Marketing
Dio VI
William H. Styler "Garden Party"
Ja sam i dalje vrhunce večeri imao radeći uz Heniz Harald Shullzeov -Well Wir So Sexy Sind, no međutim, jedva sam čekao one dane kada ću u tenis klubu vidjeti Anu. Izgleda da je i Ana voljela biti sa mnom, vrijeme koji je ranije provodila sa ostalim dokonim bogatašicama razgovarajući ponajviše o ničemu, zamijenila je s vremenom provedenim uz šank i pričajući sa mnom opet ponajviše o ničemu. Iako smo oboje bili poprilično zadovoljni onim što smo do tada u životu napravili, u razgovorima smo se vrlo često vraćali u neka tamo davna vremena, ne znam da li zbog toga što su nam stvarno blia tako draga ili je spoznaja da smo one svoje mladalačke dane kada smo bezbrižno mogli što smo hitjeli ipak odavno ostavili iza sebe. Ana je voljea glazbu i oduševljavalo ju je to što to je moj glavni posao glazba, jedno večer je čak došla do bara gdje sam puštao glazbu i ludo se zabavljala, a bogme i Helge, Gertrude, a pogotovo Helmuti, Johani i ostali pomalo ocvali njemački plesači. Vlasnik bara je bio toliko oduševljen, da joj je čak ponudio (ne znajući s kim ima posla) i posao animiranja gostiju, jer su potoci piva koji su se inače slijevali u grla postajali rijeke.
Ani nikako nije bilo jasno zašto radim i kao konobar u tenis klubu, ali je bila sretna zbog toga jer kako bi me inače upoznala. Kod vlasnika kluba je isposlovala da mogu tijekom dana birati glazbu koja će se slušati u klubu, tako da su se tenis u klubu osim uz uobičajenu hit-paradu, mogao igrati i uz zvuke Echo & The Bunnymena, the Cure, New Ordera i ostalih koji su svoje zlatne trenutke, s izuzetkom pokojih bljeskova sve do danas, ipak imali u onim vremenima u koja smo Ana i ja u razgovorima bježali.
Ana me upoznala i sa svojom djecom, Jacquesu najmlađem je itekako bilo svejedno i nije pokazivao nikakav prijateljski stav prema meni, ali je zato Ines koja je, da budemo skroz iskreni, jako ličila na mamu, pokazivala veliki interes za glazbu koju ja imam, pa sam joj morao uvijek donijeti pokoji cd na slušanje. Ana mi je čak jednom rekla da bi mogao to malo i smanjiti jer mala po cijele dane u kući ne radi ništa nego samo sluša moje cdeove, ali da u krajnosti i to nije loše jer se i ona pokoji put ‘ogrebe’ pa posluša i kod kuće nešto dobro.
Jedne nedjelje kada nisam radio pozvala me je k njima kući na ručak, pa sam tako upoznao i Jacquesa mlađeg, vlasnika treće po veličini plantaže čaja na Mauricijusu. Jaques mlađi inače gospodin u najboljim , dakle mojim, godinama, bio je visok, preplanuo, svjetlokos (za što su, kako će on kasnije u razgovoru reći krivi njemački krojeni njegove majke). Niti jednoga trenutka se na njemu nije moglo primijetiti da je jedan od najbogatijih ljudi na otoku, čak je nedjeljom, kada je sva posluga imala slobodan dan, on pripremao ručak, jer kako kaže kuhanje ga opušta i jako uživa u njemu. Kuhao je dobro, a za ovu priliku je, za ženinog prijatelja iz daleke domovine, pripremio puricu s mlincima, jelo koje ga je njegova punica naučila spravljati. Dok je Jaques dovršavao ručak, Ana mi je pokušavala pokazati kuću i dvorište, ali me je Ines ukrala da mi pokaže svoju sobu i svoju kolekciju cedeova, pa sam tom prilikom posudio par komada zbog čega je ona bila izrazito ponosna. Jacques najmlađi i dalje je imao potpuno nezainteresirani stav prema meni i svo svoje vrijeme je vozao nekakav kamiončić po travnatom dvorištu ne pogledavši me. Ana mi je ponosno pokazala svoj cvijetnjak, jer kako ona reče kada nemaš što raditi onda si moraš sam naći nešto da radiš jer inače popizdiš od dosade, a cvijeće je uvijek dobar izbor.
Još prije ručka Jaques i ja smo otkrili da imamo jednu zajedničku ljubav, pelinkovac. Častio me nekakvim francuskim za kojeg je on tvrdio da je najbolji na svijetu. Nije bio loš, a ja sam mu obećao da ću mu slijedeći put (jer odmah se vidjelo da ovo neće biti moj jedini posjet njihovoj vili) donijeti ostatke lire koju sam krećući na put u nepoznato ponio sa sobom, jer nikada ne znaš što te u stranom svijetu može zateći. Jaques se toliko opustio, što od pelinkovca prije ručka, što od nemalih količina vina poslije ručka, da je svako malo razgovor prekidao sočnim psovkama na Ani i meni domaćem jeziku, ali začinjenih njegovim francuskim naglaskom, što je svima nama tjeralo suze na oči od smijeha.
No da ne dužim previše jer ovo ustvari i nije priča o Jaquesu mlađem, a ni o Jaquesu najmlađem, a ni o Ines a bogme ne ni o Ani, malo ću ubrzati i preskočiti neke sitnice.
Uglavnom Ana i njen muž su mi pomogli, kada sam ja već odlučio ostati na otoku, da dobijem nekakav kredit (koji još uvijek vraćam) i da kupim jedan mali trošni restorančić u blizine jedne plaže na Mauricijusu.
nastavlja se
Post je objavljen 18.04.2005. u 21:13 sati.