrali stari vw kombi i ostavili ga na groblju, pa je svo vrijeme proveo popunjavajući kojekakve bezvezne papire i objašnjavajući policajcima (a znaš - kaže on njoj - kakvi su policajci) da je to već ne znam koji put da mu kradu kombi iz zajebancije i da on nema nikakve veze s nestankom vijenaca i cvijeća s groblja.
- Znaš ništa od dogovora za danas – priča Norvežanin – mala je kao bombon ... stali smo da piša ... Bartez je imao punu gajbu piva u kombiju ... ja malu malo mekšam pivcem... stari moj što može popit.... evo dolazi... čujemo se.

Dobro... kada me već nije sreća okupala da ovaj poziv bude njen, bar me je malo pomilovala, pa me lišila naporne večeri s Norvežaninom, jer njegov svaki strahoviti plan uključuje samo dvije stvari, bjesomučno napijanje i bjesomučno ganjanje žena. Kako sada baš i nisam bio u nekoj fazi da bi me ganjanje žena uopće zanimalo, obično su te večeri za mene počinjale i završavale samo na jednom, na bjesomučnom opijanju u pokušaju da alkoholom isperem tugu koja me znala uhvatiti i ispuniti poput do čepa pune boce. Nekada bi pražnjenje boce pelinkovca stvaralo zabludu u meni da tuga izlazi iz mene, da s nestajanjem sadržaja boce nestaje i ona, no ma koliko boca praznija bila, ma koliko boca se naslagalo jedna za drugom, uvijek je postojao onaj neki tren, kada svaki zaborav nestane i boca tuge se napuni ponovo do vrha.

Ponekad sam imao strahovite sudare osjećaja u sebi, sudarale su se tuga, najveća na svijetu, barem u onome svijetu kojeg sam ja poznavao i sreća neviđena. Znao sam biti tužan, tužniji od tužne kiše, jer ona nije tu kraj mene, a tako bi to želio. Onda bi u sred te tužne tuge okupali me vatrometi sreće kao za kinesku novu godinu, jer ju znam, jer ju mogu vidjeti, ne baš kada želim, ali ipak mogu, jer je stvarna, jer postoji.

I dok sam tako i ne znajući sam što bi sa sobom, besciljno hodao plažom u vrijeme kada se sunce spremalo na odlazak, a posljednji kupači kupili svoje stvari ostavljajući razbacane hrpice popijenih boca i papira, ponovo se oglasio zvuk starog telefona iz mog džepa. Ne očekujući drugi glas osim Norvežaninovog, bezvoljno sam se javio, prevario sam se, sunce me onim svojim zadnjim zrakama obasjalo čitavog najvećim sjajem, njen glas, glas Anđela me kupao, jedva sam od uzbuđenja i razumio što mi govori...

- Halloooo, slušaš li me uopće..... Muž i mali idu na dva tjedna s rodbinom u Francusku, želim to vrijeme provesti s tobom.....

nastavlja se

Sting and Robert Downey Jr. - Every Breath You Take



Kada je otišla nešto sam se jako rastužio. Uvuklo se nešto u mene, zalijepilo, pritislo me. U restorančić mi se nije išlo, jer svaki pogled na njen kiosk sa sladoledom je samo pojačavao to čudno stanje u meni. Odlazim na plažu mislim bit će mi lakše. Puno ljudi, muzika glasna, nije mi nimalo je bolje, između hrpa djece i debelih i mršavih žena i muškaraca u kupaćim kostimima i bez njih, i u hrpi šarenih ručnika i plastika svih vrsta, od dupina do tropskih šuma, i u hrpi raznorodnih mirisa kojekakvih krema, ja baš moram vidjeti dvoje kako se maze i paze, a baš je tada iz nečije torbe sa nečijeg radija na nekoj lokalnoj radio stanici koju sam vjerojatno tada prvi i zadnji put čuo u životu neki pametnjaković odlučio pustiti

Every breath you take
Every move you make
Every bond you break
Every step you take
I’ll be watching you

a ja gledam kako on njoj prstima suši kosu, kako ona njemu briše leđa kako on nju nježno s puno ljubavi maže nekom kremom da ne izgori od sunca, kako se ona igra s njegovim palcem na nozi, kako on od malih kamenčića pravi kojekakve ukrase za njeno tijelo, kako ona njemu sjedi u krilu i pravi mu brkove od svoje kose, kako se smiju, kako ona njemu daje da pije colu pa ga cijelog pošprica, kako se on ne ljuti nego se smije pa s ono malo cole što mu je ostalo pošprica nju, pa kako se ustanu, pa kako se uzmu za ruke pa kako otrče do vode, radiju kao nije to dosta pa nastavlja:

Every single day
Every word you say
Every game you play
Every night you stay
I’ll be watching you

A ja još uvijek gledam ono dvoje sad su u vodi, pa se tamo špricaju, pa zajedno zarone, pa se ona njemu objesi oko vrata, pa se ljube, pa se grle, pa se samo dugo gledaju, pa izađu iz vode, pa jedno drugo brišu, pa opet on nju maže, pa mu ona legne u krilo, pa on njoj nešto crta po ruci s borovom iglicom....

Teško mi je to gledati, ustajem i tako nogu pred nogu do svog kamena na plaži, sjedam na njega, opet gledam more, opet vidim nju, mog Anđela, pomičem se malo u stranu, mjerim, na mom kamenu ima još dovoljno mjesta i za nju, gledam opet u more, gledam ga kao da će iz njega svakog časa izroniti, gledam malo lijevo malo desno, možda me želi iznenaditi.

Ulazim u vodu, osjetim ju u svakoj kapi, osjetim kako me miluje i mazi, kako me dodiruje, tražim ju, ulazim sve dublje, svuda je oko mene, zaranjam, ronim, otvaram oči, vidim ju, ruke nam se isprepliću, tijela su nam jedno uz drugo, osjećam ju svakim djelićem svoga tijela, toplu, meku, tako stvarnu. Priča kaže kada u moru roniš otvorenih očiju onda vidiš onoga koga najviše voliš, ronim dugo, otvorenih očiju, ne želim izaći van, gledam, vidim nju, vidim kako ona mene gleda, ronim još dublje i dalje, ne želim izroniti i kada bi znao da ju nikada više neću moći vidjeti, poželio bih kao u Velikom plavetnilu, vječno ostati pod vodom s otvorenim očima, poželio bih umrijeti tako otvorenih očiju i plutati morem i gledati ju (neke knjige kažu da čovjek može tako stoljećima plutati pod morem dok ne padne na dno), ako već ne mogu biti s njom bar da ju ovako stoljećima gledam tako lijepu, tako dragu, tako prekrasnu, u glavi opet pjeva onaj

Since you’ve gone I been lost without a trace
I dream at night I can only see your face
I look around but it’s you I can’t replace
I feel so cold and I long for your embrace
I keep crying baby, baby, please...

Bježi mi, zove me za sobom, slijedim ju, želim ju ponovo dotaknuti, uhvatiti za ruku, brža je, nestaje, nestaje mi zraka, lagano mi se muti, ne vidim ju više, izranjam gledam sunce kroz vodu dok pokušavam doći do zraka, prekrasno je, milijuni boja što se miješaju tvoreći prekrasne šare, vidim i plavu kao njene oči, vidim i boju njene kose, guram glavu prema njoj, želim ju dotaknuti, vidim i svjetlu mekanu boju, mekanu i glatku kao njena koža, svjetlost je sve jača, postaje neizdrživa, ne zatvaram oči, gledam i dalje.

Dolazim do zraka, okrećem se prema mom, našem, kamenu, vidim sjedi na njemu, pomiče se pravi mjesto za mene, sva još mokra, svježa i tako stvarna, kapi mora sa kose padaju na ramena, kotrljaju se niz meku kožu, sunce ih svojim zrakama obasjava praveći najljepše moguće dragulje koji postoje, a oni sjaje najljepše do sada, jer nisu nikada bili na tako nečemu lijepom i milom. Žurim prema njoj, želio bih poljupcima pokupiti svu vodu, svaki taj mali draguljčić sa njenog tijela. Bojim se zatvoriti oči, da ju ne izgubim, no sunce je nemilosrdno, šalje najjače zrake na mene, moram zažmiriti, brzo otvaram oči, a naš kamen prazan…..

Nastavlja se…

Trenutno svira: Jovanotti - Bella



Zaustavila je kombi dvije ulice dalje od mog restorančića, kaže bolje je tako, jer neki od konobara i vlasnika kafea u blizini moga, znaju njenog muža još iz vremena kada je imao dućan za opskrbu pićem, pa zašto onda praviti si probleme tamo gdje se ne moraju praviti, jer ljudi su ljudi i vole brinuti tuđe probleme, zabadati nos u sve gdje vide i najmanju rupicu da bi on mogao stati, vole mirisati tuđe i tamo gdje ništa i ne miriši, pa onda od toga slagati takve priče da se čovjek upita što uopće rade kao konobari, blagajnice, trgovci, knjigovođe, doktori, pravnici… jer sa takvim talentom stvaranja događanja iz ničega vrlo bi lako pomeli sve holivudske scenariste i brzinski poput momaka koji u boksovima formule 1 toče gorivo, napunili police knjižara svojim pričama.

Razmišljao sam o tome što je rekla, slažući se s njom, u glavi sam sebi postavljao pitanje što se to događa sa mnom, jer sam uvijek do sada kod svakoga nalazio bar nešto što bi bilo suprotno od onoga što ja mislim i onda sam se svim svojim znanjem i neznanjem trudio objasniti kako sam ja neminovno u pravu, nedozvoljavajući drugima da imaju ni mrvicu mišljenja koje je drugačije od moga. U tome bi često znao pretjerivati, ljutiti se, dizati nos, vrijeđati, pričati da su viđenja drugih čiste gluposti koje nemaju veze s zdravom pameću, jednom riječju bio sam grozan i čudio sam se kako su neki od tih divnih i dragih ljudi uopće poslije htjeli pogledati mi u oči i razgovarati sa mnom.

Kroz naše jutarnje kave i razgovore uz njih, ona, moj Anđeo, učila me da je apsolutno nebitno tko je u pravu, jer koliko god ljudi na svijetu ima, toliko ima i različitih pogleda, toliko i različitih istina. Da mi je to netko drugi pričao vjerojatno bi tražio rupe u priči pokušavajući dokazati kako to baš i nije tako, jer uvijek postoje neke stvari koje su apsolutne i jednake svima.

Govorila bi mi da svako od nas stoji na svom kamenčiću s kojeg promatra svijet i da ono što se vidi s jednog kamenčića ne mora biti isto tako vidljivo i sa drugoga. Ukoliko su kamenčići sa kojih gledamo svijet bliže jedan drugome i pogledi su sličniji, ali nikada jednaki i da nikada ne možemo vidjeti svijet oko sebe na onaj način kako ga vidi netko drugi, pa čak i da stanemo na njegov kamenčić, jer su naša poimanja svega oko nas oblikovana pogledima i iskustvima koje smo skupljali kroz život stojeći i gledajući sa raznih kamenčića, raznih visina, rasutih po raznim mjestima.

Volio sam ju slušati, kako nikoga do tada. Kada sam bio s njom, kao nikada do tada moja potreba da pričam nije bila manja, mada sam znao katkada i ne stajati s riječima pogotovo kada bi me zamolila da joj pokušam objasniti, na primjer, na koju foru frižider hladi. Volio sam je gledati kako se smije dok ja pričam hrpu gluposti koje nemaju veze s vezom. Volio sam ju slušati, voljela me slušati, volio sam joj pričati, voljela mi je pričati, volio sam ju nasmijavati, voljela je kada ju nasmijavam.

Dok sam ja tako razmišljao, ona je skupila moje vrećice gurnula mi ih u ruku, pogledom pregledala sve strane svijeta, na svaki retrovizor crvenog kombija bacila pogled i kad se uvjerila da znatiželjnih nosova nema u blizini, privukla me k sebi i poljubila me, kratko, ali tako da su se svi moji atomi u tome trenutku transformirali u vulkane, eruptirajući snagom nezabilježenom nikada ni u bližoj ni u daljoj povijesti od kada povijesti i bilježenje postoji.

Ja sam htio još, a ona je osvrnuvši se oko sebe rekla da ne treba kvariti nešto što je dobro ispalo. Izlazeći iz kombija vjerojatno sam namjestio izraz lica najtužnijeg čovjeka na svijetu od kada svijet i čovjek i tuga postoje, no ona se samo nasmijala i rekla da ne tugujem, da će biti još prilika, da će mi ljubljenje s njom i dosaditi. Sa ovim zadnjim se nisam mogao složiti i taman sam htio nešto reći kako to nije moguće, no crveni kombi je već proizvodio svoj zvuk pouzdanog četverotaktnog motora, nasmiješila se i mahnula mi i brzinom kakvom starta formula 1 u najsudbonosnijoj trci sezone otišla, ostavljajući me samog poput južno pacifičkog otoka na ulici sa punim rukama vrećica s natpisom najskupljeg supermarketa na otoku.

Nastavlja se…

Trenutno svira: The Cure - Just Like Heaven



Prošli smo pored jednog velikog trgovačkog centra, prošli smo i pored drugoga isto tako velikog, ništa nisam pitao, već me ruka boljela od čvrstog stezanje one ručke iznad vrata za koju sam tijekom ove voženje iskreno skužio čemu služi, nogama sam toliko upirao o pod na mjesto gdje sam htio da je kočnica, da sam sigurno onu gumu što stoji tamo dole stanjio upola, ako ju nisam i probio skroz. Sreća je da me priroda, geni ili ne znam već što počastilo time da se ne znojim ma koliko vruće bilo i ma koliko zbog nečega nervozan bio, jer u suprotnom sjedalo ispod mene bi zahtijevalo bar sedmodnevno intenzivno sušenje. Šutio sam što zbog toga što iz straha nisam mogao bilo što izgovoriti, što zbog toga što sam se bojao da bi mi pričajući nešto mogla predvidjeti kakvog pješaka, što zbog toga što mi se u glavi počela javljati ideja da ona ustvari mene i ne vozi u nabavku nego negdje sasvim drugdje, ovo zadnje mi se počelo jako sviđati.

Ona je čuvši da ja šutim, samo pojačala radio i pjevušila zajedno s njim, slučajno ili namjerno neke riječi u pjesmu je naglašavala i pogledavala prema meni. Oduševljavalo me što zna sve riječi pjesme, a kada bi me gledajući zajedno s Robertom Smithom otpjevala

You
Soft and only
You
Lost and lonely
You
Strange as angels
Dancing in the deepest oceans
Twisting in the water
You're just like a dream

ja sam mislio da sam na sedmom nebu, da sanjam, nije mi više, ni brza vožnja, ni ruka ukočena, ni ništa mi nije smetalo, apsolutno ništa nije postojalo što bi moglo biti ljepše od tog trenutka. Kao začarani zec tek izvađen iz šešira samo sam gledao u nju.

Moja razmišljanja i nadanja da me ipak vozi u nekom trećem smjeru, završila su traženjem mjesta na parkingu najskupljeg i ne baš po osobitom izboru raznoraznih potrepština poznatog supermarketa. Dodirnuvši čvrsti asfalt stopalima i moje lice je, bar tako mislim, dobilo malo normalniji izgled, ona se opet samo nasmijala i rekla da bi tek vidio što je prava vožnja , samo da nema pun kombi praznih kutija od sladoleda.

Izabrala je ovaj supermarket jer je skup i jer je najmanja mogućnost da nas neko od njoj poznatih vidi zajedno, jer oni ne zalaze ovdje, pa je samim time i potreba da objašnjava nekome tko sam svedena na manju mjeru, jer kaže stvarno ne zna kako bi nekome objasnila tko sam. Upregnuvši mozak razmišljanjem o tome što sam joj ja do točke koja se obično zove ključanjem ni ja nisam mogao smisliti što bi mogla nekome reći tko sam joj ja. Za svaki slučaj smo uzeli svako svoja kolica, da možemo izgledati kao netko tko se eto sasvim slučajno sreo na nekom takvom mjestu.

Gurati kolica pored nje je bilo nešto posebno, nikada u životu mi nije bilo tako lijepo gurati kolica, mada je moja vožnja tih kolica, koja su baš kao za mene imala grešku na kotaču i vukla malo u stranu, što je uzrokovalo često češanje njima o palete s robom. Nisam najsigurniji da li se to događalo zbog greške na kolicima ili zbog toga što ja uopće nisam gledao kuda idem, nego sam samo sve vrijeme gledao u nju bez prestanka. Nekada bi ju pustio da ode malo ispred mene, korak, dva, pa bi ju iz te blizine gledao s leđa. Bila je tako jako lijepa, ustvari fizički je imala baš sve ono što sam ja godinama kod žena tražio i što se meni na ženama sviđalo, ono što bi se reklo skroz moj tip, valjda svako ima sreću da u životu naleti na tako nekoga, neko prije neko kasnije, a moja sreća je valjda bila u tome što sam to uspio i primijetiti.

Išao sam za njom kao mali psić koji se izgubio, pa našao nekoga koga bi slijedio, uopće mi nije bilo važno što se kupuje, kuda se ide, samo neka se bude skupa. Katkada bi i ja ubacio nešto u svoja kolica, nešto što bi ona rekla da moram svakako probati. Probao bi i kremu za cipele mazati na kruh, ako bi ona mislila da je to dobro. Ustvari pokušavao sam što više stvari koje bi mi trebale ili mi baš i ne bi trebale kupiti iste kao i ona. Znao sam da ne možemo ujutro tek probuđeni topli još od kreveta i noći popiti zajedno kavu, ali zato možemo svako pored svog prozora uz prve zrake jutarnjeg sunca popiti istu kavu, pa sam u svoja kolica ubacio istu vrstu kave kao i ona.

Dio dućana s kojekakvim mirisnim sredstvima za pranje je bio pravo mirisno iskustvo. Svako to sredstvo je otvarala i mirisala ga, prinosila ga mome nosu i pitala što mislim o tome kako miriši. Meni, inače osjetljivom na mirise, su u njenoj blizini svi mirisi bili predivni. Ipak odabrala je nešto s mirisom ljubičice, a i ja sam to isto stavio u svoja kolica iskreno u tom trenutku i ne znajući što i za što to kupujem. Tek danima kasnije sam sjedeći jednom na wceu ubijajući vrijeme, u nedostatku nekakvih novina, pročitao sa ambalaže da je to što miriši na ljubičice ustvari omekšivač za rublje, pa sam ga i sam počeo koristiti i stvarno sam poslije mirisao kao ljubičica.

Katkada bi me upitala što mislim o ovome ili onome, a ja sam s izrazom lica najvećeg svjetskog autoriteta za čačkalice, u slučaju izbora čačkalica, elaborirao o prednosti kalanih bambusovih u odnosu na tokarene drvene. Gledala me tada s oduševljenjem u onim divnim plavim očima tako kao da govorim o hladnoj fuziji ili rješenju plovidbe jedrenjaka u danima bez vjetra, a ja sam u sebi poželio ju poljubiti tu nasred dućana. Ipak sam se suzdržavao i molio u sebi da me pita još štogod tako, jer izuzetno mi je godio taj njen pogled i način na koji je slušala moju priču.
Pokupovala je sve što je trebala, uredno na blagajni platila, ja sam se malo šalio sa zgodnom blagajnicom, na što me moj Anđeo malo onako strože pogledao, pa sam šalu priveo kraju, pospremio kupljeno u vrećice, vrećice složio u ona ista kolica s greškom na kotaču i krenuo zajedno s njom ka kombiju.

Pogledala je na veliki sat na izlazu iz supermarketa i zaključila da baš i nema još previše vremena, što sam ja u svojoj glavi preveo kao 'evo slijedi još jedna luda vožnja s grčenjem ruke na onoj ručki pored vrata, popraćena bušenjem rupe na podu na mjestu gdje bi mogla biti kočnica'.
Nastavlja se….

Trenutno svira: Starsailor - Poor Misguided Fool



Kažu da je rad najbolji neprijatelj misli, pa sam i ja poučen tom mudrošću nastojao uposliti se i tako bar na tren izagnati mog Anđela iz misli, odnosno iz onoga dijela koji je stalno zapitkivao, gdje je, zašto ga nema, što se događa. Izbaciti ju skroz je bilo nemoguće, ali sitni poslovi dovoljno su mi okupirali um, da ne poludim sasvim. Jutrom sam slagao i preslagivao još jučer složene i presložene boce, kontrolirao treba li štogod nabaviti, čak sam odlučio popraviti spoj crijeva koje dovodi vodu do šanka, kako bi imao suho tlo pod nogama. Skvrčen dole ispod šanka, usprkos tome što se mozak zanimao postavljanjem dihtung gumica i zatezanjem čudnih nekih šarafa, izuzetno je brzo reagirao čuvši onaj poznati zvuk, zvuk njenog kombija, ali kako je zvuk bio nešto jači i u vrijeme kada mu stvarno nije vrijeme da se pojavi, takvo svoje reagiranje ušiju sam pripisao prevelikoj želji da taj zvuk stvarno čujem. Zanemario sam ga, ali ne zadugo.

- Dobro jutro! Vidim ne kuha se kava više jutrom, nema me par dana i sve se zaboravi – okupa me dobro poznati glas, dok sam ispod šanka pokušavao namjestiti crijevo za dovod vode.
- Hejjjj! Otkuda ti? – nisam ni pokušao u glasu sakriti oduševljenje što opet čujem taj divni glas, taj pjev Anđela, što je opet tu. Stvarno koliko neke sasvim obične stvari mogu izgledati i djelovati fantastično, kako samo malo treba da postaneš najsretniji čovjek na svijetu, kako samo jedno 'dobro jutro' izgovoreno od nekoga koga želiš čuti, može u trenutku od tebe napraviti najvećeg dobitnika na svijetu, kako samo jedno obično 'dobro jutro' može biti veća nagrada od najvećeg dobitka na lotu … jedno sasvim obično 'dobro jutro'.

Želeći što prije vidjeti ju, zaboravio sam da sam ispod pulta, zaboravio sam da je pult od mramora, zaboravio sam da je mramor jako tvrd, želja da ju što prije vidim izbacila je iz moje glave sve ostale stvari o kojima čovjek uglavnom misli, kada se želi izvući od nekuda. Trzaj glavom u smjeru glasa, susret s glatkom i hladnom i nadasve tvrdom površinom pulta, mrak obogaćen prelijevanjem milijardi flouroscentnih boja, bol, psovke. Prečesto zaboravljam na takve stvari, nije mi prvi put navikao sam.

Objasnila mi je sve, onome velikome kao tvrđava, iznenada je doputovala nekakva važna rodbina, koju nije dugo vidio iz Francuske, pa je odlučio da je najbolje da svi budu kod kuće tih dana. Kako je bila gužva i kako nije bilo ni trenutka prilike da se izgubi bar na tren, morala je nešto mudro smisliti kako bi me ipak vidjela. Puna kuća namirnica joj nije dozvoljavala da smisli odlazak u nabavku, ali kako se u nekim trenutcima neke ideje ipak pojave ili kako je ona uvijek znala reći, citirajući nekog tipa iz nekog filma koji je davno gledala, ako ima želje ima i načina. Jako me je željela vidjeti, smislila je i način, jučer pred večer je isključila frižider, da nitko ne vidi, jutros se sva u čudu iznenadila kada je otkrila da su namirnice spremljene za taj dan izgubile potrebnu svježinu, i odlazak u kupovinu se nametnuo kao jedino moguće rješenje. Ne želeći odvajati muža od drage mu rodbine, sama je sjela u kombi i evo je preda mnom.

Praktična kao i uvijek, ponudila mi je da to malo vremena što je ukrala provedemo zajedno, odnosno da pođem s njom u nabavku. Kako mi s njom ni do Kine plivajući ne bi bio problem i kako sam želio biti s njom, nebitno gdje nebitno kako, s velikim oduševljenjem sam to i prihvatio.

Sjeli smo u njen kombi, Bože moj nisam nikada se vozio s nekim tko je po gasu jače stiskao, i kome su svi ispred nje vozili kao kokoši koje su jučer umrle. Uh, morao sam joj reći da malo uspori, da neće svijet nestati ako negdje stignemo koji minut kasnije. Nasmijala se i rekla da nemam pojma o vožnji.

nastavlja se ….