Marketing
Dio IV
Bar u kojem sam radio je bio popularno okupljalište Helgi, Gertruda, Helmuta, Johana i ostalih uživaoca u njemačkim trgovinama i uredima mukom zarađenih penzija, koji su se redovito smjenjivali svakih sedam dana novim čarter paket aranžmanima i koji su nakon cjelodnevnog prevrtanja po suncu, onako pocrvenjeli uz pokoje pivce svoja uščuvana šezdesetineštogodišnja tijela gibali u ritmu njemačkih šlagera, od kojih je Heniz Harald Shullzeov -Well Wir So Sexy Sind oko jedanaest bio vrhunac večeri, nakon koga se društvo lagano razilazilo, a ja uz Robićev Morgen (još uvjek dobro prolazi) oko ponoći završavao s poslom.
Kako mi posao nije bio naporan i ostavljao mi je dosta slobodnog vremena koje sam isprva koristio za upoznavanje ipak tog malog otočića i prevrtanje sebe, a katkada iako ne baš prečesto i kakve usamljene evropske dame na odmoru po pješčanim plažama, ubrzo mi je postajalo sve više i više dosadno, a kako kontakte sa lokalnim stanovništvom, osim s par zgodnih trgovkinja u malim dućančićima gdje sam kupovao sitne potrepštine nisam imao, jer očito sam se više ponašao kao netko tko je tu na odmoru nego kao netko tko tu provodi život, što mi isprva i nije ni smetalo, ali kako je u meni rasla spoznaja da je ovo baš možda to mjesto gdje želim provesti i ostatak svog života, često sam znao uhvatiti sebe kako noću nakon završenog posla, sjedeći na terasi svog apartmančića koji se nalazio s dvorišne strane bara u kojem sam radio, gledam u nebo, promatram zvijezde i razmišljam što i kako dalje.
Prolazeći tako jednom tako pored obližnjeg tenis kluba primijetio sam oglas da traže konobara u tenis baru, radno vrijeme od devet u jutro do pet popodne, baš kako meni odgovara, plaća nikakva, ali ionako mi posao nije trebao zbog novaca, nego zbog ubijanja vremena. Uđoh, obavih razgovor, moje nepoznavanje francuskog nije predstavljalo problem, jer ionako svi na otoku govore i engleski, a moje bjelačko, evropsko rasno podrijetlo se pokazalo kao wild card za dobivanje posla u kako sam kasnije i sam primijetio elitnom tenis klubu na otoku, što će se u buduće itekako odraziti na moje socijalno društvene kontakte na otoku.
Izgleda da sa svakim poslom imam izuzetno puno sreće, a možda sam i pod sretnom zvijezdom rođen, tko to zna. Teniski klub u kome sam se zaposlio kao konobar, bio je privatni klub, zatvorenog tipa u kome su tenis igrali lokalni bogataši i njihove supruge, a kako sam ja radio dnevnu smjenu, uglavnom mi se posao sastojao od spravljanja koktelčića i posluživanja, dokonih bogatašica koje su svoje dnevno vrijeme kratile ili igrajući tenis (malo manje) ili sjedeći u klupskom kafeu i ispjajući pića (malo više). Neke od njih su dovodile i svoju djecu na sate tenisa kod klupskog učitelja Mickya, koji je bio jedan sasvim OK momak, koji je kao klinac počeo igrati tenis u Americi i sve svoje je vrijeme i znanje posvetio tenisu, a onda kada je trebao početi i zarađivati igrajući na turnirima, zaljubio se u neku pjevačicu, pa je rekao zbogom turniri, pa je s njom počeo putovati po svijetu, pa je godinama putova sa njom, pa je ona između ostalog došla pjevati i ovdje u neki hotel, pa je i on došao za njom, pa je ona nakon što je otpjevala svoje u hotelu jedno jutro dok je Mickey spavao pokupila svoje stvari i otišla napisavši Mickeyu na komadu papira da je onaj tip što ju je pratio na klaviru sada njen Mickey, pa je onda Mickey postao učitelj tenisa, jer je tenis bio jedino što je znao.
Sjedeći u udobnim stolicama, nehajno prekriženih, vidi se stručnom rukom masiranih, depiliranih na skupim spravama oblikovanim i pažljivo, ne pretjerano, osunčanih nogu, pijuckajući uglavnom martini s obaveznom maslinicom probodenom, kako to dolikuje klubu ovog ranga, srebrnom čačkalicom, obučene u najnovije tenis komplete kakve će te tek eventualno vidjeti na nekom turniru za koji mjesec, pogledale bi katkada prema terenima gdje se Mickey znojio s njihovom ne baš uvijek talentiranom djecom i katkada dovoljno glasno da bi i oni s okolnih stolova mogli čuti, prokomentirale kako će morati razgovarati s Mickeyem da malo proradi na beckendu njihovog zlata, jer i odavde se vidi da nije dovoljno izrađen.
Kako mi je i sam Mickey jedanput priznao, dosta često je i znao razgovarati s njima, samo ne uvijek na rješavanju teniskih problema, nego čak puno češće su se razgovori odvijali bez puno riječi u komforno opremljenim klupskim svlačionicama, dok su djeca nizala beskrajne krugove oko igrališta za zagrijavanje i poslije kojih nisu bili ni zašto a kamoli za tenis.
Mickey mi je čak mudro rekao da ako budem pametan i ako budem znao šutjeti da ću ovdje moći svašta doživjeti, i ni sam nije znao koliko je ustvari bio u pravu, jer u klubu sam upoznao Anu, Anu koja će doista dosta toga u mom životu promijeniti.
Nastavlja se…
Post je objavljen 12.04.2005. u 23:46 sati.