Marketing
Dio VII
Između visokih zgrada hotela, za koje je netko smislio da moraju biti visoki i da moraju strahovito ličiti jedni na druge i da moraju nositi lokalna imena, što je strancu poprilično teško pročitati, a o nekakvom pamćenju naziva da i ne govorimo i što vjerojatno izaziva pomutnju među njima jer se i mi koji smo ovdje već duže ne snalazimo s tim baš najbolje, smjestio se moj restorančić, koji ustvari i nije bio pravi restoran, samo ga je cesta dijelila od pješčane plaže kupane valovima mora. Uz pomoć Juaqesa mlađeg, alkoholu sklonog mjesnog službenika i naravno pelinkovca, uspio sam i meni teško izgovorljiv naziv Trou aux Biches promijeniti u meni puno draži, meni srcu puno prirasliji Betty Blue. Betty Blue kao jedna od najljepših ljubavnih priča* koju sam ikada pročitao, Betty Blue, kao jedan od najljepših filmova** koje sam ikada pogledao.
Prije nego se sunce svojim zrakama probije kroz tu hrpu okolnih hotela pokupim par cedeova i iz malog stana smještenog s dvorišne strane, spustim se do svog malog restorančića. Uključim aparat za kavu, namjestim svoje limene stolove, namjestim svoje željezne stolice, namjestim svoje raznobojne stolnjake, namjestim Norvežaninove superpodmetače za stolice, namjestim sebe na mjesto odakle ću je moći najbolje vidjeti kako dolazi. Otvorim jutarnje novine i kao nešto čitam, srećom nitko ne kontrolira moju brzinu čitanja, jer da to radi vjerojatno bi zaključio da sam nepismen ili u krajnju ruku da čitam pola slova u minuti, jer su novine stalno otvorene na istoj stranici, a pogled uperen u smjeru odakle dolazi ona.
Kada u daljini spazim crveni kombi, moje srce počinje bubnjati i to lupanje se pojačava kako je zvuk pouzdanog benzinskog četverotaktnog motora glasniji, samo što motor radi jednoličnim urednim ritmom, a moje srce počinje tući neki svoj ritam u kojem svaki otkucaj želi prestići prethodni, gdje svaki otkucaj želi prenijeti tijelom osjećaj koji me obuzima. Počinje tući ritmom bez ritma, ritmom koji me trese čitavog, ritmom koji ulazi u prste i tjera ih da grozničavo nešto vrte, ritmom koji zaposjeda noge koje se počinju tresti kao da prate neki ludo nabrijani rave ritam. Ritmom koji zaposjeda grudi, tražeći zraka, kad niti jedan udisaj nije napravljen do kraja, kada je sav zrak svijeta malo. Kako je kombi bliže, tako su i moja usta sve suhlja, jer za količinu zraka koju trebam nos nije dovoljan, tako su moji gutljaji sve češći, tako moj jezik koji baš i ne kuži sve najbolje, muku muči da skupi nešto sline iz suhih usta.
Kada zvuk kombija najavljuje zaustavljanje, podižem se na klimave noge i nesigurnim drhtavim korakom žurim iza šanka, pokušavam popiti malo vode, ali i ta mala količina vode koja dolazi u suho grlo, grebe poput željeza što struže po betonu. Skupljam se pod šank i slažem već odavno složene boce.
Okrećem sve boce naljepnicom prema vratima šanka kako bi znao što u kojoj ima, iako za to nema potrebe, jer odavno svaki proizvođač pakuje svoj proizvod u prepoznatljivu jedinstvenu ambalažu. Redam već poredane boce, lažući se da je to potrebno, lažući se da će mi to koristiti kada krene gužva.
Slušam. Slušam jedna vrata kako se otvaraju, slušam druga, njena, ona koja se puno mekše i nježnije zatvaraju, čujem otvaranje trećih vrata, čujem tupi udarac limene posude pune sladoleda o beton, čujem udaranje lima o lim kada se prazna posuda vraća u kombi, čujem tišinu koja me boli, čujem snažno zatvaranje vrata koje volim, čujem paljenje motora, čujem zvuk mjenjača koji kaže ‘on odlazi’, čujem zvuk pouzdanog četverotaktnog benzinskog motora koji se udaljava.
nastavlja se
* 37,2 stupnja ujutro (Betty Blue) - Philippe Djian, http://knjiga.hr/03.asp?cmbTema=34&ID=11271
** 37°2 le matin aka Betty Blue (1986), režija: Jean-Jacques Beineix, uloge: Jean-Hugues Anglade, Béatrice Dalle, IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0090563/
Post je objavljen 19.04.2005. u 23:43 sati.