Trenutno svira: Starsailor - Poor Misguided Fool



Kažu da je rad najbolji neprijatelj misli, pa sam i ja poučen tom mudrošću nastojao uposliti se i tako bar na tren izagnati mog Anđela iz misli, odnosno iz onoga dijela koji je stalno zapitkivao, gdje je, zašto ga nema, što se događa. Izbaciti ju skroz je bilo nemoguće, ali sitni poslovi dovoljno su mi okupirali um, da ne poludim sasvim. Jutrom sam slagao i preslagivao još jučer složene i presložene boce, kontrolirao treba li štogod nabaviti, čak sam odlučio popraviti spoj crijeva koje dovodi vodu do šanka, kako bi imao suho tlo pod nogama. Skvrčen dole ispod šanka, usprkos tome što se mozak zanimao postavljanjem dihtung gumica i zatezanjem čudnih nekih šarafa, izuzetno je brzo reagirao čuvši onaj poznati zvuk, zvuk njenog kombija, ali kako je zvuk bio nešto jači i u vrijeme kada mu stvarno nije vrijeme da se pojavi, takvo svoje reagiranje ušiju sam pripisao prevelikoj želji da taj zvuk stvarno čujem. Zanemario sam ga, ali ne zadugo.

- Dobro jutro! Vidim ne kuha se kava više jutrom, nema me par dana i sve se zaboravi – okupa me dobro poznati glas, dok sam ispod šanka pokušavao namjestiti crijevo za dovod vode.
- Hejjjj! Otkuda ti? – nisam ni pokušao u glasu sakriti oduševljenje što opet čujem taj divni glas, taj pjev Anđela, što je opet tu. Stvarno koliko neke sasvim obične stvari mogu izgledati i djelovati fantastično, kako samo malo treba da postaneš najsretniji čovjek na svijetu, kako samo jedno 'dobro jutro' izgovoreno od nekoga koga želiš čuti, može u trenutku od tebe napraviti najvećeg dobitnika na svijetu, kako samo jedno obično 'dobro jutro' može biti veća nagrada od najvećeg dobitka na lotu … jedno sasvim obično 'dobro jutro'.

Želeći što prije vidjeti ju, zaboravio sam da sam ispod pulta, zaboravio sam da je pult od mramora, zaboravio sam da je mramor jako tvrd, želja da ju što prije vidim izbacila je iz moje glave sve ostale stvari o kojima čovjek uglavnom misli, kada se želi izvući od nekuda. Trzaj glavom u smjeru glasa, susret s glatkom i hladnom i nadasve tvrdom površinom pulta, mrak obogaćen prelijevanjem milijardi flouroscentnih boja, bol, psovke. Prečesto zaboravljam na takve stvari, nije mi prvi put navikao sam.

Objasnila mi je sve, onome velikome kao tvrđava, iznenada je doputovala nekakva važna rodbina, koju nije dugo vidio iz Francuske, pa je odlučio da je najbolje da svi budu kod kuće tih dana. Kako je bila gužva i kako nije bilo ni trenutka prilike da se izgubi bar na tren, morala je nešto mudro smisliti kako bi me ipak vidjela. Puna kuća namirnica joj nije dozvoljavala da smisli odlazak u nabavku, ali kako se u nekim trenutcima neke ideje ipak pojave ili kako je ona uvijek znala reći, citirajući nekog tipa iz nekog filma koji je davno gledala, ako ima želje ima i načina. Jako me je željela vidjeti, smislila je i način, jučer pred večer je isključila frižider, da nitko ne vidi, jutros se sva u čudu iznenadila kada je otkrila da su namirnice spremljene za taj dan izgubile potrebnu svježinu, i odlazak u kupovinu se nametnuo kao jedino moguće rješenje. Ne želeći odvajati muža od drage mu rodbine, sama je sjela u kombi i evo je preda mnom.

Praktična kao i uvijek, ponudila mi je da to malo vremena što je ukrala provedemo zajedno, odnosno da pođem s njom u nabavku. Kako mi s njom ni do Kine plivajući ne bi bio problem i kako sam želio biti s njom, nebitno gdje nebitno kako, s velikim oduševljenjem sam to i prihvatio.

Sjeli smo u njen kombi, Bože moj nisam nikada se vozio s nekim tko je po gasu jače stiskao, i kome su svi ispred nje vozili kao kokoši koje su jučer umrle. Uh, morao sam joj reći da malo uspori, da neće svijet nestati ako negdje stignemo koji minut kasnije. Nasmijala se i rekla da nemam pojma o vožnji.

nastavlja se ….