Marketing
Dio V
Tražeći ispod šanka boce mineralne vode kojima sam kanio napuniti frižider, začuo sam 'konobar!' poziv koji je očito bio upućen meni, ne razmišljajući ni gdje sam ni što radim instinktivno sam podigao glavu i lupio njome u mramorni pult, te opet ne razmišljajući ni gdje sam ni što radim instinktivno opsovao na jeziku kojeg sam najbolje znao, onome kojeg sam govorio od rođenja, onome na kome sam još uvijek mislio.
Umilni glasić koji je uzrokovao bliski susret moje glave i tvrdog mramornog pulta pripadao je crnokoso-svezano-u-rep-dugokosoj dami otprilike mojih, znači najboljih, godina. Viđao sam ju i ranije, znao sam da osim dugih, vitkih nogu i tijela bez imalo viška bilo čega, ima i predivnu guzu kojom katkada u žaru borbe na terenu promatraču sličnom meni još dodatno uljepša pogled. Znao sam da pije isključivo svježe iscijeđeni grejp, katkada sa nešto malo manje, katkada s nešto malo više votke u njemu. Znao sam da katkada u klub dođe s dvoje klinaca (muški negdje oko deset, a curica, hm…da li je još uvjek curica, negdje oko četrnaest-petnaest godina), koji isključivo piju sok od svježe iscijeđenih narandži, jer u ovome klubu sokovi se prave isključivo od svježeg voća. Znao sam da ih Mickey podučava tenisu. Znao sam da ponekad ne vidim ni nju ni Mickeya dok djeca razmjenjuju duge i kratke lopte preko mreže. Mickey mi nikada o tome nije ništa pričao, ali mi je pričao da je ona žena vlasnika treće po veličini plantaže čaja na otoku, kojega ja još nisam nikada vidio.
«Oh… kako je lijepo, nakon toliko vremena, čuti tako sočnu psovku i to na tako poznatom jeziku» progovorila je jezikom koji ja najbolje znam, onome na kome još uvijek mislim. Nakon što sam uspio ustati, povratiti se od boli i iznenađenja, istim jezikom i mekim glasom je nastavila:»Napravi mi grejp s dosta leda i ne baš tako malo votke, napravi i sebi nešto i donesi za stol».
Ana se sjećala da je davne 1980. krajem ljeta bila sa školom u Umagu, da su jedno veče dečki uljetili u sobe, poskidali noge od stolica i izletjeli tući se s nekim, ja se sjećam da sam s dečkima iz razreda krajem ljeta davne1980. u Umagu prebio (moja verzija prče) neke tipove koji su naletjeli na nas s nogama od stolica u rukama, sjećam se da je jedna noga od stolice polomila moju ruku i da tu večer, a bogme ni mjesecima kasnije, nisam mogao uzeti gitaru u ruku i da je Marko svirao ‘krivo je more’ i da je do tada moja Suzi te večeri prvi put, ali zauvjek, nestala u mraku s Markom. Ana ne pamti te detalje, ja se ne sjećam Ane, Ana ne pamti da smo se ikada ranije sreli.
Ana je od te davne 1980. uspjela završiti srednju školu (sumnjivi informacijsko-komunikacijsko-dokumentacijski smjer tada aktualnog usmjerenog obrazovanja) u Zagrebu, upisati sociologiju, dvaput se zaljubiti, prvi puta u nekog dalmatinca koji je zaključio da može lakše živjeti bez Ane nego bez mora, a Ana tada nije mogla ostaviti sve što ima i želi i poći s njim. Drugi puta joj se to dogodilo nekoliko godina kasnije kada je radeći kao hostesa na Velesajmu upoznala i zaljubila se do zadnjeg listića u sina vlasnika treće po veličini plantaže čaja na Mauricijusu, koji je zajedno s ocem, došao Plivi prodavati metvicu, kamilicu i crni čaj. Ana je tada, poučena 'dalmatinskim' iskustvom, ostavila snove o sociologiji, spakovala stvari, zajdeno sa Jacquesom mlađim (koji je sedam godina kasnije na čelu plantaže zamijenio svog oca Jacquesa starijeg) sjela na avion, udala se, rodila Ines (ona je inzistirala da i na njenom jeziku ime bude lako izgovorljivo), rodila Jacquesa najmlađeg, učlanila se u elitni tenis klub na otoku, plaćala djeci tenis obuku kod vrhunskog trenera, povremeno nestajala negdje s Mickeyem, dok su djeca razmjenjivala duge i kratke lopte preko mreže (ali o tome ni ona ništa nije pričala).
Sjedila pijuckajući svježe iscijeđen grejp s puno limuna i ne malo votke, držeći vrećicu s ledom na mojoj glavi i pričajući mi svoju priču.
Ja sam samo sjedio i slušao, pio sam samo mineralnu vodu jer mi se nije dalo i sebi praviti kakav sok, kada se već u ovom klubu sokovi prave isključivo od svježeg voća.
Nastavlja se
Post je objavljen 13.04.2005. u 23:58 sati.