Radiohead - Creep



Art work by Jeffrey W. Menasco


S rukama u džepovima, pogleda uprtog u nigdje, praveći nožnim prstima rupe u već pomalo vlažnom i ohlađenom pijesku, kao da želim iskopati nešto, nešto što ni sam ne znam što je, još uvijek zbunjen, iznenađen i u jednu ruku pomalo uplašen, razmišljao sam o njenom iznenadnom pozivu.

Dva tjedna s Anđelom, sami nas dvoje. Nešto tako divno, nešto tako prekrasno, nešto o čemu se nisam usudio ni sanjati, jer bi buđenje nakon takvih snova i povratak u realnost bilo preteško za izdržati, je tu ispred mene, kao da je visoka jabuka svoju najvišlju granu, do koje nitko ne može doći, s najslađim i najcrvenijim jabukama savila nudeći se da ih uberem, trebam samo ruku pomaknuti, ispružiti ju i uzeti ono što odavno želim, ono što mi već mjesecima ispunjava svaki djelić moga mozga, svaku misao, svaki tren moga postojanja, a ja i dalje stojim ukopan u pijesak s rukama u džepovima, kao svezan, kao omotan nevidljivim lancima najboljeg švedskog proizvođača nevidljivih lanaca, omotan i svezan svojim razmišljanjima.

Zašto o svemu moram razmišljati, zašto ne mogu biti kao oni koji jednostavno ponuđene jabuke ili uzmu ili ostave ne razmišljajući o tome što će biti poslije, zašto moram dozivati u misli i ostale stvari o kojima ne znam ništa, zašto moram već sada razmišljati o stvarima koje se i ne moraju dogoditi, zašto ne mogu samo raširiti ruke i uzeti sve ono što je ispred mene, sve ono što mi se daje, zašto?

Umjesto oduševljenja što mogu s mojim Anđelom provesti dva tjedna u kojima možemo postojati samo jedno za drugo, na mjestu gdje možemo provesti vrijeme u kojem je svejedno da li sunce izlazi i zalazi, u kojem je svejedno da li more postoji, u kojem je i nebo moglo odlučiti otići negdje drugdje, jer moje sunce i moje nebo i moje more i moje sve može biti pored mene, u moja razmišljanja je ušao onaj veliki kao tvrđava i raširio je svoje velike ruke dotičući se svake moje misli, u moja razmišljanja je utrčao onaj mali slatki koji se katkada znao igrati pored njenog kioska i on je kao pijesak lopaticom razbacivao moje misli ne dajući mi ni trenutka nade da će nevidljivi lanci razmišljanja oko mene omotani nestati.

Nisam se bojao velikog i njegovih velikih ruku, ako mi je suđeno da me dotuče netko velik kao tvrđava, dotući će me nebitno zbog čega, ako ne iz ljubomore i zbog toga što mu spavam sa ženom, onda sigurno kao pijani vozač koji je sasvim slučajno pokupio neznanca na pješačkom prijelazu. Nije me to brinulo.

Brinulo me nešto drugo. Tko sam ja, odakle mi pravo nekome uzmem nešto, da nekome kradem njegovo sunce, njegovo more, njegovo nebo, da nekome brišem njegove snove, da nekome uzimam ono što voli, da se uvlačim između nečega što na neki način postoji već godinama. Tko sam ja da nekome kradem budućnost, ma kakva god bila, tko sam ja da rastavljam nešto što je spojeno.

Koliko god se trudio loše razmišljati o velikome, koliko god pokušavao u svojim mislima od njega učiniti monstruma i lošeg čovjeka, kako bi sam sebi izgledao kao princ iz bajke na bijelom konju, kako bi sam sebi izgledao kao spasitelj, nisam mogao, ipak je on u mom Anđelu, u svom Anđelu vidio sasvim sigurno iste stvari kao i ja, možda ne baš tako kao i ja, ali sasvim sigurno ne nešto puno drugačije, a i ona nije u njemu mogla vidjeti nešto što on nije, nisu se iz dosade našli jednog utorka poslije podne i zato što nisu imali pametnijeg posla odlučili živjeti skupa i rađati djecu i imati neke svoje snove koje su se trudili ostvarivati. Jebiga koliko god mi je bio smetnja i koliko god je bio velika prepreka nekoj mojoj sreći, ostvarenjima mojih snova i maštanja, nisam mogao uzeti gumicu i izbrisati ga iz glave, nisam se mogao praviti kao da ga nema ma koliko to želio.

Najlakše bi bilo ništa ne misliti i ubrati jabuku koja se spustila i nudi se sama pred rukama, uzeti ono što je život donosi, vjerovati da su Život i Bog i Stvoritelj i Svemir ili kako god nazvali onoga ili ono što brine da sve bude onako kako je i kako treba biti, moji najbolji prijatelji i da samo najbolje biraju za mene. Ne razmišljati o sutra, ostaviti sutra za sutra, za vrijeme kada će ono postati danas, kada će sasvim sigurno mnogo toga danas nepoznatog biti puno jasnije, vidljivije, kada će novi dan donjeti nove kamenčiće s kojih će pogled biti drugačiji.

Bilo bi najlakše, ali ja sam i dalje pogleda uprtog u ništa, u noć, s rukama u džepovima, vezan nevidljivm lancima misli kopao vlažan pijesak nožnim pristima.

nastavlja se....