Nešto o pjesmi koja prati post:
Našli ste se nekada u situaciji da su nekome jučerašnje novine ugodnije i zanimljivije društvo od vas, ništa strašno ako se radi o nekome vama nebitnom, jebeno ubijajuće ako tom nekome želiš biti više od kapljice u moru njegova života. Jebeno dobar razlog da se zamisliš, ne malo, nego svom svojom sivom masom o samom sebi. Ej pa to je priča koju bi trebali pratiti Rolling Stones i Yesterday Papers (Who wants yesterdays papers …Who wants yesterdays girl/boys …Who wants yesterdays papers … Nobody in the world…). Ipak koliko čujem ne svira to.

Glorius – Andreas Johnson jedna od prvih pjesama za koju mi je Ona rekla da joj se sviđa. Iskreno nikada ju do tada nisam čuo, ona ju je vidjela/čula na MTV-u. Ne trebam reći da sam tada svaki slobodan trenutak koristio gledajući MTV, ne bili je uspio čuti. Kasnije sam preko Norveško-Švedsko-Francusko-Nizozemskih veza uspio nabaviti prvo samo jedan, a kasnije i sve albume famoznog Andreasa Johansona i danas ga rado zavrtim, a Glorius u meni pobudi posebne izuzetno drage i tople uspomene na vremena kada je ta pjesma bila jedna od onih «naših» pjesama (da ima ih još podosta, o njima drugi put) koje su od nas dvoje činili jedno, jer gdje god se nalazili koliko god nas kilometara ili mora dijelilo te «naše» pjesme su nas stapale jedno u drugo, u jedno, baš kao dvije puzzle koje su imale nevjerojatnu sreću među milijardama naći baš onu koja im apsolutno odgovara.

Zvala se AIBHLIN (pokušajte to izgovoriti, ja definitivno ne mogu, niti sam ikada mogao), kaže da je to irska izvedenica imena Evelyn (što je ipak malo prihvatljivije za izgovaranje), kaže da i nije baš najsretnija što ima takvo ime, sjeća se da su manje više svi koji su je negdje morali imenom zvati imali isto tako problema, sjeća se da su u školi svi pravili šale na račun njenog imena ali i na to se navikla (kao i na zadirkivanja zbog njenog pokvarenog r, za kojeg ni danas ne zna kako to da ga ne može pravilno izgovoriti) pa se škole i školskog doba rado sjeća).

Nitko ju nije zvao tako osim tate i njegove majke, Irkinje po kojoj je i dobila ime, bake čiji je djed tko zna kada, tko zna kako, tko zna s kojeg broda pokupio svoju mornarsku vreću i pod nožnim prstima osjetio topli pijesak Mauricijusa. Bake se kaže više i ne sjeća ali eto ime je tu da stalno na nju podsjeća. Svi ostali su je zvali Lyn, svi osim majke, koja se nije mogla suprotstaviti tvrdoglavom Ircu. Majka ju je zvala Anđelom svojim.

I ja sam ju zvao Anđelom svojim.

Onakvoj tananoj, svijetle puti, kose plave kao lan (čujem li to negdje u daljini zvuke nekada vrlo popularnog hita 'Jedina moja', iako osobno ne znam kako je to lan plav, ali ako pjesma kaže tako…), očiju plavih kao nebo, samo su joj krila nedostajala da stvarno ne mislim kako Anđeo preko puta moga restorana prodaje sladoled.

Udala se mlada, kao još mlađa, djevojčica skoro, upoznala je onog velikog kao tvrđava (koji kako ona kaže nije tada još tako velik bio), zaljubila se (mada sada nije sasvim sigurna da li bi to danas pravom ljubavlju mogla nazvati, jebiga neke stvari tek s godinama dođu u glavu), rodila sina, kojeg kao što je i nju njena mama zvala, zove Anđelom svojim, povede ga katkada sa sobom (kaže samo onda kada ga nema tko pričuvati, jer nije za dijete da cijeli dan na suncu stoji), znam ga gledati kako se s velikim žarom predaje izgradnji kula od pijeska, na plaži iza njenog kioska, dobro mu to ide, pomislim, ako ima sreće, jednog dana će kuće praviti, možda čak i hotele, puno ljepše od ovih ogromnih stupova, što nas okružuju, pozabadanih u zemlju.

Nije bila najsretnija što je morala početi prodavati sladoled na plaži (sada je sretna, kaže najsretnija žena na svijetu), no od nečega se mora živjeti (ipak ima Anđela svog koji joj je najvažniji na svijetu, a niti jedan posao iz tog razloga nije težak, niti ga je sramota raditi), a onaj njen kao tvrđava veliki, nije imao tako velik talent za posao (ona sada kaže da on izgleda nema talenta ni za što, a ja joj iskreno ne vjerujem u to) pa je jednu dobro uhodanu trgovinu osvježavajućim napicima, svojim poslovnim potezima, uspio dovesti do toga da joj hitno treba jedno osvježenje u vidu nekoga tko će to malo bolje znati raditi (za što bi mu ja podigao najveći spomenik na svijetu) .
Skupili su sve što su imali, malo se i zadužili (ona kaže :'ne možeš se nikada malo zadužiti'), gurnuli ono nešto u one džepove koji čekaju otvoreni da se u njih ono nešto gurne (da i ovdje ima otvorenih džepova, čije punjenje otvara sva vrata, pa kako bi ja inače svoj restoran imao), kupili mali kiosk za sladoled (crveni kombi, čiji zvuk pouzdanog četverotaktnog motora ja s velikom radošću svakog jutra iščekujem, imali su od ranije iz epizode s osvježavajućim pićima, kao jedino što im je od te priče ostalo), stavili ga uz plažu, preko puta ceste, preko puta mog restorana.

nastavlja se

Photo by Scott Johnston, Copyright © 2005 Scott Johnston



Dok sam spremao stolnjake sa stolova i slagao stolice pod njih, pogledao sam u nebo i sretno zaključio da će sutra biti lijep dan i da će ona opet biti tu i da će opet preko puta pod svojim malim suncobranom prodavati sladoled i da ću opet uživati gledajući je i da ću opet otići i kupiti si jedan 'njen' sladoled i da ću joj opet objašnjavati kako mi je za užitak u sladoledu puno bolje pojesti jedan mali 'njen' sladoled, nego kilu sladoleda iz mog restorana i ona će se opet nasmiješiti i ja ću biti sretan.

Dok sam tako već u glavi zamišljao sutrašnji dan, u moj restorančić je ušetao Norvežanin na zadnje piće prije spavanja. Natočio sam nam. Njemu votku jer je za života u hladnoj Norveškoj naučio piti nešto što možda nije ukusno ali grije kada je vani hladno, a sebi vermut jer ja ipak nisam nikada živio negdje gdje je jako hladno, a bogme nisam nikada ni pio da bi se napio, pa sam jednostavno pio ono što mi je ustima milo ne osvrćući se na komentare 'vidi pičkice što pije'. Upalili smo radio jer mi se baš i nije dalo prčkati po cedeovima , a i red je da znamo što se u svijetu događa. Poslušali smo vijesti i nakon uobičajenih tko je koga napao, gdje je netko bacio bombu ili slično došla je vijest o nekom tipu u Americi koji gradi vremeplov, doduše nije baš bio siguran da li je to vremeplov, ali je bio siguran da tim svojim strojem može predmete i ljude provoditi kroz vrijeme i kao da će isprva stvar testirati na atomima.
Ni ja ni Norvežanin nismo mogli zaključiti kako će atom znati da li je bio u prošlosti ili u budućnosti i na kraju kako će nam reci sto je vidio i doživio, ali smo svoje neznanje pripisivali našim lošim poznavanjem atoma i njihovih običaja. No ideja kao ideja nije bila loša, bilo bi jako zgodno moći se vratiti u prošlost i popraviti krivo napravljene stvari ili malo skoknuti u budućnost pa vidjeti da li smo dobro odlučili i nešto napravili sada. No da ne bi previše žalili u budućnosti zbog loše napravljenih stvari u prošlosti, Norvežanin i ja smo morali promijeniti mjesto razgovora, jer je moj mali restorančić već odavna trebao biti zatvoren.
Kako nam se nije išlo kući potražili smo kakvo takvo mjesto za nastavak noći. Nedaleki hotel se činio idealnim imao je disko koji je radio cijelu noć, a i momci sa ulaza su nas znali pa nismo morali plaćati ulaznice, a osim toga imao je i mirne kutke gdje se ipak moglo razgovarati i pritom ne propustiti zgodne plesačice koje su svoja mlada preplanula tijela izvijale u ritmu glazbe. Ušli smo, smjestili se, naručili votku da ga grije iako ni sam nije znao zbog čega je potrebno ga grijati kada je ovdje ionako već vruće, ali valjda se navike teško gube, naručili vermut da me sladi, konobar me je poznavao pa nije stavljao one bezvezne ukrase na čašu u obliku zrnaca šećera i komada limuna što glumi mjesec, kako to već inače ide. Iskusnim očima promotrili smo djevojke na podiju, a Norvežanin je zaključio da nas dvojica moramo biti brzi kada su u pitanju žene, jer baš i nismo bili tipovi za kojima bi se žene trgale i da se moramo ograničiti na one ne preplanule, što znači friško stigle i još neupoznate sa svim mogućnostima koje postoje. No kako ni izbor bijelih tijela nije bio baš osobit i zanimljiv, zavaljeni u crvene (dobar pokušaj imitacije kože) fotelje, nastavili smo priču o vremenu i to uglavnom prošlom, jer izgleda da smo upali u nekakvu retro večer, kada je DJ nastojao tijela po podiju bacati hitovima iz sedamdesetih i osamdesetih, a istodobno je u nama dvojici budio neku vrst nostalgije za vremenima koja su podosta iza nas i vremenima u kojima smo stjecali neka prva ljudska, muška saznanja.
Norvežanin je mahnuo konobaru dva puta rukom, što je značilo da ovaj donese dvije ture istog pića za nas stol, sto je pak također značilo da se on, Norvežanin, priprema na dugu priču. Norvežanin nije znao kratko pričati, nije pričao puno, ali kada je odlučio nešto ispričati, to je znalo potrajati. Nije volio da se prekida i uvijek je pričao polako i povezano kao da je čitav život smišljao bas samo tu priču. Za ovu priliku je čak i odšetao do wc-a kako ga prirodne sile ne bi tjerale da priču završi ranije no sto želi ili da ju nedajbože prekine.
Dok je on pronalazio put wcea, moj pogled je zalutao na plesni podij, na duge noge plasačica, na njihove bokove, na lijepo u uske hlače zaokuružene guze. Bile su mlade i plesale su na glazbu na koju su sigurno i njihove majke uvijajući tijela pokušavale zapasti u oko kakvom zgodnom frajeru, koji je kasnije možda postao i njihov otac. Nije im nimalo ta podudarnost smetala jer usprkos tomu sto su iz zvučnika izlazili ritmovi i zvuci, Soft Cela, Patrica Hernandeza, Boney M i ostalih iz zlatne disko ere, koja mi se usputbudirečeno nije nikada bas pretjerano sviđala osim činjenice da su i onda hlače bile uske i da su i onda guze bile lijepe isto kao i danas. Možda su danas cak i lijepše ali možda tako mislim zbog toga što danas imam koju godinu više (kako si sam dajem komplimente glede starosti), pa su mi mlade, izuzetno lijepe i privlačne guze, nešto dalje nego što su mi nekada bile.
I onda sam još jednom poželio da sutra bude lijep dan, jer ona mlada sladoledarica mi nije nikako izlazila iz glave. Njena plava kosa svezana u rep, koji je otkrivao sve pravilnosti crta njenog lica, njene plave kao mora duboke oči, njen divni smiješak, njeno simpatično krivo izgovoreno slovo r, zbog kojega sam stalno kupovao sladoled od citrona, ne zato sto sam ga volio, nego zato što bi stavljajući kuglicu u fišek govorila :’..jedan cithrhončić...’, sto je zvučalo tako toplo da je u trenutku moglo otopiti sav sladoled i led sa polova. Kako onda ne bi otopilo mene od miline i učinilo mi taj mali ‘cithrhončić’ najljepšim sladoledom na svijetu. Biti će valjda sutra lijep dan...
Norvežanin je vraćajući se preko plesnog podija nastojao usput uhvatiti ritam glazbe (Patric Hernandez – Born to be alive) i pokrete grupice djevojaka od kojih se jedna izdvajala malo povećim sisicama, tako da se vise nisu mogle ni nazivati sisicama. Iako mu je hvatanje ritma i pokreta išlo sasvim dobro, zbog njegove visine i dugačkih ruku i dugačkih nogu, sve je to izgledalo pomalo smiješno i izazivalo smijeh okupljenih, a bogme i poprilično neskriveno kolutanje očima i otpuhivanje grupice djevojaka u čijoj je blizini bio, a naročito se u kolutanju očima i otpuhivanju isticala ona s sisicama koje se vise nisu mogle tako nazivati. Nakon jednog okreta u stilu Johna Travolte (nekada, iz najboljih dana) Norvežanin je ostavio kolutaše očima i došao do svog mjesta u crvenom naslonjaču.
- znaš, mislio sam ti pričati o nekim davnim vremenima, na koja je ova glazba pobudila sjećanja u meni – počeo je, smještajući se, uz škripu crvenog skaja na naslonjač – ali, pišajući čovjek zna nekada donijeti mudre odluke, pa sam tako zaključio da stvarno ne bi imalo nikakvog smisla pričati o vremenima kada mi se dizao svaki put kada sam na televiziji vidio Kim Wild, ili o tome kako sam tupo gledao i uzdisao uz zvukove Styx-ove Boat on the river, jer sam se za vrijeme maturalnog putovanja, kada su nas vodili vidjeti ponoćno sunce, zaljubio u jednu Silje, pa joj mlad, zelen i zbunjen nisam znao to reci ni pokazati.
Otpio je gutljaj votke i nastojeći se udobnije namjestiti opsovao nešto u stilu da za koji kurac su stavili skaj na naslonjače jer se jebeno grozno lijepi za tijelo, a kod njega se bogme i imalo dosta toga zalijepiti, pa je svako njegovo pomicanje pravilo popriličnu buku, sto zbog same buke i ne bi bio problem, da se ta buka ne čuje kao lijepi, zdravi reski prdac, sto pak uzrokuje okretanje glava u našem smjeru, pogotovo onih koji su imali sreću sjesti u plišom presvučene naslonjače.
Kružeći prstom po rubu staklene čaše u kojoj je ostalo još gutljaj votke, nastavio je:
- znaš koliko god ideja onog tipa da napravi vremeplov bila dobra, da možeš se vratiti u prošlost pa sada sa ovim znanjem iskustvom, one neke stvari koje si tada loše napravio, ne napraviš, da ih napraviš drugačije , mislim da to ne bi bilo dobro, jer da nisi prošao ono sto si prošao ne bi nikako sada mogao znati da li je to bilo dobro ili ne, a osobno mislim da svako od nas, nekim instinktom ili nazovi to kakogod hoćeš, uvijek izabere ono sto je najbolje za njega u datom trenutku, i da možeš otići unazad i napraviti drukčije i tvoj bi se život drugačije nakon toga odvijao i opet bi možda sjedio ovdje sa mnom i razmišljao da možda upravo ta stvar koju si otišao kao popraviti nije dobro učinjena jer je utjecala da ti se život drugačije događa, pa bi opet bio nezadovoljan i htio bi to opet popravljati i vjerojatno ako bi jedanput ušao u vremeplov ne bi nikada iz njega izašao jer bi se stalno vrtio u krug i popravljao popravljene greške iz prošlosti. I uvijek bi postojalo nešto što nas boli. Nažalost od boli ne možemo pobjeći, kuda god da odemo kuda god da se sakrijemo, ona ide za nama, možemo se popeti na najviše brdo na svijetu, možemo zaroniti u najdublje more na svijetu, ona će za nama, možemo raditi najopasnije stvari, možemo skakati kroz vatru, možemo se kupati u ledu, bol se neće uplašiti, hrabra je, ići će za nama. Na trenutke će dopustiti drugoj boli da jače boli, ali neće odustati, ustrajna je, neće se povući, udružiti će se s drugom boli pa će zajedno boljeti jače, ali neće odustati. Prati nas kao sjena, možemo ugasiti svjetlo ili sakriti se u mrak, izgledati će kao da je nestala, kao da je zaboravljena. No bol je profesionalni igrač, zna pravila igre, zna kada treba popustiti, zna se učiniti nevidljivom, zna se praviti pobijeđenom, zna izgledati zaboravljenom, je zna da će pojavom novog svjetla, novog dana, zaboljeti još jače, boleći više i jače i zbog toga što se učinila zaboravljenom.
Zaboraviti se ne može i ne treba.
Ako je nečemu došao kraj i taj kraj nas boli, onda to znači da je to što je bilo do toga kraja, bilo nešto sto je vrijedno i nešto što nas je činilo sretnima.
Zašto onda zaboraviti nešto što je bilo lijepo?
Puno je bolje katkada u sjećanje vratiti one komadiće sreće koje smo imali, nego vući za sobom tugu zbog toga sto tih komadića više nema, jer ih stvarno više nema i nikakva tugovanja ih neće vratiti.

Komadi tuge u nama poprilično odbijaju komadiće sreće koji imaju tendenciju da se svakodnevno zabijaju u nas. Tuga u nama ne da tim naizgled malim komadićima sreće da se zalijepe za nas i da zajedno čine jednu našu veliku sreću.
Naravno ne zaboraviti ne znači živjeti u prošlosti, jer život je sada, ni jučer, ni sutra, on je život ovog trenutka.
Noseći sa sobom lijepe stvari iz prošlosti i povremeno obnavljanje sjećanja na njih, omogućiti će nam da danas prepoznamo ono što će nas činiti sretnim...

Krenuli smo kući, ja sam opet poželio lijep dan sutra…..

nastavlja se (valjda, nadam se)....

Upoznao sam ju. Divna je. Svaki trenutak koji sam mogao ukrasti, krao sam i odlazio do njenog kioska sa sladoledom. Pričali smo svašta. Divna je. Prolazili su dani, sve više vremena sam provodio uz nju. Čudno se nešto počelo događati u meni. Nisam mogao bez nje.

Jedan dan nije došla. Ne znam što da radim. Moram joj reći što osjećam.
Kako? Ne znam! Pismo? Možda?
Ipak pišem pismo.

Pismo:

Ne znam što da radim

Jedan dan, sati: 16.45
Htio sam te nazvati, zaboravio sam kako se zove onaj band s MTV-a, zaboravio kao što i zaboravljam imena ljudi i životinja i kao što zaboravljam brojeve (blažena bila ona vremena iz crno-bijelih filmova, kada zavrtiš onaj kotur na telefonu i dobiješ centralu i kažeš dajte mi tog i tog, ali ja bih opet imao problem jer ne bi zapamtio kako se tko zove). No i da imam muda da te nazovem i usput da znam broj na koji ću te nazvati (stvarno bi trebao znati broj tvog telefona, možda bi nekad dobio muda da te nazovem) što bi rekao?
Možda bi se usr'o i spustio slušalicu.

Možda bi tražio nekog Nekog Nekog, pa kad se ti javiš i kažeš da tu nema nikakvog Nekog Nekog, ja kao slučajno prepoznam tvoj glas pa kažem ej jesi to Ti, ups jebote trebao sam Nekoga Nekoga, al sam izgleda ukucao krivi broj, maaa daa tvoj broj piše ispod njegovog, zato je to to, no već kad sam te tako "slučajno dobio" de mi reci ime onog banda s MTV-a znaš one tri cure i tip znaš što pjevaju unplugged.....
Možda bi srao kako radim nešto u vezi s cjenicima za restoran pa ne znam kako se coca cola piše na francuski.
Možda bi rekao ej morao sam te nazvati da te samo malo čujem, znaš stalno mislim na tebe .... ups i tu bi stao ko malo dijete kad se usere i vjerojatno vratio se na neki od prethodnih možda.
Možda sam tupav, al' nikad ne znam reći ono što stvarno želim reći, možda i počnem govoriti al' onda toliko zaserem i zastranim i počnem govoriti tolike gluposti koje nemaju veze s onim što sam htio reći da me poslije bude sramota. Ako ne počnem govoriti gluposti onda se uzmucam i opet me bude sramota. Uvijek sam se divio onim ljudima koji znaju reći ono što hoće, pa makar to bile i gluposti.

Jedan dan, sati: 18:00
Izašao van iz restorana, šetao gradom, nadao se vidjet ću te, nisam. Otišao u centar tražiti cd, nadao sresti te, nisam. Vratio se nazad, sjeo za svoj stol, onaj od kuda te najbolje vidim, pišem ovo. Sjedim i dalje i mislim jesam li normalan (duboko sam zamišljen i bijelo gledam) (možda su u pravu oni što kažu da trebam na pregled u žutu kuću). Teško mi je..... ne znam što da radim..... pušim ...... opet mislim.

Nisam nikad u životi sreo tako nekog kao što si ti (opet bijelo gledam u ništa, neko me nešto pita, gubim misao, opet bijelo gledam u ništa, pušim, netko me zove, jeo bi sladoled, opet gubim misao, idem mu ga dati..... (neki debeli tip, tri kuglice, čokolada, vanilija i čokolada, tim redom sa šlagom na vrhu), prodajem puno sladoleda kada tebe nema.

Sreo sam puno ljudi (žena također) koji su mi se svidjeli (uvijek su mi se više žene sviđale, ustvari muškarci mi se uopće ne sviđaju (imaju dlakave noge)) , ali nitko kao ti. Nije u pitanju samo fizička lijepota (jebiga neznam da li se piše sa je ili sa ije). Lijepa si i prelijepa si, ali lijepa sam žene sretao i prije, pa me nije stezalo u grudima kao kad se sjetim tebe (pazi izraza 'stezalo u grudima' kao iz ljubavnih romana Deniele S... (opet se nemogu sjetiti imena), al' jeb..piiip (neću više psovati) tako je). (Opet bijelo gledam, nemam riječi, neko opet hoće sladoled, kažem 'sad ću'. )

Nikad nisam sreo tako nekog tko mi odgovara kao ti, nikad mi nije toliko bilo drago s nekim pričati kao što volim pričati s tobom, nikad nisam imao o toliko svari s nekim pričati kao što imam s tobom, nikad nisam sreo nekog tko voli toliko stvari koje i ja volim, nikad mi nije bilo toliko drago vidjeti nekoga kao što mi je drago vidjeti tebe ,nikad prije nisam niti jednu ženu toliko poželio uhvatiti za ruku i držati, dugo držati, dirati joj kosu, nikad prije nisam niti jednu želio zagrliti kao što želim tebe (eto opet Deniele S... kojoj se još uvijek ne mogu sjetiti imena) (Ako sam počeo gubiti padeže i vremena i pokoje slovo ili cijelu riječ, to je zato što sam se skroz pogubio).

Nikad nisam niskim toliko poželio otići u kino, prošetati gradom, sjesti na klupu i gledati more. Uh opet sam počeo ne kao Daniele S.. (kojoj još uvijek ne znam ime) nego kao Marija Jurić Zagorka i Daniele S .... zajedno. Al jebi ga (opet psujem) kad je tako.

Jedan dan sati: 22:44
Opet bijelo gledam, mislim, pušim, načinjem novu kutiju, slušam Corrse (sad sam zapamtio kako se zovu, Norvežanin mi nabavio cd, iskreno ne prepisujem naziv s cedea), pušim opet, gledam spot na teveu Lenny Kravitza s golim crnkinjama (Black Velveteen), spot gotov, vraćam se Corrs-ima i ovom pismu.

Mislim, pričam sam sa sobom. Ovakvi razgovori se počesto događaju u mojoj glavi u zadnje vrijeme.

ja2 (neki ga zovu razum): - ej odrastao si čovjek, zbroji se malo, nisi klinac od 16 godina, koji ti je kurac
ja ja (neki ga zovu srce) : šutim
ja2: - proći će te to, zaboraviti ćeš, nekada ćeš se samo sjetiti
ja ja : - čuj da je to za proći već bi prošlo, ne bi bilo sve jače i jače, jebote postaje neizdržljivom nije to od jučer, to traje dugo, da se može ohladiti ohladio bih za vrijeme dok je bila u bolnici, znaš ono kada je onaj kreten naletio s motorom na nju, a ne bi jedva čekao da dođe nazad na plažu. Zbog nje bi i s padobranom skakao makar se triput usrao do zemlje. Čudio sam se onome tipu što je zbog ženske kosu ofarbao u zeleno, a ja ne samo da bi ju ofarbao u zeleno nego i u ne znam kako smo ako bi trebalo. Zbog nje sam s trideset i nešto godina naučio praviti avione od papira koje cijeli život do tada nisam znao napraviti. A možeš misliti kad je bila u bolnici, htio sam si strgati nešto (naprimjer nogu, ne nogu onda ne bi mogao hodati i doći do nje) da mogu biti u bolnici i da budem što bliže njoj
ja2: - sereš
ja ja: - ne serem, nemaš pojma kako mi je bilo, svaki dan sam htio biti tamo
ja2 : - i onda si pametno napravio, što misliš da joj ne bi pravio probleme da si svaki dan visio tamo kao što si htio, što misliš da joj sad ne praviš probleme, ej tupane, ona je UDANA ŽENA IMA MUŽA, DIJETE, (ja2 se dere na ja ja) , ako toliko voliš pusti ju da živi svoj život, nemoj njoj otežavat život, a ti pati kad ne možeš zaboraviti.
ja ja: šuti
ja ja : - ej ali ovakva stvar se može dogoditi samo jednom u životu i što da radim, da je pustim da prođe pored mene i da si cijeli život razbijam glavu i vičem kakav sam tupan bio koji se nije usudio ni probati

E sad se tu upliću treći ja i četvrti, počinju padati teške riječi, muzičari navlače žičanu ogradu ispred bine lete flaše, razbijaju se čaše, a u zraku lebdi pitanje : Možda su stvarno u pravu oni koji kažu :' njega bi trebalo dati pregledati u žutu kuću'.
Dalje je nerazumljivo i meni.

Jedan dan poslije,sati: 00:33

I dalje ne znam što da radim.

Draga moja ako ikad budeš ovo pročitala onda ćeš znati da mi je srce pobijedilo razum (zašto bi taj jebeni razum uvijek morao biti u pravu) i da sam se bar jedan put u životu usudio probati, a ti si jedina koju mogu pitati i koja mi može reći što da radim.

Tada još nisam znao da li ću joj ikada dati to pismo....


nastavlja se

Sjećam se kada je prije točno tri mjeseca i dvanaest dana prvi put došla. Isprva je nekoliko dana sam stajao, samo mali kiosk čije su boje i natpisi ‘sladoled’ na svim jezicima svijeta koje se može naći ovdje, izazivali u meni ljutnju i psovke na svim jezicima svijeta koje znam, jer samo mi je to još trebalo, kiosk za sladoled preko puta mog restorana, točno na pola puta između moga carstva hladovine, hladnog pića, sladoleda ukrašenog ručnorađenim suncobranima i vruće pješčane plaže. Kiosk za sladoled koji će odvući sve one roditelje koji su s klincima s plaže dolazili na osvježenje i partiju hladovine dok su klinci birali raznobojne kuglice slasti, osvježenja i oduševljenja, što je meni omogućavalo sasvim solidnu zaradu i pristojan promet u doba dana kada inače baš i ne hrle ljudi u restorane. Bio sam poprilično ljut i na sistem i na onoga tko je to dozvolio, jer lakše je djetetu dati novac da samo ode do kioska na plaži po sladoled, nego se oblačiti, češljati i prelaziti prometnu ulicu da bi se došlo do mog restorana i onda usput slušati dječju neodlučnost kada se nađu pred mogućnošću raznobojnog različitoslatkog izbora.
Tog jutra, sunce je bilo relativno nisko, smjestilo se tako da tuče meni ravno u oči, zaškiljio sam i iz prikrajka, sa sigurne i udobne udaljenosti restorana gledao. Sunce me inače tjera da skupim očne kapke koliko god mogu i gledam tako, jer sunčane naočale, zbog toga što mi je nekada davno jedna žena rekla da imam divne plavozelene oči nisam htio nositi da ne sakrijem njima tu ljepotu koju imam. Crveni Fordov kombi, kojem sam kasnije prepoznavao zvuk čim bi se čuo u trećoj ulici od mene, se zaustavio. Neki veliki čovjek, velik kao tvrđava za obranu od Turaka (ipak sam ja iz krajeva koje su Turci voljeli osvajati), je otvorio vrata i stao izvlačiti limene kutije sa sladoledom. svaki tupi udarac te kutije o asfalt je u meni izazivao bijes, jer kutija sladoleda tamo značila je kutiju sladoleda manje kod mene. Onda je sve nestalo, onda su nestali svi zvuci, onda su svi pokreti stali, onda je okupana plavom magličastom svjetlošću iz kombija izašla ONA. Poput prve zrake sunca koja zorom ulazi u vodu i razlijeva se u milijarde boja, ušla je u mene i razlila se potpuno, preplavivši me nekim čudnim osjećajem, svaki djelić mene titrao je oduševljen, svaki djelić mene zasvirao je svoju omiljenu pjesmu, svaki djelić mene zaplesao je svoj omiljeni ples, svaki djelić mene je kao mornar koji je godinama plutao morem sanjajući komad kopna, napokon kopno i ugledao, ali ne bilo kakakvo kopno nego ono koje mu se u snovima pokazivalo, ono koje je godinama preko palube pogledom tražio, ono koje mislio da ne postoji.
Od tada svako jutro kada je lijep dan gledam kako dolazi s nekim tipom koji je velik kao tvrđava, da žurno otključava, svojim tankim, nježnim, predivnim rukama, skida lance sa škrinje za sladoled i u nju stavlja posude sa sladoledom. Gledam kako katkada iste te ali prazne posude samo baci u crveni Fordov kombi. Gledam u sunce, okrenem glavu da ne vidim kada poljubi onoga koji je velik kao tvrđava. Znam da sam dugo želio da joj je on stariji brat kojega jako voli. Znam da sam dugo sjedio ovdje za svojim stolom jedno jutro, nakon popodneva kada je onaj veliki kao tvrđava došao sa jednim malim koji je strahovito ličio na nju, ali je bio premali da bi joj bio brat i koji ju je stalno zvao mamom. Znam da sam tada požalio što nisam velik kao tvrđava i što nemam crveni Fordov kombi i što me taj mali što strahovito liči na nju ne zove tata. Znam da sam zbog nje zavolio sladoled.

nastavlja se

Između visokih zgrada hotela, za koje je netko smislio da moraju biti visoki i da moraju strahovito ličiti jedni na druge i da moraju nositi lokalna imena, što je strancu poprilično teško pročitati, a o nekakvom pamćenju naziva da i ne govorimo i što vjerojatno izaziva pomutnju među njima jer se i mi koji smo ovdje već duže ne snalazimo s tim baš najbolje, smjestio se moj restorančić, koji ustvari i nije bio pravi restoran, samo ga je cesta dijelila od pješčane plaže kupane valovima mora. Uz pomoć Juaqesa mlađeg, alkoholu sklonog mjesnog službenika i naravno pelinkovca, uspio sam i meni teško izgovorljiv naziv Trou aux Biches promijeniti u meni puno draži, meni srcu puno prirasliji Betty Blue. Betty Blue kao jedna od najljepših ljubavnih priča* koju sam ikada pročitao, Betty Blue, kao jedan od najljepših filmova** koje sam ikada pogledao.

Prije nego se sunce svojim zrakama probije kroz tu hrpu okolnih hotela pokupim par cedeova i iz malog stana smještenog s dvorišne strane, spustim se do svog malog restorančića. Uključim aparat za kavu, namjestim svoje limene stolove, namjestim svoje željezne stolice, namjestim svoje raznobojne stolnjake, namjestim Norvežaninove superpodmetače za stolice, namjestim sebe na mjesto odakle ću je moći najbolje vidjeti kako dolazi. Otvorim jutarnje novine i kao nešto čitam, srećom nitko ne kontrolira moju brzinu čitanja, jer da to radi vjerojatno bi zaključio da sam nepismen ili u krajnju ruku da čitam pola slova u minuti, jer su novine stalno otvorene na istoj stranici, a pogled uperen u smjeru odakle dolazi ona.

Kada u daljini spazim crveni kombi, moje srce počinje bubnjati i to lupanje se pojačava kako je zvuk pouzdanog benzinskog četverotaktnog motora glasniji, samo što motor radi jednoličnim urednim ritmom, a moje srce počinje tući neki svoj ritam u kojem svaki otkucaj želi prestići prethodni, gdje svaki otkucaj želi prenijeti tijelom osjećaj koji me obuzima. Počinje tući ritmom bez ritma, ritmom koji me trese čitavog, ritmom koji ulazi u prste i tjera ih da grozničavo nešto vrte, ritmom koji zaposjeda noge koje se počinju tresti kao da prate neki ludo nabrijani rave ritam. Ritmom koji zaposjeda grudi, tražeći zraka, kad niti jedan udisaj nije napravljen do kraja, kada je sav zrak svijeta malo. Kako je kombi bliže, tako su i moja usta sve suhlja, jer za količinu zraka koju trebam nos nije dovoljan, tako su moji gutljaji sve češći, tako moj jezik koji baš i ne kuži sve najbolje, muku muči da skupi nešto sline iz suhih usta.

Kada zvuk kombija najavljuje zaustavljanje, podižem se na klimave noge i nesigurnim drhtavim korakom žurim iza šanka, pokušavam popiti malo vode, ali i ta mala količina vode koja dolazi u suho grlo, grebe poput željeza što struže po betonu. Skupljam se pod šank i slažem već odavno složene boce.
Okrećem sve boce naljepnicom prema vratima šanka kako bi znao što u kojoj ima, iako za to nema potrebe, jer odavno svaki proizvođač pakuje svoj proizvod u prepoznatljivu jedinstvenu ambalažu. Redam već poredane boce, lažući se da je to potrebno, lažući se da će mi to koristiti kada krene gužva.

Slušam. Slušam jedna vrata kako se otvaraju, slušam druga, njena, ona koja se puno mekše i nježnije zatvaraju, čujem otvaranje trećih vrata, čujem tupi udarac limene posude pune sladoleda o beton, čujem udaranje lima o lim kada se prazna posuda vraća u kombi, čujem tišinu koja me boli, čujem snažno zatvaranje vrata koje volim, čujem paljenje motora, čujem zvuk mjenjača koji kaže ‘on odlazi’, čujem zvuk pouzdanog četverotaktnog benzinskog motora koji se udaljava.

nastavlja se

* 37,2 stupnja ujutro (Betty Blue) - Philippe Djian, http://knjiga.hr/03.asp?cmbTema=34&ID=11271

** 37°2 le matin aka Betty Blue (1986), režija: Jean-Jacques Beineix, uloge: Jean-Hugues Anglade, Béatrice Dalle, IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0090563/

William H. Styler "Garden Party"

Ja sam i dalje vrhunce večeri imao radeći uz Heniz Harald Shullzeov -Well Wir So Sexy Sind, no međutim, jedva sam čekao one dane kada ću u tenis klubu vidjeti Anu. Izgleda da je i Ana voljela biti sa mnom, vrijeme koji je ranije provodila sa ostalim dokonim bogatašicama razgovarajući ponajviše o ničemu, zamijenila je s vremenom provedenim uz šank i pričajući sa mnom opet ponajviše o ničemu. Iako smo oboje bili poprilično zadovoljni onim što smo do tada u životu napravili, u razgovorima smo se vrlo često vraćali u neka tamo davna vremena, ne znam da li zbog toga što su nam stvarno blia tako draga ili je spoznaja da smo one svoje mladalačke dane kada smo bezbrižno mogli što smo hitjeli ipak odavno ostavili iza sebe. Ana je voljea glazbu i oduševljavalo ju je to što to je moj glavni posao glazba, jedno večer je čak došla do bara gdje sam puštao glazbu i ludo se zabavljala, a bogme i Helge, Gertrude, a pogotovo Helmuti, Johani i ostali pomalo ocvali njemački plesači. Vlasnik bara je bio toliko oduševljen, da joj je čak ponudio (ne znajući s kim ima posla) i posao animiranja gostiju, jer su potoci piva koji su se inače slijevali u grla postajali rijeke.
Ani nikako nije bilo jasno zašto radim i kao konobar u tenis klubu, ali je bila sretna zbog toga jer kako bi me inače upoznala. Kod vlasnika kluba je isposlovala da mogu tijekom dana birati glazbu koja će se slušati u klubu, tako da su se tenis u klubu osim uz uobičajenu hit-paradu, mogao igrati i uz zvuke Echo & The Bunnymena, the Cure, New Ordera i ostalih koji su svoje zlatne trenutke, s izuzetkom pokojih bljeskova sve do danas, ipak imali u onim vremenima u koja smo Ana i ja u razgovorima bježali.
Ana me upoznala i sa svojom djecom, Jacquesu najmlađem je itekako bilo svejedno i nije pokazivao nikakav prijateljski stav prema meni, ali je zato Ines koja je, da budemo skroz iskreni, jako ličila na mamu, pokazivala veliki interes za glazbu koju ja imam, pa sam joj morao uvijek donijeti pokoji cd na slušanje. Ana mi je čak jednom rekla da bi mogao to malo i smanjiti jer mala po cijele dane u kući ne radi ništa nego samo sluša moje cdeove, ali da u krajnosti i to nije loše jer se i ona pokoji put ‘ogrebe’ pa posluša i kod kuće nešto dobro.
Jedne nedjelje kada nisam radio pozvala me je k njima kući na ručak, pa sam tako upoznao i Jacquesa mlađeg, vlasnika treće po veličini plantaže čaja na Mauricijusu. Jaques mlađi inače gospodin u najboljim , dakle mojim, godinama, bio je visok, preplanuo, svjetlokos (za što su, kako će on kasnije u razgovoru reći krivi njemački krojeni njegove majke). Niti jednoga trenutka se na njemu nije moglo primijetiti da je jedan od najbogatijih ljudi na otoku, čak je nedjeljom, kada je sva posluga imala slobodan dan, on pripremao ručak, jer kako kaže kuhanje ga opušta i jako uživa u njemu. Kuhao je dobro, a za ovu priliku je, za ženinog prijatelja iz daleke domovine, pripremio puricu s mlincima, jelo koje ga je njegova punica naučila spravljati. Dok je Jaques dovršavao ručak, Ana mi je pokušavala pokazati kuću i dvorište, ali me je Ines ukrala da mi pokaže svoju sobu i svoju kolekciju cedeova, pa sam tom prilikom posudio par komada zbog čega je ona bila izrazito ponosna. Jacques najmlađi i dalje je imao potpuno nezainteresirani stav prema meni i svo svoje vrijeme je vozao nekakav kamiončić po travnatom dvorištu ne pogledavši me. Ana mi je ponosno pokazala svoj cvijetnjak, jer kako ona reče kada nemaš što raditi onda si moraš sam naći nešto da radiš jer inače popizdiš od dosade, a cvijeće je uvijek dobar izbor.
Još prije ručka Jaques i ja smo otkrili da imamo jednu zajedničku ljubav, pelinkovac. Častio me nekakvim francuskim za kojeg je on tvrdio da je najbolji na svijetu. Nije bio loš, a ja sam mu obećao da ću mu slijedeći put (jer odmah se vidjelo da ovo neće biti moj jedini posjet njihovoj vili) donijeti ostatke lire koju sam krećući na put u nepoznato ponio sa sobom, jer nikada ne znaš što te u stranom svijetu može zateći. Jaques se toliko opustio, što od pelinkovca prije ručka, što od nemalih količina vina poslije ručka, da je svako malo razgovor prekidao sočnim psovkama na Ani i meni domaćem jeziku, ali začinjenih njegovim francuskim naglaskom, što je svima nama tjeralo suze na oči od smijeha.
No da ne dužim previše jer ovo ustvari i nije priča o Jaquesu mlađem, a ni o Jaquesu najmlađem, a ni o Ines a bogme ne ni o Ani, malo ću ubrzati i preskočiti neke sitnice.
Uglavnom Ana i njen muž su mi pomogli, kada sam ja već odlučio ostati na otoku, da dobijem nekakav kredit (koji još uvijek vraćam) i da kupim jedan mali trošni restorančić u blizine jedne plaže na Mauricijusu.

nastavlja se

zbog trenutne nemogućnosti objavljivanja daljnjih nastavka priče (privremena prezauzetost drugim poslovima), predlažem da se odmorite uz ovu divnu pjesmu Malaguena Salerosa, ovaj puta u izvedbi Massima Savića.

Uživajte do skorog čitanja!

Tražeći ispod šanka boce mineralne vode kojima sam kanio napuniti frižider, začuo sam 'konobar!' poziv koji je očito bio upućen meni, ne razmišljajući ni gdje sam ni što radim instinktivno sam podigao glavu i lupio njome u mramorni pult, te opet ne razmišljajući ni gdje sam ni što radim instinktivno opsovao na jeziku kojeg sam najbolje znao, onome kojeg sam govorio od rođenja, onome na kome sam još uvijek mislio.
Umilni glasić koji je uzrokovao bliski susret moje glave i tvrdog mramornog pulta pripadao je crnokoso-svezano-u-rep-dugokosoj dami otprilike mojih, znači najboljih, godina. Viđao sam ju i ranije, znao sam da osim dugih, vitkih nogu i tijela bez imalo viška bilo čega, ima i predivnu guzu kojom katkada u žaru borbe na terenu promatraču sličnom meni još dodatno uljepša pogled. Znao sam da pije isključivo svježe iscijeđeni grejp, katkada sa nešto malo manje, katkada s nešto malo više votke u njemu. Znao sam da katkada u klub dođe s dvoje klinaca (muški negdje oko deset, a curica, hm…da li je još uvjek curica, negdje oko četrnaest-petnaest godina), koji isključivo piju sok od svježe iscijeđenih narandži, jer u ovome klubu sokovi se prave isključivo od svježeg voća. Znao sam da ih Mickey podučava tenisu. Znao sam da ponekad ne vidim ni nju ni Mickeya dok djeca razmjenjuju duge i kratke lopte preko mreže. Mickey mi nikada o tome nije ništa pričao, ali mi je pričao da je ona žena vlasnika treće po veličini plantaže čaja na otoku, kojega ja još nisam nikada vidio.

«Oh… kako je lijepo, nakon toliko vremena, čuti tako sočnu psovku i to na tako poznatom jeziku» progovorila je jezikom koji ja najbolje znam, onome na kome još uvijek mislim. Nakon što sam uspio ustati, povratiti se od boli i iznenađenja, istim jezikom i mekim glasom je nastavila:»Napravi mi grejp s dosta leda i ne baš tako malo votke, napravi i sebi nešto i donesi za stol».

Ana se sjećala da je davne 1980. krajem ljeta bila sa školom u Umagu, da su jedno veče dečki uljetili u sobe, poskidali noge od stolica i izletjeli tući se s nekim, ja se sjećam da sam s dečkima iz razreda krajem ljeta davne1980. u Umagu prebio (moja verzija prče) neke tipove koji su naletjeli na nas s nogama od stolica u rukama, sjećam se da je jedna noga od stolice polomila moju ruku i da tu večer, a bogme ni mjesecima kasnije, nisam mogao uzeti gitaru u ruku i da je Marko svirao ‘krivo je more’ i da je do tada moja Suzi te večeri prvi put, ali zauvjek, nestala u mraku s Markom. Ana ne pamti te detalje, ja se ne sjećam Ane, Ana ne pamti da smo se ikada ranije sreli.

Ana je od te davne 1980. uspjela završiti srednju školu (sumnjivi informacijsko-komunikacijsko-dokumentacijski smjer tada aktualnog usmjerenog obrazovanja) u Zagrebu, upisati sociologiju, dvaput se zaljubiti, prvi puta u nekog dalmatinca koji je zaključio da može lakše živjeti bez Ane nego bez mora, a Ana tada nije mogla ostaviti sve što ima i želi i poći s njim. Drugi puta joj se to dogodilo nekoliko godina kasnije kada je radeći kao hostesa na Velesajmu upoznala i zaljubila se do zadnjeg listića u sina vlasnika treće po veličini plantaže čaja na Mauricijusu, koji je zajedno s ocem, došao Plivi prodavati metvicu, kamilicu i crni čaj. Ana je tada, poučena 'dalmatinskim' iskustvom, ostavila snove o sociologiji, spakovala stvari, zajdeno sa Jacquesom mlađim (koji je sedam godina kasnije na čelu plantaže zamijenio svog oca Jacquesa starijeg) sjela na avion, udala se, rodila Ines (ona je inzistirala da i na njenom jeziku ime bude lako izgovorljivo), rodila Jacquesa najmlađeg, učlanila se u elitni tenis klub na otoku, plaćala djeci tenis obuku kod vrhunskog trenera, povremeno nestajala negdje s Mickeyem, dok su djeca razmjenjivala duge i kratke lopte preko mreže (ali o tome ni ona ništa nije pričala).
Sjedila pijuckajući svježe iscijeđen grejp s puno limuna i ne malo votke, držeći vrećicu s ledom na mojoj glavi i pričajući mi svoju priču.
Ja sam samo sjedio i slušao, pio sam samo mineralnu vodu jer mi se nije dalo i sebi praviti kakav sok, kada se već u ovom klubu sokovi prave isključivo od svježeg voća.

Nastavlja se

Bar u kojem sam radio je bio popularno okupljalište Helgi, Gertruda, Helmuta, Johana i ostalih uživaoca u njemačkim trgovinama i uredima mukom zarađenih penzija, koji su se redovito smjenjivali svakih sedam dana novim čarter paket aranžmanima i koji su nakon cjelodnevnog prevrtanja po suncu, onako pocrvenjeli uz pokoje pivce svoja uščuvana šezdesetineštogodišnja tijela gibali u ritmu njemačkih šlagera, od kojih je Heniz Harald Shullzeov -Well Wir So Sexy Sind oko jedanaest bio vrhunac večeri, nakon koga se društvo lagano razilazilo, a ja uz Robićev Morgen (još uvjek dobro prolazi) oko ponoći završavao s poslom.

Kako mi posao nije bio naporan i ostavljao mi je dosta slobodnog vremena koje sam isprva koristio za upoznavanje ipak tog malog otočića i prevrtanje sebe, a katkada iako ne baš prečesto i kakve usamljene evropske dame na odmoru po pješčanim plažama, ubrzo mi je postajalo sve više i više dosadno, a kako kontakte sa lokalnim stanovništvom, osim s par zgodnih trgovkinja u malim dućančićima gdje sam kupovao sitne potrepštine nisam imao, jer očito sam se više ponašao kao netko tko je tu na odmoru nego kao netko tko tu provodi život, što mi isprva i nije ni smetalo, ali kako je u meni rasla spoznaja da je ovo baš možda to mjesto gdje želim provesti i ostatak svog života, često sam znao uhvatiti sebe kako noću nakon završenog posla, sjedeći na terasi svog apartmančića koji se nalazio s dvorišne strane bara u kojem sam radio, gledam u nebo, promatram zvijezde i razmišljam što i kako dalje.
Prolazeći tako jednom tako pored obližnjeg tenis kluba primijetio sam oglas da traže konobara u tenis baru, radno vrijeme od devet u jutro do pet popodne, baš kako meni odgovara, plaća nikakva, ali ionako mi posao nije trebao zbog novaca, nego zbog ubijanja vremena. Uđoh, obavih razgovor, moje nepoznavanje francuskog nije predstavljalo problem, jer ionako svi na otoku govore i engleski, a moje bjelačko, evropsko rasno podrijetlo se pokazalo kao wild card za dobivanje posla u kako sam kasnije i sam primijetio elitnom tenis klubu na otoku, što će se u buduće itekako odraziti na moje socijalno društvene kontakte na otoku.

Izgleda da sa svakim poslom imam izuzetno puno sreće, a možda sam i pod sretnom zvijezdom rođen, tko to zna. Teniski klub u kome sam se zaposlio kao konobar, bio je privatni klub, zatvorenog tipa u kome su tenis igrali lokalni bogataši i njihove supruge, a kako sam ja radio dnevnu smjenu, uglavnom mi se posao sastojao od spravljanja koktelčića i posluživanja, dokonih bogatašica koje su svoje dnevno vrijeme kratile ili igrajući tenis (malo manje) ili sjedeći u klupskom kafeu i ispjajući pića (malo više). Neke od njih su dovodile i svoju djecu na sate tenisa kod klupskog učitelja Mickya, koji je bio jedan sasvim OK momak, koji je kao klinac počeo igrati tenis u Americi i sve svoje je vrijeme i znanje posvetio tenisu, a onda kada je trebao početi i zarađivati igrajući na turnirima, zaljubio se u neku pjevačicu, pa je rekao zbogom turniri, pa je s njom počeo putovati po svijetu, pa je godinama putova sa njom, pa je ona između ostalog došla pjevati i ovdje u neki hotel, pa je i on došao za njom, pa je ona nakon što je otpjevala svoje u hotelu jedno jutro dok je Mickey spavao pokupila svoje stvari i otišla napisavši Mickeyu na komadu papira da je onaj tip što ju je pratio na klaviru sada njen Mickey, pa je onda Mickey postao učitelj tenisa, jer je tenis bio jedino što je znao.
Sjedeći u udobnim stolicama, nehajno prekriženih, vidi se stručnom rukom masiranih, depiliranih na skupim spravama oblikovanim i pažljivo, ne pretjerano, osunčanih nogu, pijuckajući uglavnom martini s obaveznom maslinicom probodenom, kako to dolikuje klubu ovog ranga, srebrnom čačkalicom, obučene u najnovije tenis komplete kakve će te tek eventualno vidjeti na nekom turniru za koji mjesec, pogledale bi katkada prema terenima gdje se Mickey znojio s njihovom ne baš uvijek talentiranom djecom i katkada dovoljno glasno da bi i oni s okolnih stolova mogli čuti, prokomentirale kako će morati razgovarati s Mickeyem da malo proradi na beckendu njihovog zlata, jer i odavde se vidi da nije dovoljno izrađen.
Kako mi je i sam Mickey jedanput priznao, dosta često je i znao razgovarati s njima, samo ne uvijek na rješavanju teniskih problema, nego čak puno češće su se razgovori odvijali bez puno riječi u komforno opremljenim klupskim svlačionicama, dok su djeca nizala beskrajne krugove oko igrališta za zagrijavanje i poslije kojih nisu bili ni zašto a kamoli za tenis.
Mickey mi je čak mudro rekao da ako budem pametan i ako budem znao šutjeti da ću ovdje moći svašta doživjeti, i ni sam nije znao koliko je ustvari bio u pravu, jer u klubu sam upoznao Anu, Anu koja će doista dosta toga u mom životu promijeniti.

Nastavlja se…

Sjedim tako u svom stolcu, za svojim stolom (za ljubitelje detalja stol je s plavim stolnjakom, a podmetači za stolice su crveni Norvežaninovom rukom ručno obojani) i gledam u nebo. Volim gledati u nebo, volim gledati tu igru oblaka, njihovu nesputanost, slobodu kretanja, pomalo im zavidim, iako nisam sasvim siguran da i oni gledajući mene odozgo ne zavide i meni jer mogu mirno sjediti i uživati dok se oni moraju vjetrom nošeni naganjavati po nebu.
Volim sjediti tako na svom mjestu, iako nekada vjetar zna propuhati svu robu što imam na sebi i zaigrati igru provlačenja između mojih kostiju, zna se ponekad i sunce spustiti na mene kao da sam jedini na svijetu kojeg treba grijati. Možda baš zato i volim sjediti na svom stolcu i razmišljati.
Obično u ovakvim trenutcima i na ovakvim mjestima, osamljeni i u tišini, pokušavamo pogledati sebe, svoj život, ocijeniti što smo učinili, procijeniti da li je to dovoljno, izmjeriti koliko je to blizu ili daleko od onoga što smo htjeli, što smo željeli, za čim smo žudili, čemu smo težili. Naravno ovakvi oblici ponašanja vezani uz sagledavanje sebe kroz život koji smo proživjeli, uglavnom su karakteristični za ljude koji baš i nisu pretjerano zadovoljni sobom i svojim mjestom u svijetu koji se nalazi oko njih. No ja sam bio izrazito zadovoljan, tko bi rekao da će jedna ludost napravljena prije par godina rezultirati ovakvim stanjem uma, ovakvim zadovoljstvom. Tko bi rekao da će baš kao u priči, baš kao u pjesmi (… jedan poziv mijenja sve…) stvarno jedan poziv promijeniti sve.

Radio sam na maloj lokalnoj radio postaji kao DJ. Naravno da nisam bio obični DJ, već zvijezda noćnog programa s radnim vremenom od ponoći do pet ujutro. Krasno vrijeme za puštanje glazbe, sva moja inventivnost i umijeće oblikovanja glazbenog ukusa slušatelja u tome terminu mogla je doći do punog izražaja.
Naravno da svako normalan zna da me u to doba nema skoro tko ni slušati, izuzmemo li policiju, koja mora osluškivati krade li tko što, pa onda nema vremena slušati bilo što drugo, pa samim tim ni mene, malo je tko budan.
Studenti koji su tijekom prethodnog vremena imali malo vremena za učenje, ako su budni ili negdje se lijepo zabavljaju, ne mareći za muziku koju im ja puštam, jer oni ipak biraju sami sebi što će slušati, ili uče pa im moja muzika može samo smetati u pripremi sutrašnjeg ispita.
Portiri ionako čitavu noć prespavaju. Tajni ljubavnici sve rade u tišini kako bi mogli čuti eventualne zvukove koji bi im mogli najaviti da dolazi opasnost mogućeg otkrivanja. Oni koji u to doba piju više ništa ne čuju.
Kamiondžije i ostali šoferi koji možda tu noć nešto voze ionako slušaju samo country, mada u zadnje vrijeme sve više i narodne pjesme pune boli i sjećanja na topli dom koji je daleko . U ovo zadnje sam se i osobno uvjerio jedne noći, žureći na posao, vraćajući se s nekakve prigodne pijanke u stanju takvom da sam nakon podosta neuspješnih pokušaja guranja ključa u bravu automobila, stajao na cesti kao snjegović, jer je u međuvremenu počeo padati gusti snijeg. Na svu moju sreću našla se dobra duša u obliku vozača hladnjače koja me je unijela u svoju toplu kabinu, zagrijala vrućom kavom i setom toplih pjesama o bolnom srcu koje je daleko od doma.
Te noći sam u znak zahvalnosti prema svim vozačima kamiona, posebno hladnjača, onakav, malo_je_reći pijan, uspio nabirkati tri pjesme u kojima majke, žene, djeca, očevi, braća, sestre, nećaci i sva ostala bića koja se mogu naći u kući ili okolo nje pjesmom izražavaju tugu što njihov sin, muž, otac, brat, stric, onaj koji im donosi vodu,... mora noćima biti budan razvažajući mlijeko od mljekare do trgovine.
U znak velike zahvalnosti prema tome plemenitom činu vozača kamiona, te tri pjesme su se naizmjence vrtile svo moje radno vrijeme i naravno da to nikome nije zasmetalo, jer iskreno nisam niti ja siguran da li sam ispritiskao svu dugmad koju je potrebno stisnuti da bi izašao u eter ili je glazba svirala samo za mene. Sutradan kada sam pitao da li je netko možda čuo što sam protekle noći puštao, dobio sam šutnju kao odgovor, pa sam si ja radije to protumačio kao da nije bilo izlaznog signala, nego kao to da me nitko ne sluša, mada ovo zadnje i nije daleko od istine.
Znate kada čovjek radi u tom terminu kao ja onda isprva misli da će sada on svojom karizmom, svojim pristupom, svojom genijalnošću natjerati ljude da ne spavaju, nego da slušaju njega, međutim kako vrijeme prolazi, prvo postajete nezadovoljni jer vas nitko ne sluša, pa se onda naviknete na to i skužite da je to baš dobro jer možete raditi što god hoćete, jer nema nikoga da se žali na vas, a ako se nitko ne žali na vas onda ste dobar i drže vas i dalje da radite, pa onda nakon nekog vremena vam i to dojadi pa probate uvoditi nekakve novine.
Tako sam ja jedne noći odlučio otvoriti telefone i dopustiti ljudima da razgovaraju samnom, ne zbog ljudi nego zbog mene jer mi je stvarno bilo dosadno. Koliko mi je bilo dosadno najbolje će opisati činjenica da se grozim čuti svoj glas na radiju jer kada ga čujem jednostavno ne vjerujem da sam to ja i da netko može tako ružno pričati. Ali kažem vam bilo mi je dosadno. I tako svakih petnaestak minuta velim ja ‘dobra noć dragi moji slušaoci, ljubitelji noći i svega što ova noć nosi sa sobom, vaš omiljeni radio je noćas sa vama, samo za vas, nazovite 2343-4362 i pričajmo, pitajte, reci te nam svoje tajne, ispričajte svoju sreću, podijelite svoju tugu...’.
I tako došlo i pet sati vrijeme kada sam ja gotov sa svojim poslom a telefon kao da je isključen, naravno da sam par puta provjerio kablove da vidim radi li uopće. Nazivao i dežurnog u pošti da provjeri da li je s linijom sve uredu. Naravno da je dežurni bio ljut i da me je poslao u nekoliko materina i rekao mi da čekam jutro, jer kog će kurca sad on po mraku ići gledati jel' nešto radi ili neradi.
Ali naravno nije me obeshrabrilo to što nije bilo poziva prve noći, jer sam ja bio uvjeren da ipak nešto s telefonima nije bilo u redu. Izgleda da telefoni nisu valjali niti drugu niti treću noć. Ipak četvrte noći oko četiri sata zvrrrr zvrrrr zvrrrr, pustim ja da telefon odzvoni tri puta, ne mora svako znati da jedva čekam da me netko nazove.
Ne, nije bio krvi broj, nego baš poziv za mene. Uglavnom da ne dužim previše te noći sam dobio ponudu koja je skroz izmijenila moj život, ponuđeno mi je da budem DJ u jednom malom lokalu na Mauricijusu. Kako stvarno nisam imao ništa mudrije na pameti, a kako je svaki naš korak naprijed u životu ustvari korak u nepoznato, i ako previše mudrujemo i razmišljamo o tome što nam taj korak donosi ili odnosi , možemo povelik dio života ostati na mjestu i propustiti život da prođe mimo nas, bez previše razmišljanja sam ponudu i prihvatio

nastavlja se

Na jastučiće za stolice sam bio jako ponosan. Kada su Amerikanci gradili obližnji hotel, dovezli su neko specijalno staklo iz Amerike, neko koje neda da toplina izvana ulazi unutra, ne kužim se u to, ali je to staklo bilo upakovano u nekakav materijal koji liči na stiropor ali je bio puno mekši, savitljiviji, nije se kidao. Jednog vjetrovitog jutra kakvih ovdje zna često biti, vjetar je donio komad tog materijala na terasu mog restorančića. Kako je bilo vjetrovito i kako nikoga nije bilo stao sam razgledati taj komadić materijala i pomislio kako ne bi bilo loše od toga napraviti podmetače za stolice, jer materijal je bio lagan, mekan, nije se kidao, a izgledao je kao nešto što se lako pere.
Odšetao sam do gradilišta hotela i vidio da pristojne količine tog materijala koji se činio idealnim za podmetače, leže razbacane po svuda, ne odavajući utisak da je to nešto nekome potrebno. Uzeo sam par tabli i pokušao doći do restorana. Kažem pokušao jer je vjetar poprilično puhao, pa se na momente nije znalo vučem li ja te table ili one mene nose kuda im se prohtije. Nakon nekoliko kompliciranih matematičko - fizičkih proračuna koji su uzimali u obzir smjer i jakost vjetra, putanju koju želim preći i površinu tabli koje nosim, uspio sam nekim čudom doći do zavjetrine restorana, izazivajući pritom dovoljno glasne, da se čuju, količine smijeha kod konobara ostalih restorana i kafea, koji su besposleni zbog vjetra, moju muku doživljavali kao zgodnu zabavu.
Kako se stvari nikada ne događaju slučajno nego za sve postoji pravi razlog i vrijeme, u trenutcima dok sam pokušavao, table materijala izrezati u kružne oblike, iako mi baš nije uspijevalo držati se zamišljene linije kružnice, u restoran je ušao Norvežanin.
Norvežanin je bio visok dva metra, imao je ruke kao lopate, ja sam razmišljajući o tome zaključio da svi Norvežani, a on je bio jedini Norvežanin kojeg sam ikada upoznao, moraju imati tolike ruke i da je to vjerojatno genetskim prilagodbama uzrokovano zbog velikih količina sinjega kojima Norveška obiluje. Norvežanin je bio moler, idealno građen za taj posao, zbog visine i zbog činjenice da mu ljestve nisu potrebne. Dojadilo mu je da bude moler i da bude u hladnoj Norveškoj. Odlučio je da će biti slikar, jer ipak u boje se razumije i odlučio je da će biti slikar na Mauricijusu, jer ipak na Mauricijusu je puno toplije. Prodao je sve što je imao, spakirao nešto stvari u malu Adidas sportsku torbu, kupio kartu, sjeo na avion i na Mauricijus.
Kada je stigao, iznajmio je mali stančić i kupio pribor i počeo slikati, slikao je sve dok je imao novaca koje je ponio sa sobom iz Norveške. Slike je pokušavao prodati turistima koji su iz svih krajeva svijeta dolazili na otok. Osim kojeg mornara, koji je kontakt s kopnom, nakon podosta vremena teturajućeg hodanja uzrokovanog valovima, zamijenio teturajućim hodanjem uzrokovanim alkoholom i kome se u alkoholom nabijenoj glavi, Norvežaninova slika učinila dobrom i nije imao kupaca. Iako nisam neki stručnjak za umjetnost, pogotovo za slikarstvo, mora se priznati Norvežanin je itekako dobro znao razmutiti boje da budu pune i jasne, ali one velike ruke na platnu, kistom nisu znale te boje posložiti u nešto suvislo, ustvari slike su mu ličile na radove djece iz prvih razreda osnovne škole i to one malo manje talentirane.
Kada je ostao skroz bez novaca, njemu onako velikom i plavom i crvenom, jer nikako na ovom suncu njegova koža nije mogla poprimiti drugu do crvene boje, osmjehnula se sreća. Amerikanci su počeli graditi hotel i trebali su radnike, a kako je Norvežanin bio moler (i to su trebali), a uz to znao je i koliko toliko engleski, zaposlili su ga. I Norvežanin je opet bio moler, doduše ne u hladnoj Norveškoj , već na toplom Mauricijusu, ali i to je nešto.
Ušao je Norvežanin tako šepajući, jer je negdje iskrenuo onu veliku nogu, pa nije mogao raditi. Vidjevši me kako se mučim sa rezanjem podmetača, nakašlje se i važno, na mješavini engleskog i francuskog (naime mi doseljenici smo međusobno koristili i engleski i francuski, a najčešće smo ga miješali, stvarajući neki novi, naš jezik), zaključi da je to izvanredan materijal i da bi ga on mogao za mene oslikati. Poznavajući njegov rad, poklonio mi je jedanput neku svoju sliku, za koju sam mu kasnije na njegovo pitanje zašto ju nigdje ne držim, morao slagati da sam ju poslao starcima kući, dogovorili smo da će ih ipak samo obojiti u razne boje.
Tako sam ja dobio najbolje podmetače za stolice na čitavom Mauricijusu, na pitanja ostalih vlasnika lokala, odgovarao sam da mi je to poslao kolega iz Amerike, koji radi u NASA-i i da tako nešto slično koriste Amerikanci u svom svemirskom programu, za opremanje unutrašnjosti letjelica. Da li su mi povjerovali ne znam.
Tako sam nakon što su sve stolice bile posložene i spremne čekale eventualne goste, sjeo na svoje mjesto jer i ja sam imao svoju bolju i svoj stol i svoju stolicu i zagledao se u plažu. Plaža je bila pusta, vjetar je puhao, jedino su jahači na daskama, pokušavali krotiti valove i prkositi vjetru. Čudno sam se osjećao. Osjećao sam se kao netko tko ima sve i netko tko nema ništa.

nastavak slijedi….

Možda je vrijeme da krenem s pričom od početka.......

Skinuo sam stolice sa stolova, u svom malom restorančiću uz jednu od Mauricijskih pješčanih plaža i raširio na te limene stolove nove stolnjake. Iako su svi okolni restorani i kafei imali mramorne stolove koji nisu zahtijevali stolnjake, što je praktičnije, ja sam imao nekakvu svoju teoriju da svaki stolnjak mora biti drukčiji i da svako od nas ima svoju boju i da se ugodnije osjeća uz nju.
Stoga su se jedino još kod mene mogli naći limeni stolovi prekriveni raznobojnim stolnjacima. Iako sam zbog toga imao problema za vjetrovitih dana, a da ne spominjem još i to da lim voli i zahrđati, nisam odustajao, a osim toga lakše mi je bilo pamtiti 'za podeblju gospođicu u godinama, sa malim psićem svezanim za nogu od stolice i s modnim magazinom punim vitkih i mladih guza ukrašenih zgodnim tangicama, i punim natpisa o brzim i djelotvornim dijetama koje garantirano u roku od par dana od vaše debele guze čine metu čeznutljivih, kako muških, tako i ženskih (zavidnih) pogleda, koja svako jutro žvačući podeblji sendvič s tunjevinom i puno majoneze (znam, jer ponekad zafleka stolnjak, pa se poslije izvinjava), sjeda za zeleni stol i naručuje kavu sa puno šlaga, ustvari puno šlaga sa malo kave i neće sjesti ni za jedan drugi stol osim zelenog.

Dvoje mladih, iz obližnjeg hotela koji su vjerojatno na bračnom putovanju, pažljivo paze da sjednu samo za crveni stol, koji bi kao trebao simbolizirati ljubav i neće sjesti ni za jedan drugi kako ne bi pokvarili buduće priče o ovom putovanju i divnim trenutcima romantike i ljubavnog zanosa i trenutke kojih će se sjećati u trenutcima prvih svađa i neslaganja kao nešto što je bilo i što je nažalost u istom sastavu neponovljivo.
Eto i moj restorančić će vjerojatno biti dio tih priča, a bogme i ja kao neki čudak koji im je suncobrančiće za sladolede, škaricama za nokte, rezao u obliku srca i zabadao u sredine njihovih sladolednih kupova složenih u posude srcolikog oblika.

Mala je bila zgodna, vitka ne previše visoka, nosila je uvijek nekakve široke majice pod koje sam ja uvijek nastojao zavući pogled i bar na trenutak vidjeti one dvije sisice, jer koliko god ih u životu vidio i koliko god su bile manje-više sve slične, neke veće, neke manje, neke čvršće, neke opuštenije, neke stisnutije, neke razdvojenije, neke kruškastije, neke poput jabuka, uvijek je lijepo vidjeti dvije nove. Njene nisu bile velike, taman kao čaše za vino od deci i pol, koje su uzgredbudirečeno idealna mjera kako za vino tako i za sisice jer izvanredno leže u ruci. Mali vrag je to primijetio pa je uvijek kada sam ja donosio kupove sladoleda ukrašene suncobranima, ručno rezanim, u obliku srca, uvijek kao nešto petljao po pletenoj torbi s motivom delfina, koja je bila pored njenih nogu, otvarajući meni pogled kroz široki ovratnik sve do njenog malog pupka. Jedan put sam očaran prizorom mladosti, čvrstine i idealne veličine, sladoled umjesto na stol ispustio dobrih pola metra pored njega. Ali i to nije bilo loše jer sam mogao čisteći pod dobrano se nagledati njenih vitkih, od sunca potamnjelih nogu, koje je opet mali vražićak kao nehajno prebacivao s jedne na drugu, otvarajući meni pogled na jako male, na jako bijele gaćice koje su u kontrastu s potamnjelim nogama, na moje čelo navlačile poveće kapljice znoja. Nisam žurio. Njen muž koji je izgleda jako bio ponosan na njen izgled, a bogme i na sebe kao tipa koji je ima, inače blijed i proziran, sa zlatnim Rolexom na ruci, koji možda otkriva razloge postojanja kemije između njih dvoje, ničim nije pokazivao da mu smeta što ja napadno odugovlačim s čišćenjem i što pogledom više pratim onaj mali komadić bijele tkanine između njenih nogu, nego prosuti sladoled na podu.

Tako je moj restorančić koji uzgred rečeno i nije bio pravi restoran, jer se pojesti u njemu mogao samo sladoled, skupljalo svakakvo društvo koje je izabirući odgovarajuće boje stola, provodilo u njemu komadić svog vremena, bilo da su nešto bitno razgovarali, hladili se sladoledom ili su jednostavno zavaljeni u udobne stolice, lijeno pijuckajući, nijemo promatrali plažu.

nastavak slijedi.....

i nikada nisam s tobom stajao pokraj mora
i nikada nisam s tobom slušao pjesmu valova
i nikada nisam s tobom gledao kako sunce zaranja u vodu
i nikada nisam to toliko želio

volio bih
uzeti te za ruku,
šaputati ti na uho nježnije od vala,
gledati te obasjanu zadnjim znacima sunca,
plesati s tobom po mokrom pijesku,
plesati po vodi,
gledati tvoj pogled,
slušati tvoj osmjeh,
dugo,
dugo,
dugo,
sve dok ima daha

Napraviti kompilaciju, spržiti na cd ili na traku sat vremena muzike, ah to bi bar trebalo biti lako, pogotovo meni koji sam komad života proveo puštajući glazbu po disko klubovima i radio stanicama (doduše u nešto kasnijim, boljerečeno u nešto ranojutarnjijim satima). Eh kad bi to bio običan cd za spržiti, što bi to bilo lako, ali to je cd za NJU, e… taj cd mora govoriti, taj cd mora reći…

ponekad mi je teško naći prave riječi,
s tobom uvjek,
kako naći riječi koje će reći:
- volim te, onoliko koliko te ja volim,
- trebam te, onoliko koliko te ja trebam,
- želim te, onoliko koliko te ja želim,
teško.

ako je nešto plavije od plavog,
kako nekom reći koliko je to plavo,
ako je nešto žuće od žutog,
koliko je to žuto,
ako je nešto crvenije od crvenog,
postoji li način da nekome dočaraš to.

teško je reći,
jer ispričati ti sve riječi, svih jezika svijeta mogu,
ali tek ću ti ni mrvicu moći reći,
obojiti mogu sve boje svijeta,
ali ni one neće puno reći.

mogu te ljubiti,
ali nikada onakvim poljupcima,
kakve bih ti htio dati,
mogu ti šaptati na uho,
ali nikada onako nježno,
kako se tebi treba šaptati,
mogu te gledati,
ali nikada moj pogled
neće sve reći.

mogu te samo voljeti, voljeti, voljeti....


fotografija - brian remer

- Znaš mogao bi mi snimiti tu pjesmu, ako je još negdje imaš, nije da ju ne bi mogla naći negdje u dućanu, ali znaš malo mi je dosadno i otupavo slušati čitav CD jednog te istog, ma koliko dobar bio. – izžuborilo je iz njenih usta poput potočića, koji se tako glatko ulio u mene i podigao nivo mojih nadanja.
Pogotovo što dok je govorila nije bilo suvišnih aaa eee, nije bilo zapinjanja, stanki...Rečenica je teka glatko, kao da je ranije smišljena, bezbroj puta dotjerivana, bezbroj puta u sebi ponavljana. Možda mi se samo učinilo tako, jer i sam sam znao iste stvari nebrojeno puta raditi. Bio sam pravi stručnjak u smišljanju pitanja koja su pitala jedno, najčešće nešto što nema nikakve veze s onim što želim saznati, a istodobno pozitivan odgovor na takva pitanja mi je davao i veliku nadu da bi i na direktno postavljeno pitanje bilo slično. Ako sam pak na takvom pitanju popušio košaricu, nije toliko bolno, koliko boli kada direktno upitaš i dobiješ NE.

Kako nisam htio odmah, kao Lesi nakon što mu baciš omiljenu kost, zamahati repom i veselo zacijukati, počeo sam nešto petljati, a to petljanje me skoro koštalo. Želeći ispasti ni sam ne znam što, počeo sam priču o tome kako baš i ne znam da li još negdje imam tu pjesmu, iako sam točno znao da CD Richarda Ashcrofta stoji sedmi u trećem redu police s cedeovima.
To moje da ne znam baš da li još uvjek imam Richarda Ashcrofta (oh, izgovaram li ga ja pravilno) dovelo je do toga da toga da ona kaže, ma nije važno, samo sam mislila ako imaš da bi bilo zgodno da mi ga presnimiš. To ‘nije važno’ nije mi trebalo i nikako se nije uklapalo u na brzinu smišljenu strategiju, snimi-nazovi-nađi se opet , pa sam se ipak kao sjetio da znam da mi je ostao u lokalu i da nema problema, snimiti ću.

Poslije toga ni sam ne znam kako njena ruka je završila u mojoj i ništa mi više nije bilo važno. Samo sam sjedio i gledao u nju, a gledati u nju je jednako opasno kao i u fazi odvikavanja od pušenja gledati u cigaretu što se dimi u pepeljari. Što ju više gledaš to ju više želiš. Gledao sam ju, više ni ne pokušavajući pratiti što priča, jer iskreno i ne bi uspio u tome, ne zbog toga što je pričala nerazumljivo ili nešto dozlaboga dosadno, nego jednostavno što su moje misli misle u suprotnom pravcu. Kako iz nekog drugog filma do mene su dopirale riječi, komadi rečenica … gužva … vrućina … gorivo … Nije da sam ja sada neki tip koji ne sluša nikoga i kome je svejedno kako je grozno po ovoj vrućini zapeti u gužvi, ali u tom trenutku nisam dopustio nikome i nikakvim riječima da mi kvare to vrijeme dok gledam u nju. Nisam dao ni gužvi, ni vrućini, ni praznom rezervoaru u automobilu da mi pokvari taj trenutak. Nisam dao!

Samo sam gledao ju, slušao ju, ne trudeći se razumijevati što priča, puštao sam da njen glas kao pjesma neke pjevačice s Gvatemeale, koju nimalo ne razumijem, struji kroz mene. Gledao sam nju, pogledavao nebo, zahvaljivao Bogu ili već onome kome mogu zahvaliti, što mogu iz te blizine gledati najljepše lice na svijetu, što mogu vidjeti sunce kroz njenu kosu, što mogu u svojoj ruci držati njenu ruku, što mogu osjetiti njenu divnu meku kožu, što mogu slušati njen glas koji me smiruje, koji me grije, koji me drži u raju.
Oh, dragi Bože, čime sam te tako zadužio?

- Snimi mi na kaseti, da mogu slušati u autu, da ne moram objašnjavati odakle mi ….Snimi što želiš, što misliš da bi bilo OK….Dati ćeš mi svoj broj telefona, pa ću ja tebe nazvati……
Osvrćući se nervozno oko sebe vrlo je brzo popila svoju vodu sa kriškicom limuna, koja je ostala zaljepljena na ne baš tankoj stjenci čaše, triput presavila komadić papira na kome je napisala moj broj telefona, bez imena i spremila ga u neki skroz sa strane džepić u novčaniku.

Nazvati ću te – rekla je dodirujući mi rame dok je silazila sa stolice – znaš moram požuriti.

Nestala je u gužvi a u meni je Etna ponovo proradila.

Sjedio sam u cafeu, ubijao vrijeme, ne mogu reći odmarao, jer nemam se bogznačime umoriti, ne mogu reći čekao nekoga jer nisam imao ništa dogovoreno, ne mogu reći zvrljio okolo jer nešto zanimljivog za oko nije bilo u vidokrugu.
Novine sam prelistao, ne čitam ih, jer mislim da u njima ima previše stvari koje čovjeka uistinu ne bi trebale zanimati, istina bilo bi dobro ponešto znati, ali znanje da je jučer svrgnut predsjednik u Zanzibaru i da li Zanzibar još uvijek nosi to ime ili ga je ovog petka opet promijenio u nešto drugo ili da je poremećeni maloljetnik pobio cijelu familiju ili da je neki ministar ili netkovlastiblizak maznuo neku hrpu para koju smo mu mi kupujući cipele i kurtone uplatili u poreznu kesu, ili ne daj bože da saznam sto je koja umjetno napravljena estradna zvjezdica sa tri ispjevane pjesmice (u tri tona) jučer jela ili kakvom je krpicom pokrila, kod poznatog estetskog kirurga, povecane sisice... Takva znanja me ne bi učinila nimalo pametnijima, a i kad razmislim sto ja imam zajedničko sa Ugandom, poludjelim maloljetnikom, korumpiranim političarima i trotonskim pjevačicama, ništa. Nisu novine za mene. Definitivno.
Ispijao sam kavu i tupo gledao u sat na zidu
- Slobodno? – Upitao je simpatični, meni odnekud već poznati ženski glasić i ne čekajući odgovor već vukao barsku stolicu do moje.
Nisam još stigao ni složiti popis toga što bi morao prije odgovora provjeriti na sebi, da li je sve u redu , da li su čarape u tonu sa cipelama i hlačama iako je ljeto i nemam čarapa, da li je današnja vrućina u ovim popodnevnim satima ostavila tragove na mojoj majci, da slučajno usput na brzinu pojedeni hamburger poslije posla nije ostavio tragove salate na mojim zubima, da slučajno koje dugme na zatvaraču hlača nakon zadnjeg posjeta wc-u nije ostalo otkopčano….. Već je sjedila kraj mene.
- Sjećaš me se? – upitala je bezbrižno neopterećenim glasom čiji je ton kod mene prekinuo razmišljanje o menivećodnekud poznatim ženskim glasićima kojih se najradije u nekim trenutcima i ne bi rado sjetio, a kamoli ih zaželio na stolici pored moje.
Okretao sam polako glavu prema izvoru prekida mog popodnevnog studiranja kretanja najtanje kazaljkice na satu, na pamet mi nije padalo ništa osim izlizane fraze o tome da živimo u slobodnoj zemlji i da prema tome možemo sjesti gdje želimo…. A onda kada se moja glava dovoljno okrenula da vidi koga bi se to trebao sjetiti, kazaljčica se u mojoj glavi okrenula 600.000.000 puta u nazad.
ONA, TO JE ONA! Srce je zakucalo ritmom sedamnaestogodišnjaka. Sva razmišljanja su stala. Mozak na nula obrtaja. Srce na 200 BPS.
Vjerojatno je moj iznenađeni blagoteleći pogled, praćen tišinom koja je izlazila iz mojih usta otkrivalo i moju zbunjenost i moju iznenađenost i moju nemogućnost da išta kažem.
O Bože trenutak koji sam tako dugo želio, trenutak koji sam tako dugo sanjao, trenutak o kome sam noćima razmišljao, smišljao kako ga napraviti, kako doći do njega, sada je tu. A ja nespreman, ne znam trepnuti ne znam disati. Ne znam što reći, a milijuni rečenica sam za tu prigodu smišljao su nestali. Muk. Osjećam kapljice znoja kako se u trenutku stvaraju i počinju kotrljati niz vrat po leđima. Pokušavam progutati pljuvačku, ona grebe kao za najgore upale grla, jedva prolazi kroz grlo. U želucu kamen, najtvrđi, najteži, kao da je onaj hamburger, na brzinu pojeden kao ručak, bio punjen olovom ili nečim još težim ako teže postoji.
Pokušavam reći barem ‘Slobodno je, naravno’, ali ideja o tome na putu od mozga do usta nestaje negdje u grlu i kao zapleten u beskonačnu petlju ponavlja samo S..S..S.....Oh, ne i mucati sam počeo, zašto baš sada u trenutku kada bih trebao biti najbolji na svijetu, iz mene izlazi ono najgore moje.
Ipak nekako krajnjim naporima nakon nekoliko uzastopnih S...S...S... sam uspio reći: - Naravno, izvoli.
Smjestila se i nasmješila, a ja sam pokušao izvinuti za svoje mucanje objasniti ga time da sam ustvari s tim S...S...S... želio reći: Svakako, Sjedni, Samo Se Slobodno Smjesti, Sjećam Se, ali nisam znao što ću prvo, pa sam onda sve skratio samo na prva slova. Naravno da nije povjerovala, ne bi niti ja da je meni to netko rekao, ne bi ni klinci iz trećeg razreda smatrali to istinom, ali sam ju barem uspio nasmijati.
Kaže kako je nešto obavljala u blizini, pa je ožednila i noge umorila, pa je odlučila malo sjesti, odmoriti, nešto popiti. Odmah sam manirom iskusnog i u sve upućenog čovjeka ustao i konobara pozvao po imenu, jer koliko dugo sjedim ovdje znam i puno više o njima od toga kako se zovu, a on ni da mrdne. Zovnem ga malo glasnije a on kao da je testirao koliko se stvarno ne čuje kada se sir u uši natrpa. Tako umjesto da ostavim dojam na gošću, stajao sam pored šanka pokušavajući dozvati gluhog. Sekunde koje traju satima. Mašem rukama pokušavam još jednom, još glasnije. Meni neugodno do New Yorka ali preko rta Dobre Nade i Cape Horna, a ona se samo smiješi. Dolazi konobar noseći neko piće pitajući me što se derem toliko, kaže da nisam sa svojim ovcama negdje na planini, a usput dama je već ranije naručila što će piti. Dok joj pruža mineralnu vodu sa kriškicama limuna, ja bi od stida da stid može otopio kamen na podu na kojem stojim i nestao.
Spasio me Richard Ashcroft. Spasila me Song for the lovers, koja je tog trenutka krenula valjati svoje zvuke kroz kafe puneći ga nekom posebnom toplinom i nekom posebnom mekom svjetlošću. Uhvatio sam se je kao pijanac zadnje čašice i napomenuo kako je to dobra pjesma i kako ju dugooo već nisam slušao. Složila se sa mnom i napomenula da ju ustvari nije ni čula još od vremena kada je prodavala sladoled preko puta mog kafea i kada je ustvari slušala sve što se i u mom kafeu slušalo. Ja sam tada grozno slagao, rekao sam ne znam zašto, da ustvari od kada je ona otišla i nisam baš često puštao tu pjesmu, možda tek jednom ili dva puta i to ako je neki od zajubljenih parova koji su znali sjesti kod mene baš izričito zamolio. Istina je bila naravno dijametralno suprotna, vjerojatno su i vrapci sa okolnog drveća znali svaki takt te pjesme, jer sam ju ne često, nego prečesto puštao, pogotovo nakon zatvaranja lokala, kada sam znao sjesti sam, gledati u zvjezdano nebo, misliti gdje je sada ona, da li i ona vidi sada ovaj komad neba, a Richard je iz zvučnika šaputao...
...
I spend the night
Yeah, looking for my insides in the hotel room,
Waiting for you
We're gonna make it tonight
Yeah, something in the air tells me the time is right
So we'd better get on

And d.j. play a song for the lovers tonight
Please, play a song for the lovers tonight

You know I'm waiting
Lord, I've been waiting all my life but I'm too late again I know
But I was scared
Can't you see?