Trenutno svira: The Cure - Just Like Heaven



Prošli smo pored jednog velikog trgovačkog centra, prošli smo i pored drugoga isto tako velikog, ništa nisam pitao, već me ruka boljela od čvrstog stezanje one ručke iznad vrata za koju sam tijekom ove voženje iskreno skužio čemu služi, nogama sam toliko upirao o pod na mjesto gdje sam htio da je kočnica, da sam sigurno onu gumu što stoji tamo dole stanjio upola, ako ju nisam i probio skroz. Sreća je da me priroda, geni ili ne znam već što počastilo time da se ne znojim ma koliko vruće bilo i ma koliko zbog nečega nervozan bio, jer u suprotnom sjedalo ispod mene bi zahtijevalo bar sedmodnevno intenzivno sušenje. Šutio sam što zbog toga što iz straha nisam mogao bilo što izgovoriti, što zbog toga što sam se bojao da bi mi pričajući nešto mogla predvidjeti kakvog pješaka, što zbog toga što mi se u glavi počela javljati ideja da ona ustvari mene i ne vozi u nabavku nego negdje sasvim drugdje, ovo zadnje mi se počelo jako sviđati.

Ona je čuvši da ja šutim, samo pojačala radio i pjevušila zajedno s njim, slučajno ili namjerno neke riječi u pjesmu je naglašavala i pogledavala prema meni. Oduševljavalo me što zna sve riječi pjesme, a kada bi me gledajući zajedno s Robertom Smithom otpjevala

You
Soft and only
You
Lost and lonely
You
Strange as angels
Dancing in the deepest oceans
Twisting in the water
You're just like a dream

ja sam mislio da sam na sedmom nebu, da sanjam, nije mi više, ni brza vožnja, ni ruka ukočena, ni ništa mi nije smetalo, apsolutno ništa nije postojalo što bi moglo biti ljepše od tog trenutka. Kao začarani zec tek izvađen iz šešira samo sam gledao u nju.

Moja razmišljanja i nadanja da me ipak vozi u nekom trećem smjeru, završila su traženjem mjesta na parkingu najskupljeg i ne baš po osobitom izboru raznoraznih potrepština poznatog supermarketa. Dodirnuvši čvrsti asfalt stopalima i moje lice je, bar tako mislim, dobilo malo normalniji izgled, ona se opet samo nasmijala i rekla da bi tek vidio što je prava vožnja , samo da nema pun kombi praznih kutija od sladoleda.

Izabrala je ovaj supermarket jer je skup i jer je najmanja mogućnost da nas neko od njoj poznatih vidi zajedno, jer oni ne zalaze ovdje, pa je samim time i potreba da objašnjava nekome tko sam svedena na manju mjeru, jer kaže stvarno ne zna kako bi nekome objasnila tko sam. Upregnuvši mozak razmišljanjem o tome što sam joj ja do točke koja se obično zove ključanjem ni ja nisam mogao smisliti što bi mogla nekome reći tko sam joj ja. Za svaki slučaj smo uzeli svako svoja kolica, da možemo izgledati kao netko tko se eto sasvim slučajno sreo na nekom takvom mjestu.

Gurati kolica pored nje je bilo nešto posebno, nikada u životu mi nije bilo tako lijepo gurati kolica, mada je moja vožnja tih kolica, koja su baš kao za mene imala grešku na kotaču i vukla malo u stranu, što je uzrokovalo često češanje njima o palete s robom. Nisam najsigurniji da li se to događalo zbog greške na kolicima ili zbog toga što ja uopće nisam gledao kuda idem, nego sam samo sve vrijeme gledao u nju bez prestanka. Nekada bi ju pustio da ode malo ispred mene, korak, dva, pa bi ju iz te blizine gledao s leđa. Bila je tako jako lijepa, ustvari fizički je imala baš sve ono što sam ja godinama kod žena tražio i što se meni na ženama sviđalo, ono što bi se reklo skroz moj tip, valjda svako ima sreću da u životu naleti na tako nekoga, neko prije neko kasnije, a moja sreća je valjda bila u tome što sam to uspio i primijetiti.

Išao sam za njom kao mali psić koji se izgubio, pa našao nekoga koga bi slijedio, uopće mi nije bilo važno što se kupuje, kuda se ide, samo neka se bude skupa. Katkada bi i ja ubacio nešto u svoja kolica, nešto što bi ona rekla da moram svakako probati. Probao bi i kremu za cipele mazati na kruh, ako bi ona mislila da je to dobro. Ustvari pokušavao sam što više stvari koje bi mi trebale ili mi baš i ne bi trebale kupiti iste kao i ona. Znao sam da ne možemo ujutro tek probuđeni topli još od kreveta i noći popiti zajedno kavu, ali zato možemo svako pored svog prozora uz prve zrake jutarnjeg sunca popiti istu kavu, pa sam u svoja kolica ubacio istu vrstu kave kao i ona.

Dio dućana s kojekakvim mirisnim sredstvima za pranje je bio pravo mirisno iskustvo. Svako to sredstvo je otvarala i mirisala ga, prinosila ga mome nosu i pitala što mislim o tome kako miriši. Meni, inače osjetljivom na mirise, su u njenoj blizini svi mirisi bili predivni. Ipak odabrala je nešto s mirisom ljubičice, a i ja sam to isto stavio u svoja kolica iskreno u tom trenutku i ne znajući što i za što to kupujem. Tek danima kasnije sam sjedeći jednom na wceu ubijajući vrijeme, u nedostatku nekakvih novina, pročitao sa ambalaže da je to što miriši na ljubičice ustvari omekšivač za rublje, pa sam ga i sam počeo koristiti i stvarno sam poslije mirisao kao ljubičica.

Katkada bi me upitala što mislim o ovome ili onome, a ja sam s izrazom lica najvećeg svjetskog autoriteta za čačkalice, u slučaju izbora čačkalica, elaborirao o prednosti kalanih bambusovih u odnosu na tokarene drvene. Gledala me tada s oduševljenjem u onim divnim plavim očima tako kao da govorim o hladnoj fuziji ili rješenju plovidbe jedrenjaka u danima bez vjetra, a ja sam u sebi poželio ju poljubiti tu nasred dućana. Ipak sam se suzdržavao i molio u sebi da me pita još štogod tako, jer izuzetno mi je godio taj njen pogled i način na koji je slušala moju priču.
Pokupovala je sve što je trebala, uredno na blagajni platila, ja sam se malo šalio sa zgodnom blagajnicom, na što me moj Anđeo malo onako strože pogledao, pa sam šalu priveo kraju, pospremio kupljeno u vrećice, vrećice složio u ona ista kolica s greškom na kotaču i krenuo zajedno s njom ka kombiju.

Pogledala je na veliki sat na izlazu iz supermarketa i zaključila da baš i nema još previše vremena, što sam ja u svojoj glavi preveo kao 'evo slijedi još jedna luda vožnja s grčenjem ruke na onoj ručki pored vrata, popraćena bušenjem rupe na podu na mjestu gdje bi mogla biti kočnica'.
Nastavlja se….